Frljić, hrvatska kulturnjačka „persona non grata“ (prethodno spomenutima) prestaje od jula mjeseca vršiti dužnost intendanta riječkog teatra, što i sam objašnjava u intervjuima (1, 2). Svojom odlučnošću i ustrajnošću u sprovođenju jednostavne etičke paradigme - koju nacionalisti spregnuti s ratnim zločincima i revalorizatorima ustaštva nikako da ukapiraju – kako čovjek (u prenesenom smislu i narod) može imati čistu dušu i savjest prvenstveno ako detektira govna u svom dvorištu i počisti ih na deponij, kako ne bi dalje širila smrad – ovaj kazališni režiser je zasigurno puno pridonio da od hrvatskih gradova (Pula, Dubrovnik, Osijek, Rijeka) baš poslijednji ponese prestižnu i obavezujuću titulu, dodijeljenu međunarodnim „Povjerenstvom nezavisnih stručnjaka za izbor hrvatske Europske prijestolnice kulture za 2020“. I mada će Frljićevi protivnici likovati nad svojom „pobjedom“, jer su ga se navodno riješili kao jedne od smetnji ostvarenja sna o preuzimanju političke kontrole ne samo nad riječkim kazalištem, dok će ciničniji možda komentirati ushit njegovih štovatelja kako je štos u tome da si gubitak znaju predočiti pobjedom, ovaj je autor uvjeren: praznoglavi, virusom zaraženi nacionalšovinisti i kleroustaše nadigrani su mudrošću i ljudskošću, karakteristikama o kojima mogu tek sanjati.
Iako detalji nisu poznati, rasplet se čini fenomenalnim potezom i velikim udarcem po desnicu. Frljić dalje ostaje u Rijeci kao jedan od članova tima za realizaciju EPK. Dajući ostavku smanjuje osobnu grožnju po sebe i svoje najmilije (prisjetimo se poruke poslane mu istovremenom provalom u njegov i stan njegove djevojke), dok intendantom postaje njegov bliski suradnik s kojim se - koliko je poznato - izvrsno slagao, pa je za pretpostaviti da se kazališni repertoar neće značajnije mijenjati. Ako desnica nastavi vršiti pritisak, jasno će demonstrirati da protiv Frljića kao osobe - tražeći njegovu smjenu i pokušavajući mu smjestiti s financijske strane – nema ništa, već isključivo protiv njegove etike pretočene u „nepodobni“ teatarski repertoar koji prokazuje takozvanu „hrvatsku istinu“. Poznavajući režisera, teško je očekivati da će, učestvujući u realizaciji programa za EPK, odustati od ugrađivanja svojih progresivnih, po veliki dio zatucane hrvatske javnosti neprihvatljivih, stavova u projekt kojega je postao dio. Nastavkom pritiska na Blaževića, desnica će samo izaći na čistinu. Akoli je preostalo imalo pameti u glavama sramotitelja Hrvatske pred vlastitom i naprednom svjetskom javnošću, tada će ti pseudohrvati koji od „hrvatsva“ imaju upravo toliko koliko i pokradenog novca na bankovnim računima, morati smisliti drukčiju strategiju preuzimanja kormila, ne samo nad riječkim HNK već i cijelim istarsko-kvarnerskim područjem.