Izbor pojmova iz Leksikona Yu mitologije (3) 


Omladinske radne akcije (ORA)

Bila sam na tri savezne: Zagreb ‘62., Zagreb ‘63. i Ada ‘64. Tu je bilo raznih likova koji su bili tad a i sad važni. Na primer, Dejan Penčić Poljanski bio je komandant brigade, Mirko Klarin komandir moje čete, Veroslava Tadić predsednik brigadne konferencije naselja, a njen suprug komandant naselja. Pevale su se razne pesme kao: “U tunelu usred mraka / bre, bre, bre usred mraka / haj, haj, haj usred mraka / sija zvezda petokraka / bre, bre, bre usred…”. Jedna od omiljenih je bila i ova: “Druže Tito samo piši / radićemo i po kiši / neka piše i Jovanka / radićemo bez prestanka! / Druže Tito samo reci / radićemo šest meseci…”. Naročito se poletno pevalo kad se ujutro odlazilo na kopanje nasipa. Brigade su se prosto nadvikivale. Volela sam te akcije, šta ću, priznajem. A sećate li se one strofice: “Moga brata ranila granata / žao mi je što i mene nije”? Svašta smo pevali.

Jasmina Bogojević

Brigadirski pozdravi (brigade su ih uzvikivale pri ulasku i izlasku iz brigadirskog naselja, a i pri prolasku kroz naseljena mesta): “ORA Vranje nas je zvala. / Obećasmo, dođosmo. / Ko smo mi? / Svi iz Niša grada, / Srca mlada, / Željna rada. / Ko to ide? / Brigadiri! / Ko ih vodi? / Komandiri! / 1-2-3 / na kubike navali! / 4-5 / vagonet. / 6-7 / i još jedan. / 8-9-10 / 150 / 150-210. / 210-360. / Hoćemo li drugovi? / Hoćemo! / A šta? / Da radimo! / Za koga? / Za narod! / Za koga? / Za Partiju! / Za koga? / Za Tita! / Za narod — Sve! / Za Partiju — Sve! / Za Tita-Sve, / Sve, Sve, Sve / za Tita Sve!”///“Omladinskim snagama / radnijem brigadama, / mi žanjemo žito, žito, / živio nam maršal Tito.”

Dragoljub Pokrajac

Moj otac je gradio prugu Šamac-Sarajevo. Kaže da je tada među sarajevskom rajom bio hit obrada na “bugi-vugi” temu sa refrenom: “Bolje plesat bugi-vugi, nego krampati na prugi.” On je, kao odrastao muškarac, nakon te radne akcije smršao na 48 kg, ali veli da je i pored toga bilo ok.

Marija Simić

 

Par-nepar

Restrikcije benzina. Stabilizacioni ritual, prva polovica 1980ih. Ako ti registracija završava parnim brojem, voziš danas, ali sutra nećeš moći. Tata je imao nepar, a tetak par, pa smo opet zeznuli sistem. Neki su ljudi kupili zbog toga dva auta.

Sandra Antolić

Polet

Tjedne novine SSO Hrvatske, u pravom su smislu označile prekretnicu na jugoslavenskoj medijskoj sceni i pokazale da drukčije mišljenje uistinu može biti i medijski i svakako drukčije od dotadašnjeg tiska. Polet počinje izlaziti 1970ih, a glavni mu je urednik tada bio Nino Pavić. No, prava promjena počinje tek dvije godine kasnije, kada na čelo lista dolazi Zoran Franičević, legenda hrvatskog autorskog novinarstva i najluđi mladi urednik te generacije. Polet pod njegovim vodstvom odbacuje sve okvire dotadašnjih omladinskih šablona i postaje novina koja se furala na sve što je različito od ideoloških referata. Polet u grafičkom smislu postaje nešto posve drugo od onog što je do tada bilo viđeno, promovira ne samo drukčije novinarstvo, već i novi val i nove bendove (Azru, Haustor, Idole itd.), u suradnji s Kulušićem i Lapom; “Novi kvadrat” (strip) ima u njemu svoje prve objavljene radove, a i novi fotografski rakursi (Vesović, Posavec i drugi) pretvaraju novinsku fotografiju u nešto što nije samo privjesak teksta. Polet donosi brojna autorska novinarska imena (od kojih mnogi i danas pišu) i izdiže se u neslućenu medijsku atrakciju, sve dok Franičević ne bude smijenjen, a novina polako zaštopana da bi se ponovo digla u drugoj polovici 1980ih, nakon što je odbačen pristisak CK-a na novinare i uređivačku politiku. Zadnji glavni urednik Poleta bio je Ivan Buljan.

Pod snažnim medijskim burama koje je proizveo Polet (ponekad je imao nakladu i do osamdeset tisuća primjeraka), kreću i druge omladinske novine, podižući razinu mišljenja i govora u mnoge zatvorene i zapečaćene prostore. Tako se u Ljubljani izdiže Mladina s temama oko ljudskih prava i pitanja o JNA (Janša je poslije smijenjen na omladinskom kongresu u Novom Mestu, ali politika Mladine je ostala uglavnom ista), u Beogradu se pojavljuje NON (Nove omladinske novine) koje sjajno vodi Grujica Spasović (kasniji glavna urednica Duge i novina Danas), a u Sarajevu Naši dani, itd.

Marijan Grakalić

Pozorište u kući

Prva domaća sapunica, po scenariju Novaka Novaka. Poznata i po rođacima iz Pržogrnaca. Pored emblematičkih glumaca, moto ove tv-serije: “Uh što volim pozorište! I ja, i ja, ali ne u svojoj kući”, i danas živi, prevazilazeći svojom jednostavnom filozofijom granice i okvire yu-prostora. Glumci: Vlastimir-Đuza Stojiljković — Rođa; Stanislava Pešić — Olgica; Olga Ivanović — Snežana Nikolajević — gospođa Mama; Dragutin Dobričanin — Vasa S. Tajčić; Radmila Savićević — majka Vuka; Ljiljana Lašić — služavka Tina. Čuvenu melankoličnu odjavnu špicu pjeva Đuza Stojiljković: “Još jedan prođe dan / uzburkan ko more / duž pustih ulica / svetiljke već gore / Dok srce umorno / željno mirnih snova / sada tiho plovi / u ovu noć.”

Boris Vidović, Tamara Ivančić

Profesor Baltazar

Crtana serija izrasla iz ideje animiranog filma “Izumitelj cipela” Borivoja Dovnikovića. Autori Kolar, Zaninović i Grgić.

Najljepši i najvoljeniji domaći crtani film ikad — autora Zlatka Grgića i suradnika, majstorskih crtača pripadnika čuvene Zagrebačke škole crtanog filma — činile su male priče o dobrome profesoru koji pomoću svojih izuma izašlih iz čudesnog stroja (ima čak i kišobran koji se otvara i zatvara) rješava sve probleme. Pošto je vrijeme za crtani film bilo uvijek u sedam i petnaest naveče, malo prije nego djeca idu na spavanje, svaka je epizoda završavala s likovima koji liježu u svoj krevet — gusjenica se pokriva listom, riba liježe u konzervu — i gase svjetlo.

Netko u Hrvatskoj pošti bio je dovoljno inteligentan da 1997. tiska i poštansku marku s likom profesora Baltazara. Ovdje u Holandiji, gdje je polje kulturnih referenci u odnosu na našu bivšu zemlju od strane “domaćih” gotovo nepostojeće, nisam još čuo da među ljudima rođenim od sredine 1960ih nadalje ima netko tko ne zna ovaj crtić. Čujem da je tako i u Švedskoj i u još nekoliko zemalja. Malo žigne kad čovjek sazna da oni nemaju pojma da je Baltazar “naš”, ali nema veze. Naučit će.

Đorđe Matić

Ris — no risk

Pozicioni slogan za nepodmazane, talkom zaprašene, bijele (latex) kondome tvornice RIS, Zagreb. Po tri pakovana u malu srebrnu kartonsku kutijicu. Za generacije djece predstavljala tajanstveni sadržaj: čemu li to služi?

anonim.

Samokritika

Isto što i drugarska kritika, ali s tom razlikom što se izriče na sopstveni račun. Partijska samokritika kao vid hrišćanskog pokajanja bio je deo grupnog rituala koji se izvodio na partijskom sastanku, ali se mogao izvoditi i pred drugovima iz radne grupe, što je umnogome uticalo na visinu partijske kazne. Prilikom primene samokritike bilo je veoma preporučljivo da optuženi govori samo o sopstvenim gresima, a još preporučljivije da spominje grehe onih na čije delovanje su mu ukazali drugovi iz komiteta. Ova druga komponenta samokritike mogla je da optuženom otvori mogućnost da nakon izvesnog vremena ne samo da bude rehabilitovan nego i uvršten među kadrove.

Živoslav Miloradović

Sedam čuda komunizma

 

  1. Svatko je bio zaposlen. 2. Iako je svatko bio zaposlen, nitko ništa nije radio. 3. Iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunili bar 100%. 4. Iako je plan bio ispunjen preko 100%, radnje su bile prazne. 5. Iako su radnje bile prazne, svi su sve imali. 6. Iako je svatko imao sve, svi su krali. 7. Iako su svi krali, nikad ništa nije falilo.


anonim.

Sivi dom

Serija Televizije Beograd po scenariju Gordana Mihića i u režiji Darka Bajića, prikazana u jesen 1985. Snimljena u popravnom domu za maloljetnike u Kruševcu, donijela je surove ali duboko humane portrete problematičnih mladih ljudi. Bajić i Mihić nisu se odnosili paternalistički prema likovima i od njih pravili “slučajeve” — umjesto da prave egzemplarnu dramu s podignutim prstom, udahnuli su im ljudskost i individualnost. Što je još uvijek moglo zakazati da nije bilo — mladih glumaca.

“Sivi dom” je na jednom mjestu okupio domaći brat pack: Branislav Lečić, Žarko Laušević, Nikola Kojo, Mirjana Joković, Zoran Cvijanović, Branko Vidaković, Dubravko Jovanović… Dedićevski rečeno — “kakvim su sjajem sjali ti mladi lavovi” (i lavice): Lečić sa svojom fizičkom glumom, cinični sadistički “Šojka” Zorana Cvijanovića, povrijeđeni Nikola Kojo, koji ovom ulogom prelazi iz teen komedija u ozbiljnu glumu, Branko Vidaković kao “Robija”…

Iznad svih istaknuo se jedan glumac — Žarko Laušević. U ionako bogatom ansambl piece-u, dotad široj publici nepoznati Laušević bio je za stepenicu iznad drugih, prvi među jednakima. Igrao je, metodski, licem, najtežu ulogu — “Šilju”, lik koji gotovo ne progovara. Karizmatični Laušević munjevito je postao zvijezda: išao sam u srednju školu u kojoj su prevladavale cure — sve do jedne su uzdisale za njim. U istoj zgradi bila je i 99% muška škola za “proizvodna zanimanja” — poslije nastave zaobilazili smo tamošnje momke što su brijali dio desne obrve, onako kako je Laušević nosio u seriji.

Ta uloga ostala je njegov tour de force, nije ništa posebno odglumio poslije, ali da je netko u onih par godina prije rata pitao cure moje generacije koji im se glumac najviše sviđa (“kao frajer”), najveći dio bi sigurno rekao ime ovog Cetinjanina. Pamtim kad u nekoj emisiji Televizije Beograd za tinejdžere, klinka voditeljica u prilogu o glumačkim školama kaže: “Ako hoćete da budete Miki Rurk, Kim Besindžer ili Žarko Laušević…”. Ovako, u jednoj rečenici.

Šilja je bio tragičan lik — uz internatski, pratimo i njegov život bivšeg “domca” koji se odlučio uklopiti u društvo. Odbjegli Crni, pokušavajući ga vratiti na stari put, vidi ovu determinaciju i u nemoći ga prebija, a Šilja se ne brani, odlučan u svom nenasilju. Kad, kasnije, nađe majku u modricama dobivenim od nasilnog očuha — slama se, nalazi očuha i masakrira ga batinama. “To, majstore!” vikali smo na televizor u pravednom bijesu. Kako se onda ciničnom doima sudbina kakva je u strašnom epilogu stigla Lauševića u životu nakon serije…

“Sivi dom” je dao pregršt citatnih mjesta i pokazao najbolje osobine raspojasane škole beogradske glume — treba biti takav glumac kao što je Bora Todorović da bi se onako odigrala rečenica koju izgovara njegov lik, alko-hohštaplerski otac Nikole Koje: “sine, moraš da mi daš pare, jer… ja ću da dignem ruku na sebe.” Glumci su patentirali čitavu seriju skidljivih manirizama: Lečićev Crni ispuštao je neki manični krik, Cvijanovićev Šojka završavao je svaku rečenicu hijenskim cerekom — “hhh…”, “Matić” je mucao…

Mnogih muzičkih tema iz serija sjetili smo se s nostalgijom tek mnogo kasnije — soundtrack “Sivog doma” pak, odmah se “primio”. Zbor dečki i cura u seriji zapjevao je pjesmu gotovo anonimne grupe Far: “sve što želim u ovom trenutku, idi, idi iz života moga…” (“Deco, što tako tužno?”, prekinuo ih je Bata Živojinović — upravitelj doma iz serije. Rečenicu smo uvijek citirali kad bi netko zapjevao ovu temu.). Jednostavna pjesma proširila se poput šumskog požara. Kičerska možda, ali je u njoj bilo prave tuge, one iz teka s prepisanim pjesmama kakve su imala djeca iz domova, “poezije” koju su čitala po surovim tv-dokumentarcima, podsjećajući mainstream društva na jedan svijet najčešće skriven. Pjesma je bila hit, spontani, pravi. Bio sam uvjeren da su je svi zaboravili. 17 godina poslije nailazim na stotine sajtova koji prodaju muzičke teme za mobilne telefone — “Sve što želim u ovom trenutku” je uvijek jedna od ponuđenih.

Situacija kod nas danas u kulturnom smislu može se usporediti s onom poslije kakve kataklizme — kad preživjeli izlaze iz skloništa i kopaju po blatu i pepelu da vide ako je išta ostalo. Za svaki kulturni pojam Jugoslavije, čovjek se mora upitati — kako se danas odnose prema njemu, je li zabranjen, prešućen, ili je pak, unatoč svemu, modificiran, preživio…

Mislio sam da je i ova serija također zaboravljena, da živi samo kroz kakvu rijetku reminiscenciju u razgovorima. Na internetu, međutim, svako malo naletim na ovakve rečenice: “kad su svi povjerovali da sivi dom ne može biti sivlji…” (BH Dani), “Osoblje OHR napušta sivi dom”, “U Vodušekovom sivom domu vladale su zle sile” (Međimurje), “U Bijeloj nije sivi dom; Prilikom posjete Dječjem domu Mladost” (Crna Gora), “Nećemo u Sivi Dom”, “Novosadsku školu Miloš Crnjanski zovu Sivi dom”, itd. Jedna rock-grupa (iz Širokog Brijega!) se tako zove, a posebno je zanimljiv slučaj referencijalne konfuzije kad je srbijanski ministar Batić u svom govoru nekoliko puta spomenuo “Sivi dom — Dostojevskog”…

Drugim riječima — pojam je ušao u novinarsku terminologiju i u jezik (i to — kao što se vidi — u svim republikama, što pokazuje i kako se jezik brani od cenzure), kao metafora svake turobne, dickensovske, državne institucije. That’s culture for you.

Đorđe Matić

Smogovci

Tinejdžerski klasik, sjajna knjiga, radnjom smještena u sredinu 1970ih. U tv-verziji (režija: Milivoj Puhlovski, scenarij: Hrvoje Hitrec; 1982), serija je kao nijedna uhvatila zeitgeist ranih zagrebačkih 1980ih. Neboderi, mlade obitelji, otkačeni tate i lijepe mame, pametna dobra djeca, problematične obitelji s ruba, iz starih zagrebačkih radničkih kvartova (“Naselak” usred novogradnje), tinejdžerski nemiri, ljubomore, slabosti — sve, sve (ali ona precizna topografija — Trg Maršala Tita, Trešnjevka, Kulušić u kojem su u posljednjoj epizodi oni što su pjevali to vrijeme i nas, Džonijeva Azra, svirali gorku ali kao ništa drugo radosnu “Marinu” (“dovoljno je da me vidi, da mi kaže — Miki, kako si…”) — sve je bilo kao naši životi preneseni na televiziju. Završni kadar na odjavnoj špici (uz muziku Nina Rote!) pokazivao je — metafora koju će Zagrepčani skužiti — da je glavni Trg bio onaj žrtava fašizma, a ne Republike. I to baš u posljednjoj epizodi prve serije! Vraga serije — cijele ere.

Već druga je bila mali shift — osnovnoškolci idu u srednju, i tu je topografija sve — Mazalo se upisuje u “primjenjenu”, naj-arty školu kod nas, doslovno i preneseno, a u Lapu svira Boa. “Dunja”, preslatka Ana-Marija Petričević, imala je tako tipično lice nježne i inteligentne zagrebačke tinejdžerice. To su, dakle, bile prve serije i to je trebalo gledati (dva puta po šest epizoda) jer su, kažem, fantastične, a ostalo treba zaboraviti. I autora i seriju i ono što je poslije došlo.

Đorđe Matić

 

- nastavlja se -