Štrajk u obrazovanju nije stvar broja i statistike. Radi se o osjećaju. Osjećaju nepravde, podcijenjenosti i zapostavljenosti
„Često, često, često poželim
Da sve napustim i sve zaboravim
I da odem negdje daleko
Da ništa ne mislim i ništa ne radim
I da tebe ne gledam“
Branko Đurić, Nedim Babović
Zamislite sljedeći scenarij. Utrošite 2,5 milijardi eura javnog novca na povećanje plaća. No gotovo svi i nadalje nisu zadovoljni. Naravno, kada ste kretali, obećavali ste ispravljanje svih prethodnih nelogičnosti i nepravilnosti, jamčili ste da ćete se izboriti za pristojan egzistencijalni minimum za državne i javne službenike u uvjetima inflacije. A kako je završilo? Najviše su dobili oni koji su i prethodno imali najviše – liječnici. Sjajno je prošla i policija, vlast voli zadovoljnu policiju. (Da parafraziram Lorda Actona: svaka vlast kvari, a pokvarena vlast preferira „policijsku“ državu. Da je brani. Od naroda.) Takvo je povećanje, naravno, istodobno uzrokovalo i inflaciju i nered. U tom procesu vidjeli smo i štrajk sudskih službenika. Potom su i suci nezakonito štrajkali (pardon, nije to bio štrajk jer ga nisu tako nazvali), a da bi potom dobili prvo povećanje 2024. godine, a 2025. i drugo – povećanje koje nisu ni tražili. Čini li vam se taj scenarij poznat? To je scenarij Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. I uredbi koje su na temelju njega donesene…
Scenarij ima nastavak. Onaj koji će se dogoditi u srijedu, 19. ožujka. Štrajk. U obrazovanju i znanosti: osnovnim i srednjim školama, sveučilištima i veleučilištima te institutima. Štrajk je to koji je ovom društvu potreban, uz to što je zakonit i opravdan. Ponavljam, potreban je! I više je za to razloga.
Krenimo od brojki. Vlada obasipa javnost velikim brojkama o rastu plaća državnih i javnih službenika. Točno je – plaće su rasle. I da, novac je utrošen. No ključno je pitanje – kako? I na što? Samohvala Vlade Republike Hrvatske kako je tijekom njenih dvaju prethodnih i ovog trećeg mandata osnovica plaće državnih i javnih službenika porasla gotovo pedesetak posto ili da su plaće u javnim službama u posljednjih osam godina rasle gotovo 100 posto, dok je kumulativno inflacija bila ispod 40 posto, daje samo jedan kut gledanja. Naime, nisu svima plaće rasle jednako jer je uprosječeni rast poput statističkog bikinija – neki misle da pokazuje previše, drugi da se ne vidi ništa važno – ili sarme od koje neki jedu kupus, neki meso, a u prosjeku svi sarmu!
Sve i da brojke stoje, ključan je argument koji vlast, Vlada, ministar obrazovanja i onaj rada ne vide niti žele vidjeti. Radi se o životnoj činjenici da svakom numeričkom rastu plaća unatoč, nema zadovoljstva javnih službenika zaposlenih u sustavima obrazovanja. Jer da ima, da su zadovoljni, da vide svu raskoš rasta i blagodat plaća, nitko ih ne bi mogao nagovoriti na štrajk. Osjećaj podcijenjenosti i razočaranja ne da se nametnuti. Na prosvjed se ne ide „na poziv“. Već iz uvjerenja. Nema tog Stipića, Turalije, Kroflina, Preporoda, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama ili onog zaposlenih u znanosti i visokom obrazovanju, koji bi mogli prevariti zaposlene i gurnuti ih u štrajk. A zašto je tomu tako? Pa upravo stoga što unutar državne i javnih službi, najveći sustav – onaj obrazovanja i znanosti – osjeća da je zapostavljen.
I nije to samo subjektivan doživljaj stvarnosti. Ne, činjenično je stvaran. Tu postoje oni drugi statistički podaci koji o tome svjedoče. Recimo, ako usporedimo prosječnu bruto plaću isplaćenu tijekom 2024. godine u odnosu na onu iz 2023., tada je rast u sustavu obrazovanja oko 22 posto dok je u zdravstvu 26 posto, a, recimo, u djelatnosti socijalne skrbi s uslugom smještaja oko 27 posto. (Iznosi su nešto manji ako se promatraju neto plaće.) Pojednostavljeno, to znači da je u godini kada se dogodila korekcija koeficijenata, prosječna plaća u sustavu zdravstva rasla oko 18, a u sustavu socijalne skrbi s uslugom smještaja oko 22 posto više nego u sustavu obrazovanja!
I, čudi li to? Ne. Jer već je prilikom donošenja uredbi o koeficijentima ishod bio jasan. Osnovnoškolski učitelj ili srednjoškolski nastavnik s koeficijentom 2,01 zaostao je u odnosu na stručnog savjetnika za trening i obuku u Državnoj ergeli u Đakovu (2,20) ili nastavnika u srednjoj policijskoj školi (2,30). Ili tajnik školske ustanove ili voditelj računovodstva u školi (2,01) imao bi petnaestak posto manji koeficijent od tajnika državne agencije, recimo, Agencije za odgoj i obrazovanje ili tajnika Državne vatrogasne škole. Čak i čistačica/spremačica u školskoj ili visokoškolskoj ustanovi (1,06) ima manji koeficijent od čistačice/spremačice u zdravstvu i socijalnoj skrbi (1,15).
Ili koeficijent docenta. Docent ili docentica u sustavu znanosti i visokog obrazovanja rade desetak godina. Doktorirali su, pisali znanstvene radove i napredovali. A taj docent ili docentica ima koeficijent tek za 0,09 veći od doktora medicine i doktora dentalne medicine na specijalizaciji. Dakle – početnika! Redoviti profesor, znanstvenik s dvadesetak i više godina znanstvenog staža iza sebe, s koeficijentom 3,80, hrvatskoj državi vrijedi manje od doktora medicine i doktora dentalne medicine specijalista i specijalista savjetnika, kojima za dostizanje tog statusa treba višekratno kraće vrijeme. Ili redoviti profesor u trajnom izboru, a to je najviše zvanje u sustavu visokog obrazovanja, ono koje se postiže nakon 25 i više godina, s koeficijentom 4,35 tek minimalno prestiže suca općinskog suda. A nekad je statusno bio usporediv sa sucem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Sucem koji danas ima koeficijent 6,42. Pobogu, zar obrazovanje i znanost vrijede toliko malo?
Brojeva ili statistike radi, zamislite, a ne morate – jer tu je, ministra rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike koji je došao iz sustava. Ministra koji je profesor hrvatskog jezika i predavao je u Osnovnoj školi Novska. Onog koji danas s ministarskim položajem i dužnosničkim koeficijentom 6,42 dojučerašnjim kolegama iz zbornice prijeti ustezanjem plaće za vrijeme provedeno u štrajku. Ili ministra znanosti, obrazovanja i mladih koji lakonski odgovara kako se dade živjeti s neto plaćom od 1400 eura – plaćom mladog nastavnika početnika. A može li se? Ima li očitiji razlog za štrajk? Jer prema njemu upućuju i oni koji bi se za zaposlene u sustavu trebali, prije svih, boriti!
Štrajk u obrazovanju nije stvar broja i statistike. Radi se o osjećaju. Osjećaju nepravde, podcijenjenosti, zapostavljenosti koju osjećaju oni koji su spremni štrajkati. Taj štrajk jest borba za plaću, koeficijente i osnovicu, ali ne samo borba za osobni status. To je borba za udioništvo, sudjelovanje u svem onom što je potrebno da bi se obrazovanje uvažavalo. I mijenjalo. Da se potvrdi sasvim očita, ali i posve zanemarena važnosti i vrijednosti obrazovanja. Sve ono što je desetljećima profanirano svim silnim „reformama“ koje smo jedva preživjeli i obezvrijeđeno ciničnom kovanicom o Hrvatskoj kao „državi znanja“.
Štrajk je ovo koji nam treba, ne samo zato što je zakonit i egzistencijalno opravdan njegov cilj, već i zato što je iskaz sudjelovanja učitelja, nastavnika i profesora u jedinim promjenama koje naše društvo mogu izvući iz globalne irelevantnosti, anonimnosti. A to je znanje! Struka! Štrajk je borba za radnika i dostojanstvo stručnjaka, ali je i borba istih tih za vlastitu relevantnost u sudjelovanju u kreiranju boljeg u obrazovanju i boljeg obrazovanja. Za socijalnu državu. Onu koju uzimamo zdravo za gotovo. Upravo zato pravo na štrajk, korištenje njime, ključno stoji za promicanje demokracije. Za razumijevanje da se u slobodnom društvu slobodni ljudi slobodno bore za svoja prava. Sudjeluju! Time pokazuju put borbe. Jer samo se borbom pomiču granice, promiče svaka, sve do jedne, sloboda u društvu.
Zato štrajkove, ovaj štrajk, ne treba „osuđivati“ ni zbog neugoda, onih koje će imati djeca ili roditelji, zbog toga što će nekome biti teže. Borba za prava, štrajk, kao i pravo glasa i sav demokratski instrumentarij nemaju cijenu. Ne postoje neugoda ili teškoća zbog kojih od njih valja odustati ili im suditi.
Mi, pojedinci i društvo, moramo vidjeti potrebu da se društvo mijenja. Da postaje obrazovanije, bolje. Da nam trebaju obrazovani i bolji. Oni koji žele i znaju. Danas oni vide potrebu da mijenjaju svoje koeficijente, osnovicu, plaće. A sutra trebaju mijenjati obrazovanje samo. Nabolje. I za jedno i za drugo potreban je pritisak na vlast. Danas ovaj. Sutra na neku drugu vlast neki drugi pritisak. A ako ne razumijemo da mi, pojedinci, društvo, na to moramo usmjeriti upravo one koje nas vode, političare i dužnosnike, da nas vode onako kako zaslužujemo, tada će to biti najočitiji iskaz da odustajemo od budućnosti. Ne samo plaća ili obrazovanja, već društva u cjelini. Da nam ne trebaju. Samo, imamo li pravo to činiti?
