Više se ne radi o tjednima, a još manje mjesecima! Upravo smo ušli u presudni trenutak koji će odrediti povijesnu sudbinu ne samo Ukrajine, Europe i Rusije, već i SAD-a. A kada je tako – onda i čitavoga svijeta! Zaigrao ga je, tko drugi nego Donald Trump, moguće u bliskoj suradnji s Vladimirom Putinom (ovo drugo još nije posve sigurno pa ću zaključak ostaviti svakome od vas nakon čitanja ove analize do kraja).
Ali krenimo redom.
Različiti svirači ali jedan dirigent
U Trumpovoj administraciji definitivno postoje različiti pristupi završetku ukrajinskog rata i oni se svako toliko mogu iščitati iz priopćenja koja se u tom smislu objavljuju u američkim medijima. Poput onih o sklonosti Stevea Witkoffa, Trumpovog izaslanika za Bliski istok (ali isto tako i za tajnu diplomaciju s Vladimirom Putinom, što se, naravno, službeno ne kaže ali činjenica da je već tri puta putovao u Rusiju na sastanke s Putinom, a to bi mogao učiniti i četvrti put već ovoga tjedna) uvažavanju ruskih prijedloga za uspostavu mira i kritiziranju ukrajinskih, ili pak Trumpovog posebnog izaslanika za Ukrajinu umirovljenog generala Keitha Kellogga sklonijeg zahtjevima Kijeva („SAD su umorne od onoga što se događa u Ukrajini“).
Tu je, naravno, i državni tajnik Marco Rubio, koji je pak nedavno prvi od bilo kojih visokih američkih dužnosnika, uopće, otkako je počeo ukrajinski rat u veljači 2022.g., javno izjavio da je taj sukob ustvari američko-ruski posrednički (proxy) rat, što je izjava koja je bila de facto zabranjena za javno izricanja. Svojevrsna anatema nad onim koji bi ju se usudio reći (vaš je analitičar to usprkos svemu tvrdio od samog početka rata, kao i to da će taj rat zbog toga morati prije ili kasnije riješiti Moskva i Washington). Imamo i Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Mike Waltz, također navodno neskloniji Rusiji, kao i šef Pentagona Pete Hegseth, dok je direktorica Nacionalne obavještajne službe – DNI, Tulsi Gabbard opet navodno puno sklonija Rusiji.
Međutim, neovisno o svemu tome svi su oni dio istoga tima kojim dirigira predsjednik Donald Trump, i jasno je da će on donijeti odluku o izgledu konačnog američkog prijedloga za uspostavu primirja, a potom i trajnog mira (na ovom drugom inzistira Putin) koju će onda i svim njegovi podanici – od državnog tajnika na dalje – morati promovirati kao ultimativnu, zanemarujući pritom svoje dotadašnje stavove i želje.
Delikatni pregovori s europskim saveznicima
Upravo smo ušli u ključni i presudni trenutak, koji će odlučiti o sudbinama milijuna ljudi na Starom kontinentu ali i ne samo tamo. Trumpovi izaslanici upravo sada vode delikatne pregovore sa svojim europskim saveznicima i s Kijevom, a kada ih (i ako, a vjerujem da hoće) uvjere kako je upravo američki prijedlog i najbolji – okrenut će se k Putinu da ih on prihvati.
Putin je u boljoj pregovaračkoj poziciji. Osim što je ustrajavao na svojim ključnim zahtjevima usprkos snažnim političkim i medijskim pritiscima sa strane zapada da je on taj koji se ne pridržava Trumpovog 30-dnevnog primirja a da pritom nije snosio nikakve nove sankcijske posljedice od strane SAD-a (upravo suprotno, Rusija je jedina relevantna država u svijetu koja je bila izuzeta od nedavnih Trumpovih razornih carina), kao svojevrsni poklon došla mu je Trumpova izjava od prošloga petka da bi Sjedinjene Države uskoro mogle dignuti ruke od posredničke uloge ukoliko neka od sukobljenih strana ne prihvati njegove prijedloge za zaustavljanje rata a potom i one o trajnom miru. Pritom je Trump, kao argument, ponovo izjavio kako ovo nije njegov, već „Bidenov rat“ i da se „ovaj rat nikada nije smijeo dogoditi“. Slično su i na pregovorima s europskim saveznicima u Parizu prošli vikend govorili i Trumpovi spomenuti predstavnici –Rubio i Witkoff.
Štoviše! Kako danas piše ukrajinski medij Strana, spomenuti Trumpov dvojac na sastanak u Parizu donijeli su niz uvjeta, uključujući i one koji su se pojavili nakon susreta Putina i Whitkoffa tijekom sastanka u St. Peterburgu. „Sudeći po Rubiovoj retorici nakon pariških pregovora, Kijev i Europljani nisu bili oduševljeni ovim prijedlozima. Stoga je SAD počeo vršiti pritisak i prijetnje da će se povući iz pregovora ako se na sljedećem sastanku u Londonu koji će se održati ovaj tjedan (vjerojatno sutra, op.ZM.) ne postigne rezultat.“ – zaključuje ukrajinski medij pozivajući se na neimenovane europske insajderske informacije.
Trumpov poklon Putinu?
Zašto pak kažem da se ovdje radi o mogućem Trumovom „poklonu Putinu“? Jednostavno zato što bi mu, u slučaju propasti pregovora (čak i ako bi krivac za njih bila Moskva) američko povlačenje, ili barem značajno smanjenje američkog posrednog sudjelovanja u ukrajinskom ratu i prebacivanje potpunog fokusa Washingtona na Kinu i Indopacifik (što je upravo u tijeku) – dalo otvorene ruke za pokušaj samostalnog rješavanja ukrajinskog rata u rusku korist – novim masovnim napadom na Ukrajinu, ali ovoga puta sa svim raspoloživim sredstvima, puno razornijim oružjima – po njenim strateškim prometnim i industrijskim ciljevima poput mostova, tunela, aerodroma i td. O ovom potonjem ovih su dana pisali i pojedini zapadni mediji, navodeći kako je Trump navodno već u više navrata molio Putina da ne koristi svoje hiperzvučne balističke rakete srednjeg dometa Orešnik ponovo po Ukrajini nakon što je ukrajinska vojska dronovima i američkim raketama ATACMS udarala po ruskim energetskim i drugim ciljevima, a time i po ruskom ugledu u svijetu.
Drugi važan čimbenik, nakon spomenute Trumpove prijetnje o američkom povlačenju, je taj – što je Trumpu za 100 dana njegove vladavine nužan jedan veliki vanjskopolitički uspjeh. Za sada nema nijednoga. Pregovori s Iranom još uvijek ne idu kako treba, i pitanje je čime uopće mogu završiti (rat je najnepopularnije i najrizičnije rješenje kojeg Trump sigurno ne bi volio usprkos ratobornim izjavama, koje su ipak prije svega sredstvo pritiska za veću kooperativnost Teherana u samim pregovorima koji se užurbano vode). Završetak krvavog i u svijetu krajnje nepopularnog izraelskog rata u Pojasu Gaze još nije ni na vidiku. Trumpova agresivna carinska politika prema čitavom svijetu još nema konkretnih i zajamčenih dugoročnih pozitivnih rezultata po SAD, dok je istodobno dovela do kraha američkih burzi, golemih financijskih gubitaka i pada dolara, što je izazvalo i bunt i strah građana, uključujući i najodanijih Trumpovih glasača. Kinu nije uspio slomiti i gotovo sigurno neće – barem ne na način koji bi prema njegovom mišljenju odgovarao američkim interesima i strategijama za 21. stoljeće.
Trumpu, dakle, preostaje jedino Ukrajina – tim više što je obećao završiti taj rat u roku od nekoliko dana od svog dolaska na vlast. Zato bi mu sada itekako dobrodošlo barem i neko novo jednomjesečno primirje, ali da ga se ovoga puta svi pridržavaju – pa da barem to može prikazati kao uspjeh.
Ključno je slamanje europskog otpora
Ali bez obzira na sve – ključnim po Trumpov uspjeh smatram spomenute delikatne pregovore američke strane s europskim saveznicima, koji se, opet, i sami nalaze u vrlo neugodnom položaju što Trump jako dobro zna. Prije svega su u strahu da bi američkim povlačenjem iz posredovanja o završetku rata i bijegu SAD-a na Daleki istok, mogli ostati sami, „jedan na jedan“ na ukrajinskim bojišnicama s nuklearnom velesilom Rusijom koja više ne bi imala razloga za suzdržanost u vođenju vojnih operacija na način da je pružala šansu Trumpu da ostvari svoje interese na domaćoj i međunarodnoj sceni. Protiv tih interesa Moskva sigurno ne bi imala ništa ukoliko bi očuvala svoje ključne interese zbog kojih je i pokrenula invaziju na Ukrajinu.
Međutim, od eskalirajuće, ipak realnijom ostavljam mogućnost da su Putin i Trump posredstvom spomenutog posrednika Stevea Witkoffa, koji je prije desetak dana bio u Sankt Peterburgu na petosatnom sastanku s Putinom, usuglasili barem neke od ključnih točaka Trumpovog mirovnog plana, a da će ostatak pokušati učiniti tijekom njegovog skorog četvrtog posjeta Putinu.
U tom kontekstu, kao dodatni argument donosim i današnju izjavu Putinovog pomoćnika Vladimira Medinskog kojeg je u utorak objavila tamošnja agencija TASS. Medinski hvali Trumpov mirovni plan za rješenje oružanog sukoba u Ukrajini za kojeg kaže da će „biti uvršten u ruske udžbenike povijesti“.
“Općenito, te nevjerojatne transformacije u američkoj unutarnjoj politici koje sada promatramo, bez sumnje će završiti na stranicama udžbenika ruske i svjetske povijesti kada se pripremi sljedeće izdanje. Ovdje možemo reći da je Trump definitivno ispisao povijest,” — izjavio je Medinski. Dodao je kako nema pravo komentirati politiku američkog predsjednika, ali je kao promatrač i kao povjesničar zaključio da u ovom trenutku “živimo u povijesnoj eri”.
Slično je, ali jučer, o Trumpovom planu pozitivno govorio i Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov.
Sam Trump, pak, izjavio je na dan Uskrsa kako se nada da će Rusija i Ukrajina ovaj tjedan potpisati sporazum i da će tada „obje strane početi voditi krupni biznis s razvijajućom se Amerikom“.
Je li Putin šarmirao Trumpa?
S obzirom kako je otprije poznato da između Trumpa i Putina postoji „kemija“ i „zakon privlačnosti“ – smatram mogućim i da je Putin Trumpa uspio dodatno „šarmirati“ i primamljivim, unosnim poslovima za američki biznis u zajedništvu s ruskim kompanijama na tlu resursima prebogate Rusije – u čemu je ključnu ulogu imao njegov posebni izaslanik za državne investicije Kiril Dimitrijev. Podsjećam, za njegov su nedavni dvodnevni posjet Washingtonu (prvi bilo kojeg visokog ruskog dužnosnika otkako je počeo ukrajinski rat) Amerikanci čak suspendirali primjenu ograničavajućeg viznog režima prema ruskim državljanima koji su pod sankcijama.
Osim toga, Putin je pred Uskrs učinio i još jedan važan propagandni potez koji je bio usmjeren prije svega na Bijelu kuću – neočekivano proglasivši dvodnevno uskršnje primirje na ukrajinskim bojišnicama, kao i razmjenu ratnih zarobljenika.
Potez je to koji je zatekao i samog Zelenskog koji mu se na početku usprotivio, a kasnije ga prihvatio iako se sam sporazum navodno i nije previše poštivao (barem tako tvrdi ruska strana u odnosu na ukrajinsku). Zelenski sigurno nije mogao dozvoliti Putinu da se samo on pred Trumpom postavi kao „mirotvorac“.
Prosudba
Drugim riječima, sve je još uvijek krajnje neizvjesno, iako su se formirale ključne konture mogućeg sporazuma. I zapadni i ukrajinski mediji pišu kako on sadrži elemente prekida vatre duž crte bojišnice (područja koja su zauzeli Rusi ostaju pod kontrolom Ruske Federacije), odbijanje primanja Ukrajine u NATO, ukidanje nekih sankcija protiv Rusije (i američkih i europskih, a kod ove potonje to će biti vrlo teško i bolno), stvaranje neutralne zone oko nuklearne elektrane Zaporižja i prijenos same elektrane pod kontrolu Sjedinjenih Država (što će bit jako teško prihvatit Moskvi, iako mislim da ona i bez toga dobiva puno). Sjedinjene Države namjeravaju priznati ruski suverenitet nad Krimom, a kako pak navodi Strana – „izuzetno je značajno da nitko u Ukrajini još nije demantirao ovu informaciju od strane vlasti“.
Također bih dodao kako su se s najnovijim Trumpovim prijetnjama o američkom povlačenju stvorile nove pretpostavke za dodatni psihološki pritisak Washingtona i na Kijev i na ključne europske metropole i prijestolnice kojeg će ovoga puta biti teško ignorirati. Jer Europa i NATO jednostavno nisu spremni za vojni sukob s Rusijom u i za Ukrajinu! Ni vojno ni psihološki – koliko god govorili o svojoj spremnosti za vojnu pomoć Kijevu do njegove konačne pobjede čak i ukoliko se Amerikanci iz nje budu potpuno povukli. Svi znaju da od toga nema ništa!
Hoće li sve to baš tako i biti vjerojatno ćemo saznati vrlo brzo – možda već i nakon ključnog sastanka u Londoonu. Također ćemo brzo saznati i je li uopće i Rusiji prihvatljiv taj novi Trumpov mirovni prijedlog koji bi mogao biti usuglašen među saveznicima, ili će pak Moskva kalkulirati pa i staviti uloge na spomenuti „Trumpov poklon Putinu“ u visoko riskantnoj igri nove velike eskalacije s prijetnjom prelijevanja ukrajinskog sukoba dalje na europski zapad. To će pak prvi doznati Steve Witkoff, a poslije njega Trump.
Sve je, dakle, još uvijek krajnje zamršeno i zapetljano da bismo bilo što mogli s uvjerenjem tvrditi. Ali da smo ušli u presudni trenutak povijesti ne samo po Ukrajinu – u to sam siguran.
Jer igre „simo-tamo“ s pregovorima ne mogu trajati vječno. Tim više što to ne odgovara nijednoj strani na bilo koji način uključenoj u ovaj – opet ću to slobodno reći – američko-ruski posrednički rat kojeg te dvije zemlje i moraju završiti. Ostali će samo kimati glavama.
