Kokain




Kolovoz 1991. u Sarajevu, vrijeme konačnih ispovijesti, ponedjeljak je, isti kao i danas, a ista su i doba, dva po ponoći, sjedim u pustom Bugattiju sa starim profesorom filozofije, koji konobara i mene zabavlja svojom životnom pričom.

Nakon što je u trideset i petoj doktorirao na Nietzscheu, odluči da u životu nadoknađuje ono što je zbog knjiga i studija dotad propustio, i ukrcava se, kao mornar, na brod riječke Jugolinije, kojim će u sljedeće dvije godine oploviti svijet.

Tokom plovidbe iz luke Santos u Brazilu za Rijeku, prilazi mu oficir kojeg je već dobro poznavao, Slovenac, šutljiv i gospodstven, ali uvijek prema svakome vrlo korektan, i govori mu da je na brodu, ispod tovara prvoklasne brazilske kave još jedan, tajni tovar. Pola tone kokaina. Nudi mu da sudjeluje u poslu za nekoga u Jugoslaviji, kojim će zaraditi dovoljno novca da do kraja života ne radi više ništa, osim da čita knjige.

I ja, naime, namjeravam još samo da čitam knjige, rekao je, i dao mu da do jutra promisli o svemu, i odluči. Jest, rizično je, ali, ipak, manje nego što je rizično preploviti Atlantik.

Profesor je razmišljao cijelu noć, i nije prihvatio ponudu.

Ali netko drugi jest.

Od tog vremena u stopu on uhodi tog Slovenca, bivšeg mornaričkog časnika, koji danas živi u Londonu, a preko ljeta dolazi na Lastovo, gdje je iz temelja obnovio kamenu kuću na osami. Po drugi put je oženjen, ima sedmero djece, i nitko ne zna od čega živi.

Samo ja znam!, rekao je profesor i visoko u zrak podigao desni kažiprst.

Konobar se nasmijao.

Priča je, vjerojatno, bila izmišljena. Ali od tada povremeno razmišljam što bih učinio da sam bio na njegovom mjestu. Ono što se kasnije događalo, u našim životima i u mašti, povremeno je bilo rizičnije od šverca pola tone kokaina. Kada se u Bosni zaratilo, profesor je ubrzo poginuo u pokušaju da pređe s jedne na drugu stranu. Metak ga je, kažu, pogodio u zatiljak i raznio mu lice.

Pokušavam se sjetiti kako se Slovenac zvao.


Miljenko Jergović 23. 07. 2020.




Sjene




Naređeno je da se u zatvorene prostore trgovačkih centara ljudi ne puštaju bez maski.

To će, po mišljenju nadležnih, zaustaviti virus.

Sa širokom glavnom ulicom i uskim, nejednako raspoređenim pokrajnjim uličicama, po kojima se može dugo lutati, uvijek uz nove vizure, s prostranim trgom navrh pokretnih stepenica i širokim plavim nebom iznad krova od pleksiglasa, trgovački centri prvi put su doživljeni upravo onako kako ih je arhitekt i zamislio, kao savršeno uređeni, šareni i svijetli gradovi iz bajke, izvan kojih su samo sivila sirotinjskih periferija i mračne srednjoeuropske kulise dodatno rasklimane proljetnim zemljotresom, koje dvadeset i četiri sata dnevno tonu u isti sumrak.

Iz ovih se gradova možemo premještati samo u druge, još luđe, veće i blještavije gradove, prostranih glavnih ulica i bezbrojnih uličica u kojima se čovjek lako i rado gubi, jer nijedna ne vodi van u mrak.

Otkako ljudi ne smiju ući bez maske, iz tih je gradova nestalo lica.

Samo figure, velike i male, ženske, muške i dječje, s očima koje se međusobno zagledaju i rijetko prepoznaju. Karakteri im se razlikuju po maskama, kao u tradicionalnom istočnjačkom teatru. Nijednoga ljudskog lica. Samo oči koje se nemirno kreću lijevo, i desno, gore i dolje.

Uskoro će se, u sljedećoj fazi stilizacije svijeta, pretvoriti u sjene. Ali nitko se toga ne plaši. Općenito, kao da se ljudi više ne plaše razčovječenja i groba.

Strepe da će, razbole li se, izgubiti pravo na novac i na slobodno kretanje po trgovačkom centru. I neće postati jedna od sjena.


Miljenko Jergović 22. 07. 2020.




Košulje




Desetak je godina tome, ako se sjećaš: pred kraj radnoga vremena ušli smo u dućan s muškom konfekcijom, sve sniženo 50 posto.

Očajni vlasnik pakirao je stvari u kartonske kutije.

Šta je bilo, pitala si ga.

Užas, rekao je, ja se ničemu više ne nadam.

Sažalila si se i nagovorila me da odmah kupim dvije košulje.

Jednu često oblačim, tako i jutros, pa se sjetim priče.

Drugu sam obukao samo jednom.

Eno je visi na istoj vješalici, mrtva košulja iz mrtvog dućana.

Vlasnika ne bih prepoznao, ako je živ.


Miljenko Jergović 21. 07. 2020.




Obitelj




Ponedjeljak je, večer u Puli, dan kada nacionalni krizni stožer javlja o 25 novozaraženih i dvoje mrtvih, oboje preko sedamdeset i pet godina, sa značajnim komorbiditetima. Niz korzo se spušta mlada majka, u vrlo uskoj kožnoj suknji do iznad koljena, preplanula, u bijeloj košulji. Uz nju mladi otac, kao Ares visok, isklesan, na plećima nosi malenog sina. Njihov je hod malo sporiji od hoda drugih prolaznika, tako da promatrač stječe dojam da već žale što će proći, nakon što su sve važno u životu dovršili i pred njima su samo brige, nevolje i gubici.


Miljenko Jergović 20. 07. 2020.