Filipa Miletić, rođena 1868. u Varaždinu, udala se za Đuru Mađarića. On je bio imućni trgovac drvom, i kockar. Narodila mu je trinaestero djece, što jednorođenaca što blizanaca, a onda je on 1904. prokockao kuću, kočiju, konje, možda i ženu. Ona je opet bila noseća, ali to ju nije zaustavilo da ostavi muža i djecu, i pobjegne u Rijeku. Filipi Mađerić tada je bilo trideset i šest. S djecom se za života dopisivala, ali za muža nije htjela znati. U Rijeci nije imala nikoga, zaposlila se kao čistačica u Casinu, pa je uznapredovala do garderoberijerke. Uzdizanje s dna, na koje se sunovratila kao pripadnica više klase, iz današnje perspektive djeluje nemoguće i nezamislivo. Ali druge okolnosti još su nevjerojatnije – premda u svoje vrijeme i nisu morale biti takve: Filipa, po narodnosti Hrvatica, osim materinjeg govorila je madžarski, njemački, a ubrzo i talijanski. U Rijeci, koja je bila većinska talijanska, pogotovu za nekoga tko je, unatoč svemu, imao stanovite građanske ambicije, bilo je prirodno da Filipa i njezin sin postanu – Talijani. Prezime Mađerić transformiralo se u Madierich pa u Madieri. Godine 1949. njih će se dvoje, skupa s novostečenom obitelji, naći u dugoj koloni egzodusa riječkih i dalmatinskih Talijana. Baka Madieri imala je tada osamdeset i jednu godinu. Ubrzo je umrla, i to je bio kraj jedne danas teško pojmljive, ali u ono vrijeme posve prirodne identitetske transformacije. Rođenje u jednoj vjeri i jeziku nije nužno značilo i smrt u istoj vjeri i jeziku. Izbor nacije je, kao i sve drugo, bio podložan životnim ritmovima, ali i povijesnim i političkim okolnostima.
Kada se automobilom dovezemo u Trst, prateći putokaze koji vode prema centru, u jednom ćemo se trenutku naći ispred željezničkog kolodvora. Tu je odmah i veliko natkriveno parkiralište od nekoliko katova, koje postoji već desetak godina, a nalazi se u unutrašnjosti velike građevine koju Tršćani svih generacija zovu – Silos. To mjesto, na kojemu danas parkiramo aute, čeznutljivi prema vremenima Ponte Rosa i nevinim tršćanskim šopinzima, bilo je od 1947. sve do sredine pedesetih prostor za kolektivni smještaj izbjeglica. Kroz Silos prošla je talijanska Istra, Fiume i sjeverna Dalmacija; tu je, u svojevrsnom getu, skončavala jedna stoljećima stvarana civilizacija, čiji su pripadnici u Silosu boravili kao u čistilištu, prije odlaska u prekomorske zemlje ili pripuštanja u Italiju i adaptacije unutar društva kojemu, zapravo, ničim nisu pripadali. Silos je mjesto neke naše zajedničke, slavensko-talijanske istine, pa ako bi se jednoga dana konačno mogao održati simpozij na kojemu bi Esuli ili njihova djeca razgovarali sa svojim nekadašnjim slavenskim susjedima, ili njihovom djecom, ne bi za njega bilo primjerenijeg mjesta ovoga tršćanskog parkirališta. Ako bi netko htio položiti cvijeće u ime vlastitog sjećanja, također ne bi našao bolje mjesto od parkirališta. Talijani iz svojih, a Hrvati i Slovenci iz svojih razloga na Silos bi najradije zaboravili. Zato na njemu nema nikakve spomen-ploče, osim one koja spominje da su s tog mjesta 1943. ili 1944. prema Rižarni i u smrt odvođeni tršćanski Židovi.
Knjigu Marise Madieri “Verde acqua” u Torinu je 1987. objavio Giulio Einaudi. Tri godina kasnije izašala je u Grafičkom zavodu Hrvatske u prijevodu Ljiljane Avirović, pod naslovom “Vodnozeleno”, opremljena pogovorom Mirka Tomasovića u kojemu se riječ egzodus ne spominje, nego kaže da se autorica “god. 1949. zbog obiteljske opcije za Italiju našla u Trstu, ponajprije s majkom”. Logično, pošto je otac bio u jugoslavenskom zatvoru, jer je skrivao materijale neprijateljske sadržine.
Marisa Madieri unuka je Filipe Mađarić. Rođena 1938, pučku je školu pohađala u Rijeci, govorila je hrvatski (ili srpskohrvatski, kako ona imenuje jezik), ali ga je nakon egzodusa munjevito i vrlo temeljito zaboravila. U glavi su joj ostale dječje nabrajalice, i u njima riječi čije značenje nije pamtila. Odrastala je kod ujne i ujaka na Lidu, te u konviktu časnih sestara, samo da ne bude u paklu Silosa, gdje je ljeti bilo vrelo, a zimi ledeno, i gdje je, zapravo, mogla uživati samo druga Marisina baka, baka Quarantotto, koja se, premda skoro nepismena, nametnula kao neka vrsta upraviteljice velike izbjegličke zajednice. Konačno preseljenje u stan za nju je predstavljalo neku vrstu socijalne smrti i propasti svih njenih ambicija.
“Vodnozeleno” žanrovski je neobična knjiga, pisana kao dnevnik prisjećanja, i bez početne ambicije da postane knjigom. Trebala je to biti neka vrsta unutrašnje knjige, namijenjene bližnjima, kakve često ispisuju preživjeli iz velikih stradanja. Bude li stradanje zaboravljeno, od njih neće ostati ništa. Tako osjećaju, i to je, vjerojatno, tačno.
Međutim, knjiga je postepeno izašla izvan svoje prvobitne svrhe, premda nije postala manje intimna. Marisa Madieri ništa ne prilagođava potrebama trenutka ni očekivanju javnosti. U se zatvorena, elegantna i lijepa, veoma tužna, “Vodnozeleno” knjiga je jednoga nestajanja, i opraštanja sa svijetom koji će, izvan privatnih sjećanja i emocija, i izvan porodičnih priča, postojati još samo kao privid i politička floskula. Izmirit će se Italija s Jugoslavijom i s njezinim nasljednicama, a priča o talijanskom egzodusu bit će moguća i postojat će u kulturnom i socijalnom sjećanju jedino kroz priče onih koji su egzodus doživjeli, kao književna, umjetnička i memorijska činjenica. Politici, svejedno kojoj i čijoj, u interesu je da suština egzodusa bude zaboravljena, čak i onda kada se egzodusom služi u svrhu retorzije. Naime, kad god bi Jugoslaveni (Hrvati, Slovenci…) Talijanima spominjali fašistička zlodjela, talijanska bi politika uzvraćala legendama o egzodusu i o fojbama, a zatim bi se i jedni i drugi upetljali u duga razmatranja što je čemu prethodilo i što je od čega bilo gore. Zato je, nakon svega, Silos i pretvoren u parkiralište, zato se o “Vodnozelenom” 1990. u Hrvatskoj pisalo i razgovaralo isključivo u stilsko-estetskim registrima.
Kao ni drugi dobri i istinski pisci ove teme, kao ni Fulvio Tomizza ili na svoj način Sergio Endrigo, Marisa Madieri ni jednoga časa ne zauzme pozu pravednika. U njenoj literarnoj i reminiscencijskoj gesti nema mrve prijekora na račun onih koji su u Rijeci ostali nadmoćna većina, nema autoviktimizacije, ni snebivanja nad zajedničkom sudbinom. Nema u njenoj priči traga bilo kakvoj ili bilo čijoj kolektivnoj emociji, sve je vrlo osobno i njeno. Čak i kada, onako usput, govori o političkim opredjeljenjima svoje riječke rodbine – i to samo da bi istakla izuzetnost jednoga od ujaka, ona ne izbjegne reći, a mogla bi, da je većini njenih Mussolini bio simpatičan, a u fašističkim ceremonijalima su, zapravo, uživali. Ona zna, ono što i mi znamo, ali se volimo praviti da ne znamo, jer nam je tako lakše, da egzodus Talijana sa istočne obale Jadrana nema baš previše veze s njihovim prethodnim simpatijama za fašiste.
U “Vodnozelenom” pojavljuje se i baka Anka, Marisina baka-maćeha, rođenjem vojvođanska Srpkinja, koja se nekoliko puta udavala i isto toliko puta ostajala udovica, čiji je identitetski, emocionalni i intelektualni sklop i čvor do te mjere fascinantan da išće neku mnogo širu i veću priču. Baka Anka bila je inspiracija Claudiju Magrisu pri pisanju “Dunava”, od nje je saznavao koješta čega nema u knjigama, ali je, kao i Marisa Madieri, u živoj osobi mogao osjetiti duh devetnaestog stoljeća i jedne prohujale europske epohe. Baka Anka umrla je u Trstu, u dvadeset i prvom stoljeću, godinama nakon Marise Madieri, koja je umrla mlada, mnogo mlađa nego što je to 1996. sugeriralo navršenih pedeset i osam godina.
Uz njeno ime svaki put se, i na svakome mjestu, spominje da je bila žena Claudija Magrisa. Pokušao sam to izbjeći, ali nije išlo, jer se to onda čini kao izbjegavanje nečega što, ustvari, i jest važno. Ali nije Magris Marisi delegirao svoj veliki književni značaj, niti je po njemu ona važan pisac. To mora znati svatko tko otvara ovu knjigu, na koju se rijetko nailazi po zagrebačkim antikvarijatima. Možda je ljudi ne daju od sebe. Dobro bi bilo da je tako.
jergovic
