lunjanje kroz ruševine
ritmu svom vjeran,
povremeno lunjam, promatram grad
iz perspektive besciljnosti:
pse, ulice, kafiće, automobile,
biciklističke staze, prolaznike.
otkrivam nezamijećeno,
slažem slojeve uspoređivanja.
kao walserov helmut halm,
umoran od vječnog ponavljanja istog,
istražujem sebe s distance,
nadajući se promjeni, povratku snazi.
u vrevi tržnice, pored kamenih klupa
prepunih jesenskih boja sočnosti,
susretnem brata flaneura. pita me:
“znaš li koliko su dva i dva?”
odgovara da, kažu židovi,
to ovisi – prodaješ li ili kupuješ.
u kvartovskoj pošti, čekajući svoj red,
ugledah poznanika, virtuoza na harmonici.
on ima apsolutni sluh, radi s djecom koja
nose iskru. kreće se ciljano, ali zaluta
među zvukove koje nitko ne čuje:
kapanje iz slavine, otkucaje sata.
gleda me i kaže: “promijenili smo se.”
uzvraćam: u našim godinama
promjene ne gode.
suprotno od yardbirdsa otkrivao sam
identitet certains girls, pričao o njima,
izgovarao njihovo ime, hvalio se.
i tako sam ih gubio nudeći ih svima.
sada znam da je walter benjamin bio u pravu:
povijest nije put naprijed,
nego niz ruševina koje ostaju za nama.
zato lunjam, potpuno sam na svijetu.
kazalište vlastite kože
u kazalištu, na pozornici stojimo goli,
igramo komad bez generalne probe,
improviziramo, zaboravljamo tekst
po nedovršenom scenariju i uputama.
gledalište je puno najviše prolaznika
koji karte naplaćuju nama, plješću ili
sliježu ramenima dok mi glumimo sebe.
zavjesa će se spustiti prije nego što
stignemo sve reći i zato vrijedi igrati
široko, burno i bez suzdržavanja.
nastojimo ostaviti dojam pred sobom
i tuđim pogledima, dok donosimo dramu
svog života. danas glumimo sebe. i sutra.
mi smo i gledatelji predstava oko nas
koje igraju glumci što imaju svoj nastupe;
oni samo glume u predstavi, a mi ju stvaramo.
u petlji potvrđivanja
s nepoznatim ljudima dijeliš prostor u kojem se
nadmeno hvale, nadmeću u beznačajnostima i
prikrivaju vlastitu nesigurnost pod gustim velom
navodnog znanja i iskustva, ljudima opsesivnim i
udaljenim od stvarnosti i bliskim željenim slikama.
tu ne postoje da bi doprinosili, već da bi dokazali
da su jedinstveniji, pametniji, popularniji od drugih.
privatnost se ne uspijeva sakriti, jer sve što se stvori
postaje dio digitalnog pejzaža, dostupno za kopiranje,
kritiku, zloupotrebu, uspoređivanje ili ignoriranje.
postaju prisilni ponavljači, provjeravaju posjećenost,
komentiraju sebi slične, prate egomagnetske rivale.
svoje vrijeme i pažnju rasipaju u beskonačnoj petlji
potvrđivanja i vidljivosti, frustrirani i proračunati.
i dobiju iluziju važnosti i odjek svoje blijede sjenke.
snovi u povratku
snovi, zidari kuće našeg ja,
klice raslinja planova,
naše želje, čežnje,
znaju ostati nedosanjani,
zalutaju, rasplinu se,
nasuču, izgube putem,
preobraze, preinače mirise,
promijene putanje i —
postanu lanac zahrđao,
kamen u đepu,
izlizane kožne rukavice,
poderane patike,
ključevi bez brave,
nepomična igla u kompasu,
ispucalo ogledalo,
rastrgana zastava,
zakrpa na hlačama,
stara putna torba,
drvo neistesano u skulpturu,
suhi cvijet u knjizi,
slomljena čaša, prazan ormar,
bumerang što se vraća
i pogađa u lice ruku
koja ga je bacila.
ruka na bilu
pita se
da li bi teške metafore
tumačima vrištanja njegove duše
imale isti smisao
da nisu upoznali pjesnika
kao biće od krvi, kostiju i sna,
sa sudbinom od datuma i toponima?
pita se
da li bi uspjeli prodrijeti do
bezdana njegovog samopropitivanja,
susreta s prazninom
koja traži odgovore, tjeskobe -
uvoda u besmisao i sputanost,
a bez saznanja o njegovim
pretrpljenim osujećivanjima?
pita se
da li bi njegovu poeziju iskustva
pogledali kao pogled ispod površine svijeta,
kao ispovijed žrtve vremena bez časti,
a da ne drže svoju ruku
na njegovom bilu?
_______________________
