Ustinu da vam kažem, ja nisam siguran tko je Francis Servain Mirković, čije se putovanje vlakom odvija u jednoj rečenici dugoj petstotinjak stranica, od koje se, uz nekoliko dodataka, sastoji roman ‘Zona’. Izvjesno je da je Servain Mirković veteran Domovinskog rata, kojega je zov krvi odveo da ratuje po Hrvatskoj i po Srednjoj Bosni, jer mu je djed bio suborac Maksa Luburića i jer je, napokon, i on, Servain Mirković, neka vrsta fašista. Također, izvjesno je da uza se u Rim on nosi koferče s dokumentima, što će ih predati važnome čovjeku u Rimu, i da se priča “Zone” odvija u vlaku između Milana, gdje je stigao iz Pariza, i Rima. A je li Francis Servain Mirković umorni obavještajac i mahniti erudit, opsjednut vlastitom važnošću, klinički mitoman kojemu se ne može vjerovati, ili je hladni psihopat, zločinac koji na jednom mjestu vrlo pomno opisuje doživljaj klanja čovjeka, i kako nož u jednom trenutku blago zapne na hrskavici grkljana, i kako se zaklani ruši i guši se u krvi, ili je Francis Servain šizofrenik u čijoj su se imaginaciji sabrala neka markantna ludila suvremenog svijeta: bliskoistočna, neonacistička, hrvatska?
Da, roman je napisan u jednoj rečenici. Izuzetak čini nekoliko kraćih poglavlja izmišljenog ljubavno-ratnog palestinskog romana, u koji se, povremeno, začita glavni lik. Ali ta jedna Énardova rečenica ne služi pukoj demonstraciji artizma i pripovjedne virtuoznosti, niti ona i u jednom trenutku otežava čitanje. Suprotno tome, Énardova hiper-rečenica krajnje je funkcionalna, njome se olakšavaju brzi prelasci s jedne teme na drugu, a čitatelj vrlo lako prihvati i Énardovu originalnu i naizgled nedosljednu interpunkciju, zareze koji se pojavljuju kad god ustrebaju i kad god bi čitatelj bez njih ostao zbunjen, dok ih inače nema. Prateći tok misli Francisa Servaina Mirkovića, pisac se obraća tradiciji toka svijesti, ali na krajnje neortodoksan, i opet funkcionalan način. Protagonist je opsjednut politikom i poviješću, rat mu je zašao pod kožu, u njemu se u istoj misli i istom tonalitetu susreću majka, neostvarena pijanistica, i Jaser Arafat, od kojega su Mosad i Amerikanci načinili klauna, a svejedno je ostao otac nacije (što god o tome i o bilo čemu drugom mislio sarajevski katolički falangist, povremeni plaćenik Ministarstva vanjskih poslova i suradnik novina u kojima smatraju da bi ovaj svijet bio bolji i napredniji da je pobijedio Adolf Hitler, B. Havel, dakle), ali nema u svemu tome nikakve zbrke ni nereda (kakvih je puna glava stanovitog Havela, kojega pamtim kao jadu iz njegova bijednog djetinjstva među minaretima, koji će u njemu naknadno probuditi patološki strah od muslimana, valjda da ga ne sodomiziraju), jer Mathias Énard ne samo da savršeno kontrolira tokove misli svoga junaka, tu svojevrsnu mentalnu fugu s tokatom, nego vlada i apriornim ograničenjima svoga čitatelja, čak i ako je čitatelj blago dekoncentriran ili socijalno retardiran (ne, našega izmišljenog junaka Havela nećemo više spominjati).
Zašto bi jedan do tada Francuz, i pomalo neonacist, ali vrlo načitan, obrazovan i agresivan, 1991. pristao ginuti za Hrvatsku? Sudeći po Servain Mirkoviću iz dvije vrste razloga: jedni se tiču gole ideologije, drugi obiteljske mitologije. Imao je on prijatelja Yvana Deroya, nervoznog mladića koji je simpatizirao SS Waffen, da bi zatim posve sišao s uma, i sad katatonično vegetira u jednoj za to predviđenoj ustanovi. Njegovu falsificiranu putnicu (a ne “putovnicu”, kako je tu lijepu hrvatsku riječ prepravio Tuđman), Servain Mirković nosi na svom putovanju, planirajući da, nakon što obavi posao u Rimu, sasvim preuzme njegov identitet. Na taj način on će odustati od svoga hrvatskog identiteta, od svega onog što je naslijedio od majke i djeda. U tom odustajanju nema ničega naročito dubokog i sudbinskog. Čovjek bi se samo odmorio, i tu ga se mora razumjeti.
Recimo, odmorio bi se od ovakve slike, kakvim je tetoviran njegov identitet. Majka je bila glazbeno čudo od djeteta, vodano i pokazivano širom Europe, na ponos hrvatskoj emigrantskoj zajednici. Tako je jednom, kao djevojčica, imala solistički nastup u Madridu, pred Poglavnikom koji je doputovao iz Buenos Airesa da okuplja hrvatske domoljube pred trijumfalni povratak u domovinu, i Maksom Luburićem, s kojim se još uvijek nije sukobio. Énard na đavolski način opisuje nastup tog nevinog djetešca u bijeloj opravici, pod čijim je prstima bila sva genijalnost Scarlattijeve glazbe, i njezino fotografiranje s viđenijim slušateljstvom, među kojim je bila i ledena dona Carmen, imenom i prezimenom Maria del Carmen Polo y Martinez-Valdes, žena velikoga zaštitnika hrvatske političke emigracije Francisca Franca, besmrtnog Caudilla.
Kako se takve priče uvuku u kosti i u svaku vlas kose, i kako čovjek njima biva kao na povodcu vođen kroz život, zna svatko tko ih ima u svom porodičnom martirologiju, a ima ih praktično svatko tko je ikad imao porodicu. Mathias Énard je ne znam kako – zapravo ne znam ni zašto – ušao u sustav hrvatskih porodičnih hitova i mitova, upisanih u naše martirologije, na način koji je u ovdašnjim književnostima sasvim besprimjeren. Hrvatske pisce je, valjda, i strah da se pogledaju u zrcalo, a možda se plaše i svoje hrvatske publike i svojih hrvatskih kritičara i hrvatskih povjesničara književnosti koji će ih porazmjestiti po hrvatskim književnim kanonima, tako da se nitko od njih nije ni pokušao baviti ovim poslom. Što su nama, čisto familijarno, Luburić i Pavelić? O tome je, pored svega drugog, pisao Énard u “Zoni”, imajući pred sobom ogledalo i nalazeći u sebi, budibogsnama, upravo Hrvata.
Pisac ovoga romana opasan je fanatik kao i njegov glavni lik. Samo što je Énardov fanatizam malo drukčiji nego Servain Mirkovićev. On, pišući o Hrvatima i Hrvatskoj, o Srednjoj Bosni, Mostaru, Srbima i bosanskim muslimanima, ne napravi nijednu, ama ni najsitniju grešku. Poznaje predjele o kojima tek letimično piše, zna razliku između Viteza i Travnika, i kada su oslobođeni Marinci, a hrvatski vojnici krenuli prema Vukovaru, pa su zaustavljeni Tuđmanovim naređenjem, i kada su Marinci ponovo izgubljeni, i kako je izgledao Vukovar… Osim što Énard vlada faktografijom, on vlada emocijama svojih protagonista, on zna što se 1991. u Zagrebu ili Osijeku moglo misliti i osjećati, i zna kakva je bila javna emocija prema Srbima ili bilo čemu što je srpsko, kao što zna što se dvije godine kasnije zbivalo oko Viteza i Travnika. (Recimo, ima jedan genijalan detalj, da ga sad ne tražim po knjizi, samo ću ga prepričati, kada Servain Mirković nakratko, ali samo nakratko, ostaje zbunjen pred idejom da bi sad trebao mrziti muslimane, i više nego što je mrzio Srbe. Kratko trajanje te zbunjenosti ona je viša istina ovoga romana. To je ono što, bez značajnije konkurencije, “Zonu” čini dosad najautentičnijim romanom o Domovinskom ratu, i uz Mlakićeve romane najautentičnijim romanom o hrvatsko-muslimanskom ratu.)
Kod Mathiasa Énarda nema “osuda” političkoga ekstremizma, nema zgroženosti nad klanjem i mržnjom. Ali nema ni utjehe ili objašnjenja. Mržnja je u Francisa Servaina Mirkovića prirodno stanje, manje važno i pomalo kolateralno. Njegov fašizam je, također, privremen i djelomičan. On je, naime, u nekim drugim situacijama, u drukčijim povijesnim i zemljopisnim kontekstima, zapravo ljevičar. Nakaze koje promiču njegovim svijetom, sa svojim autentičnim imenima, hrvatskim, srpskim, libanonskim, izraelskim, privlačne su, koliko i zastrašujuće. Mi te ljude poznajemo, kao što, recimo, nismo imali čast s SS gruppenführerom Odilom Globocnikom, kojemu je Himmler udijelio prišivak Globus, germaniziranim tršćanskim Slovencem, ubojicom iz Sobibora, Treblinke, Majdaneka i Belzeca, i jednim od najodvratnijih zločinaca Drugoga svjetskog rata, koji u više navrata mine “Zonom”, kao, recimo, i mračni lik Joséa Millán-Astraya, Frankova pouzdanika i osnivača Falange, ili libanonskih maronitskih militanata, koji su se po uzoru na Millán-Astraya i na Mussolinijeve fašiste prozvali Falangom, e da bi 1982, u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, pod aktivnim nadzorom izraelskog generala i ministra obrane Ariela Šarona, ubili između osamsto pedeset i tri i po tisuće palestinskih izbjeglica. (Broj nikada nije utvrđen između ostaloga i zato što su tijela zatrpavana rovokopačima…) Svi oni minu niz tok svijesti tog čovjeka koji putuje vlakom između Milana i Rima, miješajući različita vremena i prostore u jedan zastrašujuće omamljujući književni svijet.
Znam, nije to mudro izgovoriti, pogotovo napisati: ovo je među najboljim romanima koje sam pročitao. Mathias Énard jedan je od najuzbudljivijih pisaca današnjice. “Zonu” je za Frakturu prevela – i sama romanopisateljica – Ivana Šojat-Kuči.
jergovic
