Rodio se u Goriškim brdima, u onoj slovenskoj pokrajini do koje se u vrijeme Jugoslavije, a i poslije, stizalo koridorom kroz talijanski teritorij. Selo se zvalo Bukovica, i krajem 1914. našlo se na prvoj liniji fronte, pa je porodica bježala prema unutrašnjosti. U Arnačama kod Velenja krenuo je u osnovnu školu. Pred kraj rata pokušali su se vratiti u Goriška brda, ali protjerani su nakon što je 1921, prema rezultatima narodnog referenduma, ovaj kraj pripojen Italiji. Naseljavaju se u okolici Maribora, u kojem će on pohađati učiteljsku školu. Nigdje se porodica nije toliko zadržala da dječak stekne odnos prema zavičaju. Rastao je u iskorjenjenju, poput kakve vodene biljke, čime će biti obilježena njegova umjetnost i što će odrediti njegove stavove prema ljudima i životu.
U Zagreb odlazi 1930, studira slikarstvo u klasi Ljube Babića, vrlo je prilježan u ispunjavanju studentskih obaveza, i diplomira 1934. Umjesto da očekivano nastavi živjeti urednim građanskim životom – na akademiji je hvaljen njegov rad, smatraju ga vrlo darovitim, a nije ni sklon alkoholu i boemiji – započinje svoje dugo skitalaštvo. Bez dinara u džepu stiže do Španjolske, u kojoj traju politička i društvena previranja, koja on i ne primjećuje, nego provodi dane po galerijama, gdje kopira El Greca i Goyu. To čini više iz užitka, nego iz potrebe za usavršavanjem. Savršeno vlada tehnikama zanata, ali nije slikar. Ne zna što bi ni kako bi slikao, ne prepoznaje vlastitu slikarsku prirodu, čeka da se nešto dogodi pa da mu se svijet razotkrije.
Od kuće mu javljaju da je stigao vojni poziv. Umjesto da kao pravi skitač ignorira okolnost te građanske, domovinske obaveze vraća se u Maribor, a vojsku služi u Bileći. Imao je sreće s tim pozivom, jer je malo zatim buknuo Španjolski građanski rat. Kako bi se u tim okolnostima snašao? I koju bi stranu kao dvadesetpetogodišnjak odabrao? Toledo u kojem je najduže boravio postaje frankističko uporište. U Madridu, njegovom drugom gradu, brani se Republika.
Nakon vojske nekoliko godina živi u Jugoslaviji. To je, sve do početka rata, jedini period kada stvarno pripada nekoj likovnoj sceni, druži se s prijateljima iz Umjetničkog kluba Brazda i grupe Nezavisnih, izlaže s hrvatskim i srpskim umjetnicima. Prvu samostalnu izložbi podijelio je 1939. s Franom Šimunovićem u Paviljonu Cvijete Zuzorić u Beogradu. Zatim slika nekonvencionalne pejzaže Goriških brda, kojim se vraćao više kao turist, nego kao rezident. Usred rata seli se iz Ljubljane u Trst. I dalje je društveno i politički dezangažiran. Živi od prodaje akvarela, radi kao ilustrator u porodičnim i zabavnim magazinima, stalno putuje između Trsta, Goriških brda i Venecije. Nekonvencionalan je i odveć upadljiv. Uhićen je u studenom 1944. i odveden u koncentracijski logor Dachau. Nije bio Židov ni komunist, niti se kao Slovenac pretjerano isticao. Uhićen je zbog skitnje.
U logoru ostaje sve do oslobođenja, krajem travnja 1945. Potajice crta prizore iz logorskog života, a nakon raspuštanja logora, dok s ostalim logorašima iz Slovenije tjednima čeka na transport u domovinu, crta mrtve ljude, gomile leševa, otvorene masovne grobnice, koje će uskoro, nekoliko mjeseci i godina kasnije prerasti u globalnu metaforu holokausta. Ali u to vrijeme, dok ih je Zoran Mušič crtao, i dok je stvarao svoju funeralnu anatomiju, živi logorski skeleti i brda mrtvih još uvijek su postojali samo kao šokantni prizori u oku svjedoka. Mušičevi su crteži uvjerljiviji od fotografija koje su tog proljeća snimali američki vojni propagandisti. Fotografija ne prepoznaje dramatiku trenutka. Snimka iz logora prerasta u grafičku apstrakciju, mrtve ljudske oči prikažu se kao greška na fotoosjetljivoj traci, a na Mušičevim je crtežima sve konkretno, stvarno, i tako hladno. A za razliku od prikaza slavnih partizanskih slikara, Ismeta Mujezinovića, Petra Lubarde, Vanje Radauša, ili njihova prethodnika iz Velikog rata, Otta Dixa, Zoran Mušič ne teži sentimentalnim efektima, ne prikazuje ljudsku patnju, niti ekspresiju smrtne nakaznosti. On crta s ledenim mirom: mrtvi kao da nikada nisu bili živi, i kao da ništa nikada nije bilo živo, nego postoji i uvijek je postojala samo smrt.
Trideset šest mu je godina, i dok crta mrtve i ono što je u Dachauu ostalo od živih, Zoran Mušič započinje svoju veliku slikarsku priču. Sve što dalje bude slikao, bit će u nekom suodnosu s tim crtežima. Boja njegovih budućih slika, enformel koji će otkrivati pedesetih i šezdesetih, imat će boju ugažene zemlje u logorskoj baraki, boju gvozdenog novembarskog neba nad Bavarskom. Slikara kojeg je tražio u Toledu i u Madridu našao je u njemačkom koncentracijskom logoru.
Početkom lipnja 1945. njih stotinjak logoraša dopremljeni su u Ljubljanu. Mušič će se naći među onima koji će odmah biti prebačeni na Golnik, u sanatorij za tuberkulozne bolesnike, gdje će ih tokom ljeta oporavljati. Mušič žuri nazad u Ljubljanu, gdje ga dočekuje atmosfera zastrašujuće nesnošljivosti. Najednom, problematičnim biva njegovo međuratno i ratno držanje, traže da se politički izjasni, da iskaže poniznost prema Partiji. Pritisak vrše kolege umjetnici, oni s kojima je prijateljevao i izlagao. Ili je, možda, previše osjetljiv?
Po drugi put u životu donosi odluku koja mu, možda, spašava glavu. Čast mu spašava, sigurno. Već u srpnju odlazi u Goricu, u kasnu jesen već je u Veneciji, gdje upoznaje svoju buduću ženu, slikaricu Idu Cadorin. Da nije otišao, lako mu se moglo dogoditi da postrada u valjda i najsramotnijem političkom suđenju u povijesti Jugoslavije, u jednom od deset Dahauških procesa, vođenih od svibnja 1947. do listopada 1949. u kojima su u Sloveniji na smrt suđeni bivši logoraši iz Dachaua, pod monstruoznom optužbom za špijunažu i suradnju s okupatorom. (19. travnja 1986, rezolucijom desetog kongresa Saveza komunista Slovenije pod predsjedanjem Milana Kučana provedena je rehabilitacija svih žrtava Dahauških procesa).
U Veneciji ponovo slika akvarele, ali posve drukčije. I konje. Konji su jedna od njegovih životnih tema. Crtao ih je i slikao od djetinjstva pa sve do pred kraj života. Često je u Trstu, gdje se druži sa slovenskim slikarima, piscima i intelektualcima. Tršćanska kulturna scena tokom dvadesetog stoljeća, a naročito poslije Drugog svjetskog rata, jedna je od velikih nedovoljno ispričanih priča slovenske književnosti i kulture, tema nekog budućeg romana ili crno-bijelog igranog filma.
Pedesetih odomaćio se u Parizu. Zanimaju ga grafičke tehnike, druži se s različitim ljudima i nanovo rekreira svoj bastardni identitet. Mušičevi jezici su slovenski, talijanski, njemački, srpskohrvatski, i u svakoj od tih jezičkih zajednica on je domaći. Od zavičajne neukorijenjenosti stvorio je životnu prednost. Prijateljuje s Albertom Giacomettijem, ali ne kao došljak iz provincije, nego kao umjetnik istog reda. Ne zaboravlja svoga starog profesora Ljubu Babića. Na njegovoj izložbi u Zagrebu 1954. prvi je put izložio svoje logorske crteže.
Ali tek 1956. ponovo, nakon deset godina, dolazi u Jugoslaviju. Ranije su mu odbijali dati vizu. Od tog vremena često je i rado u domovini, ljeta provodi na Korčuli, živi između Venecije i Pariza, obilazi svoje koji su se vratili u Goriška brda.
Iako djeluje izvan trendova, samosvojan, apartan i intelektualno utemeljen, Zoran Mušič stekao je najveću europsku slavu od svih južnoslavenskih slikara. S njim će donekle usporediv biti samo Dado Đurić. Ali dok je Đurić, živjevši u Parizu, stvarao ozbiljnu karijeru preko galerista, Mušič je naprosto bio markantna figura. Duhovni apatrid, rođeni Ahasver, intelektualac europskoga iskustva, stjecanog rođenjem na granici i životom u koncentracijskom logoru, Mušič nije slikar od karijere.
U zimu 1998. provodio sam pet dana u Veneciji. Hotel je bio visok i uzak, kao Giacomettijeve figure. Takva je bila i kupaonica: u nju se mogao uvući samo netko jako mršav. Logoraš iz Dachaua. Svakog sam jutra izlazio van i lutao po Veneciji. Besciljno. S namjerom da se izgubim. Ali nemoguće je izgubiti se u Veneciji. Previše je vode da bih se izgubio. Tako sam naišao na galerijicu veliku kao dnevna soba, u kojoj su bile izložene Mušičeve grafike. Slikao je vlažne venecijanske fasade. Zid koji mijenja boju. Vlagu. Sedamnaest godina nosim te sličice u glavi.
Prije dvije godine, u dnu Via san Nicolo u Trstu stojim i u izlogu galerije gledam Mušičev crtež. Unutra je mala izložba njegovih radova. Nedjelja je, i galerija je zatvorena. Veoma je hladno, niz ulicu puše sjeverac i nosi me prema rivi. Pogledam u brdo, prema Rižarni, pa pomislim da je ovo najbolje vrijeme za Mušičeve slike. Tako je hladno. I najbolje mjesto da ih se gleda. Kroz izlog, slučajno.
Zoran Mušič umro je 25. svibnja 2005, u devedeset šestoj godini života, u Veneciji. Pokopan je na otočiću San Michele, nekoliko desetaka koraka od Josifa Brodskog. Na drugoj je strani Igor Stravinski, malo dalje ludi je Ezra Pound…
jergovic