One zime i proljeća, kada je Amerikom i svijetom zavladao čovjek čiji najbliži suradnici i savjetnici po završetku svojih vatrenih nastupa pozdravljaju žive i mrtve nacističkim pozdravom, i kada se dotad neupamćena i nedoživljena tjeskoba širila našom civilizacijom, u Hrvatskoj je, u Zagrebu, ili u jednom zagrebačkom naselju, u stanu na vrh nebodera nakraj tog naselja, jedna pjesma postala soundtrack povijesnog trenutka. Pjesma je stara, zabavnjački šlager od prije skoro četrdeset godina, iz jedne od posljednjih sezona na jednoj velikoj estradi. Te 1986. nije na slušatelja ostavila velikog traga, niti ga se njezin pjevač u to vrijeme ticao. Šibenčanin s brkovima i zlatnim lančićem, krajem šezdesetih predstavljan kao dalmatinski Elvis Presley, kao mediteranski Tom Jones, snimao je mnogo, pjevao po festivalima i tako stvorio najmarkantniju pjevačku maniru naše popularne muzike. Kroz njegovo lice, glas i pokret, rađala se jedna kulturološka forma, koja je svoju temeljnu manifestaciju nalazila u ljetnoj festivalskoj pjesmi, koja je pjevala uglavnom o patnjama dva mitološka bića koja nastanjuju Dalmaciju, muškom i ženskom, kroz njega se ta forma trošila i dosezala vlastitu dekadenciju, da bi se u devedesetim i dvijetisućitim godinama sasvim rastočila. Manjim dijelom iz estetskih razloga, a mnogo više zbog promjena u društvenoj strukturi i običajima. Naime, etika i estetika Splitskih festivala, kao i mit Miše Kovača, te kulturološka forma iz koje nastaje dalmatinska zabavna muzika, uz omanji revijski orkestar na ljetnoj hotelskoj terasi, zasnivali su se na gospodstvu domaćih – hrvatskih i jugoslavenskih – turista. Cjelokupna dalmatinska estrada, u svom klasičnom obliku i dobu, zapravo je svejugoslavenski antropološki i kulturni bastard.
Takva je, u osnovi bastardna, i pjesma “Ako me ostaviš”, tekstopisca Željka Pavičića i skladatelja Đorđa Novkovića. Mišo ju je iznio svojim glasom i načinom, nakon čega se naselila u radioaparate i pretvorila se u jedan od nekoliko stotina i tisuća hitova provincijskih radijskih postaja od Triglava do Gevgelija. Njezina melodija i refren bili su takvi da su ih po drugarskim večerima i za gostioničkih fajronata uz kamionska krajputaška parkirališta mogli do mile volje revati naši pijani suvremenici koje Bog nije počastio muzikalnošću, ali im je zato dao silnu volju za pjesmom. I tako je sljedećih četrdesetak godina izdisao taj jedan od bezbrojnih šlagera mog metafizičkog susjeda Đorđa Novkovića, Mozarta sa Džidžikovca, koji je vladao tim neprocjenjivim i neusporedivim darom da stvori pjesmu uz koje će se vezati nemuzikalni, i koju će do dugo u noć žalosno tuliti, našavši konačno melodiju u kojoj se ne osjećaju uskraćeni.
I taman kada je pjesma “Ako me ostaviš” pomalo odlazila u prošlost, dogodilo se to čudo da nam se najednom, u novoj izvedbi i varijanti, javi s mobitela i kompjutora. Naime, na nekom opskurnom šou, kojim HRT manijačkim populizmom nadomješta odsustvo svakoga javnog, društvenog i kulturnog smisla, jedan je dječačić nastupio pjevajući “Ako me ostaviš”. I kako se to ponekad u ovom okrutnom i izgubljenom svijetu dogodi, mali se rodio kao čudesan talent. A kako djeca kojima je Bog dao taj dar ne razlikuju pjesmu od interpretacije, glazbu od njezine izvedbe, pjesmu od pjevača, mali, osim što je savršeno otpjevao “Ako me ostaviš”, skinuo je maniru Miše Kovača, pa je skraćivao samoglasnike na kraju stiha, skraćivao je fraze, i na taj je način svoga slušatelja bacao u totalni zanos i behut. Dječak je, naime, pjevajući razotkrivao Mišu, gradio mu, ne znajući to, spomenik. A slušatelja, koji je u zrelim godinama postao Mišin poklonik, tojest poklonik Mišina kulturološkog znaka i mitološke sudbine, svojim je pjevanjem taj klinjo sasvim pridobio.
I ne samo da ga je pridobio, nego je njegov glas u pjesmi “Ako me ostaviš” postao soundtrack ovih ponižavajućih trumpoidnih dana, za kojih postajemo živi suvremenici ideje koju 1938. oživljava Hermann Göring, da se europski Židovi presele na Madagaskar. Ideja da se Palestinci iz Gaze presele u Egipat, Jordan i Somaliju potpuno je identična. Ono što je za jednog oholog vladara Svijeta i svih ljudi u tom svijetu bio Lebensraum, za drugog je vladara Svijeta i svih ljudi u tom svijetu turistički resort. Pitanje unutarnjeg čovjekovog dostojanstva i samopoštovanja je usuditi se to primijetiti. I to ne zbog buduće sudbine Palestinaca, nego zbog prošle sudbine europskih Židova. Ako ne primjećujemo što znači priča o raseljavanju Palestinaca iz Gaze, mi kao da odbijamo primijetiti što je značila priča o raseljavanju europskih Židova na Madagaskar.
A pjesma “Ako me ostaviš”, u izvedbi tog djeteta, estetski je korelativ jednoga povijesnog i životnog trenutka. Svako vrijeme u čovjekovu životu u svojoj pozadini, u memoriji i u mutnom prisjećanju, ima svoju glazbu, ima svoju pjesmu. Kao što, uostalom, ima svoj miris, boju, osjećaj.
Smisao umjetnosti je, pored ostalog, u tome da vremenima svojih života stvaramo estetske korelative. Da nije toga, ne bi moglo biti ni čovjekove povijesti, niti bi moglo biti sjećanja. Da nije umjetnosti, glazbe, slika i književnosti, čovjek se ne bi mogao sjećati. Borba totalitarnih režima, danas uglavnom fašističkih, a u neka prethodna doba i komunističkih, protiv umjetnosti i kulture ustvari je borba protiv te čovjekove sklonosti ka sjećanju. Kada u emisiji HTV-a, nakon Milanovićeve inauguracije, naručeni gosti kritiziraju kao izvanvremenski Predsjednikov govor o važnosti kulture i znanosti u narednom razdoblju, jer nama treba više oružja, misle na HTV-u, i tada se radi o svjesnom ili nesvjesnom nastojanju da se suzbiju sjećanja. Zaborav je u temelju svake totalitarne vladavine.
Danas hrvatska estrada nije više u stanju da proizvodi novu muziku, nove pjesme. Dijelom, to je problem krize žive kulture u jednoj maloj zemlji. S druge strane, postoji civilizacijski problem novih muzika, novih pjesama. Svijet je pomalo oglušio i zanijemio, jer je višak muzičkih proizvoda proizveo manjak muzičkih sadržaja. I zato biva tako važno kada jedan dječak onako otpjeva “Ako me ostaviš”. To dijete nam u tom trenutku, skupa s Mišom Kovačem koji se kroz njega javlja, označava jedno vrijeme naših života i povijesti. Hoće li nam na taj način zgaditi samu pjesmu? Zapravo neće! U njegovoj izvedbi “Ako me ostaviš” zvuči moćno zloslutno, kao glazba u filmu Boba Fossea “Cabaret”. Premda je jedno stvarnost, a drugo je fikcija, u ljudskoj glavi i doživljaju funkcioniraju jednako.
Taj dječak je pjesmu Đorđa Novkovića otpjevao bolje i od samog Miše Kovača. Što je paradoksalno, jer on pjevajući nije izveo samo ono što je Novkovićevo, nego i ono što je jedinstveno Mišino. A bolji je zato što je bogomdano dijete, i što ima talent koji nije za estradu. U nekom sretnijem vremenu, ili u nekom boljem društvu, tog bi malog neki dobar mecena već poveo u muzičku školu i uskoro bi on učio solo pjevanje. Grehota je za takve, naime, da odrastu u pjevače iz krčme, s ljetne terase i s estrade. Grehota je da kao odrasli pjeva mnogo lošije nego kao dijete. A takva će mu biti sudbina ne bude li išao u školu, na akademiju itd. U svemu drugom, osim u crtaju i pjevanju, talent u djetinjstvu krajnje je sumnjiva stvar. Ali kad kao dijete umiješ pjevati ili crtati, to je dragocjeno.
Taj dječak nije, međutim, junak. Junak je Mišo Kovač, jer to je njegova pjesma. On je njezin gospodar i kralj. Živo i prisutno lice jednoga vremena koje je već tako davno isteklo. Od djece ne treba očekivati da budu junaci, niti ih se treba proglašavati junacima. Djeca su samo djeca. Pred njima je bezbroj mogućnosti, pa nikad se ne može znati što će na kraju izabrati. U socijalistička vremena junacima su proglašavati heroji manji od puške, partizanski maleni bombaši, koji su bombe kragujevke probacivali kroz ubojite prozorčiće neprijateljskih bunkera, uspješnije nego što će košarkaši probacivati loptu kroz obruč. U svemu tome bilo je nečega neugodnog i nastranog. Bombaši novoga doba manji su od mikrofona, ali je cijela stvar jednako neugodna i nastrana. Prikazuju ih na televiziji u skarednim pozama i nastupima, kako imitiraju odrasle pjevače, a hoće li im onda, kao drugim njihovim vršnjacima, zamagljivati lica na novinskim fotografijama? (Pritom, neka ostane u zagradama, ovaj dječak koji je otpjevao Mišu, ništa skaredno nema u nastupu, što, vjerujem, više svjedoči o njegovom stvarnom talentu nego išta drugo.)
