Foto: kpn.rs/Plakati sa montiranom fotografijom Tonina Picule
Kao ni do sada, ni o čemu bitnom/ključnom za život i sigurnost Europe i njezinih žitelja – osobito u vrlo izazovnim okolnostima Trumpove najave „kolonijalnog“ pokoravanja ostatka svijeta milom ili silom politici America First! – Unija ni sada nema suvislo, konstruktivno i učinkovito stajalište ne samo o svomu globalnom gospodarskom i političkom suverenitetu nego ni o proširenju na zapadnom Balkanu, gdje joj je Srbija već dugo kost u grlu. Glede&unatoč, zabrinjavajuće nesposobno novo/staro činovništvo na političkom sljemenu EU-a i dalje šeprtlja, kilavi i pametuje u leru, a stvari se događaju kako ne bi trebalo. Mimo volje i očekivanja Bruxellesa, koji se, među inim, najviše osramotio totalnim nesnalaženjem 1990-ih godina kada nije bio sposoban spriječiti krvoprolića raspadom bivše 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti.
Ne snalazi se ni sada u odnosu na duboku političku i gospodarsku krizu na zapadnom Balkanu, gdje se isprepliću osobito snažni utjecaji Rusije (Srbija, Crna Gora, Republika Srpska u BiH) i Turske (Federacija BiH), a zauzetost/interesi EU-a za proširenjem tzv. europske obitelji svode se na jalov larpurlartizam o „potrebnim reformama“ kao bitnom uvjetu za tzv. europski put pojedine zemlje. Ključ za rješenje te balkanske kvadrature kruga već je neko vrijeme Srbija u kojoj upravo eskaliraju tromjesečni masovni prosvjedi, blokade javnog života radi smjene vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) i režima predsjednika Aleksandra Vučića, jer da „imaju krvave“ ruke, „krivi su za pogibiju 15 građana“ pod betonskom nadstrešnicom otpalom na Glavnom željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. Prosvjednici još spominju korupciju, nedemokraciju itsl., a potpora im stiže iz 12 zapadnih zemalja, uključivo i RH.
E sad, prosvjednike – iako su to tražili – nisu zadovoljile ostavke dvojice ministara, gradonačelnika Novog Sada, objavljivanje svih dokumenata o gradnji sporne nadstrešnice, novčane odštete rodbini stradalih putnika, pa ni odlazak premijera i cijele srbijanske vlade. Prosvjedničke hodnje ulicama Beograda, trgovima i među gradovima, blokade mostova, škola i fakulteta, „spontani“ skupovi, karikature nositelja vlasti, grafiti, uvredljive parole i transparenti tipa „Odlazite s vlasti, vrijeme je za nove ljude“, „Izdržat ćemo koliko bude trebalo“ iz dana u dan…
(Ne)sporni Tonino Picula
Srbija vrije, a EU instalira hrvatskog europarlamentarca Tonina Piculu (SDP) za praćenje stanja u zemlji koja je s njegovom domovinom u vrlo lošim i sve lošijim odnosima, a neraščišćeni računi iz Domovinskog rata (1991. – 1995.), za koje se međusobno optužuju te dvije zemlje, uopće ne slute na dobro. Vlasti u Zagrebu (HDZ/DP) i Beogradu (SNS) kao da se natječu koja će više i bolnije nauditi „četnicima“, odnosno „ustašama“. I tu nema sreće, iako među dvama najbrojnijim narodima na zapadnom Balkanu, Hrvatima i Srbima, većinski nema te zle krvi što ju prolijevaju neodgovorni politikanti sa svojih ćuka političke i medijske moći.
U Beogradu nije dobro prihvaćeno postavljanje baš Hrvata (Tonina Picule) za izvjestitelja EU-a o praćenju stanja i ocjenjivanje napredovanja Srbije na tzv. europskom putu. Dapače, shvaćeno je kao bruxelleska provokacija budući da je „Picula otprije poznat po svojim protusrpskim stajalištima“, pa je pitanje kako će završiti ta avantura bruxelleske birokracije, koja je itekako ostala dužna zapadnom Balkanu. Iznevjerila je očekivanja tzv. običnih/malih ljudi prije svega, a koliko već godinama potvrđuju ankete debelo je EU-om razočarano i hrvatsko žiteljstvo. Ne toliko zato što je prevareno obećanim „europskim plaćama i mirovinama“, „švicarskim životnim standardom“, „otvorenim vratima svijeta“ itsl., nego darovanim za kikiriki nacionalnim suverenitetom i dignitetom. Nitko nije očekivao da će mu Bruxelles via CRO premijer/vlada neokolonijalno diktirati što će, kada i koliko jesti, kada ići na počinak i ustajati na posao, kako se liječiti, školovati djecu, odnositi se prema Srbiji, u što vjerovati…
Bruxelles u dosluhu sa SAD-om već godinama žestoko pritišće Beograd da prizna otetu bivšu autonomnu pokrajinu Kosovo – povijesnu kolijevku srpskoga nacionalnog bića – kao samostalnu, neovisnu, suverenu državu većinskog albanskog stanovništva i uvođenjem SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija Moskvi odrekne se, je li, također povijesnog, prijateljstva Srbije s Rusijom. Što, naravno, Vučiću i njegovu režimu ne pada na pamet: „Ako nas ne želite takve kakvi jesmo, nećemo se gurati u EU, a nikad nećemo priznati Kosovo kao samostalnu državu odvojenu od Srbije, čiji je sastavni dio.“ Bruxelles bi pak sjedio istodobno na dva stolca, jer ne zna kako i je li uopće kadar riješiti tu kvadraturu kruga.
Pokazalo se to i neki dan u raspravi povjerenice Europske komisije za proširenje Marte Kos na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu o masovnim prosvjedima u Srbiji. Njezino stajalište da „u Srbiji treba pokrenuti inkluzivni dijalog koji će uključiti sve skupine kako bi se ostvarilo konsenzus o reformama neophodnim za napredovanje te zemlje prema članstvu u Uniji“ podijelilo je europske političare. Inkluzivni dijalog, drži Kos, imao bi „uključiti sve zainteresirane strane, političke aktere, institucije, članove civilnog društva te studente i profesore kako bi se odgovorilo na zabrinutosti i postigao konsenzus o reformama nužnim za europsku budućnost Srbije“. Kos drži da tim reformama valja uvesti temeljne vrijednosti EU-a u zakonodavstvu i u praksi, jer „to upravo nudi rješenje za zahtjeve koji su u središtu prosvjeda u Srbiji“.
E sad, kakve to ima veze s padom novosadske nadstrešnice? Nikakve, ona je samo detonator za nešto što srbijanska politička oporba nije bila ostvarila na parlamentarnim izborima. Istovrsne prosvjede, svaki put pod istom egidom „ukradenih izbora“ i „iznevjerene većinske narodne volje“, tzv. prodemokratske snage organiziraju na ulicama/trgovima niza glavnih gradova od nekada Ukrajine (Majdan) i Rusije (pod zidinama Kremlja) do Gruzije i sada Srbije. Često uz najgrublje nasilje, palež i razbijanje izloga i automobila, makljažu s policijom i vojskom, političkim oponentima… U Srbiji još nije pala krv na ulicama, što nije isključeno, ali gospodarska i društvena šteta je nemjerljiva.
Hrvatskoj, kao prvoj susjedi, više no Bruxellesu, mora biti iznimno stalo do toga da u Srbiji vlada red i mir, bila na tzv. europskom putu ili izvan njega, na nekakvoj stranputici budući da o korektnim odnosima tih dviju država bitno ovise mir i stabilnost na cijelomu zapadnom Balkanu. Time i šire. Već neko vrijeme eskalirajuće politike Zagreba i Beograda tipa milo za drago, inati, miješnje u unutarnje stvari susjeda pod izgovorom ovim ili onim, navijačke strasti tipa nek’ susjedi crkne krava ili što gore to bolje… nisu rješenje. Ako nisi dobar s prvim susjedom, koji će u nevolji priskočiti u pomoć, drugi neće. Vrag će te odnijeti. RH, je li, kupi od Emmanuela Macrona 12 polovnih Rafalea za tek nešto više od milijarde eura, a Srbija smjesta kontrira kupnjom u istom dućanu 12 novih-novcatih Rafalea za blizu tri milijarde eura, pa…
Spremaju li se Zagreb i Beograd na obračun? Pa će – samonedostatni, je li, bantustani, prilijepljeni za moćne mecene, što se također međusobno gledaju preko ciljnika, sic transit – radije oduzimati svojim građanima od usta, držati ih u induciranom strahu od „neprijatelja koji samo što nas nije napao“ i pokazivati mišiće preko Dunava umjesto da grade međusobno povjerenje, mir i stabilnost na zajedničkom interesu dobrosusjedstva. Ne moraju se političari voljeti, ne moraju ni jednako misliti o Domovinskom ratu i političkim enigmama suvremenog trenutka, ali moraju voditi računa o korektnim međudržavnim odnosima i ne smiju huškati narode jedne na druge. Da Bruxelles nije „skupina najnesposobnijih političara do sada“ (Zoran Milanović) i da joj nije u interesu držati zapadni Balkan na tihoj vatri Cezarova tipa divide et impera (podijeli pa vladaj), hrvatsko-srpski bi odnosi bili i bolji od francusko-njemačkih nakon stoljeća zle krvi. Ovako…
Režirano „događanje naroda“?
Bez obzira na to kako tko gleda na srbijanska tromjesečna „događanja naroda“ – jesu li uistinu režirana i plaćena s tzv. proameričkog Zapada u dosluhu lokalnih aspiranata na vlast s tajnim službama (CIA i balkanske filijale) ili se nekim čudom masa samoorganizira/samofinancira i danima ne mora odlaziti na posao, u škole i na fakultete, sic transit – činjenica je da se u svakoj zrelijoj demokraciji vlast mijenja na slobodnim izborima, ne „dostojanstvenom“ uličnom blokadom države i remećenjem javnog mira i sigurnosti. Gotovo se mogu rezati nožem političke manipulacije prosvjednicima i sa strane njihovih „nepostojećih“ organizatora i s vlasti, kojoj – barem zasad – ne pada na um odstupiti. Budući da ima uvjerljiv izborni legitimitet, uzvraća masovnim „događanjima svojih pristaša“, i to se vrzino kolo navodno „autokratske“ i „demokratske/proeuropske“ Srbije vrti sve jače.
Službeni RH – koji u Beogradu optužuju za konspirativno sudjelovanje u prosvjedima pa uhićuju i protjeruju neke hrvatske državljane, a Zagreb energično opovrgava – podupire vladajuće stajalište EU-a i kolateralno uvodi Srbiji i Crnoj Gori blokadu tzv. europskog puta i time dodatno, je li, stavlja ad acta poboljšanje bilateralnih odnosa. Umjesto razgovora bez fige u džepu o spornim pitanjima, što je uvjet dobrosusjedstva i interes obaju najvećih naroda u regiji, ali i njihovih narodnih manjina, lupeta se u ratne bubnjeve i izvlače odavna povijeno riješena pitanja. Npr. ustaškog pogroma u konc-logoru Jasenovcu, „etničkog čišćenja 250.000 hrvatskih Srba 1995. godine“…, a s druge strane srpske hegemonije u objema Jugoslavijama, velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. godine i njezine posljedice etc. Ako ćemo pravo, Bruxellesu se živo fućka i za Hrvate i za Srbe kao narode, jer uvijek može računati na političke ancile i u Zagrebu i u Beogradu koje će skočiti na svaki aport povijesnih gazda Balkana.
U tom je općem tonu, uz disonantne radikalnije tzv. desnih političara, bila prošla i plenarna sjednica Europskog parlamenta u Strasbourgu o Srbiji, gdje je hrvatski eurozastupnik Tonino Picula – prozvan u srbijanskoj tzv. mainstream politici i medijima srbomrscem, likom koji se „nedopustivo miješa u unutarnje stvari Srbije“ – istaknuo da „još jednom podržava sve mlade ljude koji mirno i dostojanstveno zahtijevaju bolju budućnost za svoju zemlju“. Socijaldemokrat Picula je pritom otkrio toplu vodu time što „u Srbiji svjedočimo političkoj krizi, a političke krize zahtijevaju politička rješenja. Rješenja ne mogu biti protjerivanje građana EU-a ni neutemeljene optužbe za vanjsko uplitanje. Novim izborima, ako do njih dođe, treba prethoditi i reforma izbornog sustava (tako da se po svaku cijenu osigura pobjeda tzv. proeuropskoj oporbi, koja ih inače redovno gubi? – op. a.) u skladu s preporukama OESS-a i Vijeća Europe.
Rješenje nije ni oportunistička interpretacija stabilnosti potpomognuta europskim novcem za infrastrukturne projekte uz manjak kritičnosti za stanje demokracije. Rješenje je u usmjeravanju europskih sredstava u jačanje demokracije i pravosuđa u zemljama koje pretendiraju za EU. Izvještaj Europske komisije ukazuje na probleme, ali neki europski lideri hvale napredak. Ako kredibilnom politikom proširenja želimo nove članice, trebamo jasnije komunicirati i preusmjeriti više europskog novca u jačanje demokratskih institucija i pravosuđa“.
Nije malo tih u Uniji, srbijanske prosvjednike da se i ne spominje, koji su za nove izbore u Srbiji – ne isključuje ih ni sam predsjednik Aleksandar Vučić, pod određenim uvjetima, npr. da se u zakonskom roku ne formira nova vlada – međutim, neki analitičari spominju da bi ti izbori mogli biti dvosjekli mač. Naime, što ako Srbija umjesto autoritarnog Vučića dobije na izborima još autoritarniju, još „četničkiju“ vlast, za koju će Vučićevo ponašanje biti ponašanje male bebe!? Tko može jamčiti da neće steći pravo javnosti najgore polit-ideološko crnilo, koje eskalira u oporbenoj Srbiji baš kao i proustaško/ognjištarsko u RH, odnosno pronacističko u Njemačkoj (Alternative für Deutschland – AfD) i Austriji (Freiheitliche Partei Österreich – FPÖ) injsl. pronacifašističko u Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Mađarskoj…?
Europa, uključivo Bijednu Našu polit-ideološki krajnje promiskuitetne HDZ/DP-Plenkovićeve vlasti, neodgovorno se poigrava činjenicom da ta vrst pronacifašističkog crnila populistički zapasuje sve veći broj birača, nezadovoljnih osjetnim padom životnog standarda, krizama svake vrsti, ratom u Ukrajini i izraelskim genocidom nad Palestincima, napetostima na Indopacifiku i u SAD-ovom odnosu na Kinu, Trumpovim trgovinskim ucjenama… Kao što je 1930-ih godina, za vrijeme također eskalirajuće ekonomske depresije u Europi i SAD-u, Führerov nacionalsocijalizam našao „neprijatelja njemačkog arijevskog populusa“ u židovskom narodu i smislio tzv. konačno rješenje istrjebljenjem s lica zemlje, pronacifašizam danas anatemizira migrante/izbjeglice u svojim zemljama.
Četrdeset sedmi američki predsjednik Donald John Trump, tek što se bio uvalio u fotelj u Ovalnom uredu, već je drugi dan počeo masovno i silom deportirati latinoameričke imigrante iz SAD-a u konc-logor Guantanamo na Kubi te u njihove zemlje porijekla. U bogatim EU zemljama jača isto raspoloženje prema nesretnicima koji su pobjegli od gladi i smrti u što ih je uvalio smrtonosno pohlepan kapitalizam (SAD, EU, impotentan UN i tzv. partneri/saveznici digli su na migrantske/izbjegličke noge više od 100 milijuna ljudi s tzv. globalnog Juga). Ni Bijedna Naša nije lišena rastuće ne samo ksenofobije što rezultira fizičkim napadima na strane radnike već ni pronacifašističke mržnje osobito prema Srbima i svemu srpskom, sve do zabrane u Sinju etnografske izložbe srpske narodne manjine te ekstremno uznapredovale u javnom prostoru glorifikacije čavoglavog promotora estradnog proustaštva.
Ta ognjištarska falanga što polit-ideološki kanonizira pjevača tra-la-la nota – slika i prilika mentaliteta koji bi da vlada Hrvatskom po svaku cijenu, valjda opet po provjerenoj, ozakonjenoj direktivi „Srbima, Ciganima, Židovima i psima zabranjen ulaz!“ – fizički napada na ulici Thompsonovu osporavateljicu, estradnu pjevačicu grupe Eminem Mirelu Priselac Remi i iz internetskog joj mraka prijeti smrću. Kako bi se takvi ponašali da uistinu dođu na vlast i što bi priredili sugrađanima koji ne misle kao oni!? Ista ili još gora rješenja iz 1941. – 1945.? Mediji su neki dan objavili da je policija pronašla i uhitila 45-godišnjeg muškarca koji je Remi prijetio smrću. Bez obzira na to, je li, bi li taj „domoljub“ – nažalost, nije sam u takvoj vrsti patološke mržnje – uistinu ubio Remi. Ili bilo koga samo zato što javno tvrdi da ne voli pjevača proslavljenog mačem à la Excalibur, crnom majicom, gromkim „Za dom spremni“ i jezivo krvavom pjesmom „Jasenovac i Gradiška Stara“…
Opasan crno-bijeli tretman
I s lijeve obale u regiji najveće europske rijeke o-ho-ho je takvih koji će u ime „krvi i tla, otadžbine i srpskog roda“ natući šubaru na ćelavu glavu, objesiti kokardu i pustiti dugu bradu, pa vitlajući kamom urlati onu, je li, „o salati i klanju Hrvata“. Bi li Bruxellesu i HDZ/DP-Plenkoviću ti i takvi bili prihvatljiviji, demokratskiji od Vučića, SNS-a i njihova režima, koji sjede istodobno i na eurounijskomu i na ruskom stolcu!? Bi li takvi, također, bili prihvatljiviji i prosvjednicima zbog rušenja novosadske nadstrešnice i je li ta graditeljska loše izvedena betonska struktura vrijedan razlog za možda par koraka Srbije u svoju četničko-nacifašističku prošlost budući da je malo ili uopće nije realno ostvariti načertanijsko-garašaninovsku fantaziju o „svim Srbima u jednoj državi“. Kao ni thompsonovsko-ninčevićevsko-nižetićevsku tzv. velikohrvatsku iz pjesama „Ako ne znaš šta je bilo“ i „Lijepa li si“ s tzv. HZ/HR Herceg-Bosnom (u Haagu osuđenom kao tzv. udruženi zločinački pothvat) i Mostarom u sastavu Lijepe Naše.
Ni Unija ni HR ne bi smjeli tretirati srbijansko „događanje naroda“ crno-bijelo, otvoreno navijati za jednu i anatemizirati drugu („prorusku“) stranu te donositi apriorne zaključke u ime tzv. europskog puta i demokracije, jer je kontroverzan svijet u posljednje vrijeme izazov nad izazovima. Npr., samo je Trumpov trijumfalni povratak u Bijelu kuću izazvao pravi tsunami straha, neizvjesnosti i prisilnog resetiranja svega što je svijet držao da je zadano i prihvatljivo u konstruiranju tzv. novoga svjetskog poretka. A nije, niti će biti. Panta rei (sve teče, sve se mijenja), rekao bi stari Simplicije iz Cilicije o Heraklitovim spisima, pa…
No, povjerenica Europske komisije za proširenje Marta Kos na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu ima drukčije mišljenje, pa Bruxelles glede&unatoč „događanja naroda“ u Srbiji ima još jednu šansu popiškiti se uz vjetar. „Širenje dezinformacija“, kazala je, „neprijateljska politička retorika, uključujući i protiv EU-a, protiv naših građana, protiv nekih uglednih zastupnika Europskog parlamenta, a u posljednje vrijeme i protiv izaslanstva EU-a koje vodi dijalog s političkim i civilnim dionicima, nema i neće imati mjesta na putu integracije u EU.“
Hrvatski zastupnik iz skupine Europske pučke stranke Davor Ivo Stier (HDZ/EPP) smatra kako je „na suverenoj Srbiji odlučiti kako će oblikovati svoju budućnost“, te da „ne možemo nametati njezinim vlastima europska stajališta ni studentima da nose zastave EU-a, ali želimo da znaju kako država koja prigrli europske vrijednosti s njima može uvijek računati na potporu Europskog parlamenta“.
Drugi je hrvatski eurozastupnik, Gordan Bosanac iz reda Zelenih, oštro podsjetio na šeprtljanje i nedosljednost Unije na rovitomu zapadnom Balkanu: „Kako je moguće da predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen čini kardinalnu političku pogrešku i veliku štetu programu proširenja EU-a time što je lani u listopadu za posjeta Srbiji hvalila tu državu kao ‘jednu od najnaprednijih zemalja u pristupanju bloku’, čime je znatno podjarila sumnje velikog dijela njezinih građana u EU? Naprosto je bila podržala pogrešnu stranu. Povjerenice Kos, sada nije vrijeme za inkluzivni dijalog s autokratom, ključno je podržati prosvjed studenata“. Europski konzervativci i reformisti ne misle tako, pa Allesandro Cirriani tvrdi da su Vučićeve vlasti „pokazale odgovornost smjenama premijera i novosadskoga gradonačelnika, a držanjem Vučićeve države u sivoj zoni pridruživanja Unija gura Srbiju prema snaženju veza s Kinom i Rusijom“.
Cirrijanijevo stajalište dijeli i Annamária Vicsek iz skupine Domoljuba za Europu. Upozorava da se „prosvjedima uskraćuje mogućnost ostalim studentima da nastave obrazovanje“. Petr Bystron iz Europe suverenih nacija drži kako „nema posebnih razloga za nemire i prosvjede u Srbiji. Organizira ih globalistička mreža, koja je organizirala prosvjede i smjene vlasti od Ukrajine i Gruzije do Slovačke i sad Srbije. Američki predsjednik Donald Trump upravo okončava takve politike ukidanjem agencija poput USAID-a, koju ustvari vodi CIA“.
À propos, Tonino Picula se upravo obreo u Beogradu u službenom posjetu u funkciji izvjestitelja EU-a za praćenje stanja i ocjenjivanje napredovanja Srbije na tzv. europskom putu, međutim nitko od prvaka srbijanske vlasti nije ga primio. Pa Picula u Beograd, Picula iz Beograda. Neobavljena posla, što neće propustiti zapisati u izvještaju. A sutra je novi dan, čak i u Bruxellesu!?
