Europski šok i pravedan mir za Ukrajinu

  • SAD s Donaldom Trumpom, koji je uvijek pragmatičan i gleda svoju računicu, vjerojatno razumije ruske zahtjeve i možda ih je spreman prihvatiti jednim dijelom, a ako ih Europa i Ukrajina ne žele prihvatiti, jasno im je rečeno u Bijeloj kući: U redu, evo vam Rusi pa se vi s njima dogovarajte ili ratujte do istrijebljena. Mi smo pokušali postići mir, vi (Europljani i Ukrajinci) niste htjeli. Kad uvidite da smo bili u pravu i kad još na tisuće ljudi izgubi živote, možda ćete nas se sjetiti i kontaktirati

Američki predsjednik Donald Trump nastavlja iznenađivati svjetsku javnost, ali još uvijek poglavito retorikom i narativom, odnosno predstavom u Bijeloj kući s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim.

Trump uz sve svoje interese koje bi ostvario sporazumom s Ukrajinom, zauzeo je stav da Rusija i Ukrajina trebaju početi pregovore i fokusiran je na mir, što je prošli tjedan jasno naglasio: „Pa, da se nisam složio s obojicom, nikad ne biste imali dogovor. Želiš da kažem stvarno grozne stvari o Putinu i onda ga pozdravim, Vladimire, kako napredujemo s dogovorom? To ne ide tako. Ne slažem se s Putinom. Ni s kim se ne slažem. Povezan sam sa Sjedinjenim Američkim Državama i za dobrobit svijeta, povezan sam sa svijetom. I želim završiti s ovom stvari. Vidite kakvu mržnju (Zelenski) gaji prema Putinu, jako mi je teško sklopiti dogovor s takvom vrstom mržnje. Ima ogromnu mržnju i ja to razumijem. Ali mogu vam reći da ni druga strana nije baš zaljubljena unjega (Zelenskog). U skladu sam sa svijetom. Želim srediti stvar. U skladu sam s Europom. Ali na ovaj način nikad nećeš postići dogovor.“ (Forbes Breaking News 0:20-1:10).

Trump odbacuje diskurs prevladavajuće paradigme kolektivne sigurnosti, odnosno dihotomiju žrtva-agresor (koju naglašavaju europske političke elite), u sklopu koje se nasilje (rat) kao metoda djelovanja čini ilegalnim te se implementatora ovakvih nasilnih (ratnih) politika automatizmom etiketira kao agresora. Američki predsjednik realpolitički promatra dvije sukobljene strane (Rusiju i Ukrajinu) jednako vrijednim akterima – državama koje su u sukobu i trebaju sjesti za stol i krenuti s mirovnim pregovorima prema konačnom mirovnom sporazumu koji će sadržavati i dijelove o resursnim (mineralnim) kompenzacijama za SAD (a koje je Ukrajina po određenim nepotvrđenim izvorima već obećala i drugim saveznicima – u siječnju je potpisan 100-godišnji ugovor s Velikom Britanijom koji bi se trebao detaljnije istražiti), velikog ratnog donatora u sukobu koji ima svoje jasne nacionalne interese postavljene i koje smo obradili u ranijim analizama.

Dakle glavni problem diplomatskog fijaska koji se dogodio prošli tjedan u Bijeloj kući je mirovni sporazum i sjedanje za stol s Rusima, što Ukrajina odbija učiniti jer se gleda kao žrtvu agresije (što ona i jest po paradigmi kolektivne sigurnosti i međunarodnom pravu te je uistinu pozicija Zelenskog vrlo nezavidna jer se nalazi između čekića i nakovanja). Međutim, Trump je bio jasan: ako Zelenski (s Europljanima) ne želi, mir, nego rat, u redu – idite i borite se, ali bez američke pomoći za rat koji se nikad nije niti trebao dogoditi po Trumpovom stajalištu.

Iz američke perspektive, nakon fijaska u Bijeloj kući izbili su prosvjedi za podršku Ukrajine i rata, što je vrlo zanimljivo budući da su prosvjedi u SAD najčešće bili za mir (iako je bilo slučajeva kada su ljudi izlazili na ulice tražeći rat ili odlučniju vojnu akciju), ako se sjetimo primjerice velikih proturatnih prosvjeda protiv rata u Vijetnamu tijekom 1960-ih i početkom 1970-ih.

Gdje su pacifisti današnjice i zašto su tihi? Možda nisu tihi, nego je njihov glas etiketiran, demoniziran i marginaliziran iz tri moguća razloga: 1) medijska i politička atmosfera (svaki poziv na mir i diplomatska rješenja često se interpretiraju kao proruski stav); 2) geopolitički Zapadni stav (većina Zapadnih vlada ulažu u vojnu pobjedu Ukrajine pa su diplomatska rješenja u drugom planu); 3) strah od kompromisa (mnogi smatraju da bi pregovori značili priznanje ruskih teritorijalnih osvajanja što je sa stajališta Zapada nedopustivo).

Ovo dokazuje duboki prodor liberalnog shvaćanja međunarodnih odnosa u društvu zbog čega je danas mnogo prihvatljivije pojedincima zagovarati vođenje rata, nego mira i ljubavi, suprotno od pacifistaprije 60 godina, koji bi danas, kada bi to bilo moguće – vjerojatno bili okarakterizirani kao prokomunistički Ho-Ši-Minofilski kadar.

Europska šokantna nevjerica i snaga europskih vojnih kapaciteta

Verbalni sukob Trumpa i Zelenskog u Bijeloj kući naročito je u Europskoj uniji dočekan izuzetno šokantno i negativno, kojoj je Trump preko sukoba sa Zelenskim vjerojatno i uputio jasnu poruku da SAD stoji na putu za mir. Iz europskog kuta gledanja, Donald Trump želi prikazati Zelenskog kao krivca za rat, što je i ranije radio. Europska politička elita u svom liberalnom teorijsko-ideološkom okviru i duboko utemeljena na paradigmi kolektivne sigurnosti, prošlotjedni je spektakl u Bijeloj kući dočekala kao svojevrsni poziv na otrežnjenje i buđenje Europe u još snažnijoj podršci Ukrajini. Međutim, nitko ne odgovara na ključno pitanje: KAKO? Što Europa može napraviti da bi dala još veću podršku Ukrajini u sukobu protiv Rusije, a koju do sad već nije napravila? Nastavak financijske, ekonomske i vojne podrške, ali do kad s obzirom na razinu vojno-industrijskih kapaciteta Europe te financijsko-ekonomske situacije u mnogim europskim državama? Postoji li mogućnost europske vojne intervencije u Ukrajinu i ulazak u borbu s Rusijom što riskira kraj Europe kakve poznajemo kroz potencijalne nuklearne udare?

Nekoliko je razloga zbog kojih će vrlo teško doći do vojne intervencije europskih saveznika u Ukrajini (neovisno o volji nove Koalicije voljnih): 1) prijetnja od vojne (ili čak nuklearne) eskalacije; 2) nedostatak ljudstva u europskim nacionalnim vojskama (Europljani mogu optimistično maksimalno skupiti snagu od oko 30-50.000 vojnika, što je isto upitno jer bi to smanjilo vojne snage u njihovim nacionalnim državama); 3) strah od iracionalne reakcije Rusije i pokazalo bi se da je Rusija bila u pravu u svojim narativima oko NATO prijetnje; 4) negativna percepcija europske javnosti što bi dovelo do jačanja populističkih snaga u europskim državama, naročito ako bi europski vojnici počeli gubiti živote na frontu; 5) veliki financijski troškovi održavanja takve europske vojne kampanje, naročito bez potpore i logistike SAD-a; 6) strah od dugotrajnog rata i novog Afganistana u Ukrajini koji bi dodatno iscrpio Europu; 7) nedostatak europskog jasnog cilja i strategije jer ako bi europske trupe bile poslane, nije jasno koja bi bila njihova misija – samo osiguravanje mira ili aktivno sudjelovanje u borbama; 8) EU trenutno nema dovoljno razvijenu vojnoindustrijsku proizvodnju da podrži dugotrajnu vojnu kampanju u Ukrajini.

Ukratko, rusko-ukrajinski sukob pokazao je nepripremljenost europskih političkih elita na realizam i pragmatizam koji dolaze iz SAD-a što je dovelo do šokantne nevjerice te pokazao slabosti snage europskih vojnih potencijala. Jedino koga Europljani za ovo mogu okriviti su svoj vlastiti odraz u ogledalu i svoje strateške sposobnosti realističkog vođenja vanjske politike koja bi trebala težiti gradnji mira u svom susjedstvu, a ne vatrenog kruga. Štoviše, europski lideri trebali bi biti oprezni pri daljnjoj antagonizaciji i izazivanju SAD-a, naročito dok je Rusija pod sankcijama. Trgovinski rat na dva fronta, istočno – rusko, i zapadno – američko je posljednje što treba Europskoj uniji i dovelo bi do još većih unutarnjih nestabilnosti kako među državama članicama tako i unutar njih.

Mnogobrojni europski lideri navode kako se ne može postizati mir u Ukrajini, bez Ukrajine i Europe za stolom. Ponavljamo iz ranijih analiza, gdje su Europljani bili u posljednje tri godine i zašto nijedna diplomatska inicijativa nije došla iz Europe?

Europska unija utemeljena je kao projekt mira i to je više-manje uvijek i bila te je čak dobila i Nobelovu nagradu za mir 2012. godine. Kad god bi se dogodio neki sukob u svijetu, europski narativ bi uvijek bio sličan: idemo sjesti i razgovarati, pronaći neka međusobna razumijevanja. Europska unija je bila inicijator mira ponekad i medijator u pregovorima. Dijalog, diplomacija i komunikacija su uvijek rješenje kad je neki sukob u svijetu. (To znamo i mi u Hrvatskoj koji smo cijelo vrijeme pregovarali i održavali diplomatsku komunikaciju s Beogradom za vrijeme Domovinskog rata.)

Međutim, navedeni scenarij nije se dogodio u posljednje tri godine jer su Europljani sjedili sa strane, podržavali Ukrajinu i održavali sukob, ne poduzimajući, koliko nam je poznato, diplomatske aktivnosti da se sukob Rusije i Ukrajine završi. Smatrajući se moralnim i etičkim autoritetom Europljani sami sebe postavljaju u nemoralnu i neetičnu poziciju guranja Ukrajine dublje u sukob i daljnje uništenje s nuklearnom silom, izazivajući ekonomsku krizu diljem Europe i dovodeći svijet do ruba nuklearnog rata, kako bi rekao Trump.

Europska unija i njena politička elita previše naglaska stavlja na vrijednosna pitanja u međunarodnim odnosima i postavlja moralni narativ o dobru i zlu, što je ustvari pokušaj da se sve one s kojima se ne slažu okarakteriziraju kao zlo, a svatko tko nekritički slijedi EU (ili većine njenih država članica) je dobro. Iz ove moralizacije međunarodnih odnosa proizlazi tzv. prava i kriva strana povijesti, što je jedna od najvećih propagandnih floskula nametnuta upravo od liberala-utopista. Svaka knjiga iz povijesti nikad ne govori o pravoj ili krivoj strani povijesti, nego pobjedničkoj i gubitničkoj. Pobjedniku se daje na pravo ispisivanje prave strane povijesti, koja ne postoji u nekom moralnom liberalnom vakuumu, nego kontekstualnim vremensko-geografskim uvjetima vojne (ili diplomatske) pobjede.

Tko je bio na pravoj strani povijesti Rim ili Kartaga u Punskim ratovima, tko u Sedmogodišnjem ratu, Napoleonskim ratovima, Krimskom ratu, Stogodišnjem ratu, Tridesetogodišnjem ratu? Pobjednici su uvijek na pravoj strani povijesti, a gubitnici na krivoj strani povijesti.

Dok traje rat nema prave ili krive strane povijesti, osim u propagandnim aktivnostima, samo potencijalne gubitničke ili pobjedničke, a prava strana povijesti će se odrediti nakon sukoba. Tko god se ne slaže s politikom vojne potpore Ukrajini od strane Europske unije i njenom liberalnom vizijom svijeta te se usudi misliti drugačije, može ga se delegitimizirati kao da je zlo koje je na krivoj strani povijesti. Upravo je na to ciljao govor JD Vencea u Münchenu. Ispraznost liberalne moralne pozicije vidljiva je u njihovim plodovima, po kojima ih svi možemo prepoznati i ocijeniti.

Pravedan mir za Ukrajinu

Od dolaska Donalda Trumpa često se navodi u Europi da je ključno završiti sukob s pravednim mirom za Ukrajinu, koji ne samo da završava sukob, već i osigurava dugoročni politički, teritorijalni, ekonomski i demografski oporavak Ukrajine. „Europski pogled“ na pravedan mir podrazumijeva nekoliko načela/zahtjeva koji sažeto uključuju:

  1. Ukrajina mora zadržati svoj teritorijalni integritet i suverenitet, uključujući teritorije koji su trenutno pod okupacijom Rusije, poput Krima i dijelova istočnih regija Donbasa.
  2. Rusija i njezini saveznici trebaju snositi odgovornost za agresiju, uključujući sankcije i međunarodne kazne. Međunarodni sudovi i tijela trebaju imati mogućnost procesuiranja odgovornih za ratne zločine.
  3. U post-konfliktnom razdoblju, moraju se osigurati prava i sigurnost civila, izbjeglica i manjina, uključujući povratak izbjeglica u svoje domove i rehabilitaciju onih koji su bili pogođeni ratom.
  4. Pravedan mir uključuje opsežnu obnovu Ukrajine, što zahtijeva financijsku pomoć, političku stabilizaciju, i podršku međunarodne zajednice u izgradnji ekonomije i infrastrukture.
  5. Ukrajina može tražiti sigurnosna jamstva od međunarodnih organizacija kao što je NATO ili UN kako bi osigurala svoju zaštitu od buduće agresije, dok bi Rusija trebala biti prisiljena na demilitarizaciju određenih područja.
  6. Promjene u unutarnjoj političkoj strukturi Ukrajine kako bi se spriječile podjele između istočnih i zapadnih regija, uključujući decentralizaciju ili autonomiju određenih dijelova Ukrajine pod uvjetom da ostanu unutar ukrajinskog suvereniteta.
  7. Ukrajinsko pristupanje Europskoj uniji, NATO-u i drugim međunarodnim organizacijama, čime bi se osigurala njezina politička stabilnost i međunarodna podrška.

Iz „europske perspektive“ cilj pravednog mira za Ukrajinu je osigurati ravnotežu između završetka sukoba i očuvanja ukrajinskog identiteta, suvereniteta. Teritorijalne cjelovitosti i dugoročne stabilnosti, a sve to uz međunarodnu podršku i rusku odgovornost za „zločinačku agresiju“.

Međutim, ovo nas vraća na ključno pitanje: KAKO? Politika je umijeće mogućeg, ali što je moguće za Ukrajinu? Na to pitanje Europljani ne znaju (ili ne žele) odgovoriti jer nema „europske perspektive“ završetka sukoba u Ukrajini nego perspektiva europskih nacionalnih država u sklopu kojih svaka država ima svoju računicu i svoj nacionalni interes kad je u pitanju završetak sukoba i post-ratna Ukrajina (osim naravno Hrvatske, koja nema definirane nacionalne interese i sad ne zna kako se točno postaviti, nego hrvatske političke elite pokušavaju oponašati europske političke elite, kao što su to godinama i činili, ali sad vanjskopolitička izgubljenost biva sve veća s dihotomijom diskursa dvije obale Atlantika – europskih političkih elita i nove američke administracije koja je fokusirana na mir u Europi, dok su Europljani fokusirani na pravedni mir do kojeg je gotovo nemoguće doći osim daljnjim ratom i daljnjom reeskalacijom trenutačnog sukoba).

Europljani su čini se sami sebi najveći neprijatelji u strahu od otvaranja Pandorine kutije, odnosno promjena granica u Europi, koja bo vodila do domino efekta, odnosno promjena drugih granica u Europi, a koja je s ruskog gledišta, otvorena prije više od 25 godina.

Što je za Rusiju značio sukob Zelenskog i Trumpa u Bijeloj kući?

Za Rusiju, politika po starom se nastavlja. Na Zapadu, ništa novo. Postoji rascjep između SAD i Europe oko pitanja Ukrajine te posebne tenzije na relaciji Washington-Kijev. Rusija je iskoristila navedene rascjepe u svoje propagandističke svrhe i medijsko djelovanje kako bi se utjecalo na građane europskih nacionalnih država koji pak mogu pokazati nezadovoljstvo svojim liderima zbog lošeg vođenja i guranja Europe u rat s Rusijom.

Sve ostalo je sekundarno, jer se za Rusiju se ništa posebno nije promijenilo. Ukrajina, po ruskoj percepciji, još uvijek stoji kao sigurnosna prijetnja i neposredna naoružana ugroza i nastavit će se boriti, makar do daljnjeg. Nastavit će se napadi dronovima i sabotaže po gospodarskim, sigurnosnim, industrijskim, ali i kritičnim civilnim infrastrukturama diljem Rusije, o kojima se ne govori mnogo. Sankcije su još uvijek na mjestu, dok se na Zapadu nastavlja show ili kako kaže Donald Trump sjajan televizijski program što je, ako gledamo po rezultatima, upravo i bio prošlotjedni verbalni sukob Trumpa i Zelenskog.

Stoga Rusija ostaje predana svojim zacrtanim ciljevima dok ih se ne ostvari i o kojima nema mnogo pregovora, popuštanja i kompromisa s ruske strane, a to su: 1) demilitarizacija Ukrajine što se od početka sukoba spominje i bilo je dio pregovora u Istanbulu u ožujku 2022. godine (o razini demilitarizacije se može pregovarati); 2) neutralizacija Ukrajine što podrazumijeva da neće biti dio NATO saveza niti pod sigurnosnim jamstvima Zapada (država članica NATO saveza) koje bi stvorile de facto članstvo Ukrajine u NATO savezu (eventualno bi moglo biti pregovora o sigurnosnim jamstvima preko UN-a i Vijeća sigurnosti, kao globalni pokušaj rješavanja sukoba, ali ponovno zajedno s Rusijom, stalnom članicom Vijeća sigurnosti); 3) Zapad treba prihvatiti rusko pripajanje četiri ukrajinske regije i poluotoka Krim; 4) denacifikacija Ukrajine s ciljem borbe protiv rusofobije (Rukavina, 2024: 65).

SAD s Donaldom Trumpom, koji je uvijek pragmatičan i gleda svoju računicu, vjerojatno razumije ruske zahtjeve i možda ih je spreman prihvatiti jednim dijelom, a ako ih Europa i Ukrajina ne žele prihvatiti, jasno im je rečeno u Bijeloj kući: U redu, evo vam Rusi pa se vi s njima dogovarajte ili ratujte do istrijebljena. Mi smo pokušali postići mir, vi (Europljani i Ukrajinci) niste htjeli. Kad uvidite da smo bili u pravu i kad još na tisuće ljudi izgubi živote, možda ćete nas se sjetiti i kontaktirati.

Ovdje se može, samo radi upotpunjavanja izrade različitih scenarija, spomenuti i potencijalna mogućnost da je cjelokupni igrokaz u Bijeloj kući namješten. Ipak je riječ o dva velika glumca, Trumpu i Zelenskom, stoga će ruska opreznost biti još i veća i neće se opustiti i iznenaditi bilo kakvim informacijama koje dolaze sa Zapada, ma koliko oni spektakularno zvučale.

Nakon tri godine sukoba, iako možda zbog narativa ima mjesta za optimizam, sve je još uvijek samo na retoričkoj razini.

Kao što smo ranije zaključili, nužno se voditi djelima, ne riječima kad je u pitanju Donald Trump (ali i cjelokupni Zapad), a u Bijeloj kući je prošli tjedan izrečeno mnogo riječi, a u stvarnosti se ništa previše nije promijenilo u odnosu na prije.

geopolitika