Domoljubna koalicija i MOST sve su bliži formiranju nove vlade te najavljuju provedbu reformi. Usporedno s tim najavama zaoštrava se retorika i iz Domoljubne koalicije stižu razne najave - poput sastavljanja registra izdajnika Hrvatske, osnivanja Ministarstva obitelji, useljeništva i demografske obnove koje će prednjačiti u provedbi konzervativne revolucije. O posljedicama, ali i uzrocima najavljivanih "reformi" razgovarali smo sa Stevom Đuraškovićem, višim asistentom na Fakultetu političkih znanosti gdje predaje na kolegijima Politike povijesti, Povijest hrvatskih političkih ideja i Suvremena hrvatska politička povijest. Đurašković je 2013. godine doktorirao na ljubljanskom Fakultetu za društvene nauke na temu Politike povijesti u Hrvatskoj i Slovačkoj u 1990-ima te je kao istraživač sudjelovao u više međunarodnih znanstveno-istraživačkih projekata.
Predsjednik Sabora Željko Reiner najavio je inicijativu za izmjenu imena te institucije u Hrvatski državni sabor, što su pozdravili Tomislav Karamarko i predsjednica Republike Kolinda Grabar- Kitarović. Najavljuje se formiranje novog Ministarstva obitelji, useljeništva i demografske obnove. Najavljuju se i obračuni s neistomišljenicima iz pojedinih nevladinih udruga i medija. Sve je izglednije da će HDZ s partnerima prvo ostvariti obećanje o povratku "Tuđmanovim vrijednostima" dok će stvarne reforme, ako ih bude, pričekati. U kojoj mjeri su vladajući već sada krenuli u proces ponovne tuđmanizacije?
Tek zapravo trebamo vidjeti kako će ono što aktualni HDZ naziva procesom re-tuđmanizacije, a što uopće to nije, ići s obzirom na to da je HDZ koalirao s MOST-om. Naime, Božo Petrov možda zasada ne shvaća, ali jako veliki teret je na njegovim leđima. MOST je došao s jednom jasnom ideološkom platformom koja ustvari ima dva stupa. Jedan stup su konkretne reforme, a drugi je ideologija demokršćanstva, iako oni govore kako bježe od ideologije. Tako treba vidjeti hoće li, kako i u kojoj mjeri Petrov i MOST obuzdavati Karamarkovo potencijalno neo-desničarenje na matrici orbanizma. Pritom, Karamarko bi htio biti Orban, ali mu za to nedostaje i karizme i energije, a naposljetku i jasnije ideološke artikulacije. Što se tiče probnog balona u obliku povratka imena Hrvatski državni sabor, naravno da Reineru dotična ideja nije pala na pamet arhimedovski, već vjerojatno u dogovoru s vodstvom stranke kako bi se HDZ-ovom biračkom tijelu poslala poruka u stilu "mi smo još uvijek ti isti za koje ste glasali". U vezi samog imena Hrvatskog državnog sabora, to ime se koristilo u doba NDH, te od 1997. do 2000. godine, u razdoblju kada je Tuđman dotičnom simbolikom želio učiniti ustupak tada dominantnoj desnici unutar HDZ-a. S druge strane nemojmo zaboraviti da je jedan od presudnih glasova pri tom preimenovanju 1997. godine bio glas Milorada Pupovca koji je to podržao u zamjenu za neke ustupke, tako da bi on prema mom sudu trebao biti zadnji koji bi protiv toga imao što za reći.
Što se tiče formiranja novog Ministarstva obitelji, useljeništva i demografske obnove, pitanje je samo kako će biti postavljena njegova politika. Zašto obitelji s više djece ne bi imali neku potporu ili zašto ne bismo imali politiku poput one iz sredine devedesetih koja je majkama s više od troje djece omogućavala plaću u visini plaće odgojiteljica u vrtiću?
Kao potencijalni ministri MOUDO-a spominju se demograf Stjepan Šterc i Ladislav Ilčić iz Hrasta. Kakve politike možemo očekivati od tog ministarstva te kako se svjetonazori Šterca ili Ilčića mogu odraziti na reproduktivna prava žena, ali i na ostala ljudska prava poput npr. prava istospolnih zajednica?
Njihovi stavovi su krajnje degutantni te se apsolutno mogu odraziti na stanje ljudskih prava. Stječe se dojam kako Ilčić i Šterc ne percipiraju izbjeglice kao nevoljna ljudska bića, već u smislu srednjovjekovne formule Vade retro Satana. Taj trend je najdalje odmakao u Poljskoj, gdje koalicija desnice predvođena notornom strankom Pravo i pravednost širi paranoju kako izbjeglice dolaze silovati žene, ukrasti radna mjesta. A to je preslikani diskurs koji je pratio međuratni europski antisemitizam. Osobno ne vidim problem, već dapače pozitivnu socijalnu vrijednost ako bi se demografski gubitak nadoknadio useljenicima, što se i odvija u zemljama Zapada. E, sad, druga je stvar što se tu države trebaju pomučiti pa mnogo truda i novca investirati u integracijske useljeničke politike. S druge strane, po meni bi imigranti trebali u startu prihvatiti temeljne vrijednosti sekularne građanske države i društva: prije svega kako je religija stvar privatnog prakticiranja, a ne izvor "države božje", te naravno, kako građani oba spola imaju jednakost prava i šansi.
Što se tiče politike zabrane pobačaja, ona je krajnje licemjerna. Nisam stručnjak u tim pitanjima, ali odluka o pobačaju je autonomno pravo svake žene, koja se na pobačaj sigurno ne odlučuje laka srca. Opće je poznato kako zabrana pobačaja ne bi dovela do njegova nestanka, već do bujanja ilegalnih abortusa, sa svim svojim nesagledivim posljedicama. Politika zabrane dovodi i do pitanja tko će podizati neželjenu djecu. Ako bih htio biti sarkastičan, zabrana pobačaja bila bi "funkcionalna" ako bi se glavni društveni zagovornik zabrane, naime Katolička crkva, javno obvezala adekvatno zbrinuti svako neželjeno dijete. Na toj liniji predlažem da se prije par godina izgrađeno mega-zdanje Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru prenamijeni u dom za nezbrinutu i neželjenu djecu. Naposljetku, najveći broj neželjenih trudnoća dešava se u seoskim sredinama, što znači da ne postoji dobar sustav edukacije o seksualnom ponašanju, a to nas opet dovodi do toga kako trebamo uvesti građanski odgoj u škole.
Je li proces povratka Tuđmanovim vrijednostima krenuo i prije same pobjede Domoljubne koalicije na parlamentarnim izborima, odnosno pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima? Doima se da se diskurs devedesetih uvelike vratio, govor mržnje postaje suptilniji i prihvatljiviji u javnom prostoru, stvaraju se paralelne institucije koje ga brane poput pandana HND-u ili operativnog tima za izbjeglice koji je zagovarao žicu, dok Crkva zauzima poziciju jakog saveznika koji priziva kraj "crvene vladavine".
Ovo što nam se sada događa nije nešto specifično, već u Europi općenito jača radikalna desnica. Nije samo problem što radikalna desnica jača, već s gubitkom jasnih vrijednosti građanskog društva desne stranke postaju radikalno desne. Najbolji primjer je FIDES Viktora Orbana koji, iako formalno pripada u obitelj Europskih pučkih stranaka, u biti je stranka radikalne desnice u potpunoj suprotnosti demokršćanstvu CDU-a i Angele Merkel. Orbanov desni radikalizam najvidljiviji je u postavljanju politike u kategoriju prijatelj-neprijatelj, prozivanju građanskih političara za nacionalnu izdaju, a osobito ljudi židovskog podrijetla. Taj se diskurs zavjere i ugroze, na našu sreću, u bljeđoj varijanti preslikava kod nas, iako vidimo da se najavljuje osnivanje registra nacionalnih izdajnika.
Možemo li sve te recentne događaje i najave pojedinih "reformi" okarakterizirati kao nastavak konzervativne revolucije koja je počela referendumom o braku, prosvjedima u Savskoj, nastavila se zazivanjem drugog Domovinskog rata? Kako vidite provedbu te konzervativne revolucije i do čega to može dovesti?
Zapravo je sve na MOST-u, odnosno na tome kakav će on biti korektiv HDZ-u. Karamarko nije sposoban provesti nikakve policy reforme na kojima inzistira MOST, a vidjet ćemo je li MOST dovoljno sposoban progurati ih. Karamarko samo jaše na europskom valu konzervativne revolucije, prilagođavajući ga našem podneblju. Važno je vidjeti politike nove vlade, tj. koliko će MOST dopuštati Karamarku provedbu konzervativne revolucije, jer su Mostovci jasno rekli da im se ne sviđa političko mahanje toljagama. Čelnik MOST-a Božo Petrov i njegov bliski suradnik, gradonačelnik Omiša Ivan Kuvačić, ostavljaju demokršćanski profil.
"Karamarko bi htio biti Orban, ali mu za to nedostaje i karizme i energije, a naposljetku i jasnije ideološke artikulacije." (Fotografije: Lana Slivar Dominić, Hina)
Također se zaziva proces lustracije, a sad slušamo i o Registru izdajnika. Stalno slušamo priče o okretanju budućnosti, ali se zapravo vraćamo na obračunavanje s "nasljeđem komunizma" i "Jugoslavenima".
Polazište lustrativne retorike je da se možemo okrenuti budućnosti jedino s čistom prošlosti. Međutim, sadržaj retorike je upravo suprotan njegovom proklamiranom cilju budući da vodi do daljnjeg zagađivanja prošlosti. Početna točka politike lustracije, kako je najavljuje Karamarko, obračun je HDZ-a sa samim sobom. Naime, HDZ je Tuđman postavio kao svehrvatski nacionalni pokret utemeljen na pomirbi svih hrvatskih državotvornih povijesnih struja. Pa je tako Tuđmanov HDZ ideološki bio sastavljen iz desne frakcije koja se kolokvijalno zvala ustaška i koju su sačinjavali prije svega politički emigranti većinom bliski NDH, drugu koja se kolokvijalno zvala udbaška, a sačinjavale su je bivše strukture Socijalističke Republike Hrvatske, te treću zvanu tehno-menadžerska koja je bila miks novih poduzetnika i starih komunističkih direktora, većinom Ininih kadrova. Pod krinkom povratka Tuđmanu, Karamarko i Brkić žele izjednačiti HDZ s desnom strujom, dok bi ostale dvije frakcije predstavljale manje ili veće unutarnje neprijatelje. Ako bi se kao prva točka te buduće lustracije nametnula istraga privatizacijske pljačke, kako inzistira MOST, mislim da bi ona mogla dovesti do preslikavanja frakcijske slike HDZ-a, tj. da će im na lustraciju doći i bivši komunisti, ali i tzv. emigrantski zaslužnici. Stoga bi se moglo dogoditi da se tresu brda, a rodi se miš, u smislu da simboličku politiku lustracije Karamarko bude držao kao asa u rukavu kako bi po potrebi "nabrijavao" biračko tijelo stranke.
MOST konstantno naglašava da želi stručnu vladu u kojoj će ideološka pitanja biti posljednja na dnevnom redu. Je li uopće moguća post-ideološka vlada, ako ustanovimo da su i ekonomska pitanja fundamentalno ideološka?
Riječ ideologija je proskribirana pa svatko bježi od nje. MOST je prilično ideološki profiliran politički akter. Politika smanjivanja javnog sektora, kao i deklarativna želja za bježanjem od povijesnih pitanja te želja za uklanjanjem ekstremnih diskursa iz javnosti kao i podjele o povijesnim pitanjima, ideološka je pozicija par excellance. Stoga Petrovu i predstoji velika zadaća, jer će MOST izgorjeti ako ne uspije progurati svoje javne i ideološke politike. Nemojmo zaboraviti, glasači MOST-a nisu samo ljudi siti korupcije, nepotizma i nesposobnih političara, već i divljačkog artikuliranja podjela na nas i njih, ali i dio desnog biračkog tijela ogorčenog HDZ-ovim "pećinskim" politikama.
Radikalna desnica u Europi jača što se može vidjeti na primjerima država poput Mađarske, Poljske, Slovačke, Češke. Korača li Europa prema porecima koji su samo načelno demokratski?
Nalazimo se u situaciji koja može imati analogiju s onom između dva svjetska rata. Građansko društvo utemeljeno na neoliberalnoj društvenoj i ekonomskoj ideologiji danas proizvodi radikalno socijalno siromaštvo i posvemašnju isključenost sve većih slojeva društva iz upravljanja vlastitim životima. S druge strane, ljevica je napustila zastupanje "uvrijeđenih i poniženih", zbog čega je i prestala biti ljevica, a u njeno polje uskočila je radikalna desnica koja nudi paket socijalnih, društvenih politika i tvrdog nacionalizma. Nemojmo zaboraviti, paket tzv. lijevih ekonomskih politika i tvrdog nacionalizma upravo je bila dobitna kombinacija uspona fašizma između dva svjetska rata. Naravno, danas fašizam uzima nove oblike te ne želi ukinuti parlamentarni sustav kao tada, već ga želi preuzeti i od njega napraviti etnokratski liberalizam. To znači da postoji demokracija ili parlamentarizam, ali samo za većinsku etničku skupinu u nekoj državi, dok su manjine raznih fela isključene i svrstane u građane drugog reda.
Uzrok krize EU-a nije samo rezultat ekonomskih politika, već i izostanak ideološke nadgradnje, prije svega izostanak stvaranja europskog nad-identiteta. Umjesto toga, vulgarnim izjednačavanjem komunističkih i fašističkih režima pod zajedničkim nazivnikom totalitarizma u zadnjih dvadeset godina je napušteno ono što se nakon Drugog svjetskog rata zvalo antifašističkim konsenzusom, tj. misao da su se komunisti, socijaldemokrati, liberali, ali i antifašistički desničari, kojih je dosta bilo, ujedinili u različitosti kako bi se borili protiv ipak najvećeg zla – fašizma. Tada se fašizam nikada nije izjednačavao s boljševičkim porecima, bez obzira na sve strahote boljševičkih režima, čije zločine treba jasno imenovati i osuditi. Međutim, izjednačavanje boljševizma i fašizma relativiziralo je antifašističke vrijednosti te otvorilo idejni prostor radikalnoj desnici, što se vidi na konkretnim politikama.
"Božo Petrov možda zasad ne shvaća, ali jako veliki teret je na njegovim leđima."
Takva situacija rastuće desnice nije samo odlika post-komunističkih država, već desničarski pokreti poput PEGIDE jačaju u Njemačkoj, Švicarskoj, u Finskoj se pojavljuje Odinova vojska. Je li Europa na jedan način odustala od svojih temeljnih vrijednosti slobode i solidarnosti?
Da, i to upravo u srcu Europe, u Francuskoj, državi čiji se nacionalisti vole bahatiti činjenicom kako su izmislili modernu građansku državu i modernu građansku naciju. Nacionalna fronta ne temelji svoju politiku samo na antiimigracijskim stavovima, već ima razvijenu sveobuhvatnu anti-prosvjetiteljsku ideologiju koja kreće od kritike same Francuske revolucije kao one koja je ustvari odnarodila Francuze, identitetski im nametnula apstraktan ideal građanskog nacionalizma nasuprot vječnog francuskog "sira i vrhnja", iliti ga vina i Camemberta. Kako je ljevica napustila radništvo, Nacionalna fronta artikulacijom ekonomskih problema osvaja veliki broj glasova, a primjer su pokrajine Alsace i Lorraine, prostor jake industrije željeza, ugašene u zadnjih dvadesetak godina, gdje je Socijalistička partija nekada imala jaku biračku bazu. Kako je "blerizirana" partija napustila te ljude, birači su se okrenuli Nacionalnoj fronti jer ona im nudi egzistencijalnu utjehu. Problem je što su danas stranke ljevice u biti liberalne stranke. Svoj su fokus s primata socijalnih pitanja okrenuli na primat pitanja ljudskih prava. Iako su pitanja ljudskih prava uvijek bila bitna ljevici, ona su bila na drugom mjestu, jer su broj jedan uvijek bila socijalna pitanja. Okrenuli su se manjinskim skupinama, ali su zaboravili skupinu na kojoj su uvijek počivali - radnike.
S jačanjem radikalne desnice povezan je i abortus ideje Europe. Europski projekt je počeo kao ekonomski, gdje se ekonomska integracija uzimala kao polazište postupne izgradnje novog identiteta u kojem će građani osim privrženosti nacionalnim identitetima biti privrženi i ideji zajedništva, mira, antifašizma i zajednica država blagostanja Europe. Međutim, nikada se europski identitet nije formirao kao jasna ideja. Mir i solidarnost su preapstraktni pojmovi te su oni u bipolarnom svijetu Hladnog rata, kada je sjećanje na traume Drugog svjetskog rata bilo još svježe i opipljivo, mogli funkcionirati. Međutim, čim je pukla zapadna država blagostanja, skupa s padom komunizma, te nastupila neoliberalna ekonomija, bilo kakva europska solidarnost se raspala, a institucije EU-a postale su čisti servis za održavanje neoliberalne ekonomije. Najbolji dokaz tome je njemačko upiranje svih raspoloživih političkih snaga za slamanje vlade Alexisa Tsiprasa, kada je došao na vlast u Grčkoj. S druge strane, sakaćenje liberalne demokracije koju konstantno provode mađarska i odnedavna poljska vlada, rezultirale su samo nizom deklarativnih upozorenja. Znači, kada je u pitanju novac, EU se pokazuje veoma jakom, kao i u slučaju deficita našeg državnog proračuna, ali ne i slučaju ćirilice u Vukovaru. Tako bi se i sam izbor Tihomira Oreškovića za mandatara vlade mogao čitati u svijetlu svojevrsnog dodvoravanja buduće vladajuće garniture "jakim" politikama EU-a.
h-alter
http://www.h-alter.org/vijesti/najnovija-hdz-ova-kontrarevolucija
