Postoje dosta uvjerljive indicije da je Orešković poslan u Hrvatsku da reformira ne toliko državne financije, koliko to da se hrvatska desnica ubuduće koncentrira na servisiranje međunarodnog kapitala. Tu se onda pojavljuje mogućnost da i papa Bergoglio učini slično.
Jeste li primijetili da se poslije ovih izbora nitko nešto ne raduje i ne slavi? O, to vam nije smjelo promaknuti. Izborna slavlja imaju kod nas bogatu i lijepu tradiciju, počevši od pečenih volova iz herojskih dana zbacivanja Saveza komunista s vlasti, do ne tako davnih pucnjeva u nebo iz različite pirotehičke i druge municije, uključujući, naravno i bojevu. A sada ništa, muk. To se može razumjeti kada je riječ o Milanovićevom SDP-u i njegovoj koaliciji, ipak su izgubili, makar su pri tome skupo prodali kožu, jer su zaustavili Karamarkovu "konzervativnu (kontra)revoluciju, koja se moždanikada više neće oporaviti.
Može se razumjeti i što Petrov-Grmojin Most ne pušta pobjedničke lampione niz Neretvu, jer su pomogli gorem da pobijedi, zbog čega su im birači oduzeli u mjesec dana rekordnih pet posto anketne podrške. Pa sada iz Metkovića šalju čudačke božićne čestitke u kojima pokazuju zube koalicijskom bračnom drugu i prije nego što su s njim zalegli u postelju. Nešto je teže razumjeti zašto kao zaliveni šute u HDZ-u. Ali i to se može, jer su isto kao i SDP prošli kroz šibe Mostovih "reformskih" upitnika koji su bili ponižavajući otprilike kao kazneni testovi koje polažu vozači uhvaćeni s čašicom više da bi im se vratilo vozačku dozvolu.
Osim toga, Grabar-Kitarović ih je ponizila još i više odbijajući im priznati pravo na mandatara kao relativnim pobjednicima, pa su je čak i javno morali snubiti i kumiti da to učini. Ali, badava, išlo je to u gluhe uši. Predsjednica se u ovim izborima držala bolje nego inače, i ako treba tražiti nekog tko bi bio najzadovoljniji njima, to je baš ona. Svoj mandat zaradila je tijesno, ali čisto, bez invalidskih štaka koja je Karamarku dobacio Most, tako da je učvrstila svoju poziciju u odnosu na matični HDZ, a izgleda da je imala nekog udjela, preko svojih američkih veza, i u dovođenju budućeg premijera Tihomira Oreškovića u zemlju.
Tihomir Orešković u nekim prijašnjim intervjuima vrti staru izdrndanu mantru kako strani kapital nailazi u Hrvatskoj na velike administrativne i birokratske zapreke, što je naprosto laž. Taj kapital uzeo je ovdje sve što je htio. (Foto: Lana Slivar Dominić, Hina)
Jedina je šteta što je ta žena ipak limitirana, i tu popravka po svemu sudeći nema. Pokazala je to podržavši inicijativu novog predsjednika Sabora Željka Reinera da se parlament ponovno preimenuje u Hrvatski državni sabor, kao u vrijeme NDH, i nakratko Tuđmana. I to u sklopu urnebesno blesavog, malo je reći idiotskog apela, da se Hrvatska – prestane vraćati u prošlost. Reinera će nova vlast očito trebati držati na oku jer čovjek ima potencijal prvorazrednog glupoštetočine iza kojeg će se stalno nešto morati popravljati, što su Karamarko i Petrov već i napraviti umanjujući značenje te inicijative i ograđujući se da o njoj nisu bili konzultirani.
Doduše, nije sasvim isključeno da je Reiner čitao Karamarku s usana. Jer šef HDZ-a nikako ne može biti zadovoljan što mu je ne samo izmaknut premijerski stolac, nego što su to po svemu sudeći odlučili međunarodni financijski moćnici na koje on ne može utjecati. To duboko frustrira i HDZ, koji nikada prije nije morao trpjeti ovakvu blamažu, što će kratkoročno olakšati položaj Karamarka u stranci, ali dugoročno mu može samo otežati, jer je on lošim izbornim rezultatom i skrivio tu blamažu. Eto, ovim smo u najkraćim crtama preletjeli preko razloga zašto se nitko ne raduje ishodu ovih izbora.
To ne znači da neki ipak ne slave, iako se to otprve ne vidi jer je riječ o decentnijoj gospodi koja radost ne iskazuje pucnjavom u nebo, valjanjem po podu i sličnim disciplinama. Slave međunarodni financijski moguli i hrvatska Katolička crkva. Za prve već rekosmo da su zasigurno imali šapu u dovođenju Oreškovića u zemlju, uostalom takve imperijalne instalacije već smo imali nedavno priliku vidjeti (Italija, Grčka), a ima i starijih primjera. Ništa od tih instalacija nije nigdje dalo rezultata, naprotiv sve su propale, ali, evo, to ništa sada se nudi kao pilula spasenja za Hrvatsku.
Pritom Orešković u nekim prijašnjim intervjuima vrti staru izdrndanu mantru kako strani kapital nailazi u Hrvatskoj na velike administrativne i birokratske zapreke, što je naprosto laž. Taj kapital uzeo je ovdje sve što je htio, a htio je samo ono što valja, i nije primijećeno da je u tome imao ikakvih problema. Kada ste čuli da su se Nijemci žalili na birokratske barijere kada su ulazili u hrvatske medije, Talijani kada su preuzimali banke, Francuzi mljekarsku industriju…? Nikada ni slovom. Uostalom, ni Orešković se ne žali da je Teva imala ikakvih prepreka kada je kupila Plivu, naprotiv izrekao je samo riječi hvale za suradljivu hrvatsku vlast.
Nikakvo čudo. Kukati nad uvjetima koje strani kapital ima u Hrvatskoj bilo bi isto kao da se Crkva žali kako ju je hrvatska državna vlast bezdušno zatvorila u sakristije i ne dopušta joj pristup javnim medijima, školama, vrtićima, vojsci, bolnicama… Pristup tim institucijama ne samo da joj je odavno slobodan, nego je podmazan i lijepim svežnjevima kuna, tako da je teško naći zemlju u kojoj je navodno obligatna odvojenost države od crkve doživjela tako tešku, uništavajuću havariju kao u Hrvatskoj. Osim toga, poodavno naši crkvenjaci primjenjuju Reinerov recept o reustašizaciji Hrvatske, ali s ipak, oprosti akademiče, elementarno inteligentnom logikom, da se to može samo povratkom u prošlost.
I sa svom tom bagažom pojavili su se na ovim izborima prvi put otvorenih karata, drukajući za dolazak desnice na vlast, a po svemu sudeći i sudjelujući u muljažama koje su dovele do toga da se to i dogodi. Na ruku im ide što ovaj put nisu morali igrati samo na HDZ – kojem pod Karamarkom, isčitavamo iz nekih tekstova Glasa Koncila, ionako puno ne vjeruju – nego i na pobožni Most. To im daje ozbiljne šanse da preuzmu stožernu, vodeću ulogu na hrvatskoj desnici, što, zbrajajući dva i dva, očito i žele.
Ali, ima tu i jedan ozbiljni rizik. Postoje dosta uvjerljive indicije da je Orešković poslan u Hrvatsku da reformira ne toliko državne financije, koliko to da se hrvatska desnica ubuduće koncentrira na servisiranje međunarodnog kapitala. A ne na ustašonostalgično proganjanje navodnih komunista, jedva preostalih Srba i još manje preostalih frljića i slične sorte. Tu se onda pojavljuje mogućnost da i papa Bergoglio učini slično, te da skorašnje penzioniranje katoličkih jastrebova – šibenskog biskupa Ivasa i gospićkog Bogovića, uz već obavljeno vojnog biskupa Jezerinca – usmjeri u istom pravcu.
Pa, naprijed, gospodo popovi, slobodno se mašite!
h-alter
