Opčinjavajuća studija klasnih kontrasta, ambigvitetnog račvanja umotvorina i realiteta te individualne opsesivnosti, južnokorejsko Izgaranje ekstraordinarna je poema natopljena svojevrsnom gorko-tugaljivom melankoličnom liričnošću, rapsodičnih pasaža, a ujedno i nekonvencionalan žanrovski miks, formiran kao niz ekstatično-ekscentričnih no uvijek maestralnih i lako-klizećih sporogorećih metamorfoza – iz drame o socijalnom jazu i frustracijama i teškom generacijskom položaju mladih u detektivsku priču pa psihološki triler, no uvijek u podlozi tinjajući istinskim strahotama egzistencijalne osamljenosti u suvremenom svijetu.
Takve bremenite teme i motive redatelj Lee Chang-dong artikulira besprijekornom kontemplativnošću, ujedno i neuhvatljivom i naturalističkog vizualnog prosedea, samim naslovom se referirajući kako na dekonstrukcijski čin paljenja objekata (konkretno staklenika), jednako tako i internih neukrotivosti kao psihologijskog stanja svog introvertiranog antijunaka, upravo kroz ta i takva izgaranja tražeći spasonosnu i smislenu purifikaciju. Intertekstualno, Chang-dong labavo se referira na dvije istoimene kratke priče - Barn Burning, Harukija Murakamija odnosno Williama Faulknera, nijednu ne preuzimajući potpuno a koristeći se motivima obje – mahom prvog autora, dok omaž drugom daje rukavcem sudskog procesa koji se paralelno odvija protiv antijunakova oca.
Murakamijeva pak premisa o djevojci koja pantomimom guli i jede nevidljivu naranču te njenom pratiocu - getsbyjevski misterioznom karizmatiku, kod Chang-donga dobiva nove slojeve iščitavanja. U prvom redu, tu je evokacija i brisanje granice između realitetnog i materijalizirane pojavnosti onog nevidljivog samo snažnim zamišljajima – primjerice, naknadnim pojavljivanjem startno imaginarne mačke, dupliciranjem različitih majki protagonistice, lokacijama iz djetinjstva koje nikad nisu postojale, tylerdurdenovskim sindromom paljenja staklenika. Istim se dodatno podupire uvjerenje da svjedočimo grozničavoj imaginaciji glavnog lika (tipičnog nepouzdanog naratora koji moguće pati i od kakvog disocijativnog poremećaja) a ne stvarnim događajima, koje je pak također moguće promatrati metaforički - kao individualnu internalnu antijunakovu bitku, pri čemu ostali likovi s kojima je u odnosu prezentiraju određene aspekte ili osobine koje bi i sam htio imati te njegov, isprva inferioran a potom i destruktivan, odnos prema njima (evocirajući depersonalizirane, derealizirane spisatelje filmske povijesti – od Tajnog prozora /Secret Window, 2004./ Davida Koeppa do Slijepe /Blind, 2014/ Eskila Vogta).
Metaforičko-simboličkoj tezi u prilog ide i finalna scena nagosti glavnog protagonista kao ultimativnog čina prihvaćanja sebstva – ogoljelog i od želje za drugima (djevojka), jednako kao i od vlastite drugačijosti (prezentirane u liku getsbyjevskog asertivnog kulera Bena kao durdenovskog drugog ja), a nakon vrlo davidovske bitke (niže klase) s golijatovskim sustavom (globalnog ležernog kapitalizma).
Riječju, nedorečen i težak za iščitavanje ali ne i praćenje, te podložan svekolikim interpretacijama, Izgaranje je još jedan moćan i nezaobilazan naslov distinktivne južnokorejske kinematografije, kao i samog cijenjenog redatelja (Poezija /Shi, 2009/), koji rame uz rame njeguje i plasira svjetovno (Trumpov govor, granica između Južne i Sjeverne Koreje, bogati i siromašni) i duhovno (ritualni tribalni plesovi velike gladi), itekako utažujući kako glad gledatelja za kvalitetnom kino-ponudom, jednako tako, čini se, i glad samog protagonista u potrazi za životnim smislom.
filmovi
Takve bremenite teme i motive redatelj Lee Chang-dong artikulira besprijekornom kontemplativnošću, ujedno i neuhvatljivom i naturalističkog vizualnog prosedea, samim naslovom se referirajući kako na dekonstrukcijski čin paljenja objekata (konkretno staklenika), jednako tako i internih neukrotivosti kao psihologijskog stanja svog introvertiranog antijunaka, upravo kroz ta i takva izgaranja tražeći spasonosnu i smislenu purifikaciju. Intertekstualno, Chang-dong labavo se referira na dvije istoimene kratke priče - Barn Burning, Harukija Murakamija odnosno Williama Faulknera, nijednu ne preuzimajući potpuno a koristeći se motivima obje – mahom prvog autora, dok omaž drugom daje rukavcem sudskog procesa koji se paralelno odvija protiv antijunakova oca.
Murakamijeva pak premisa o djevojci koja pantomimom guli i jede nevidljivu naranču te njenom pratiocu - getsbyjevski misterioznom karizmatiku, kod Chang-donga dobiva nove slojeve iščitavanja. U prvom redu, tu je evokacija i brisanje granice između realitetnog i materijalizirane pojavnosti onog nevidljivog samo snažnim zamišljajima – primjerice, naknadnim pojavljivanjem startno imaginarne mačke, dupliciranjem različitih majki protagonistice, lokacijama iz djetinjstva koje nikad nisu postojale, tylerdurdenovskim sindromom paljenja staklenika. Istim se dodatno podupire uvjerenje da svjedočimo grozničavoj imaginaciji glavnog lika (tipičnog nepouzdanog naratora koji moguće pati i od kakvog disocijativnog poremećaja) a ne stvarnim događajima, koje je pak također moguće promatrati metaforički - kao individualnu internalnu antijunakovu bitku, pri čemu ostali likovi s kojima je u odnosu prezentiraju određene aspekte ili osobine koje bi i sam htio imati te njegov, isprva inferioran a potom i destruktivan, odnos prema njima (evocirajući depersonalizirane, derealizirane spisatelje filmske povijesti – od Tajnog prozora /Secret Window, 2004./ Davida Koeppa do Slijepe /Blind, 2014/ Eskila Vogta).
Metaforičko-simboličkoj tezi u prilog ide i finalna scena nagosti glavnog protagonista kao ultimativnog čina prihvaćanja sebstva – ogoljelog i od želje za drugima (djevojka), jednako kao i od vlastite drugačijosti (prezentirane u liku getsbyjevskog asertivnog kulera Bena kao durdenovskog drugog ja), a nakon vrlo davidovske bitke (niže klase) s golijatovskim sustavom (globalnog ležernog kapitalizma).
Riječju, nedorečen i težak za iščitavanje ali ne i praćenje, te podložan svekolikim interpretacijama, Izgaranje je još jedan moćan i nezaobilazan naslov distinktivne južnokorejske kinematografije, kao i samog cijenjenog redatelja (Poezija /Shi, 2009/), koji rame uz rame njeguje i plasira svjetovno (Trumpov govor, granica između Južne i Sjeverne Koreje, bogati i siromašni) i duhovno (ritualni tribalni plesovi velike gladi), itekako utažujući kako glad gledatelja za kvalitetnom kino-ponudom, jednako tako, čini se, i glad samog protagonista u potrazi za životnim smislom.
filmovi
