Istočna Ukrajina, Grenland, Panamski kanal, Gaza, Tajvan… SAD, i Rusija i Kina imaju više ozbiljnih razloga ići jedna drugoj na ruku, no međusobno si bacati klipove pod noge.
Razni akteri na raznim stranama svijeta, pa i na Starom kontinentu, već zauzimaju strane u odnosu ne samo na – iz temelja promijenjenu – politiku nove američke administracije koja želi državu kao profitabilnu kompaniju, revidiraju neke karakteristike tzv. prave strane povijesti, nego i u odnosu na Rusku Federaciju, koja se na Trumpov zahtjev uvjerljivo vraća u međunarodnu zajednicu, te na Kinu. Ako je vjerovati najavama iz Bijele kuće, američki će predsjednik uskoro posjetiti Putina u Moskvi, a poslije toga svijet više neće biti isti. Tema tzv. obustave rata u Ukrajini će, dakako, biti među točkama dnevnog reda, ali jamačno samo kao kockica u global-geostrateškom mozaiku tzv. novoga svjetskog poretka.
Je li moguće osigurati prijeko potrebno jedinstvo bez kojeg također Stari kontinent nema šanse uspješno se nositi sa SAD-om?SAD, Ruska Federacija i Kina, svi su izgledi, međusobnim će interesnim ustupcima/kompromisima izboksati ključni trijumvirat u toj multipolarnoj konfiguraciji, gdje Trumpova stara mantra America First! može kotirati na globalnom geopolitičkom tržištu ne smetajući ni ruskom niti kineskom First! u njihovim interesnim dvoištima. Nije nužna nikakva tzv. Jalta-2. SAD, i Rusija i Kina imaju više ozbiljnih razloga ići jedna drugoj na ruku no međusobno si bacati klipove pod noge. Krvavo-rušilački neredi poput ratova u Ukrajini i Palestini nisu nikomu u interesu, pogotovo ne trima najsnažnijima čije besmisleno šaketanje ne može imati pobjednika, nego završiti na samo jedan način: nuklearnim armagedonom.
Volodimir Zelenski i eurounijsko-britansko-kanadski mu jataci i mecene – osobito ratnohuškački nezbrojen francuski čelnik Emmanuel Macron s britanskim premijerom Keirom Starmerom, šeficom Europske komisije Ursulom von der Leyen, pa ministricom EU-a za vanjsku politiku Kajom Kallas (koju je upravo odbio primiti američki državni tajnik Marco Rubio) i takvima – jamačno drže da se Donald Trump šalio kada je optužio Zelenskog, glavnog krivca za ratnu katastrofu svoje zemlje, da se kocka trećim svjetskim ratom. Nuklearnim. U kojem nema pobjednika.
E sad, rekao bi Suljo nakon zasjede Zelenskomu u Bijeloj kući, „kud’ svi Turci, tu i ćelavi Mujo“, pa kud’ Macron, Von der Leyen, Starmer i Kallas, tu i tzv. mali im od kužine Andrej Plenković. Koji je ionako, već bio uvukao Bijednu Našu na rusku listu „neprijatelja naše države“, a najnovija zbivanja pokazuju kako je njegova dreka o tzv. pravoj strani povijesti potpuni promašaj. Netom po potopu Zelenskog u Bijeloj kući, Plenković je poslao – u čije ime, tko ga je ovlastio!? – poruku potpore, čime se očitovao protiv svega za što se zalažu Donald Trump i nova američka administracija. Štono jučer, na sav je glas govorio kako je „SAD najvažniji prijatelj, saveznik i strateški partner RH“. A da se Plenki malo zbroji prije no što zine i počini štetu Hrvatskoj!?
Je li nesložna i razjedinjena Unija uopće kadra ispoštovati „hrabra“ obećanja Zelenskom u porukama potpore bruxelleskih činovnika i lidera dijela zemalja članica?RH nema ama baš nikakve koristi od toga što je Volodimir Zelenski bio stavio i Plenkovićevu među tridesetak poruka potpore na svom računu nakon debakla u susretu s Trumpom, odnosno šo će CRO premijera možebitno potapšati po ramenu i lijepo pogledati „draga Ursula“ iz njegove službene prepiske s Unijom. Teško je to, dakako, kada drukaš za unaprijed propalu stvar – kao što je bilo vjerovati da će ukrajinski zeko dobiti megdan protiv ruskog lava – ali je još teže ne znati se nositi s posljedicama. Zelenski je već dugo bivši – sada mu je to Trump sasuo u lice – samo to još ne vjeruje, niti je bio kadar pojmiti prije no što je slušao Bidena, Von der Leyen i Jensa Stoltenberga, pogazio sporazume Minsk 1 i 2 te počeo neodgovorno mahati NATO-om Putinu pred nosom. I, je li, dobio što je izazvao: uništenje Ukrajine do daleko u budućnost.
Ništa od Plenkovićeve morske ideje o tzv. mirnoj reintegraciji ukrajinskih cca 20-25 posto okupiranih teritorija po hrvatskom obrascu dvije godine nakon Domovinskog rata. Moskva je kategorična, a Trump sad potvrdno kima glavom: „Ta su područja sastavni dio Ruske Federacije i o tomu nema pregovora“. On cijeni pobjednike, ne gubitnike. Hoće li Putin i Xi Jinping zauzvrat zažmiriti na neke Trumpove imperijalne apetite u vezi s Grenlandom, Panamskim kanalom, rivijerom u Pojasu Gaze, migrantima, etc., a ovi Kini na reintegraciju Tajvana, budući da taj otok i međunarodno nepriznata država više nije No. 1 u opskrbi svijeta čipovima? Trump nije neki politički/diplomatski kapacitet, ali jest trgovac par excellence i kani upravljati SAD-om kao profitabilnom kompanijom, pa…
„Ako ne želite obustavu rata u Ukrajini“, izričit je Donald Trump u poruci Uniji i Kijevu, „sami ga financirajte, Amerika više neće.“ A neće ni više zemalja EU-a, od Slovačke i Mađarske nadalje, koje drže kako je „bog najprije sebi napravio bradu“, pa je važno pobrinuti se za vlastiti razvoj i životni standard svojih građana budući da „Ukrajina ionako ne može, niti će pobijediti Rusiju ma koliko joj pomagali“. A ratnohuškački dio Europe nije u stanju servisirati „rat do posljednjeg Ukrajinca“ niti stotim paketom tzv. sankcija (neki dan je uveden 16., sic transit) može Rusiju baciti na koljena. Mudar pûk kaže da je čak i „samo jedan sat mira vrjedniji od sto godina ratovanja“. Volodimir Zelenski će, o tomu nema dvojbe, kad-tad biti prisiljen položiti račun svom narodu za to u što ga je uvalio.
Možda ne kao svojedobno rumunjski Nicolae Ceauşescu sa suprugom Elenom, ali odgovornost mu je iznimno velika i neoprostiva. Trump je o tomu otvoreno govorio kao nitko prije njega, ali i o odgovornosti svog prethodnika Joe Bidena i njegove administacije pod čijim se kišobranom i EU jataštvom/mecenatstvom dogodilo najveće zlo jednom narodu nakon Drugoga svjetskog rata. Nezamislivo je da zreli, odrasli ljudi na najvišim ćukama državnih, tzv. demokratskih vlasti mogu smisliti i provesti takvo zlo i istodobno govoriti o čovječnosti, a sada se konspirativno i javno dogovaraju kako ga nastaviti.
E sad, pitanje za milijun eura glasi – je li nesložna i razjedinjena Unija uopće kadra ispoštovati „hrabra“ obećanja Zelenskomu u porukama potpore bruxelleskih činovnika i lidera dijela zemalja članica. Ima li ekonomske i vojne kapacitete za eskalirati ukrajinski rat bez sinergije sa SAD-om, a da ne ugrozi vlastitu obrambenu sigurnost i ekonomsku konkurentnost? Nema. Je li moguće – pogotovo u uvjetima 25-postotnih američkih carina na svu europsku robu na SAD-ovu tržištu, odnosno reciprocitet u novom trgovinskom ratu – osigurati prijeko potrebno jedinstvo bez kojeg također Stari kontinent nema šanse uspješno se nositi sa SAD-om? Ali ni i s Rusijom i Kinom. To uvjetno jedinstvo zasad nije moguće.
Trump – prvomandatno najvatreniji zagovornik Brexita i čak Franxita – ne simpatizira EU, ali ne previše ni NATO, pa nije bez vraga da je novi glavni tajnik transatlantske Alijanse, Nizozemac Mark Rutte više/češće u bruxelleskom no u Trumpovu društvu. „EU je utemeljen da pravi štetu i napakosti SAD-u“, otvoreno govori novi/stari američki lider u povodu uvođenja carina na europsku robu, te navodi vrtoglave dolarske svote SAD-ova deficita u razmjeni s EU-om. Osobito apostrofira Njemačku. U doba kada je uvjetovao Europi izdvajanje najmanje dva posto BDP-a za obranu – što nije u većini članica NATO-a postignuto ni danas, sic transit – neslano se šalio: „Ne budete li to učinili, jer Amerikanci više ne kane braniti Europu svojim novcem, još ću i nagovoriti Ruse da vas napadnu“.
Dobro, Ukrajina nije „prva crta obrane Unije“, kako mantraju Bruxelles i Kijev, niti ruski imperijalizam u navodno „Putinovoj viziji novoga i moćnog ruskog carstva, šireg od teritorija bivšeg SSSR-a“ ima potencijal za ostvariti takvo što. Jest da Vladimir Vladimirovič nije jedanput kazao da je „raspad SSSR-a bio povijesna pogreška“, ali u prošlih se 35 godina svijet bitno promijenio da bi takvo što bilo realno. Iako, naravno, ne treba biti naivan, nije se promijenila imperijalna narav kapitalističkog sustava da pokori sve što još nije u postkomunističkom – sada preimenovano u autoritarni – i obratno, međutim, globalizam i multipolarnost bitno utječu na promjenu metoda i sredstava za postizanje ciljeva.
U nuklearnom svijetu – gdje dvanaestak zemalja (što javno, što tajno posjeduje oružje sudnjeg dana – veliki ratovi više nisu u igri. Trump nije bez veze spominjao kako „u prošlih 1000 godina nitko nije pobijedio Ruse, pa ni Napoleon ni Hitler“. E sad, trebao bi kijevski režim Volodimira Zelenskog u sinergiji s Unijom, sa SAD-om ili bez njega, promijeniti milenijsku povijest!?
Naravno da američki predsjednik – bez kojega Kijev nema šanse ni Unija bez UK u održanju tog režima na aparatima – neće prihvatiti Macron-Starmerov „mirotvorni“ projekt, jer se naslanja na već poznati i u Americi odbačen tzv. Plan pobjede Volodimira Zelenskog, koji znači uvlačenje SAD-a u izravan nuklearni sukob s Rusijom i njezinim saveznicima. Čak je i neodgovorni sukrivac za ukrajinsku tragediju, Joe Biden, bio oprezan s tim rizikom. Treći svjetski rat? Zašto ne, kockaju se neki, koji nisu svjesni ni iskusili straha kratkoročne britanske premijerke Liz Truss. Poznate i po izjavi da bi „bacila atomsku bombu na Rusiju“.
