Ivo Josipović ipak je trebao odlučiti da ode u Beograd. Ne bi bilo, razumije se, ni lako ni jednostavno donijeti takvu odluku, jer za neodlazak na inauguraciju Tomislava Nikolića hrvatski predsjednik ima sasvim uvjerljive razloge. To su one izjave novog srbijanskog predsjednika o nedosanjanoj Velikoj Srbiji i srpskom Vukovaru, na koje je Josipović već reagirao. Ali i neke novije – negiranje genocida u Srebrenici, nepriznavanje etničkog identiteta Crnogoraca – jer to je kod brbljavog i politički sirovog Nikolića očito ulančano u niz kojem se ne vidi kraj. Dakle, Josipoviću nije nimalo teško ne pojaviti se na beogradskoj inauguraciji, tim više što ni Nikolićev prethodnik Boris Tadić nije bio na njegovoj prije dvije i pol godine. I to iz razloga koji je vrlo usporediv s ovim sada. Tadić nije htio biti viđen u istom društvu s predstavnikom Kosova jer bi to, po njemu, značilo priznanje da Kosovo nije srbijansko, baš kao što je Nikolić nedavno izašao s pištolj-tezom da Vukovar nije hrvatski. Dakle, Josipović može samo prepisati argumente koje je tada iznio Tadić i mirno zaboraviti put u Beograd.
Pa ipak, i dalje mislim da bi bilo dobro da je odlučio otići na Nikolićevu inauguraciju, i to ne zato što bi to od njega tražila, a očito traži, Evropska unija, nego zato što je to u autentičnom hrvatskom interesu. Ako je to nekih godina i bio, Bruxelles više nema status evropske Meke u koju se periodično odlazi učvrstiti vjeru u evropske institucije, jer te institucije danomice gube vjerodostojnost, a u ovom slučaju je nikada nisu ni imale. Bruxelles, naime, inzistira na kontinuitetu suradnje s Beogradom i na doglednom ulasku Srbije u EU zato da se ona ne bi otkotrljala u zonu utjecaja Rusije. Tako se potvrđuje otprije poznata činjenica da je i prijašnje širenje Unije na sve ostale istočnoevropske zemlje bilo motivirano prvenstveno njihovim geopolitičkim položajem. Preciznije, time da se od njih napravi Zapadu odano naoružano predsoblje Rusije, a ne time što su bile zrele za više oblike međunarodne suradnje i povezivanja. I sada tu treba uključiti samo mrvu zdravog razuma: bolje je da same te zemlje, smještene na rubovima Evrope, izgrade i pokažu tu zrelost, što bi u slučaju Josipovićevog odlaska u Beograd funkcioniralo kao glavni motiv.
No, taj se odlazak pretjerano personificira i vezuje uz Nikolića, što je krivo, jer ne bi išao Josipović u posjetu samo njemu, nego puno više Srbiji, s kojom je Hrvatska prošla punu mjesečevu mijenu različitih odnosa. Od rata ranih devedesetih i mirne reintegracije istočne Slavonije i Baranje kasnih devedesetih, do postupnog poboljšanja međusobnih odnosa sve dotle da su dvije zemlje danas jedna drugoj među glavnim trgovinskim i ekonomskim partnerima. To razmiče mentalne i druge blokade i za neke puno veće i ambicioznije stvari. Ovih se dana Tariq Ali u više intervjua za ovdašnje medije založio za stvaranje balkanske, tj. proširene jugoslavenske konfederacije, što ne zvuči realno, štoviše može biti i kontraproduktivno, a u krajnjoj liniji nije ni potrebno. Jer, Hrvatska i Srbija mogu biti i bez toga kvasac buduće široke mreže suradnje u regiji, koja će bez posebnog institucionalnog okvira povezivati ovdašnje države u tješnjoj političkoj, ekonomskoj, sigurnosnoj, diplomatskoj, kulturnoj, jednog dana čak i vojnoj i svakoj drugoj suradnji. I onda bi ta relativno autonomna cjelina figurirala unutar Evropske unije kao poseban, prepoznatljivo zaokružen regionalni subjekt. Nešto kao Jugoistočno krilo EU-a.
Eto, kada se u tako proširenu sliku stavi ovaj incident izazvan Nikolićevim nekontroliranim izjavama, one naočigled dobivaju puno periferniji i efemerniji prizvuk, koliko god sada izgledale destruktivno i rušilački. To ne znači da bi trebalo progledati kroz prste novom srbijanskom predsjedniku samo zato što se danas deklarira kao proevropski umjerenjak, ali hrvatska politika koja ima viziju nove regije, a Josipović je dosad bio vjerojatno najbliže tome, ne bi smjela zbog toga sve staviti na kocku. Uostalom, ako je Nikolićeva namjera bila da destruira dostignutu razinu dobrosusjedstva, on će time postati najveći pobjednik ovog najnovijeg diplomatskog ršuma u regiji. Zato ne treba dopustiti da njegova pobjeda preraste u trijumf, a to bi se moglo dogoditi ako se ultimativno traži da povuče svoje izjave ili da se, kako kaže Josipović, javno odrekne četništva. Naravno da bi bilo dobro da on to učini, ali, ruku na srce, je li realno i pametno to od njega iznuđivati ako se ni svi ostali nacionalizmi na ovom prostoru nisu jasno i nedvoznačno odrekli svojih ofenzivnih ciljeva? O da, znam da će se naći puno onih koji će reći da je to u hrvatskom slučaju faktički učinjeno sada već drugim padom HDZ-a s vlasti. Ali, okanimo se budalaština. Pobjeda “kroatizirane” Karamarkove frakcije u HDZ-u jasan je znak da tu ni izbliza još nije stavljena točka, a osim toga, problem nije samo u tome.
Dok god u Hrvatskoj nema niti jednog političara, pazite, baš niti jednog, koji bi javno izrazio makar i kurtoazno žaljenje zbog odlaska umalo cijelog srpskog naroda iz Hrvatske devedesetih, to će biti samo priča za malu djecu. I to onu koja još puni pelene. Ovo ne znači da su za ratove devedesetih svi podjednako krivi, konačno haškim presudama matematički je precizno odvagnuta krivica svih strana u tim ratovima. Ali, iz tih se presuda vidi i da nitko iz tih ratova nije izašao sasvim nevin pa se, bez obzira na Nikolićev skandalozan revolveraški rječnik, ne može tražiti samo od srpske strane da se emancipira od ratne politike u pretprošlom desetljeću. Jer su, biva, svi ostali to već učinili. Naravno da nisu, a vjerojatno se na ovom prostoru ta emancipacija nikada i neće u cijelosti provesti, kao što je sigurno da će trajno postojati i više istina o “Oluji” i svim ostalim ključnim ratnim događajima. To, uostalom, i nije najstrašnija stvar na svijetu, važno je da te različite istine mirno koegzistiraju jedna pored druge, a ne da se opet antagoniziraju i ratoborno isključuju. Tome će sigurno pomoći ako se u zamišljenom Jugoistočnom krilu EU-a osvijesti zajednički identitet s obzirom na ovu današnju krizu, koja potkopava i razvijene zemlje evropskog sjevera, a nerazvijeni bi jug mogla sasvim samljeti.
To bi trebalo biti prepoznato kao, crkvenim rječnikom rečeno, prijelomni “znak vremena”. Umjesto što se glože oko izgubljenih ratnih godina, ovdašnje zemlje i narodi morali bi mućnuti oko sasvim izgledne mogućnosti da izgube budućnost, jer im realno prijeti da postanu kolonijalni patrljak bogatog sjevera. A poslije toga i da možda budu sasvim izbrisani iz evropske političke kartografije. Sada se ne vide nikakvi pokušaji otpora tome niti osvještavanja zajedničke pozicije, iako još nije sve izgubljeno. Tu bi svakako moglo pomoći kumuliranje iskustva Hrvatske i Srbije, i to ne samo zato što su najveće, nego i zato što će u dogledno vrijeme obje biti u EU-u, ali ne i u NATO-u, kamo Srbija zasad ne želi, što znači da će prva biti dominantno pod utjecajem Zapada, a druga pod mješovitim evropsko-ruskim utjecajem. Zajednička pouka morala bi biti da nije dobar ni prevelik zapadni ni prevelik ruski utjecaj, što se u hrvatskom slučaju potvrdilo posebno ulaskom zapadnih banaka u bankarski sustav, a u srbijanskom ulaskom ruskog kapitala u naftnu industriju. U oba slučaja to je završilo najordinarnijom ekonomskom okupacijom, ali baš ni trunkom svijesti o tome što se dogodilo i što treba dalje napraviti. Tako se u Hrvatskoj kuka da nema vanjskih investicija, iako su strani vlasnici poodavno pokupovali sve što su htjeli i u tome im nikakva zapreka nisu bile famozne “birokratske barijere”. Srbija, naprotiv, ima solidan priliv stranog kapitala, ali svako novootvoreno radno mjesto subvencionira hiljadama eura, što ne znači ništa drugo nego da plaća stranim kapitalistima da se u njoj bave kapitalističkom proizvodnjom, dakle svojim poslom. Jedno gore i jadnije od drugog.
Ako u Beogradu i Zagrebu ne žele ili ne znaju reagirati na ovo, neka barem stišaju svoje bezvrijedne svađe o devedesetima kako bi se čuo autentični huk vremena iz Atene, Bukurešta, Ljubljane…, čak i Podgorice.
Izvor: www.novossti.com
Pa ipak, i dalje mislim da bi bilo dobro da je odlučio otići na Nikolićevu inauguraciju, i to ne zato što bi to od njega tražila, a očito traži, Evropska unija, nego zato što je to u autentičnom hrvatskom interesu. Ako je to nekih godina i bio, Bruxelles više nema status evropske Meke u koju se periodično odlazi učvrstiti vjeru u evropske institucije, jer te institucije danomice gube vjerodostojnost, a u ovom slučaju je nikada nisu ni imale. Bruxelles, naime, inzistira na kontinuitetu suradnje s Beogradom i na doglednom ulasku Srbije u EU zato da se ona ne bi otkotrljala u zonu utjecaja Rusije. Tako se potvrđuje otprije poznata činjenica da je i prijašnje širenje Unije na sve ostale istočnoevropske zemlje bilo motivirano prvenstveno njihovim geopolitičkim položajem. Preciznije, time da se od njih napravi Zapadu odano naoružano predsoblje Rusije, a ne time što su bile zrele za više oblike međunarodne suradnje i povezivanja. I sada tu treba uključiti samo mrvu zdravog razuma: bolje je da same te zemlje, smještene na rubovima Evrope, izgrade i pokažu tu zrelost, što bi u slučaju Josipovićevog odlaska u Beograd funkcioniralo kao glavni motiv.
No, taj se odlazak pretjerano personificira i vezuje uz Nikolića, što je krivo, jer ne bi išao Josipović u posjetu samo njemu, nego puno više Srbiji, s kojom je Hrvatska prošla punu mjesečevu mijenu različitih odnosa. Od rata ranih devedesetih i mirne reintegracije istočne Slavonije i Baranje kasnih devedesetih, do postupnog poboljšanja međusobnih odnosa sve dotle da su dvije zemlje danas jedna drugoj među glavnim trgovinskim i ekonomskim partnerima. To razmiče mentalne i druge blokade i za neke puno veće i ambicioznije stvari. Ovih se dana Tariq Ali u više intervjua za ovdašnje medije založio za stvaranje balkanske, tj. proširene jugoslavenske konfederacije, što ne zvuči realno, štoviše može biti i kontraproduktivno, a u krajnjoj liniji nije ni potrebno. Jer, Hrvatska i Srbija mogu biti i bez toga kvasac buduće široke mreže suradnje u regiji, koja će bez posebnog institucionalnog okvira povezivati ovdašnje države u tješnjoj političkoj, ekonomskoj, sigurnosnoj, diplomatskoj, kulturnoj, jednog dana čak i vojnoj i svakoj drugoj suradnji. I onda bi ta relativno autonomna cjelina figurirala unutar Evropske unije kao poseban, prepoznatljivo zaokružen regionalni subjekt. Nešto kao Jugoistočno krilo EU-a.
Eto, kada se u tako proširenu sliku stavi ovaj incident izazvan Nikolićevim nekontroliranim izjavama, one naočigled dobivaju puno periferniji i efemerniji prizvuk, koliko god sada izgledale destruktivno i rušilački. To ne znači da bi trebalo progledati kroz prste novom srbijanskom predsjedniku samo zato što se danas deklarira kao proevropski umjerenjak, ali hrvatska politika koja ima viziju nove regije, a Josipović je dosad bio vjerojatno najbliže tome, ne bi smjela zbog toga sve staviti na kocku. Uostalom, ako je Nikolićeva namjera bila da destruira dostignutu razinu dobrosusjedstva, on će time postati najveći pobjednik ovog najnovijeg diplomatskog ršuma u regiji. Zato ne treba dopustiti da njegova pobjeda preraste u trijumf, a to bi se moglo dogoditi ako se ultimativno traži da povuče svoje izjave ili da se, kako kaže Josipović, javno odrekne četništva. Naravno da bi bilo dobro da on to učini, ali, ruku na srce, je li realno i pametno to od njega iznuđivati ako se ni svi ostali nacionalizmi na ovom prostoru nisu jasno i nedvoznačno odrekli svojih ofenzivnih ciljeva? O da, znam da će se naći puno onih koji će reći da je to u hrvatskom slučaju faktički učinjeno sada već drugim padom HDZ-a s vlasti. Ali, okanimo se budalaština. Pobjeda “kroatizirane” Karamarkove frakcije u HDZ-u jasan je znak da tu ni izbliza još nije stavljena točka, a osim toga, problem nije samo u tome.
Dok god u Hrvatskoj nema niti jednog političara, pazite, baš niti jednog, koji bi javno izrazio makar i kurtoazno žaljenje zbog odlaska umalo cijelog srpskog naroda iz Hrvatske devedesetih, to će biti samo priča za malu djecu. I to onu koja još puni pelene. Ovo ne znači da su za ratove devedesetih svi podjednako krivi, konačno haškim presudama matematički je precizno odvagnuta krivica svih strana u tim ratovima. Ali, iz tih se presuda vidi i da nitko iz tih ratova nije izašao sasvim nevin pa se, bez obzira na Nikolićev skandalozan revolveraški rječnik, ne može tražiti samo od srpske strane da se emancipira od ratne politike u pretprošlom desetljeću. Jer su, biva, svi ostali to već učinili. Naravno da nisu, a vjerojatno se na ovom prostoru ta emancipacija nikada i neće u cijelosti provesti, kao što je sigurno da će trajno postojati i više istina o “Oluji” i svim ostalim ključnim ratnim događajima. To, uostalom, i nije najstrašnija stvar na svijetu, važno je da te različite istine mirno koegzistiraju jedna pored druge, a ne da se opet antagoniziraju i ratoborno isključuju. Tome će sigurno pomoći ako se u zamišljenom Jugoistočnom krilu EU-a osvijesti zajednički identitet s obzirom na ovu današnju krizu, koja potkopava i razvijene zemlje evropskog sjevera, a nerazvijeni bi jug mogla sasvim samljeti.
To bi trebalo biti prepoznato kao, crkvenim rječnikom rečeno, prijelomni “znak vremena”. Umjesto što se glože oko izgubljenih ratnih godina, ovdašnje zemlje i narodi morali bi mućnuti oko sasvim izgledne mogućnosti da izgube budućnost, jer im realno prijeti da postanu kolonijalni patrljak bogatog sjevera. A poslije toga i da možda budu sasvim izbrisani iz evropske političke kartografije. Sada se ne vide nikakvi pokušaji otpora tome niti osvještavanja zajedničke pozicije, iako još nije sve izgubljeno. Tu bi svakako moglo pomoći kumuliranje iskustva Hrvatske i Srbije, i to ne samo zato što su najveće, nego i zato što će u dogledno vrijeme obje biti u EU-u, ali ne i u NATO-u, kamo Srbija zasad ne želi, što znači da će prva biti dominantno pod utjecajem Zapada, a druga pod mješovitim evropsko-ruskim utjecajem. Zajednička pouka morala bi biti da nije dobar ni prevelik zapadni ni prevelik ruski utjecaj, što se u hrvatskom slučaju potvrdilo posebno ulaskom zapadnih banaka u bankarski sustav, a u srbijanskom ulaskom ruskog kapitala u naftnu industriju. U oba slučaja to je završilo najordinarnijom ekonomskom okupacijom, ali baš ni trunkom svijesti o tome što se dogodilo i što treba dalje napraviti. Tako se u Hrvatskoj kuka da nema vanjskih investicija, iako su strani vlasnici poodavno pokupovali sve što su htjeli i u tome im nikakva zapreka nisu bile famozne “birokratske barijere”. Srbija, naprotiv, ima solidan priliv stranog kapitala, ali svako novootvoreno radno mjesto subvencionira hiljadama eura, što ne znači ništa drugo nego da plaća stranim kapitalistima da se u njoj bave kapitalističkom proizvodnjom, dakle svojim poslom. Jedno gore i jadnije od drugog.
Ako u Beogradu i Zagrebu ne žele ili ne znaju reagirati na ovo, neka barem stišaju svoje bezvrijedne svađe o devedesetima kako bi se čuo autentični huk vremena iz Atene, Bukurešta, Ljubljane…, čak i Podgorice.
Izvor: www.novossti.com
