Kada se u tjedan dana zgusnu suzavac, izglasano povjerenje plagijatoru, tri napada na manjine i civilne udruge, dvije ostavke iznimno uspješnih - onda stvarno jako smrdi.
Nastavljaju se, eskaliraju čak pritisci, diskriminacija, optužbe, napadi u Hrvatskoj. Na manjine, na "druge i drugačije", na zagovornice ljudskih dakle univerzalnih prava, odvojenosti države i crkve, na protivnike militarizma, na etične znanstvenike, na uspješne kulturne menadžere, na samu srž onoga što se naziva civilno društvo.
Pogledamo li koga se napada ostat ćemo zbunjeni. Ili nećemo? Što spaja Ivicu Đikića, braniteljicu Vesnu i ravnatelja HAVC-a? Koja je poveznica imigranta iz Iraka, aktiviste Kuće ljudskih prava, homoseksualca iz kluba Super Super? Ili drugačije - što spaja Ladislava, Zlatka, i Pavu?
Izvrsnost, hrabrost, međunarodna relevantnost, žeđ za slobodom, čak i ranokršćanski odnos prema slabima i odbačenima, prema privilegiranima i oholima.
Ili i isključivost, arogantnost, intelektualna i emotivna militantnost?
U tijeku jeste borba. Rat je, još uvijek, prejaka riječ. Hrvatska štogod ona jeste - mlada samostalna država, stara Europska kultura, najmlađa članica EU, susretište Mitteleurope, Mediterana i Balkana - Hrvatska je u previranju. Tresu ju grčevi. Hrvatska se traži. U "uspravnicama Višegradske skupine", trenutno napuštena od najbližih staratelja - Vatikana i Berlina, traži se u Pešti, Washingtonu, Istanbulu, u ogradama, Borba je u toku, ljudi. Napad na civilno društvo je vijest od prekjučer. Izvadimo glavu iz pijeska iako jeste ugodno žmiriti sada. Ili otići. Ili sama sebe lagatiunutrašnjim borbama, zatvaranju i ukopavanju.
Tako valjda mora biti. Kraj puberteta drma svako mlado biće kako ne bi i državu? Hrvatska se pita: Tko sam ja? Što sam ja? Koje su moje vrijednosti? Izgleda smiješno, ali jeste istinito, simptomatično i ozbiljno kada visokopozicionirani HDZ-ovac kaže "Mi ne znamo kakvi hrvatski domoljubni filmovi trebaju biti ali znamo kakvi ne smiju biti."
Napad na civilno društvo je najmanji problem. To je kao da se zabrinete da će vam izgorjeti kaput, zimska jakna. Koga briga za jaknu? Ma nikoga naravno, no što ostane kada ona izgori, kada presahne, nestane? Jakna nas štiti od hladnoće, vjetra, udara, nevremena, čuva toplinu tijela, omogućava preživljavanje, u njoj su nam dokumenti, veza sa svijetom, ključevi auta, lijek, čokoladica ili maramica. Kada ode civilno društvo kojega smo godinama gradili - što će ostati? Tko će ostati? Samo čisti Hrvati u svojoj čistoj vjeri i svojoj neokaljanoj istini na svojem neprodanom komadićku čiste zemlje hrvatske. Jes. To mi daj.
Borba za Hrvatsku je u toku. Nadasve čudna borba. Na jednoj strani su oni što su prodali tri glavne odrednice državne suverenosti (bar se tako 1971 tvrdilo) : novac, vanjsku politiku i vojsku. Kuna je od početka vezana za euro, stav EU je naš stav, NATO je naša vojska. Ti koji ne znaju književni hrvatski (što je meni ok, ali nije jako domoljubno, ne?), koji lažu da su završili fakultete, koji su falsificirali diplome, doktorate, ratne putove, ti koji ne plaćaju poreze, koji kradu preko javnih natječaja, zapošljavaju svoje, neuke i lojalne. Dakle Naši. Hrvati. Pravi.
Na drugoj strani su oni kojima je stalo do Srđa bez mora apartmana, do škole koja odgaja sretnu i slobodnu djecu, aktivne građanke za 22., a ne za sedmo stoljeće, do društva koje brine o svojim manjinama/ do lanca koji je svjestan da je jak koliko i najslabija karika, do znanosti koja cijeni britak um, a ne mediokritete i plagijatore, do politike koja neće krasti od svojih, već će čuvati naše bogatstvo, nacionalno, do propisa koji će poticati rad i zarađivanje i plaćanje poreza. Dakle Izdajice. Komunisti i Jugoslaveni.
Možda i nije prejaka riječ reći da u Hrvatskoj jeste rat. Hladni ili kakav već. Mladi i rada željni, sposobni odlaze van. Jako sposobni, ako i ostanu, odlaze s pozicija. Polupismeni, a glasni hrupe u Sabor. Nacionalne interese brane oni kojima do nacije stalo nije ni koliko je crnog ispod nokta. Radničke interese brane oni koji ni ne koriste riječ radnik niti znaju kako blagajnica Konzuma živi.
Država se koristi da se neprijatelja uništi, ako pritom treba, i državne institucije uništiti tim gore po njih.
Istovremeno iz humusa domaće utopije izlazi Priručnik Što je interkulturno obrazovanje?. U njemu lijepo piše da je : Temeljni cilj interkulturnoga obrazovanja omogućavanje kvalitetnoga obrazovanja za sve učenice – ne s obzirom na ili usprkos njihovim razlikama, nego tako da te razlike uzimamo kao temelj autentičnosti i svrhovitosti odgojno-obrazovnoga procesa.
Ohoho. Još jednom: "Razlike uzimamo kao temelj autentičnosti".
Priručnik dolazi u pravi trenutak. Baš ga sada trebamo. Razlike kao temelj autentičnosti?
Kome se to obraća Priručnik?
Nama. Ne "Njima", nama. Tebi, meni, svima onima koji uopće čitaju H-Alter ili Forum.tm ili Kulturpunkt, Lupigu, sve one portale koje je lijepo filofašistički ministar bez novaca ostavio.
Svima nama koji se borimo za jednakost svih u pravima i obavezama, zaštitu manjina i marginaliziranih, protiv smo svih vrsta nasilja. Treba nam da nas podsjeti da nas naš način borbe razlikuje od njihovog. Ne proklamirane vrijednosti, nego sukladnost naših riječi i djela. Svi oni koji bi pajserima pokazali "njima" i "vratili im milo za drago" nisu moji. Nisu niti oni koji bi ukinuli religiju (da mogu, a srećom ne mogu), niti su oni koji bi "sve njih poslali na Goli otok". Metode, način življenja i djelovanja će pridobiti one neodlučne. Nije policija problem niti MORH niti branitelji, nisu ni Crkva ni Vlada. Oni koji ih iskorištavaju za svoje uske interese, koji gaze dvadesetogodišnju gradnju institucija, koji "svoje" guraju ispred drugih, klijentelizam koji se ukorijenio, zatvaranje prostora poštenima, sposobnima, moralnima, najboljima je problem. Političari koje nekad ne bismo ni za predsjednika razreda birali su problem, kao što je i isključivost 'naših' problem.
Kada otvorimo ruke desecima, stotinama tisuća onih koji svakodnevno trpe mobing na raznim razinama sustava, onima koji žele graditi društvo i državu
na osobnu korist nekih, onih mnogih policajaca kojih je sram postupaka svojih kolega, liječnika koji ne primaju mito, sudaca koji daju nadu žrtvama, trgovcima koji nije profit iznad svega, učiteljima koji znatiželju dječju potiču i pitaju ih "Što vi mislite o tome?", tada će i promjena doći.Doći će promjena i s ogorčenim komentarima na Facebooku, ciničnim primjedbama, dosjetljivim uvredama na "njihov" račun. Nemojmo se iznenaditi što to neće biti promjena kojoj smo se nadali.
Mrak, skučenost, zlo, nasilje, uvrede, gorčina, nametanja se ne suzbijaju istim metodama. Svjetlom, otvorenošću, suradnjom, pohvalama, smijehom, plesom, kulturom se suzbijaju.
Sada se određuje kakve će biti Hrvatska danas i sutra.
Ako ljubav, osmijeh i radost, razumijevanje za drugoga, briga za slabe nisu na našoj strani, i bolje da "izgubimo".
Reci mi kako rješavaš svoje probleme pa ću vidjeti želim li u tvom svijetu živjeti.
h-alter
