Organizacijsko pitanje ljevice

Trenutna promišljanja političkog djelovanja na hrvatskoj ljevici mogu se svesti na dva osnovna pogleda. Ne treba ići tako daleko ili biti pretenciozan pa to označavati teorijom, ali oba pogleda ne treba ni podcjenjivati s obzirom na to da su oni ipak pokušaji analize i sinteze iskustava pojedinaca i organizacija.

Pritom treba priznati da je napredak u tome što se posljednjih godina prepoznaje važnost političkog organiziranja, odnosno nužnost politizacije na ljevici. Ovaj napredak zasad se više manifestira u tome da pojedinci shvaćaju da se treba politički organizirati, nego što to doista i čine. Dakle, utjecajnije su ideje o organiziranju, nego samo organiziranje.

Dakle, koja su to dva osnovna pogleda? Jedan polazi samo od horizontalne strukture sa svim joj pripadajućim osobinama, dok se drugi pogled više fokusira na vertikalno-horizontalnu strukturu sa svim njoj pripadajućim osobinama.

Politički program i organizacijski princip

Radi boljeg opisivanja ovih pogleda na organiziranje potrebno se ukratko osvrnuti na odnos političkog programa i organizacijskog principa.

Dakle, jedan od glavnih preduvjeta za dosljedno političko djelovanje jest politički program. U ovom trenu tek jedna ili dvije stranke ljevice imaju politički program koji je koliko-toliko usklađen s njihovim djelovanjem. Iako ljudima koji tek počinju s političkim organiziranjem može izgledati da će njihov program (bilo da je on već izrađen ili je u procesu izrade) biti rezultat njihovog načina djelovanja, stvari stoje obrnuto. Njihovo djelovanje proizlazit će iz njihovog političkog programa. Ne treba zaboraviti da je mišljenje (temeljeno na iskustvu) pojedine osobe važan faktor kod stvaranja (razrade, pisanja) programa. Kako su te stvari vrlo usko povezane, onda pojedinci, udruge i stranke pomoću programa opravdavaju i usmjeravaju svoje djelovanje, a djelovanjem provjeravaju, ispravljaju politički program. Naravno, ovdje postoji opasnost da je program (bilo da je rađen s marksističkih, anarhističkih ili nekih trećih pozicija) loše, nedosljedno ili manjkavo napisan – ali time se sad nećemo baviti.

Prema tome, iz političkog programa proizlazi svijest o djelovanju i plan djelovanja, odnosno zauzima se stav po pitanju izgradnje organizacijske strukture koja potom formira članstvo u skladu s određenom ideologijom i koja realizira političke ciljeve. Organizacijsko pitanje rezultat je političkog programa, ne obratno.

Horizontalna organizacijska struktura

Pristalice horizontalizma smatraju da politička organizacija ne treba imati hijerarhijsku strukturu. U tom slučaju ukupno članstvo stranke je ono koje donosi sve odluke, koje sudjeluje u svim raspravama (važnim i manje važnim) te koje nema svoje formalno političko rukovodstvo. Dio ljudi koji izvršava određene zadatke (analiziranje raznih društvenih problema, davanje intervjua, dijeljenje letaka, držanje govora, izrada transparenata itd.) izabran je od cijelog članstva za te zadatke. Pritom se pokušava prakticirati jednakost članova koji imaju iskustva i znanja o nekim pitanjima i članova koji se prvi put susreću s tim pitanjima. Također, zadatke ne predlaže rukovodstvo u raspravi s članstvom, nego bilo koji član, o čemu onda svi glasaju. Ukoliko bi se proces predlaganja, glasanja i odlučivanja odvijao na temelju dogovora užeg dijela članstva, to bi onda za pristalice horizontalizma značilo kršenje njihovog osnovnog principa budući da u tom slučaju nastaje neformalno rukovodstvo. Oni nisu toliko protiv neformalnog ili formalnog rukovodstva, koliko protiv rukovodstva uopće.

Teorijsko-politička motivacija ovog pogleda na horizontalnu organizacijsku strukturu jest sljedeća: primarni cilj djelovanja treba biti realizacija "demokratskog socijalizma". "Demokratski socijalizam" uz negaciju političke diktature karakterizira još i društveno vlasništvo te samoupravljanje. Da bi se taj cilj ostvario, nužno je s promjenama početi od sebe, odnosno nužno je pokušati ostvariti samoupravljanje i jednakost unutar same organizacije. Tako organizacija, prema pristalicama ovog pogleda, postaje ogledan primjer budućnosti i istovremeno za nju priprema svoje članove. Međutim, ta priprema izuzetno je labava jer samim negiranjem potrebe rukovodstva tijekom samoorganiziranja, dakle prema unutra, pristalice horizontalizma ne priznaju svojoj organizaciji da rukovodi procesima i u odnosu na mase. Ona ne treba govoriti svojim članovima što da čine, kao što ni oni (u formi organizacije) ne trebaju govoriti svima ostalima što da čine. Ljudi moraju djelovati zajedno s organizacijom, a ne pomoću organizacije. Politička inicijativa ne smije dolaziti od organizacije, nego od samih masa.

U takvoj organizaciji ne smije postojati dosljedna podjela rada u kojoj se zna, prema naputcima rukovodstva, tko radi koji zadatak i s kakvom svrhom. U suprotnom bi to značilo da postoji (neformalni) autoritet, kojeg pristalice ovog pogleda ne priznaju.

Vertikalno-horizontalna organizacijska struktura

Pristalice drugog, vertikalno-horizontalnog pogleda smatraju da politička organizacija treba imati hijerarhijsku strukturu. Unutar toga treba postojati podjela na više razina od kojih su dvije osnovne – rukovodeća razina i razina članstva. U tom slučaju članstvo raspravlja i odlučuje o suštinskim, glavnim pitanjima, a rukovodstvo (izabrano od članstva) te zaključke onda provodi. Pritom rukovodstvo samostalno odlučuje o načinu njihovog izvršenja, osim ako sam način ne mijenja suštinu donesenog zaključka. Tada se opet raspravlja i odlučuje s ukupnim članstvom. U tom kontekstu postoji više-manje stroga podjela rada i nije osoba ta koja s obzirom na svoje vještine, vrline ili mane stvara jednu od funkcija, nego je funkcija ta koja osobu (člana) formira u odnosu na politički program i njegove ciljeve. Dakle, pri izboru osobe za bilo koju funkciju (ne samo za rukovodeću) ne gleda se toliko na osobna poznanstva i simpatije, koliko na njegovo znanje, ambicije, iskustvo, širinu pogleda, principijelnost i dosljednost, praktičnost pogleda koji odgovaraju datoj funkciji. Osoba mora steći ove osobine, što znači da se mora politički razvijati da bi došla na pojedine funkcije.

Teorijsko-politička motivacija ovog pogleda na organizacijsku strukturu jest sljedeća: primarni cilj djelovanja treba biti osvajanje političke vlasti. Iako se realizacija primarnog cilja u ovom trenutku čini izuzetno dalekom, pogrešno je bojati se ili sramiti postaviti taj cilj kao primarni cilj lijevih političkih organizacija. Nevezano za to postoje li one trenutno ili jesu li politički dovoljno snažne.

Neposredni cilj ljevice: dolazak na vlast ili "demokratski socijalizam"?

Osvajanje političke vlasti kao krupni politički preduvjet radničkog pokreta cilj je koji realno opravdava sredstva i načine političkog djelovanja ljevice. S druge strane, realizacija "demokratskog socijalizma" kao neposredan cilj pristalica horizontalizma previše je apstraktan i logički nedosljedan pa zato vrlo teško može realno opravdati političko djelovanje. Zapravo, on ne može pripremati ni formirati organizaciju za nadolazeću budućnost.

U čemu je stvar? O realizaciji "demokratskog socijalizma" teško da se može pomišljati bez osvajanja vlasti. Osvajanje političke vlasti i izgradnja "demokratskog socijalizma" dva su različita politička procesa. Stoga njihovo izjednačavanje nije samo pogrešno, nego je i vrlo opasno. U apstraktnom smislu, naravno, moguće je reći da je dolazak na vlast zapravo prvi korak u realizaciji "demokratskog socijalizma". Međutim, stvarnost je drugačija. Ne može se unaprijed znati kakva će biti situacija u slučaju dolaska na vlast. Ne može se znati u tom trenutku kakva će biti domaća politička situacija, kakvi odnosi snaga, kakvo raspoloženje naroda, kakva politička situacija u susjedstvu, njihovi odnosi snaga, da o situaciji u Europi i ne govorimo. Stoga zanošenje "demokratskim socijalizmom" političkoj ljevici može nanijeti veliku štetu kod pitanja organizacijske pripreme i izgradnje. Treba biti mudriji i ne zanositi se frazama. Jedino što se može, na temelju iscrpnog povijesnog iskustva, jest prepoznati realnost dugotrajne i teške političke borbe za dolazak na vlast i u tom smislu postaviti tu borbu kao cilj političkog djelovanja u ovom trenutku. I upravo na tom planu javljaju se problemi s horizontalizmom.

Zbog konstruktivnih razloga pristalice samoupravnog političkog organiziranja trebale bi sebi postaviti, ako već nisu, sljedeća pitanja: na koji način u trenucima masovnih nemira politički i organizacijski intervenirati u mase? Prosvjedno djelovanje mase (a ljevica na vlast može doći jedino u kontekstu velikih društveno-političkih previranja) u velikoj mjeri je spontano i stihijsko, a njeno raspoloženje mijenja se iz dana u dan. Ako u tim trenucima ne postoji organizacija koja svu tu silnu prosvjednu energiju može artikulirati i usmjeriti, ta energija će propasti. Još gore, ako postoji organizacija koja se za to apsolutno nije pripremala, ta organizacija će se u masi utopiti. Masovni prosvjedi najčešće i nastaju jer u datim okolnostima većina ljudi ne vidi načina i rješenja kako dalje, dakle ne postoji jasna perspektiva. Tako da je od njih samih očekivati da ponude rješenje – pogrešno. Međutim, kako očekivati od organizacije da ponudi tu perspektivu, ako je ona principijelno protiv bilo kakvog rukovođenja?

Horizontalno organizirana vlada?

Recimo da kojim slučajem pristalice horizontalnog organiziranja dođu na vlast i formiraju vladu. Na koji će način ta vlada djelovati? Hoće li onda biti podjele posla i rukovodećih funkcija ili vlada ništa neće poduzimati buduć dai sama institucija vlade podrazumijeva rukovodstvo? Kako će pristalice horizontalizma pomiriti pogled koji ne priznaje potrebu rukovodstva, s realno-postojećom institucijom koja utjelovljuje potrebu rukovođenja i poduzimanja inicijative u društvu? Kako uspostaviti kontrolu nad represivnim državnim aparatom ako se negira potreba za rukovodstvom? Kako uspostaviti kontrolu nad vojnim aparatom? Ovi državni organi gotovo isključivo djeluju prema disciplini i hijerarhiji.

Što je s odgovornošću? Imaju li izabrani pojedinci tada odgovornost prema onima koji su ih izabrali i prema onima čije interese tvrde da zastupaju? Imaju li odgovornost prema svojim kolegama članovima, od kojih je svaki ponaosob naporno radio upravo za ove koje je narod izabrao?

Svatko tko se misli baviti politikom trebao bi biti svjestan odgovornosti ne samo prema kolegama s kojim surađuje na svakodnevnoj bazi, nego i prema ljudima za čije interese tvrdi da se bori i da djeluje. Sve počinje od unutrašnjih odnosa. Ako osobe izabrane za neka predstavnička mjesta ne osjećaju odgovornost (niti je priznaju kao službeni institut svoje organizacije) prema svojim članovima, kako će onda imati odgovornost prema onima za čije se interese bore?

Politička organizacija i mase

Odnos koji ovdje trebamo imati na umu jest onaj političke organizacije (nebitno sada postoji li ta organizacija tek u glavama pojedinaca ili su je oni već uspjeli stvoriti) i mase kroz prizmu rukovodstva i odgovornosti. Ako politička organizacija negira potrebu rukovodstva, onda rukovođenje preuzima masa, a tada ono ne može biti usmjereno, jasno i ciljano. Konačno, ono je tada vrlo kratkog trajanja i uzrokuje još veća previranja i potrese. Potreba za rukovođenjem ne nestaje ignoriranjem. Isto je i s odgovornošću. Ako politička organizacija ne priznaje odgovornost, odnosno ako je odbija preuzeti, onda odgovornost prelazi na mase jer ona ne može nestati. Pritom to ima dvostruku opasnost. Politička organizacija poručuje masama da su same krive i odgovorne za sve što im se događa – što je politički amaterizam. Drugo, odgovornost će od mase, koja nije u stanju zadržati je, preuzeti neka druga organizacija, po svoj prilici desna.

Zaključno, u ovom tekstu većina napisanog za horizontalni pogled vrijedi pod uvjetom političkog promišljanja i dugotrajnog djelovanja u smjeru osvajanja političke vlasti. Ako smo pak pogrešno razumjeli političku agendu pristalica horizontalizma, i ako oni nemaju ni kao sekundarni cilj osvajanje vlasti (imajući na umu da im je primarni cilj "demokratski socijalizam"), onda se postavlja pitanje politizacije ovog dijela ljevice.

h-alter