UVODNA BILJEŠKA: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Ivan Pavić. Rođen je u Slavonskom Brodu 1948. godine. Diplomirani je ekonomist. Radni vijek uglavnom je proveo u "Đuri Đakoviću". Napisao je preko deset knjiga koje se nalaze u preko 120 hrvatskih i nekoliko stranih knjižnica. Naslovi: Djevojčica Mila, Balkanske jeseni, Sudbina, Brodska ljubavna priča, Ikanov vijenac, Mudrost, Hrabrost, Kavalir, Licemjer, Svetac, Grašnik, Povratnik.
UDAR (Prvi dio)
Eh, kako je lijepo biti mlad, zdrav, lijep i uspješan. Sigurno su i neki od vas sada to, ili su bili ili će tek biti. Evo, visok sam točno 195 cm, težak 93 kilograma. Atletski sam građen, bez grama sala. Imam crnu, ako ugljen, boju kose, a oči mi nebesko plave. Ovaj mjesec navršio sam 28 godina života. Dok sam bio momak cure su se lijepile za mene. Da sam išao za time mogao sam ih imati čitavo brdo. Ovako, promijenio sam ih desetak dok se nije pojavila ona. Visoka, plavokosa i plavooka, gracioznog hoda. Grudi joj prirodno velike, tvrde, a tek guza. Njena slatka prelijepa stražnjica. Kad bi obukla uske farmerice i prošetala u njima, malo koji muškarac je mogao odoliti da je ne pogleda s požudom i željom da je pomiluje.
Rođen sam Plavopoljac, a kada sam se oženio unajmio sam stan u naselju Slavonija I, što sam si moga priušiti s obzirom na visinu primanja. Kada već spominjem primanja valja reći da sam završio strojarski fakultet u Slavonskom Brodu i da sam zaposlen kod jednog od rijetkih privatnika koji obilato nagrade ljudi koji znaju i hoće i raditi, i koji doprinose da i on sam ostvaruje dobre prihode. Moglo bi se reći da mi je gazda poduzetnik zapadnoeuropskog tipa. A onda, kako to zna ponekad biti, mi se život promijenio preko noći. Naravno, da gore. Puno gore. A uopće nije izgledalo tako te kobne srijede, sredinom mjeseca maja. Za mnoge najljepši mjesec, taj puta za mene nije takav bako. Tog jutra dok sam išao na posao pješke, vjetar je donosio iz obljižneg parka Klasije čarobni miris drače. Dok sam uživao u tom opojnom mirisu nisam ni slutio što me čeka za nekoliko sati. Kao za inat zaboravio sam kod kuće jedan nacrt po koji sam se, zbog hitnosti posla, morao vratiti kući. Otvorio sam vrata stana i bilo mi je malo čudno što ne vidim moju Katarinu. Onda me opali grom. Iz spavaće sobe čuo sam strastveno, meni dobro poznato, dahtanje. Problijedio sam, oblio me hladan znoj, osjetih slabost. Morao sam se uhvatiti za stolicu u trpezariji da ne bih pao. Sinoć je Katarina isto tako dahtala dok smo vodili ljubav. Nakon nekoliko sekundi uputih se tiho, odlučno ka vratima spavaće sobe. Otvorih vrata i imah što vidjeti. Na mom, našem, dragom bračnom krevetu, vidim svoju voljenu ženu kako kleči. Kleči i neka žgoljva muška spodoba. I da, upravo vode ljubav. A ona se uvija i cvili od strasti i požude.
- Ah, utjeraj ga Jakove, već jednom do kraja - dahće Katarina.
- Odmah, carice - piska žgoljo.
I utjera on, a ona vrisnu od ushita.
- Ne dajte se smetati. Samo ću uzeti svoje nacrte, trebaju mi za sastanak - hladno se obratih ljubavnicima.
Oni šokirani. Moja supruga vrisnu, a ljubavniku se ono malo međunožne sreće onemaćo skvrči. Opalih takav bekend ljevicom žgolji, po zubima da ovaj kriknu, zatetura se i skljoka na pod. Supruga brzo navuče kućnu haljinu. Dok je žgoljo hrkao na podu žena se usudi primijetiti:
- Što ćeš ti tu, morao bi biti na poslu.
- Morao? Da se možeš na miru j.b.t. s tim hrkajućim gadom.
- Nije on gad nego ugledni pravnik iz Zagreba.
- Briga me njegovo zanimanje. Valjda ne misliš da ću sada aplaudirati što te j.e.e pravnih a ne moler. Vas dvoje ste upravo zapečatili naš brak, droljo.
- Nemoj tako. On samo dobro j.b., a tebe volim.
- Kuš, kurvo. Da me voliš ne bi se naguzila drugom. I s takvom ženom sam ja, idiot želio ostati do kraja života, uz obilje naše djece.
- Još nije kasno za to - umiljato će Katarina.
Približila se posve i htjede me poljubiti. Odgurnuh je s gadošću.
- Možda si maloprije s tim usnama ljubila pišu hrkača, a sada bi htjela mene ljubiti u usta. Fuj!
Jedva se suzdržah da ne povratim. Ona prosikta:
- Da znaš i jesam. Ljubila sam mu nadignutu muškost.
Zamahnuh da je opaučim ali se nekako suzdržah.
- Gaduro.
Kako je ljubavnik još uvijek ležao poput mrtvaca na podu odem do sudopera, nasuh u kriglu hladne vode i susu je j.b.u po licu. On poskoči, dreknu:
- Katarina, jel' jeb.m.
- J.b.š, govno jedno - uzvratih.
Kada me je ugledao ljubavnik kriknu i munjevito se odjenu. Sa cipelama u rukama izjuri iz stana. Dok je to radio dreknuo sam:
- Ako te još jednom sretnem, ode ti to malo međunožne sreće na pazar.
Prije odlaska rekoh ženi:
- Odoha na posao, a kada se vratim neću više da te vidim. Ako te zateknem reći ću tvojoj dragoj majčici, svetici kao što si sama, ono što sam vidio.
Kada sam se vratio s posla naravno da nisam zatekao ženu. Ona je sa sobom ponijela ono malo svojih prnja, a ja sam otkazao stan i vratio se u roditeljski dom na Plavom polju. Roditeljima sam ukratko rekao što se dogodilo. Otac je kimnuo glavom i rekao:
- Neka, sine, neka si se ti vraga riješio. Ti da je hraniš a ona da se okolo šajca. Bestidnica.
...
Prošlo je nekoliko tjedana. Već je mjesec lipanj. Čarobni miris lipe zamijenio je opojni miris drače. Topli mjesec maj zamijenio je još topliji lipanj. Neradna je subota pa sam odlučio dopodne malo prošetati gradom. Prošao sam stazicom kroz park Klasija, korzom do Save i onda kejom do samostana. O provatku sam svratio na kavu u jedan od nekoliko kafića smještenih u blizini Save. Svi ti kafići imali su inventar već odavno ispred ulaza. Smjestio sam se za stol u hladovini. Iako je tek prošlo 9 sati bilo je već prilično toplo. Za stolom do mojega sjedilo je troje staraca i živo razgovaralo. U početku nisam obraćao pozornost na njih, ali kako je razgovor bio zanimljiv, odmjerio sam ih. Bili su to dobro držeći starci koji su netom prevalili šezdesetu. Dvojica su bila uredno odjevena u već pomalo izlizanu odjeću. Jedan od njih je mršav, proćelav, preplanuo od sunca, s naočalama na ovećem nosu. Drugi je niži plavokos, plavook, snažne građe tijela. Glasan je i sklon šali. Treći je visok, snažan, odjeven jednostavno, ali vidjelo se da je marka njegove košulje i farmerica daleko poznatija i skuplja od odjeće njegovih subesjednika.
- Grci su potpuno u pravu što masovno štrajkuju protiv onih gadova od MMF-a, Svjetske banke, bogataša i ostalih parazita - gromkim glasom je zborio oniži plavokosi starac. Kasnije sam doznao da se zove Ivan.
- Ona napuhana šefica MMF-a ima godišnju plaću 3 milijona eura, njezini potčinjeni nešto nižu, a hodaju okolo i seru o tome da narodi svijeta trebaju štediti na svojim bijednim prihodima - oštro će Zoran.
- I što je najgore, čitam ovih dana da je onaj bivši direktor MMF-a zatvoren u Francuskoj, jer mu nije bila dovoljna plaća od 3 milijuna eura godišnje, pa je na račun okupatora iz fonda je..v. probrane prostituke. Grci, Talijani, Portugalci, Španjolci i ostala raja po svijetu da steže remen da bi matori kenjac mogao pr.a.i prostitutke za njihovu lovu - ironično će Ivan.
- On j..e mlade nemoralne cure u ime i za račun onih od kojih traži stezanje remenja i odricanje od svih civilizacijskih dostignuća. Gotovo je sigurno da to radi i mnogi drugi bogatuni diljem svijeta i sve bi to raja ponizno i s osmijehom na licu morala plaćati. Ako neće onda demokratski pendreci američkih i inih policajaca mlate po njima.
- Neka on svoj prljavi k.r.c gura krmači ako hoće, ali za svoj a ne naš novac - bio je ogorčen Ivan. - Ako ovako nastavi povlaštena će banda okolo hodati i tesati sve što poželi, a kao se netko pobuni radit će demokratski, diktatorski i ini pendreci. Da svjetske vođe nisu bijedne, kakve jesu, poslale bi takve j.b..e u p.z.u materinu i donosile zakone u korist svog naroda a ne pokvarenih bogataša.
- Neki sam dan pročitao da je MMF djelomično kriv i za rat na području bivše Jugoslavije. Tako bar tvrdi jedan špijun američke privatne agencije.
- Svima je odgovaralo da se sav teret za rat prebaci na grbaču nekolicinu lokalnih fanatika i luđaka, ali s vremenom će sve više na površinu isplivati i jaki krivci iz svijeta.
- I onda je, kao i sada, MMF tražio rigoroznu štednju od jugoslavenskog rukovodstva. Valjda je ponestalo para za seksualne orgije nekoga iz rukovodstva fonda - ironizirao je Zoran.
- Ti isti licemjeri stalno tentaju parlamente država da tjeraju svoj narod da sve kasnije ide u penziju. Uskoro će drhtavi starci, polumrtvi i nesvjesni ičega gmizati do i sa radnog mjesta, a sve u svetom cilju poboljšanja seksualne moći bande iz svjetskih institucija i prebogatih tajkuna.
- Dečki, ja se s vama ne slažem baš često ali ste ovaj puta u pravu. Sve više podižu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, tobože zbog produženja prosječnog života, a u stvari zbog toga da se neki paoak iz vlasti može pohvaliti pred međunarodnom financijskim i inim institucijama da njegova država provodi drastične mjere štednje - za divno čudo je Martin počeo govoriti na način njegovih prijatelja.
- Neki bi iz vlasti najradije da mnogi stari ljudi pred mirovinu krepaju, jer ti tada uštede bile najveće - otrovno će Zoran.
- Licemjeri, uštede na narodu malo novca da bi još više dali onima koji ga imaju u izobilju. Prdim im po takvom šugavom sistemu - reče Ivan.
- Ja bih im preporučio da odu kod Chaveza i Moralesa u Južnu Ameriku - ironizirao je Zoran.
- Taj bi ih nabio šimi cipelom u šupak.
- Dečki, pretjerali ste. Liberalni kapitalizam je govno ali mi ne spominjite te komunjare - oštro će Martin.
- U Americi ljudi imaju veća politička prava od država Chaveza i Moralesa, ali što je važnije: politička prava ili pravo na život - trijumfalno će Ivan.
- O čemu frfljaš? - htio je znati Martin.
- Siromašni Amerikanac može slobodno birati američkog predsjednika i krepati na ulici od bolesti i neimaštine, dok, recimo, Kubanac ne može slobodno birati svog predsjednika, ali zato neće krepati na ulici zbog bolesti i neimaštine.
- Hm, interesantna teorija - zamišljeno će Martin.
- Meni je, dečki, potpuno svejedno ime države i politički sistem u njoj ako većina naroda tu dobro živi - temperamentno će Zoran.
- U pravu si. Da postoji država koja se zove prkon, a sistem govno, ja bih u njoj rado živio ako bi me htjeli primiti - smiješeći će Ivan.
- E, jebi ga, pretjerali ste - nije mogao Martin da se ne nasmije. - Vratimo se mi na Grke, Portugalce i još neke. Oni su namjerno trošili i valja sada to platiti. Ne mogu Švabe, Šveđani, Finci i ostali raditi, a oni trošiti više nego što doprinose EU.
- Ti uvijek braniš bogataše pa makar oni do bogatstva došli i na nepošteni način.
- A ti, moj Zorane, uvijek si protiv bogatih. Kao da si im zavidan. Nisu oni krivi što su se obogatili a ti ostao puki siromah, koji bez prihoda na Zavodu za zapošljavanje čekaš da ostariš da bi mogao ostvariti pravo na starosnu mirovinu. Koliko još trebaš čekati?
- Blizu dvije godine.
- Eto vidiš. Moliš Boga da ostariš da bi dobio bijednu mirovinu. Ti si valjda jedini u svijetu koji se raduje starosti.
- E, nije - ubaci se Ivan - i ja sam taj a ima nas još.
- Ti ipak imaš 1.200 kuna sa Zavoda pa ti je nešto bolje.
- Da Bog da i tebi bilo dobro kao meni.
- Ivane, nemoj tako. Nisam ja kriv što sam se uputio u biznis početkom devedesetih prošlog stoljeća i u njemu bio uspješan.
- Bili bi i mi uspješni da smo imali vjetar u leđa kao i ti - uzvrati Ivan.
- Kakav vjetar? Sve sam stekao krvavim radom.
- Istina, ako se taj rad sastoji u zaklinjanju u državu, partiju i velikog vođu.
- Tko je vama krvi što ste izabrali krivu partiju. Komunisti su nas desetljećim ugnjetavali a vi ste za njih.
- Ja jesam član SDP-a, a Zoran nije. I ne radi se o nikakvim komunistima nego o europskim socijalistima.
Načulih uši. Ova tri starca gude muziku koja godi mojim ušima. Naručih od konobara hladno pivo i pih ga s uživanjem slušajući diskusiju staraca.
- U pravu je bio Isus kad je rekao: "Gotovo je nemoguće bogatašu ući u kraljevstvo nebesko. Prije će se deva provući kroz ušicu igle nego bogataš ući u nebesko kraljevstvo" - nastavljao je Zoran razgovor.
- Isus je time htio reći da je gotovo nemoguće doći do velikog bogatstva na pošten način - reče Ivan.
- Do bogatstva se može doći na legalan način, ali i najlegalniji način ne može biti morano upitan. Uvijek postoje na vlasti ljudi koji donose zakone koji omogućavaju manjini da se obogate na štetu velike većine, koju ti zakoni osiromašuju. Oni koji se takvim zakonima bogate plaćaju dobre iznose onima koji zakone donose. Korupcija je prisutna u gotovo svim državama svijeta. Razlika je u tome što je negdje više a negdje manje umivena.
- Vas dvojica u svemu vidite teoriju zavjere. Mrzite bogataše i najradije bi ih sve bacili u pakao.
- Ti, Martine, iaoko nisi baš prebogat uvijek braniš bogataše. Pa ne bacamo Ivan i ja u pakao bogatae, jer mi za to nismo mjerodavni, nego Isusov Otac. Lako je za naš prezir prem tim većinom lopovima, međutim što će oni učiniti s prezirom Svemogućega.
- Ljudi, ne morate baš bukvalno shvatiti sve što pište u Svetom pismu. Ja sam siguran da i neki čestiti bogataš može prije ući u nebesko kraljevstvo nego pokvareni siromah.
- Možda i može, ali teško - reče Ivan.
- Nego, pustimo mi ovozemaljsko i nebesko kraljevstvo. Neki sam dan gledao na televiziji dokumentarnu emisiju Michaela Moora o zdravstvenim sistemima SAD i nekih država poput Kanade, Francuske, Vel. Britanije i Kube - Zoran promijeni temu razgovora.
- Američki zdravstveni sustav je govno u odnosu na te i mnoge druge sustave u svijetu - nadoveza se Ivan.
- Što hoćete. On je dobar za one koji štede i imaju - opet je Martin bio kontra.
- Takvih je znatno manje od drugih u cijelom svijetu - reče Ivan.
- Što bi meni vrijedilo da sam u, kao demokratskoj, Americi ovako star malo bolestan i bez posla, kada molim Boga da ostarim da bih mogao dobiti starosnu penziju. Nadugi bogati Amerikanci pustili bi me da krepam pored kanti za smeće. Oni u stvari bolje tretiraju kante za smeće nego siromašne ljude. Pri tome se još licemjerno zaklinju u Bibliju. Zato se mnei j.b. za američku demokraciju, a još više za njihove i ine vele bogataše - uzrujao se Zoran.
- Više oni drže do svojih kućnih ljubimaca pasa, mačaka, ptica i ostalih nego što piše u Bibliji, u koju se pokvareno zaklinju, jer da se drže do onog što piše u Svetom pismu ne bi radili ono što rade, nego bi bar pola svog bogatsva dali siromasima - reče Ivan.
- A zašto bi oni dali ono što su stekli krvavim radom. Vas dvojica nikako da izađete iz komunizma - ukori Martin prijatelje.
- Živjelo samoupravljanje - dreknu Zoran.
Nekoliko fino našminkanih i dotjeranih žena, koje su sjedile za stolom do stola staraca, odmjeri Ivana i Zorana s prezirom. Onda jedna od njih, valjda se sjetila da treba kuhati ručak, ako ih takve uopće znaju skuhati, ustade. Uhvatila je nespretno elegantnu torbicu po joj ona ispade iz ruke. Koketno se sagnula tako da su ispod mini suknjice bljesnule gaćice, koje su pokrivale ono najnužnije. Imala je okruglu prekrasnu guzu. Ivan i Martin, u žaru diskusije to nisu ni primijetili, ali je Zoran zabezeknuto buljio u prelijepu guzu. Žensko k'o žensko, odmah je osjetila da je netko gleda. Kada se okrenula, razočarano je ustanovila da je njezinom guzom oduševljen jedino siromačni starac Zoran. Ljepotica prezrivo napuči lijepe (vjerojatno silikonske) usne i reče grubo:
- Stari jarče, kako te nije stid da zuriš u moju zadnjicu.
- Oprosti, ljepotice, ali, iako sam star, još uvijek sam muško. Kako da ne gledam u takvu ljepotu.
- Idi kući babi pa gledaj u njenu ostarjelu guzicu. Ovakva kao moju možeš samo sanjati.
- I sam ponekad zna biti poticajan.
- Ma, ti ionako više nisi nizašto.
- Lijepo naš narod kaže: "Ne kudi konja kojeg nisi jahala".
Ljepotica se slatko nasmija. Da je čovjek mlađi ili barem bogatiji, drage volje bi mu dopustila sa se malo poigra s njezinom guzom. Bila je prilično povrijeđena što se toj ljepoti divi samo on, a ne i nekolicina mlađih muškaraca koji su sjedili za okolnim stolovima, posve posvećeni svojim pićima.
Njihov je razgovora sa zanimanjem pratilo nešto svijeta za okolnim stolovima.
- Ti si, starče, već zaboravio jahati, a ako i nisi nemaš snage za to.
- Naprotiv, iskusan sam ali nažalost ne više i tako učestali jahač.
- Hajd' kvragu, starino, stvarno si luckas.
- I jesam, kad vidim takvu krasotu.
- Stari, da znaš, da si malo mlađi dopustila bih ti da malo pomaziš moju guzu - iskreno se nasmiješi ljepotica.
- Ako se predomisliš reci mi i ja ću ti je pomaziti kao nitko do sada.
Ljepotica se zahikota i mrdajući guzovima ode. Sad su u njenu gotovo neodoljivu guzu gledali gotovo svi prisutni muškarci. Zoran sjetno uzdahnu.
- Stara ludo - prijekorno će Martin - ostario si a pameti nemaš. Takva ljepotica traži mladog k.rc. a ne tvoj usrani mlohavi.
- Moj jest star ali nije baš mlohav. Kad je u formi mogao bi zadovoljiti skoro svaku ženu. Problem je u tome što to žene ne znaju i što sam siromah.
- U pravu si Zorane. Ima bogataša punih love i žene se motaju oko njih, a oni brljaju - reče Ivan.
- Neki mogu a ne mogu, a neki isto tako mogu ali opet ne mogu jer nemaju s kim - mudrovao je Zoran.
- A, filozofa - posprdno će Martin.
Razgovor staraca postaje mi sve zanimljiviji. Konobar je prolazio pored mene i ja naručih malo hladno pivo. Tko zna koliko će starci još diskutirati, nigdje mi se ne žuri, a vrućina traži tekućinu.
- Dečki, što kažete na prijedlog nekih iz vlade da se ukine nekoliko praznika u mjesecu lipnju zbog ušteda, a i zbog toga što radnici u Hrvatskoj tobože imaju previše slobodnih dana tijekom godine. Nisam za kukuriku koaliciju ali mislim da je prijedlog dobar - reče Martin.
- Ja mislim da je to najobičnije sranje - oštro će Ivan.
- U pravu si, Ivane. Osim toga laž je da hrvatski radnici imaju najviše slobodnih dana godišnje. Istina je upravo suprotna. Naši su radnici robovi u odnosu na neke druge.
- Kako? - čudio se Martin.
- Lijepo. Prezreni i tobože lijeni Grci i Hrvati rade najviše sati godišnje u Europi, čitam u Jutarnjem listu. Evo imam u šlajboku isječak iz tih novina.
Ivan se maši za novčanih i izvadi papirić.
- Evo, "lijeni" Grci rade 2019 sati godišnje, onda dolaze tobože lijenčine Hrvati 2052 sata, pa Rusi 1976, Mađari 1961, Česi 1947, Poljaci 1939, Turci 1877.
- Ivane, čitaj koliko rade radišni Skandinavci, Nijemci, Nizozemci.
- Nijemci 1419 sati, Šveđani 1624, Nizozemci 1377.
- I što je, zanimljivo ali i predvidljivo toj ogavnoj tvrdnji da hrvatski radnici malo rade, odmah su se priklonili poslodavci i pojedini šupci iz bonitetnih agencija, MMF-a, pa i neki dobro plaćeni lokalni sindikalni lider - žustro će Zoran.
- Licemjerni bijednici iz međunarodnih oraganizacija ne smiju ništa političarima iz moćnih i bogatih zemalja pa se iživljavaju na malim državama. Oni bi najradije satrli radnike malih država. Tjerali bi ih da rade 3000 sati godišnje za bijednu plaću, da idu u mirovinu (oni koji dožive) sa 80 godina, da krepavaju poput napuštenih pasa uz kante za smeće. Nitkovi - bijesnio je Ivan.
- Nek' nam živi živi rad i radnička klasa. U tom satiranju im zdušno pomažu i vođe malih država sve radi dobrih primanja i lagodnog života.
- Dečki, pustimo to. Baš sam neki dan čitao da su muškarcima u posljednjih 60 godina u prosjeku porasle ruke i noge, a smanjio se penis - smiješeći će Martin.
- Ako je tako, onda za koje stoljeće muškarci neće imati što zarinuti ženama među noge - reče Zoran i prasnu u smijeh.
- Ako i stave žene će misliti da ih je bocnuo komarac - veselo će Ivan.
- Jadnice će morati ako se požele seksa, koristiti pomagala. Nego vratimo se mi na američki zdravstveni sustav - uozbilji se Zoran.
- J.b. te on - uzrujano će Martin.
- Zoran ima pravo. Amerikanci uče sve koji hoće slušati da je u Kubi strašna diktatura, da vlada neimaština za većinu naroda, da je komunizam govno, ne kažem da im i toga, ali jeste li vidjeli onu nekolicinu siromašnih Amerikanaca, koje je Moore odveo na Kubu.
.- Onda ih je odveo u jednu kubansku apoteku gdje su kupili potrebne lijekove za 50 centi, dok ti isti lijekovi u demokratskoj Americi koštaju 120 dolara - dopuni Ivan.
- A tek koliko su ti ljudi bili sretni kad su ih primili u kubansku bolnicu i izvršili sve potrebne pretrage da bi se ustanovilo do čega u stvari ti ljudi boluju. Naravno da to mogu učiniti i američki lijčenici ali neće. I što je tu onda demokracija, a što diktatura? Što je kapitalizam, a što komunizam? Ma j.b. se siromahu za ta teorijska naklapanja. On samo želi što bolju uslugu za što manje novca - razdraženo će Zoran.
- Manje su tu krivi američki liječnici, a znatno više američka osiguravajuća društa, koja uz farmaceutsku industriju zarađuju ogromne svote novca, od kojeg potplaćuju pokvarene licemjerne političare - reče Ivan.
- Kada bih morao birati ići živjeti u Kubu ili demokratsku Ameriku odmah bih izabrao Kubu - oštro će Zoran.
- Pa ti si posve poludio. J.b. te Fidel i brat mu Raul, j.b.a te Kuba i komunizam - psovao je u nevjerici Martin.
- A tebe j.b.la američka demokracija koja pogoduje samo bogatima - gotovo kriknu Ivan.
Odjednom Ivanovo lice poprimi blijedozelenkastu mrtvačku boju. Na čelu mu se ukazaše krupne kapljice hladnog znoja. Uhvati se za grudi, a glava mu kloni na stol.
- Ivane - u glas kriknuše njegovi prijatelji.
- J.b.š sve bogataše svijeta. Martine, zovi mobitelom hitnu.
Martin nazva hitnu i ona, na sreću, učas stigne. Staviše Ivana u vozilo hitne pomoći i pojuriše u bolnicu.
Nakon nekoliko dana sretoh slučajno svoju susjedu, medicinsku sestru, i upitah je za Ivanovo zdravlje. Bio sam vrlo zadovoljan kad sam sutradan od nje čuo da se Ivan dobro oporavlja i da će mu ugraditi stent.
Mjesec dana kasnije upoznao sam u jednom kafiću Danicu. Nije bila osobito lijepa ali joj je tijelo bilo savršeno. Zacopala se do ušiju u mene. Ja u nju ne ali me je tjelesno veoma privlačila. Tko zna možda i ja nju jednog dana zavolim. Ali neću nagliti da mi se ne bi dogodilo ono što sam doživio sa suprugom.
- Nastavlja se -
UDAR (Prvi dio)
Eh, kako je lijepo biti mlad, zdrav, lijep i uspješan. Sigurno su i neki od vas sada to, ili su bili ili će tek biti. Evo, visok sam točno 195 cm, težak 93 kilograma. Atletski sam građen, bez grama sala. Imam crnu, ako ugljen, boju kose, a oči mi nebesko plave. Ovaj mjesec navršio sam 28 godina života. Dok sam bio momak cure su se lijepile za mene. Da sam išao za time mogao sam ih imati čitavo brdo. Ovako, promijenio sam ih desetak dok se nije pojavila ona. Visoka, plavokosa i plavooka, gracioznog hoda. Grudi joj prirodno velike, tvrde, a tek guza. Njena slatka prelijepa stražnjica. Kad bi obukla uske farmerice i prošetala u njima, malo koji muškarac je mogao odoliti da je ne pogleda s požudom i željom da je pomiluje.
Rođen sam Plavopoljac, a kada sam se oženio unajmio sam stan u naselju Slavonija I, što sam si moga priušiti s obzirom na visinu primanja. Kada već spominjem primanja valja reći da sam završio strojarski fakultet u Slavonskom Brodu i da sam zaposlen kod jednog od rijetkih privatnika koji obilato nagrade ljudi koji znaju i hoće i raditi, i koji doprinose da i on sam ostvaruje dobre prihode. Moglo bi se reći da mi je gazda poduzetnik zapadnoeuropskog tipa. A onda, kako to zna ponekad biti, mi se život promijenio preko noći. Naravno, da gore. Puno gore. A uopće nije izgledalo tako te kobne srijede, sredinom mjeseca maja. Za mnoge najljepši mjesec, taj puta za mene nije takav bako. Tog jutra dok sam išao na posao pješke, vjetar je donosio iz obljižneg parka Klasije čarobni miris drače. Dok sam uživao u tom opojnom mirisu nisam ni slutio što me čeka za nekoliko sati. Kao za inat zaboravio sam kod kuće jedan nacrt po koji sam se, zbog hitnosti posla, morao vratiti kući. Otvorio sam vrata stana i bilo mi je malo čudno što ne vidim moju Katarinu. Onda me opali grom. Iz spavaće sobe čuo sam strastveno, meni dobro poznato, dahtanje. Problijedio sam, oblio me hladan znoj, osjetih slabost. Morao sam se uhvatiti za stolicu u trpezariji da ne bih pao. Sinoć je Katarina isto tako dahtala dok smo vodili ljubav. Nakon nekoliko sekundi uputih se tiho, odlučno ka vratima spavaće sobe. Otvorih vrata i imah što vidjeti. Na mom, našem, dragom bračnom krevetu, vidim svoju voljenu ženu kako kleči. Kleči i neka žgoljva muška spodoba. I da, upravo vode ljubav. A ona se uvija i cvili od strasti i požude.
- Ah, utjeraj ga Jakove, već jednom do kraja - dahće Katarina.
- Odmah, carice - piska žgoljo.
I utjera on, a ona vrisnu od ushita.
- Ne dajte se smetati. Samo ću uzeti svoje nacrte, trebaju mi za sastanak - hladno se obratih ljubavnicima.
Oni šokirani. Moja supruga vrisnu, a ljubavniku se ono malo međunožne sreće onemaćo skvrči. Opalih takav bekend ljevicom žgolji, po zubima da ovaj kriknu, zatetura se i skljoka na pod. Supruga brzo navuče kućnu haljinu. Dok je žgoljo hrkao na podu žena se usudi primijetiti:
- Što ćeš ti tu, morao bi biti na poslu.
- Morao? Da se možeš na miru j.b.t. s tim hrkajućim gadom.
- Nije on gad nego ugledni pravnik iz Zagreba.
- Briga me njegovo zanimanje. Valjda ne misliš da ću sada aplaudirati što te j.e.e pravnih a ne moler. Vas dvoje ste upravo zapečatili naš brak, droljo.
- Nemoj tako. On samo dobro j.b., a tebe volim.
- Kuš, kurvo. Da me voliš ne bi se naguzila drugom. I s takvom ženom sam ja, idiot želio ostati do kraja života, uz obilje naše djece.
- Još nije kasno za to - umiljato će Katarina.
Približila se posve i htjede me poljubiti. Odgurnuh je s gadošću.
- Možda si maloprije s tim usnama ljubila pišu hrkača, a sada bi htjela mene ljubiti u usta. Fuj!
Jedva se suzdržah da ne povratim. Ona prosikta:
- Da znaš i jesam. Ljubila sam mu nadignutu muškost.
Zamahnuh da je opaučim ali se nekako suzdržah.
- Gaduro.
Kako je ljubavnik još uvijek ležao poput mrtvaca na podu odem do sudopera, nasuh u kriglu hladne vode i susu je j.b.u po licu. On poskoči, dreknu:
- Katarina, jel' jeb.m.
- J.b.š, govno jedno - uzvratih.
Kada me je ugledao ljubavnik kriknu i munjevito se odjenu. Sa cipelama u rukama izjuri iz stana. Dok je to radio dreknuo sam:
- Ako te još jednom sretnem, ode ti to malo međunožne sreće na pazar.
Prije odlaska rekoh ženi:
- Odoha na posao, a kada se vratim neću više da te vidim. Ako te zateknem reći ću tvojoj dragoj majčici, svetici kao što si sama, ono što sam vidio.
Kada sam se vratio s posla naravno da nisam zatekao ženu. Ona je sa sobom ponijela ono malo svojih prnja, a ja sam otkazao stan i vratio se u roditeljski dom na Plavom polju. Roditeljima sam ukratko rekao što se dogodilo. Otac je kimnuo glavom i rekao:
- Neka, sine, neka si se ti vraga riješio. Ti da je hraniš a ona da se okolo šajca. Bestidnica.
...
Prošlo je nekoliko tjedana. Već je mjesec lipanj. Čarobni miris lipe zamijenio je opojni miris drače. Topli mjesec maj zamijenio je još topliji lipanj. Neradna je subota pa sam odlučio dopodne malo prošetati gradom. Prošao sam stazicom kroz park Klasija, korzom do Save i onda kejom do samostana. O provatku sam svratio na kavu u jedan od nekoliko kafića smještenih u blizini Save. Svi ti kafići imali su inventar već odavno ispred ulaza. Smjestio sam se za stol u hladovini. Iako je tek prošlo 9 sati bilo je već prilično toplo. Za stolom do mojega sjedilo je troje staraca i živo razgovaralo. U početku nisam obraćao pozornost na njih, ali kako je razgovor bio zanimljiv, odmjerio sam ih. Bili su to dobro držeći starci koji su netom prevalili šezdesetu. Dvojica su bila uredno odjevena u već pomalo izlizanu odjeću. Jedan od njih je mršav, proćelav, preplanuo od sunca, s naočalama na ovećem nosu. Drugi je niži plavokos, plavook, snažne građe tijela. Glasan je i sklon šali. Treći je visok, snažan, odjeven jednostavno, ali vidjelo se da je marka njegove košulje i farmerica daleko poznatija i skuplja od odjeće njegovih subesjednika.
- Grci su potpuno u pravu što masovno štrajkuju protiv onih gadova od MMF-a, Svjetske banke, bogataša i ostalih parazita - gromkim glasom je zborio oniži plavokosi starac. Kasnije sam doznao da se zove Ivan.
- Ona napuhana šefica MMF-a ima godišnju plaću 3 milijona eura, njezini potčinjeni nešto nižu, a hodaju okolo i seru o tome da narodi svijeta trebaju štediti na svojim bijednim prihodima - oštro će Zoran.
- I što je najgore, čitam ovih dana da je onaj bivši direktor MMF-a zatvoren u Francuskoj, jer mu nije bila dovoljna plaća od 3 milijuna eura godišnje, pa je na račun okupatora iz fonda je..v. probrane prostituke. Grci, Talijani, Portugalci, Španjolci i ostala raja po svijetu da steže remen da bi matori kenjac mogao pr.a.i prostitutke za njihovu lovu - ironično će Ivan.
- On j..e mlade nemoralne cure u ime i za račun onih od kojih traži stezanje remenja i odricanje od svih civilizacijskih dostignuća. Gotovo je sigurno da to radi i mnogi drugi bogatuni diljem svijeta i sve bi to raja ponizno i s osmijehom na licu morala plaćati. Ako neće onda demokratski pendreci američkih i inih policajaca mlate po njima.
- Neka on svoj prljavi k.r.c gura krmači ako hoće, ali za svoj a ne naš novac - bio je ogorčen Ivan. - Ako ovako nastavi povlaštena će banda okolo hodati i tesati sve što poželi, a kao se netko pobuni radit će demokratski, diktatorski i ini pendreci. Da svjetske vođe nisu bijedne, kakve jesu, poslale bi takve j.b..e u p.z.u materinu i donosile zakone u korist svog naroda a ne pokvarenih bogataša.
- Neki sam dan pročitao da je MMF djelomično kriv i za rat na području bivše Jugoslavije. Tako bar tvrdi jedan špijun američke privatne agencije.
- Svima je odgovaralo da se sav teret za rat prebaci na grbaču nekolicinu lokalnih fanatika i luđaka, ali s vremenom će sve više na površinu isplivati i jaki krivci iz svijeta.
- I onda je, kao i sada, MMF tražio rigoroznu štednju od jugoslavenskog rukovodstva. Valjda je ponestalo para za seksualne orgije nekoga iz rukovodstva fonda - ironizirao je Zoran.
- Ti isti licemjeri stalno tentaju parlamente država da tjeraju svoj narod da sve kasnije ide u penziju. Uskoro će drhtavi starci, polumrtvi i nesvjesni ičega gmizati do i sa radnog mjesta, a sve u svetom cilju poboljšanja seksualne moći bande iz svjetskih institucija i prebogatih tajkuna.
- Dečki, ja se s vama ne slažem baš često ali ste ovaj puta u pravu. Sve više podižu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, tobože zbog produženja prosječnog života, a u stvari zbog toga da se neki paoak iz vlasti može pohvaliti pred međunarodnom financijskim i inim institucijama da njegova država provodi drastične mjere štednje - za divno čudo je Martin počeo govoriti na način njegovih prijatelja.
- Neki bi iz vlasti najradije da mnogi stari ljudi pred mirovinu krepaju, jer ti tada uštede bile najveće - otrovno će Zoran.
- Licemjeri, uštede na narodu malo novca da bi još više dali onima koji ga imaju u izobilju. Prdim im po takvom šugavom sistemu - reče Ivan.
- Ja bih im preporučio da odu kod Chaveza i Moralesa u Južnu Ameriku - ironizirao je Zoran.
- Taj bi ih nabio šimi cipelom u šupak.
- Dečki, pretjerali ste. Liberalni kapitalizam je govno ali mi ne spominjite te komunjare - oštro će Martin.
- U Americi ljudi imaju veća politička prava od država Chaveza i Moralesa, ali što je važnije: politička prava ili pravo na život - trijumfalno će Ivan.
- O čemu frfljaš? - htio je znati Martin.
- Siromašni Amerikanac može slobodno birati američkog predsjednika i krepati na ulici od bolesti i neimaštine, dok, recimo, Kubanac ne može slobodno birati svog predsjednika, ali zato neće krepati na ulici zbog bolesti i neimaštine.
- Hm, interesantna teorija - zamišljeno će Martin.
- Meni je, dečki, potpuno svejedno ime države i politički sistem u njoj ako većina naroda tu dobro živi - temperamentno će Zoran.
- U pravu si. Da postoji država koja se zove prkon, a sistem govno, ja bih u njoj rado živio ako bi me htjeli primiti - smiješeći će Ivan.
- E, jebi ga, pretjerali ste - nije mogao Martin da se ne nasmije. - Vratimo se mi na Grke, Portugalce i još neke. Oni su namjerno trošili i valja sada to platiti. Ne mogu Švabe, Šveđani, Finci i ostali raditi, a oni trošiti više nego što doprinose EU.
- Ti uvijek braniš bogataše pa makar oni do bogatstva došli i na nepošteni način.
- A ti, moj Zorane, uvijek si protiv bogatih. Kao da si im zavidan. Nisu oni krivi što su se obogatili a ti ostao puki siromah, koji bez prihoda na Zavodu za zapošljavanje čekaš da ostariš da bi mogao ostvariti pravo na starosnu mirovinu. Koliko još trebaš čekati?
- Blizu dvije godine.
- Eto vidiš. Moliš Boga da ostariš da bi dobio bijednu mirovinu. Ti si valjda jedini u svijetu koji se raduje starosti.
- E, nije - ubaci se Ivan - i ja sam taj a ima nas još.
- Ti ipak imaš 1.200 kuna sa Zavoda pa ti je nešto bolje.
- Da Bog da i tebi bilo dobro kao meni.
- Ivane, nemoj tako. Nisam ja kriv što sam se uputio u biznis početkom devedesetih prošlog stoljeća i u njemu bio uspješan.
- Bili bi i mi uspješni da smo imali vjetar u leđa kao i ti - uzvrati Ivan.
- Kakav vjetar? Sve sam stekao krvavim radom.
- Istina, ako se taj rad sastoji u zaklinjanju u državu, partiju i velikog vođu.
- Tko je vama krvi što ste izabrali krivu partiju. Komunisti su nas desetljećim ugnjetavali a vi ste za njih.
- Ja jesam član SDP-a, a Zoran nije. I ne radi se o nikakvim komunistima nego o europskim socijalistima.
Načulih uši. Ova tri starca gude muziku koja godi mojim ušima. Naručih od konobara hladno pivo i pih ga s uživanjem slušajući diskusiju staraca.
- U pravu je bio Isus kad je rekao: "Gotovo je nemoguće bogatašu ući u kraljevstvo nebesko. Prije će se deva provući kroz ušicu igle nego bogataš ući u nebesko kraljevstvo" - nastavljao je Zoran razgovor.
- Isus je time htio reći da je gotovo nemoguće doći do velikog bogatstva na pošten način - reče Ivan.
- Do bogatstva se može doći na legalan način, ali i najlegalniji način ne može biti morano upitan. Uvijek postoje na vlasti ljudi koji donose zakone koji omogućavaju manjini da se obogate na štetu velike većine, koju ti zakoni osiromašuju. Oni koji se takvim zakonima bogate plaćaju dobre iznose onima koji zakone donose. Korupcija je prisutna u gotovo svim državama svijeta. Razlika je u tome što je negdje više a negdje manje umivena.
- Vas dvojica u svemu vidite teoriju zavjere. Mrzite bogataše i najradije bi ih sve bacili u pakao.
- Ti, Martine, iaoko nisi baš prebogat uvijek braniš bogataše. Pa ne bacamo Ivan i ja u pakao bogatae, jer mi za to nismo mjerodavni, nego Isusov Otac. Lako je za naš prezir prem tim većinom lopovima, međutim što će oni učiniti s prezirom Svemogućega.
- Ljudi, ne morate baš bukvalno shvatiti sve što pište u Svetom pismu. Ja sam siguran da i neki čestiti bogataš može prije ući u nebesko kraljevstvo nego pokvareni siromah.
- Možda i može, ali teško - reče Ivan.
- Nego, pustimo mi ovozemaljsko i nebesko kraljevstvo. Neki sam dan gledao na televiziji dokumentarnu emisiju Michaela Moora o zdravstvenim sistemima SAD i nekih država poput Kanade, Francuske, Vel. Britanije i Kube - Zoran promijeni temu razgovora.
- Američki zdravstveni sustav je govno u odnosu na te i mnoge druge sustave u svijetu - nadoveza se Ivan.
- Što hoćete. On je dobar za one koji štede i imaju - opet je Martin bio kontra.
- Takvih je znatno manje od drugih u cijelom svijetu - reče Ivan.
- Što bi meni vrijedilo da sam u, kao demokratskoj, Americi ovako star malo bolestan i bez posla, kada molim Boga da ostarim da bih mogao dobiti starosnu penziju. Nadugi bogati Amerikanci pustili bi me da krepam pored kanti za smeće. Oni u stvari bolje tretiraju kante za smeće nego siromašne ljude. Pri tome se još licemjerno zaklinju u Bibliju. Zato se mnei j.b. za američku demokraciju, a još više za njihove i ine vele bogataše - uzrujao se Zoran.
- Više oni drže do svojih kućnih ljubimaca pasa, mačaka, ptica i ostalih nego što piše u Bibliji, u koju se pokvareno zaklinju, jer da se drže do onog što piše u Svetom pismu ne bi radili ono što rade, nego bi bar pola svog bogatsva dali siromasima - reče Ivan.
- A zašto bi oni dali ono što su stekli krvavim radom. Vas dvojica nikako da izađete iz komunizma - ukori Martin prijatelje.
- Živjelo samoupravljanje - dreknu Zoran.
Nekoliko fino našminkanih i dotjeranih žena, koje su sjedile za stolom do stola staraca, odmjeri Ivana i Zorana s prezirom. Onda jedna od njih, valjda se sjetila da treba kuhati ručak, ako ih takve uopće znaju skuhati, ustade. Uhvatila je nespretno elegantnu torbicu po joj ona ispade iz ruke. Koketno se sagnula tako da su ispod mini suknjice bljesnule gaćice, koje su pokrivale ono najnužnije. Imala je okruglu prekrasnu guzu. Ivan i Martin, u žaru diskusije to nisu ni primijetili, ali je Zoran zabezeknuto buljio u prelijepu guzu. Žensko k'o žensko, odmah je osjetila da je netko gleda. Kada se okrenula, razočarano je ustanovila da je njezinom guzom oduševljen jedino siromačni starac Zoran. Ljepotica prezrivo napuči lijepe (vjerojatno silikonske) usne i reče grubo:
- Stari jarče, kako te nije stid da zuriš u moju zadnjicu.
- Oprosti, ljepotice, ali, iako sam star, još uvijek sam muško. Kako da ne gledam u takvu ljepotu.
- Idi kući babi pa gledaj u njenu ostarjelu guzicu. Ovakva kao moju možeš samo sanjati.
- I sam ponekad zna biti poticajan.
- Ma, ti ionako više nisi nizašto.
- Lijepo naš narod kaže: "Ne kudi konja kojeg nisi jahala".
Ljepotica se slatko nasmija. Da je čovjek mlađi ili barem bogatiji, drage volje bi mu dopustila sa se malo poigra s njezinom guzom. Bila je prilično povrijeđena što se toj ljepoti divi samo on, a ne i nekolicina mlađih muškaraca koji su sjedili za okolnim stolovima, posve posvećeni svojim pićima.
Njihov je razgovora sa zanimanjem pratilo nešto svijeta za okolnim stolovima.
- Ti si, starče, već zaboravio jahati, a ako i nisi nemaš snage za to.
- Naprotiv, iskusan sam ali nažalost ne više i tako učestali jahač.
- Hajd' kvragu, starino, stvarno si luckas.
- I jesam, kad vidim takvu krasotu.
- Stari, da znaš, da si malo mlađi dopustila bih ti da malo pomaziš moju guzu - iskreno se nasmiješi ljepotica.
- Ako se predomisliš reci mi i ja ću ti je pomaziti kao nitko do sada.
Ljepotica se zahikota i mrdajući guzovima ode. Sad su u njenu gotovo neodoljivu guzu gledali gotovo svi prisutni muškarci. Zoran sjetno uzdahnu.
- Stara ludo - prijekorno će Martin - ostario si a pameti nemaš. Takva ljepotica traži mladog k.rc. a ne tvoj usrani mlohavi.
- Moj jest star ali nije baš mlohav. Kad je u formi mogao bi zadovoljiti skoro svaku ženu. Problem je u tome što to žene ne znaju i što sam siromah.
- U pravu si Zorane. Ima bogataša punih love i žene se motaju oko njih, a oni brljaju - reče Ivan.
- Neki mogu a ne mogu, a neki isto tako mogu ali opet ne mogu jer nemaju s kim - mudrovao je Zoran.
- A, filozofa - posprdno će Martin.
Razgovor staraca postaje mi sve zanimljiviji. Konobar je prolazio pored mene i ja naručih malo hladno pivo. Tko zna koliko će starci još diskutirati, nigdje mi se ne žuri, a vrućina traži tekućinu.
- Dečki, što kažete na prijedlog nekih iz vlade da se ukine nekoliko praznika u mjesecu lipnju zbog ušteda, a i zbog toga što radnici u Hrvatskoj tobože imaju previše slobodnih dana tijekom godine. Nisam za kukuriku koaliciju ali mislim da je prijedlog dobar - reče Martin.
- Ja mislim da je to najobičnije sranje - oštro će Ivan.
- U pravu si, Ivane. Osim toga laž je da hrvatski radnici imaju najviše slobodnih dana godišnje. Istina je upravo suprotna. Naši su radnici robovi u odnosu na neke druge.
- Kako? - čudio se Martin.
- Lijepo. Prezreni i tobože lijeni Grci i Hrvati rade najviše sati godišnje u Europi, čitam u Jutarnjem listu. Evo imam u šlajboku isječak iz tih novina.
Ivan se maši za novčanih i izvadi papirić.
- Evo, "lijeni" Grci rade 2019 sati godišnje, onda dolaze tobože lijenčine Hrvati 2052 sata, pa Rusi 1976, Mađari 1961, Česi 1947, Poljaci 1939, Turci 1877.
- Ivane, čitaj koliko rade radišni Skandinavci, Nijemci, Nizozemci.
- Nijemci 1419 sati, Šveđani 1624, Nizozemci 1377.
- I što je, zanimljivo ali i predvidljivo toj ogavnoj tvrdnji da hrvatski radnici malo rade, odmah su se priklonili poslodavci i pojedini šupci iz bonitetnih agencija, MMF-a, pa i neki dobro plaćeni lokalni sindikalni lider - žustro će Zoran.
- Licemjerni bijednici iz međunarodnih oraganizacija ne smiju ništa političarima iz moćnih i bogatih zemalja pa se iživljavaju na malim državama. Oni bi najradije satrli radnike malih država. Tjerali bi ih da rade 3000 sati godišnje za bijednu plaću, da idu u mirovinu (oni koji dožive) sa 80 godina, da krepavaju poput napuštenih pasa uz kante za smeće. Nitkovi - bijesnio je Ivan.
- Nek' nam živi živi rad i radnička klasa. U tom satiranju im zdušno pomažu i vođe malih država sve radi dobrih primanja i lagodnog života.
- Dečki, pustimo to. Baš sam neki dan čitao da su muškarcima u posljednjih 60 godina u prosjeku porasle ruke i noge, a smanjio se penis - smiješeći će Martin.
- Ako je tako, onda za koje stoljeće muškarci neće imati što zarinuti ženama među noge - reče Zoran i prasnu u smijeh.
- Ako i stave žene će misliti da ih je bocnuo komarac - veselo će Ivan.
- Jadnice će morati ako se požele seksa, koristiti pomagala. Nego vratimo se mi na američki zdravstveni sustav - uozbilji se Zoran.
- J.b. te on - uzrujano će Martin.
- Zoran ima pravo. Amerikanci uče sve koji hoće slušati da je u Kubi strašna diktatura, da vlada neimaština za većinu naroda, da je komunizam govno, ne kažem da im i toga, ali jeste li vidjeli onu nekolicinu siromašnih Amerikanaca, koje je Moore odveo na Kubu.
.- Onda ih je odveo u jednu kubansku apoteku gdje su kupili potrebne lijekove za 50 centi, dok ti isti lijekovi u demokratskoj Americi koštaju 120 dolara - dopuni Ivan.
- A tek koliko su ti ljudi bili sretni kad su ih primili u kubansku bolnicu i izvršili sve potrebne pretrage da bi se ustanovilo do čega u stvari ti ljudi boluju. Naravno da to mogu učiniti i američki lijčenici ali neće. I što je tu onda demokracija, a što diktatura? Što je kapitalizam, a što komunizam? Ma j.b. se siromahu za ta teorijska naklapanja. On samo želi što bolju uslugu za što manje novca - razdraženo će Zoran.
- Manje su tu krivi američki liječnici, a znatno više američka osiguravajuća društa, koja uz farmaceutsku industriju zarađuju ogromne svote novca, od kojeg potplaćuju pokvarene licemjerne političare - reče Ivan.
- Kada bih morao birati ići živjeti u Kubu ili demokratsku Ameriku odmah bih izabrao Kubu - oštro će Zoran.
- Pa ti si posve poludio. J.b. te Fidel i brat mu Raul, j.b.a te Kuba i komunizam - psovao je u nevjerici Martin.
- A tebe j.b.la američka demokracija koja pogoduje samo bogatima - gotovo kriknu Ivan.
Odjednom Ivanovo lice poprimi blijedozelenkastu mrtvačku boju. Na čelu mu se ukazaše krupne kapljice hladnog znoja. Uhvati se za grudi, a glava mu kloni na stol.
- Ivane - u glas kriknuše njegovi prijatelji.
- J.b.š sve bogataše svijeta. Martine, zovi mobitelom hitnu.
Martin nazva hitnu i ona, na sreću, učas stigne. Staviše Ivana u vozilo hitne pomoći i pojuriše u bolnicu.
Nakon nekoliko dana sretoh slučajno svoju susjedu, medicinsku sestru, i upitah je za Ivanovo zdravlje. Bio sam vrlo zadovoljan kad sam sutradan od nje čuo da se Ivan dobro oporavlja i da će mu ugraditi stent.
Mjesec dana kasnije upoznao sam u jednom kafiću Danicu. Nije bila osobito lijepa ali joj je tijelo bilo savršeno. Zacopala se do ušiju u mene. Ja u nju ne ali me je tjelesno veoma privlačila. Tko zna možda i ja nju jednog dana zavolim. Ali neću nagliti da mi se ne bi dogodilo ono što sam doživio sa suprugom.
- Nastavlja se -
