Pjevajte borbene!

Jeste li primijetili kako je scenarij uzimanja izjava od viđenih čelnika HDZ-a, vazda isti! Nikad, ili rijetko kad, Tomislav Karamarko sam izlazi pred kamere. Uvijek je oko njega jedno pet šest smrtno ozbiljnih lica za koje valjda nitko do najrođenijih ne zna jesu li stranački ljudi, ili mrki zaštitari spremni na sve.

Ti ne bi trepnuli sve da im vođa pola sata objašnjava kakvi su odnosi s Mostom, zašto još nema ministra branitelja, tko je po njemu najbolji za ministra branitelja, ima li premijer još vremena razmisliti tko je najbolji za ministra branitelja, i tako to i tome slično. HDZ-ov Milijan Brkić također voli da mu tkogod čini društvo dok izjave daje, ili tek poštuje neki začudan scenarij što su ga smislili HDZ-ovi stručnjaci za PR. No, zalomi se njemu katkada i da se sjuri put novinara, pa da kaže što mu je na duši. Recimo onu upućenu Miloradu Pupovcu, koja mrvu dorađena zapravo znači – ako se ovdje ne osjećaš siguran, idi brate tamo gdje ćeš biti siguran! Jest, poslije se Brkić malo korigirao, rekao da nije rekao što se mislilo da je rekao već je zapravo rekao nešto posve drugo nego se mislilo. Samo, nakon one već opjevane, nazovi isprike ministra kulture, sve isprike s te Domoljubne strane zvuče, blago rečeno, šuplje i neuvjerljivo odverglane.

Taj naputak da svatko ide gdje misli da će biti sigurniji, makar da smo ga i krivo shvatili, zazvučao je zapravo strašno. Ili si s nama, ili bolje da te nema, pri čemu naputak nije uperen samo put manjinca Pupovca, već protiv svakog tko za manjinu bilo kakve vrste ima iole razumijevanja.

Zazvučalo je taman tako da će danas sutra svi doći na red; oni s viškom kila, oni s manjkom sluha, oni koji ne slušaju tamburaše, oni koji ne vole janjetinu kidat’ dok janje još s ražnja sišlo nije. Uglavnom, zvučalo je kao ekspresan povratak u bližu nam prošlost, baš kao da ništa u ovih 20-ak godina nismo radili nego čekali vlast koja će i fizički povući crtu između nas i njih, ovakvih i onakvih, ovih i onih, pri čemu će kriterije donositi samo ona jedan, »pobjednička« snaga.

Izlazak iz čahure

Ali, koliko god bila »junačka« ta Brkićeva izjava, nekako je, lako moguće, još teže na želudac mogao običnom nekom svijetu pasti izlazak za govornicu doajena HDZ-ovog Ivana Šukera, koji snervan oporbenim zanovijetanjem oko očita preuzimanja javnog servisa od strane vladajućih jednostavno poručuje – bit će kako mi hoćemo, a vi pjevajte borbene zajedno s udrugama civilnog društva! Onaj kojem su valjali baš svi HDZ-ovi predsjednici, onaj kojem je Hloverka Novak Srzić sjedila u krilu u studiju Otvorenog, konačno je odlučio izići iz svoje čahure pa narodski poručiti svima – samo vi pjevajte borbene!

Opozicija, nevladine udruge, civilne udruge, a onda valjda i svekoliki borci za ljudska prava, za poštivanje nekih dosegnutih demokratskih vrijednosti, za demokraciju kao takvu, svi pjevajte borbene kad ne možete shvatiti da plijen čereči pobjednik. I ajde, ta nevoljna i malo korisna opozicija ionako je odavna prihvatila priču o plijenu kao takvom pa neka im bude, neka im bude ako je istina i to da je primjerice još Vlada na odlasku, ona Zorana Milanovića pripremila zakonski teren da Agencija za elektroničke medije praktički više ne bude samostalna, već državna agencija, taman da se i tu novac dijeli ovisno od toga čiji je plijen. Ali, odakle toliko ljutnje i u Brkića i u Šukera na ostatak obična, malog svijeta koji jednostavno tu priču, nakon svih ovih godina ne želi »popušiti«. Odakle potrebe za tolikom silinom dok se neistomišljenike tjera da odu ili im se ruga s naputkom da pjevaju borbene kad ništa drugo ne mogu. Jer, bit će kako oni hoće i padat će sve redom ako treba. Odakle onda frustracije, kad se već klackalica diže i spušta svako četiri godine, pa tko gori bi ide doli i obratno!?

Elem, svaki tjedan, svaki dan iznjedri gomilu začudnih poteza, izjava, odluka za koje se činilo da su nemoguće i zbog kojih nam je i smijati se i plakati u isti čas. U ovih par mjeseci bilo ih je toliko da je naum nekog opakog uma koji je garant sve ovi smislio, a da mu ni ime ne znamo, zapravo uspio. Čip za smijanje je izgorio, čip za plakanje isto, ostade uglavnom tupilo dok se neminovan bunt ne razgori. Zato možete pjevati borbene gospodo na vlasti, a i vi drugovi što bi na vlast opet. Jer, ima života tamo gdje mu se najmanje nadate, ima onih koji i kad odu, kad parte šalju poruku da život nije vrijedan da ga se troši uzalud, već je valjan samo kad ga se punim plućima živi.

Otišla je Lepa

Umrla je Lepa Smoje. Valjda se onaj gore, Smoje dakako, neće ljutiti što je obično neko piskaralo stavlja u isti tekst s brkićima i šukerima, ma nekako se poklopilo. Poklopila se ljuto i bijesno s jedne strane, i dobro i drago s druge. Poklopila se želja da se svijet oko sebe smanji na veličinu ksenofobna dvorišta, i želja da svijet nema granica k'o što ih i nema makar u gradu veličine Splita živiš. Otišla je Lepa Smoje i ne može čovjeku nego biti žao. Nije to žal - kako će garant brzopleto, k'o po direktivi učas kazati zagovornici one kako svatko treba otići tamo gdje mu je mjesto – žal za Jugoslavijom, ali jest žal za vremenima kojih više nema, a nije da ih, makar modificiranih ne bi moglo biti. Žal je to za dobom kad se više bilo čovjek, kad je bilo moguće da se, kako to maestralno piše Predrag Lucić, na prvom spoju izvrijeđate na pasja kola i da iz tog bukne ljubav.

Žal je to za najbanalnijem, a najljepšem dodiru nogu pod poplunom, kad su noge 'ladne i kad ti taj ili ta koja je do tebe vrijedi više od svega i svakoga. Voliš ga i kad je teško, voliš ju i kad nema ručka, voliš ga i kad zaglavi u kavani, voliš je i kad je otplesala tko zna gdje. Banalno!? Ne da nije, nego je najkompliciranije i najjednostavnije u isti čas. A politika? Jest politika je i onda bila kurba, ali ljudi su manje bili, da prostite, za neku stvar. I voljeli su se, on i ona, oni i one, više i bolje i ljepše nego danas ovo frustrirano neko društvo u zrelim godinama, zna i da se može. Da zna ne bi izjave davali pod budnom paskom stranačkih podanika, ne bi se prijetili izgonom, ne bi bili prijeki i samoljubivi dok čereče plijen. Ne zna se, ne znaju, a kad ne zna, onda se pjeni. A kad se pjeni, onda im nema druge nego da se cijelom tom nakaradno postavljenom sustavu okrenu kad tad leđa. Pa neka pjevaju borbene! Jer, vazda ima netko tko će nas preživjeti, tko je sve vidio i svuda bio, koji zna da je život nešto posve drugo. Veselje, dobro i Lepa.

novilist