patnja se povećava
zamjenili su svoja mjesta užitak i patnja,
neizbježno, kao znak nesavršenstva i prolaznosti.
patnja nas je obuzela poput srednovjekovne zaraze,
slično sili užitka u periklovom dobu naše historije.
sve to dobro znaš, isto kao i ja, moja draga.
postali smo slomljeni, izgubljeni, ranjivi.
patnja je trag ljubavi, njena preobrazba.
mi još uvijek marimo za iščezlim, jer nam treba,
a to patnju samo pojačava. boli to dušo.
tvoja pisma, vlakovi koji su redovito kasnili,
telefonske govornice ložene na metalni novac,
tvoje neumorne ruke, smijeh koji bi odjednom
postajao plač, nadiranje straha i ljubomore u potop,
radost koju smo nalazili kao ispirači zlata u sporoj rijeci,
životna groznica, zaklinjanja, šutnje, opraštanja...
sve je to nestalo, a potrebno nam je. posegnuli bi
za prohujalim, ali, onoga što imasmo više nema.
Ljepota je besmislena dok se ne podijeli
Čitajući Orwellova predviđanja
budućnosti, s književnom maskom,
shvatio sam zašto sam otupio
na ljepotu, zašto i u opipljivom
svijetu sve više osjećam osamu.
Ljepota je besmislena dok se ne podijeli,
napisao je. Koliko istine ima u tome.
Gledati, slušati, kušati, biti proboden
skladom između onoga što jesi
i onoga što te snažno obuhvaća,
a ne otkriti nekome tu čudesnost,
svoj zanos, ne podariti mu djelić duše,
doživljaj plamena koji te osvjetljava
i grije - iskustvo je bez odjeka, nevažno
kao magla koja se diže i nestaje.
Sve su učestaliji trenuci besmisla,
tog Nekoga više nema; otišao je u sjenu,
ne čuje moj poziv, ne mari za moju
žudnju i glad, za moje motive i potrebe.
A možda sam ja taj koji se ne odaziva
na zov ljepote kroz druge, na zvuk ključa
koji otključava tihnulo, umorno srce.
algoritmi znatiželje i čežnje
kao da živiš po pravilima stvaranja kolaža s obje
strane ekrana, koja nalažu digitalni algoritmi
znatiželje i čežnje. čežnja je posljedica vjere duboko
u tebi da je moguće imati sve ono što ti izmiče.
navučen si na skrolanje, brze izmjene, površnost,
iščekivanje, ubijanje dosade. u tebi su nemir, obećanja,
u tebi je nemirenje sa sporošću, s istim, s ustajalim.
ispred očiju promiču ti reels od zaraznih memova o tvojim
pogreškama, video isječaka o sve manjem broju plesača
u kolu koje se zove gimnazijski razred, s dronovima koji
siju smrt iz nebeskih visina po plodnoj ukrajini,
tvojim posjetama robnim lancima, feed s prijateljem koji bi
želio analizirati organizaciju sprovoda svoje punice,
pastoralom u dublinskom parku herbert s travom zelenijom
od puterice, na kojoj sjedi tvoj unuk, s kuhanjem gulaša
na način tvoje mame i spotovima o gladi za životom.
za koga, u ime čega
poželim ponekad brutalno se ogoliti
kao ann sexton,
ali ne mogu.
za koga, u ime čega?
ni nakon dvanest rundi borbe u ringu,
koju sam izgubio tehničkim nokutom,
intervju dajem zašivenih posjekotina,
istuširan, spreman za opravdanja,
uz priče o taktici, plesu nogu,
nepravednom sucu, lijepo odjeven.
poželim ponekad dati neumoljivu izjavu
kao ann sexton,
puknute arkade, s podljevom ispod oka,
bolnih šaka, s grimasama,
natečenog olovnog mozga,
bez zabrana koje škode karijeri doličnog borca,
izbaciti iz sebe ispljuvak istine pun krvi.
ali, ne mogu.
za koga, u ime čega?
zar nije dovoljno da se vide moji ožiljci,
koji upućuju na borbu, protivnika, mene?
________________________