patnja se povećava

Ned, 13 Travanj 2025 Objavio: Veljko Lukić

patnja se povećava

zamjenili su svoja mjesta užitak i patnja,
neizbježno, kao znak nesavršenstva i prolaznosti.
patnja nas je obuzela poput srednovjekovne zaraze,
slično sili užitka u periklovom dobu naše historije.
sve to dobro znaš, isto kao i ja, moja draga.
postali smo slomljeni, izgubljeni, ranjivi.
patnja je trag ljubavi, njena preobrazba.
mi još uvijek marimo za iščezlim, jer nam treba,
a to patnju samo pojačava. boli to dušo.

tvoja pisma, vlakovi koji su redovito kasnili,
telefonske govornice ložene na metalni novac,
tvoje neumorne ruke, smijeh koji bi odjednom
postajao plač, nadiranje straha i ljubomore u potop,
radost koju smo nalazili kao ispirači zlata u sporoj rijeci,
životna groznica, zaklinjanja, šutnje, opraštanja...
sve je to nestalo, a potrebno nam je. posegnuli bi
za prohujalim, ali, onoga što imasmo više nema.

Ljepota je besmislena dok se ne podijeli

Čitajući Orwellova predviđanja
budućnosti, s književnom maskom,
shvatio sam zašto sam otupio
na ljepotu, zašto i u opipljivom
svijetu sve više osjećam osamu.
Ljepota je besmislena dok se ne podijeli,
napisao je. Koliko istine ima u tome.
Gledati, slušati, kušati, biti proboden
skladom između onoga što jesi
i onoga što te snažno obuhvaća,
a ne otkriti nekome tu čudesnost,
svoj zanos, ne podariti mu djelić duše,
doživljaj plamena koji te osvjetljava
i grije - iskustvo je bez odjeka, nevažno
kao magla koja se diže i nestaje.
Sve su učestaliji trenuci besmisla,
tog Nekoga više nema; otišao je u sjenu,
ne čuje moj poziv, ne mari za moju
žudnju i glad, za moje motive i potrebe.
A možda sam ja taj koji se ne odaziva
na zov ljepote kroz druge, na zvuk ključa
koji otključava tihnulo, umorno srce.

algoritmi znatiželje i čežnje

kao da živiš po pravilima stvaranja kolaža s obje
strane ekrana, koja nalažu digitalni algoritmi
znatiželje i čežnje. čežnja je posljedica vjere duboko
u tebi da je moguće imati sve ono što ti izmiče.
navučen si na skrolanje, brze izmjene, površnost,
iščekivanje, ubijanje dosade. u tebi su nemir, obećanja,
u tebi je nemirenje sa sporošću, s istim, s ustajalim.

ispred očiju promiču ti reels od zaraznih memova o tvojim
pogreškama, video isječaka o sve manjem broju plesača
u kolu koje se zove gimnazijski razred, s dronovima koji
siju smrt iz nebeskih visina po plodnoj ukrajini,
tvojim posjetama robnim lancima, feed s prijateljem koji bi
želio analizirati organizaciju sprovoda svoje punice,
pastoralom u dublinskom parku herbert s travom zelenijom
od puterice, na kojoj sjedi tvoj unuk, s kuhanjem gulaša
na način tvoje mame i spotovima o gladi za životom.

za koga, u ime čega

poželim ponekad brutalno se ogoliti
kao ann sexton,
ali ne mogu.
za koga, u ime čega?
ni nakon dvanest rundi borbe u ringu,
koju sam izgubio tehničkim nokutom,
intervju dajem zašivenih posjekotina,
istuširan, spreman za opravdanja,
uz priče o taktici, plesu nogu,
nepravednom sucu, lijepo odjeven.

poželim ponekad dati neumoljivu izjavu
kao ann sexton,
puknute arkade, s podljevom ispod oka,
bolnih šaka, s grimasama,
natečenog olovnog mozga,
bez zabrana koje škode karijeri doličnog borca,
izbaciti iz sebe ispljuvak istine pun krvi.
ali, ne mogu.
za koga, u ime čega?
zar nije dovoljno da se vide moji ožiljci,
koji upućuju na borbu, protivnika, mene?

________________________

7 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

Prijava

čitatelj 14.04.2025 11:23

Za koga, u ime čega

Završni stihovi "zar nije dovoljno da se vide moji ožiljci..." kao da postavljaju pitanje čitatelju, ali i sebi. I odgovor lebdi između stida i ponosa, između autodestruktivne potrebe da se bude viđen u svojoj boli i odmjerene šutnje koja zna da ni istina nije uvijek vrijedna cijene.

Kameni spavač 13.04.2025 11:30

Impresivan naslov - Za koga i u ime čega - je početak razmišljanja o riječima koje slijede : tko su ti i u ime čega netko može, hoće ili mora pokazati vlastitom kožom ranjivost zadanu i prihvaćenu od života u često izazvanim bitkama bez svoje volje jer, takvim se bitkama i ne možemo uvijek oduprijeti, ali ih zato stoički izdržimo kao neminovnost životu koji ih nameće .

Ožiljci ili friži od života zarastu i ne bole i to je dobro, pokazivati ih bila bi neumjesna patetika , skrivati ih je vještina, a izbjeći ih je definitivno promašena misija i za finale pjesniku - mogu biti časna svojina preživljavanja časnih ljudi opstalih unatoč svemu.

una 13.04.2025 10:19

Lukićeva poezija je oličenje prolaznosti života, vječita borba znatiželje i čežnje, patnja koja se povećava u sjećanjima jer smo postali slomljeni, izgubljeni i ranjivi. "Gledati, slušati, kušati, biti proboden skladom između onog što jesi i onoga što te snažno obuhvaća, a ne otkriti tu čudesnost, svoj zanos, ne podariti mu djelić duše, doživljaj plamena koji te osvjetljava i grije. Za koga, u ime čega? Zar nije dovoljno da se vide moji ožiljci, koji upućuju na borbu, protivnika, mene?"

sitna 13.04.2025 09:58

Posljednja pjesma je poziv na ogoljavanje, na sirovu, neuglađenu ispovijest — to je vapaj iz ringa gdje ni publika ni komentatori nisu bitni. Ovdje je pitanje: za koga se skidamo do kosti? I čini se da znaš odgovor, makar ga odbijaš reći — možda i sam sebi.

teta Suzi 13.04.2025 08:28

U pjesmi algoritmi znatiželje i čežnje, Drugi dio je turbo-montaža, kao da netko reže trake stvarnosti na pola i spaja ih bez reda, ali itekako s razlogom. Reels, dronovi, gimnazijski razredi, unuk na puter travi — sve to ide u istu traku, jer današnje postojanje više ne odvaja rat i recept, sjećanje i mem, smrt i smijeh.
Ali ono što najviše udara: ta gorčina u pozadini, to tiho pitanje — što je uopće više stvarno? I ako je sve podložno algoritmu, ako se sve daje u fragmentima, kako se sastavlja cijeli čovjek?

Goli 13.04.2025 07:46

Ljepota je besmislena... Orwell je, kako ti to elegantno naznačuješ, rekao da ljepota ima smisla tek kad se podijeli. A ti pokazuješ što se događa kad više nema s kim. Ili kad ni sam ne znaš jesi li sposoban otvoriti se prema drugima. Možda sam ja taj koji se ne odaziva... — to je stih koji para, jer imaš hrabrosti ne okriviti samo svijet.
Ovo nije samo lamentacija. Ovo je dijagnoza. A možda i poziv za novi pokušaj.

Jep 13.04.2025 07:37

Spominjanje Anne Sexton u pjesmi za koga, u ime čega, nije slučajno. Ona je bila grom, lom, žena koja se nije bojala zaprljati poeziju vlastitim ranama. A ti ovdje pišeš iz istog plemena — samo ti još nisi odlučio pustiti krv na papir bez sterilnog zavoja.