Populizam je nametnuta tema. U svakoj ozbiljnoj demokraciji populizam, bar kao dodvoravanje biračima, postoji u nekoj mjeri, ali rijetko postaje masovan pokret. Međutim populizam udružen sa svjetovnim religijama nacionalizmom, komunizmom, rasizmom nije više marginalna pojava koja se ismijava u novinama, skečevima i na satima građanskog odgoja.
Kad zavlada masama, populizam i vođa koji je više od njegovog simbola postaju ozbiljna politička sila. Štoviše, budući da je često usmjeren projekciji problema na definirane neprijatelje, u početku na susjede i manjine, a kasnije i na domaće izdajnike, populizam stvara dojam prave sile, nameće se javnosti i medijima, zastrašuje i dominira javnim prostorom.
Rezultati populizma su najčešće jadni. Euforiju zamjenjuje nevjerica, oduševljenje očaj. Zato populistički vođa stalno treba raditi i izmišljati čuda, a ako čuda izostanu, što je redovito, nalaze se otpadnici, saboteri i neprijatelji. No u politici je dovoljno doći na vlast, a ne ostvariti obećanja i ciljeve.
Populizam cvjeta u novim demokracijama, u vremenima kriza i u času kad se iz politike povuku pametni i odgovorni. Sve tri okolnosti imamo.
Naše institucije su nejake. Politička kultura je parohijalna (izraz Almonda i Verbe). Pametni su rezignirani.
Vjeruje se u ličnosti, ne u institucije. Na primjer, izborni model nije pravedan i ne daje legitimnu vlast, iako ga stranke smatraju vjerodostojnim, za njih praktičnim. Za mandat treba vrlo različit broj glasova, granice izbornih jedinica su umjetne. Petlja se s promjenom vlasti.
Vlada koja vodi zemlju nema nikakvu političku legitimnost, iako opozvana i smijenjena radi nekompetentno, pretvara se da je ekspertna i tehnička, a zapravo je privremena i slučajna.
Izborne kampanje su ljetno paradiranje mišićima i preplanulim tenom, a ne ozbiljni programi. Stranke su klijentističke organizacije koje glume da imaju program i ideologije. Razlike se traže u nerješivim (demografija) ili marginalnim pitanjima (partnerstvo ili brak), a još češće u činjenično problematičnom tumačenju povijesti. Ustvari, njihovo ime njihov je program.
Povijest i ekonomska teorija trebaju zapamtiti da hrvatskoj ekonomiji ide najbolje kada nema vladu. Naravno, jer se manje troši na nepotrebne projekte, jer nema pritiska na plaće javnih službenika, jer siva ekonomija bukti izvan kontrole. Nema novih poreza.
Anarhisti i neoliberali trebali bi biti podjednako zadovoljni: što manje države, to je bolji život i cvjeta ekonomija. Objašnjenje je možda i u tome da se uspješno zadužujemo, pa zato više trošimo, da se manje troši na ceremonije i putovanja.
Nema vlade, ali ima obećanja, opozvani ministri predlažu planove, strategije i reforme kao da se ništa nije dogodilo, no na sreću za njih nemaju dovoljno legitimiteta i nisu zakonodavci. Nitko ti ne može dati koliko ti može obećati. Kao i na svadbama – slavi se i troši, računi dolaze naknadno.
Politikom se ne bave učeni i pošteni ljudi. Na slobodan prostor dolaze čudaci, diletanti, pa čak i notorni pokvarenjaci. Nijedna rečenica nije nanijela više štete hrvatskoj demokraciji nego ”neka institucije rade svoj posao” ili njena varijacija ”svatko je nevin do pravomoćne presude”.
I o najgrubljim povredama odgovornosti lideri šute, a trebali bi jasno reći što misle, ne izjašnjavaju se i misle da se to jednom moglo odnositi i na njih. Nitko nije iznad zakona, no izabrani ili kandidati su pod strožim udarom zakona od prosječnog građana. Za to nikakva smetnja nije da se kandidiraju ratni zločinci, osuđeni kriminalci i optuženi prevaranti i korupcionaši.
Umjesto uzora imamo karakterno problematične na čelu. Poput magarca Benjamina u Orwelovoj ”Životinjskoj farmi“ mudro šute dok svinje vladaju. Kako piše najnoviji Economist: ”Da bi demokracija funkcionirala, pobjednici ne smiju biti pohlepni, gubitnici moraju prihvatiti poraz, a jedni i drugi trebaju pouzdane institucije kao arbitre i stabilizatore”.
Treba odoljeti i izazovu vlasti koja korumpira, koja daje ugodan osjećaj poštovanja i statusa, u najgorim slučajevima i priliku za bogaćenje. Populisti su, ako ne iznad, ono izvan zakona, a povremeni skandali i suđenja nikoga ne straše.
Ne treba se čuditi da populizam cvjeta. To ne zabrinjava političke elite – pa vođama godi kad ih ljudi vole, kad govore dobre vijesti i šire optimizam. Tek kad je stvarno gusto, govore o znoju i suzama, štednji, odricanju. Političari vole izbore, žele biti izabrani, zato teže populizmu.
Nisu svi podjednako vješti u tome. Nekima nedostaje politička inteligencija, pa oponašaju ono što su načuli, divanili s prijateljima. Ne vide u čemu su oni lošiji od drugih. I oni mogu obećati zapošljavanje svim nezaposlenim, penziju svim starima, blagostanje i stan svim društvenim gubitnicima i prezrenima na svijetu.
Kada se tome doda i mogućnost da se javnosti pošalju priopćenja, pojavi deset minuta na televiziji, susjedima da naslutiti da si razgovarao s predsjednikom, nastupio na panelu…, izazov postaje neizdrživ. Još ako obećaš da je dosta varanja, popuštanja centrima moći, stvaraš dojam važnosti.
Prije svega, samog sebe uvjeriš u poziv i dužnost koju ti je dala povijest. Kada se usporedi s drugima koji se pojavljuju na ekranima, daju izjave ili vode ministarstva i gradove, ne vidi nitko od takvih da i on ne može biti političar. Žao mi je što je nestala ”Stranka naravnog zakona” i debakla ideje da nas iz krize može izvući masovna meditacija i levitacija.
Nekad je prepreka bilo školovanje (školska sprema) i znanje stranih jezika, eventualno i boračka prošlost, no to više ne vrijedi. Diplome se kupuju, vrijede i one koje daju sveučilišta koja nastaju nakon kiše i po volji moćnika. Stvar sa stranim jezicima se donekle popravila, ali i pogoršala jer ni vodeći ljudi ne govore hrvatski književni jezik, već preferiraju dijalekte. Sve se može. Nije to loš osjećaj.
No takvi marginalci nisu opasni demokraciji; neki kažu da su oni korisni i nužni. Pokazuju da se i obični ljudi mogu baviti politikom. Mogu, no ne znači da i moraju. Problem je kod onih skeptičnih i samozatajnih koji doista nešto znaju da time što se drugi guraju oni bivaju potisnuti.
Štoviše, vrijedi varijanta Greshamovog zakona o novcu (”Loš novac potiskuje dobar”) i kao i svaka druga inflacija razara samo tkivo političkog sistema, pravila i institucije prazni od aktera, jednostavno: gdje pamet šuti, budale se uzdižu.
Ono što je doista opasno je nastojanje da populizam postane stil i sadržaj politike. Postaje važno samo ono što je emocionalno i medijski atraktivno. Pažnja se skreće na kulise i ceremonije, proslave i obljetnice (po definiciji na prošlost) pod parolom da se ne zaboravi; istu važnost ima pogibija djeteta u nesreći kao i milijun izbjeglica bez hrane i nade.
Vladaju emocije i stvarnost se dramatizira, slave se heroji koji nisu uzori, čuda koja se ne propituju i ne provjeravaju. Kad se vlast počne temeljiti na takvoj mitskoj svijesti, kad se legitimira osobnom karizmom vođe, padamo u preddemokratsku kloaku u kojoj nema cvijeća ni raznih škola, u potiskivanje pluralizma i tolerancije.
Još uvijek su našim vođama stilom i načinom vladanja uzori Tito i Staljin, Pavelić i Franco, a ne Willy Brandt ili Olof Palme. I sad navijaju potiho za Trumpa, a ne imitiraju Obamu.
Taj populizam nema granice ni mjere. Nema vanjske granice jer se rijetko javno kritizira (nije lako biti protiv herojskih obljetnica i ideje da svaki učenik dobije ručak, svako selo crkvu), nema unutrašnje granice, jer njegovi protagonisti teže sve jačim ponudama, daleko iznad mogućnosti. Kao da licitiraju u preferansu, a imaju loše karte: sad se za poticanje demografske obnove predlaže profesionalizacija majčinstva, sve više naknade i povlastice.
Predlaže se da nezaposleni dobiju plaću, penziju i oni koji nisu radili. To se mirno sluša i ne komentira, a pitanje tko će to platiti, jer se predlaže i smanjenje poreza i proračuna, postavljaju samo zlonamjerni kritičari.
Populisti su opasni jer preziru znanje i pamet, prešućuju činjenice, govore samo o dobrim posljedicama, no ignoriraju stvarnost, preziru rad i odricanje, tvrde da smo najbolji na svijetu. I najljepši. I najbolji u sportu. I pobjeđujemo na matematičkim olimpijadama. Izbjegava se razgovor o tome koliko ideja košta i tko plaća.
Oponašaju se za demokraciju nezdravi uzori: Viktor, Nigel, Donald, Jean-Marie i potvrda ispravnosti nalazi u jakim potezima mađarske, poljske ili češke vlade protiv emigranata, u zatvaranju slobode kretanja (Brexit), gušenju slobode tiska i povijesnom revizionizmu.
Ljudima je dosadila sporost i kompliciranost demokratskog mehanizma. Dosadila im je sloboda i ne bi htjeli dijeliti odgovornost za probleme – žele uživati u rješenjima.
Populizam je znak da se vlada otuđila od naroda, da je iskoristila i izigrala povjerenje, da je narod izgubio vlast. Utjehe nema u glorificiranju neposredne demokracije i referenduma, jer pitanja postaju komplicirana, a učinci slabi.
Populizam je znak nezaustavljive erozije moralne i intelektualne kvalitete vođa, jer i bravar i stručnjak za općenarodnu obranu i nesvršeni gimnazijalac sebe vide kao mesije. Zato psihijatri bježe u politiku, profesori u vladu, a privrednici i poduzetnici ne žele ni blizu.
Ne idu u politiku samo oni koji žele dobit i beneficije, nego i više oni kojima je to neobavezna igra i zabava. Populizmu ne trebaju reforme, naročito ne političke reforme; njima treba kontrola medija i duha.
Sretni su kad je narod zadovoljan igrama i mrvicama kruha. Daju oni i kolače, ali ne i vlast. Njihova logika ne može biti tolerancija i nenasilje (Ghandi: ahimsa), već afektiranje i agresija. Razum i umjerenost možda nisu popularni pred izbore, ali trebaju za upravljanje.
Zato je način sprečavanja malignog populizma stalna politička reforma, obrazovanje i sloboda mišljenja. Umjerenost protiv mahnitanja, razum umjesto emocionalne dramatizacije. Svakodnevni rad umjesto slavlja i igara.
”Jedini način da se ispuše rastuća plima destruktivnog populizma i spriječi skretanje prema štetnom protekcionizmu i progresivnoj proizvodnji neprijatelja, pronađu načini odgovora na stvarne poteškoće ljudi. Glavni zadatak nacionalne vlasti je zaštititi socijalnu ravnotežu koja tvori kičmu demokracije”. Tko je to rekao? Javier Solana. Njega je teško optužiti da je lijevi ekstremist, možda čak nostalgični komunist.
Ma što ja pričam. Izbori su na vratima, populisti su se razmahali. Za koga glasati? Za onoga tko više nudi? Uvijek sam se čudio kako ljudi nasjednu šibicarima. Šibicari imaju tajne pomoćnike u publici, populisti imaju medije. Gledajte ih u oči dok lažu.
autograf
Kad zavlada masama, populizam i vođa koji je više od njegovog simbola postaju ozbiljna politička sila. Štoviše, budući da je često usmjeren projekciji problema na definirane neprijatelje, u početku na susjede i manjine, a kasnije i na domaće izdajnike, populizam stvara dojam prave sile, nameće se javnosti i medijima, zastrašuje i dominira javnim prostorom.
Rezultati populizma su najčešće jadni. Euforiju zamjenjuje nevjerica, oduševljenje očaj. Zato populistički vođa stalno treba raditi i izmišljati čuda, a ako čuda izostanu, što je redovito, nalaze se otpadnici, saboteri i neprijatelji. No u politici je dovoljno doći na vlast, a ne ostvariti obećanja i ciljeve.
Populizam cvjeta u novim demokracijama, u vremenima kriza i u času kad se iz politike povuku pametni i odgovorni. Sve tri okolnosti imamo.
Rezultati populizma su najčešće jadni. Euforiju zamjenjuje nevjerica, oduševljenje očaj. Zato populistički vođa stalno treba raditi i izmišljati čuda, a ako čuda izostanu, što je redovito, nalaze se otpadnici, saboteri i neprijatelji. No u politici je dovoljno doći na vlast, a ne ostvariti obećanja i ciljeve
Naše institucije su nejake. Politička kultura je parohijalna (izraz Almonda i Verbe). Pametni su rezignirani.
Vjeruje se u ličnosti, ne u institucije. Na primjer, izborni model nije pravedan i ne daje legitimnu vlast, iako ga stranke smatraju vjerodostojnim, za njih praktičnim. Za mandat treba vrlo različit broj glasova, granice izbornih jedinica su umjetne. Petlja se s promjenom vlasti.
Vlada koja vodi zemlju nema nikakvu političku legitimnost, iako opozvana i smijenjena radi nekompetentno, pretvara se da je ekspertna i tehnička, a zapravo je privremena i slučajna.
Izborne kampanje su ljetno paradiranje mišićima i preplanulim tenom, a ne ozbiljni programi. Stranke su klijentističke organizacije koje glume da imaju program i ideologije. Razlike se traže u nerješivim (demografija) ili marginalnim pitanjima (partnerstvo ili brak), a još češće u činjenično problematičnom tumačenju povijesti. Ustvari, njihovo ime njihov je program.
Povijest i ekonomska teorija trebaju zapamtiti da hrvatskoj ekonomiji ide najbolje kada nema vladu. Naravno, jer se manje troši na nepotrebne projekte, jer nema pritiska na plaće javnih službenika, jer siva ekonomija bukti izvan kontrole. Nema novih poreza.
Anarhisti i neoliberali trebali bi biti podjednako zadovoljni: što manje države, to je bolji život i cvjeta ekonomija. Objašnjenje je možda i u tome da se uspješno zadužujemo, pa zato više trošimo, da se manje troši na ceremonije i putovanja.
Nema vlade, ali ima obećanja, opozvani ministri predlažu planove, strategije i reforme kao da se ništa nije dogodilo, no na sreću za njih nemaju dovoljno legitimiteta i nisu zakonodavci. Nitko ti ne može dati koliko ti može obećati. Kao i na svadbama – slavi se i troši, računi dolaze naknadno.
Politikom se ne bave učeni i pošteni ljudi. Na slobodan prostor dolaze čudaci, diletanti, pa čak i notorni pokvarenjaci. Nijedna rečenica nije nanijela više štete hrvatskoj demokraciji nego ”neka institucije rade svoj posao” ili njena varijacija ”svatko je nevin do pravomoćne presude”.
Vjeruje se u ličnosti, ne u institucije. Na primjer, izborni model nije pravedan i ne daje legitimnu vlast, iako ga stranke smatraju vjerodostojnim, za njih praktičnim. Za mandat treba vrlo različit broj glasova, granice izbornih jedinica su umjetne. Petlja se s promjenom vlasti
I o najgrubljim povredama odgovornosti lideri šute, a trebali bi jasno reći što misle, ne izjašnjavaju se i misle da se to jednom moglo odnositi i na njih. Nitko nije iznad zakona, no izabrani ili kandidati su pod strožim udarom zakona od prosječnog građana. Za to nikakva smetnja nije da se kandidiraju ratni zločinci, osuđeni kriminalci i optuženi prevaranti i korupcionaši.
Umjesto uzora imamo karakterno problematične na čelu. Poput magarca Benjamina u Orwelovoj ”Životinjskoj farmi“ mudro šute dok svinje vladaju. Kako piše najnoviji Economist: ”Da bi demokracija funkcionirala, pobjednici ne smiju biti pohlepni, gubitnici moraju prihvatiti poraz, a jedni i drugi trebaju pouzdane institucije kao arbitre i stabilizatore”.
Treba odoljeti i izazovu vlasti koja korumpira, koja daje ugodan osjećaj poštovanja i statusa, u najgorim slučajevima i priliku za bogaćenje. Populisti su, ako ne iznad, ono izvan zakona, a povremeni skandali i suđenja nikoga ne straše.
Ne treba se čuditi da populizam cvjeta. To ne zabrinjava političke elite – pa vođama godi kad ih ljudi vole, kad govore dobre vijesti i šire optimizam. Tek kad je stvarno gusto, govore o znoju i suzama, štednji, odricanju. Političari vole izbore, žele biti izabrani, zato teže populizmu.
Nisu svi podjednako vješti u tome. Nekima nedostaje politička inteligencija, pa oponašaju ono što su načuli, divanili s prijateljima. Ne vide u čemu su oni lošiji od drugih. I oni mogu obećati zapošljavanje svim nezaposlenim, penziju svim starima, blagostanje i stan svim društvenim gubitnicima i prezrenima na svijetu.
Kada se tome doda i mogućnost da se javnosti pošalju priopćenja, pojavi deset minuta na televiziji, susjedima da naslutiti da si razgovarao s predsjednikom, nastupio na panelu…, izazov postaje neizdrživ. Još ako obećaš da je dosta varanja, popuštanja centrima moći, stvaraš dojam važnosti.
Politikom se ne bave učeni i pošteni ljudi. Na slobodan prostor dolaze čudaci, diletanti, pa čak i notorni pokvarenjaci. Nijedna rečenica nije nanijela više štete hrvatskoj demokraciji nego ”neka institucije rade svoj posao“ ili njena varijacija ”svatko je nevin do pravomoćne presude”
Prije svega, samog sebe uvjeriš u poziv i dužnost koju ti je dala povijest. Kada se usporedi s drugima koji se pojavljuju na ekranima, daju izjave ili vode ministarstva i gradove, ne vidi nitko od takvih da i on ne može biti političar. Žao mi je što je nestala ”Stranka naravnog zakona” i debakla ideje da nas iz krize može izvući masovna meditacija i levitacija.
Nekad je prepreka bilo školovanje (školska sprema) i znanje stranih jezika, eventualno i boračka prošlost, no to više ne vrijedi. Diplome se kupuju, vrijede i one koje daju sveučilišta koja nastaju nakon kiše i po volji moćnika. Stvar sa stranim jezicima se donekle popravila, ali i pogoršala jer ni vodeći ljudi ne govore hrvatski književni jezik, već preferiraju dijalekte. Sve se može. Nije to loš osjećaj.
No takvi marginalci nisu opasni demokraciji; neki kažu da su oni korisni i nužni. Pokazuju da se i obični ljudi mogu baviti politikom. Mogu, no ne znači da i moraju. Problem je kod onih skeptičnih i samozatajnih koji doista nešto znaju da time što se drugi guraju oni bivaju potisnuti.
Štoviše, vrijedi varijanta Greshamovog zakona o novcu (”Loš novac potiskuje dobar”) i kao i svaka druga inflacija razara samo tkivo političkog sistema, pravila i institucije prazni od aktera, jednostavno: gdje pamet šuti, budale se uzdižu.
Ono što je doista opasno je nastojanje da populizam postane stil i sadržaj politike. Postaje važno samo ono što je emocionalno i medijski atraktivno. Pažnja se skreće na kulise i ceremonije, proslave i obljetnice (po definiciji na prošlost) pod parolom da se ne zaboravi; istu važnost ima pogibija djeteta u nesreći kao i milijun izbjeglica bez hrane i nade.
Vladaju emocije i stvarnost se dramatizira, slave se heroji koji nisu uzori, čuda koja se ne propituju i ne provjeravaju. Kad se vlast počne temeljiti na takvoj mitskoj svijesti, kad se legitimira osobnom karizmom vođe, padamo u preddemokratsku kloaku u kojoj nema cvijeća ni raznih škola, u potiskivanje pluralizma i tolerancije.
Još uvijek su našim vođama stilom i načinom vladanja uzori Tito i Staljin, Pavelić i Franco, a ne Willy Brandt ili Olof Palme. I sad navijaju potiho za Trumpa, a ne imitiraju Obamu.
Prije svega, samog sebe uvjeriš u poziv i dužnost koju ti je dala povijest. Kada se usporediš s drugima, koji se pojavljuju na ekranima, daju izjave ili vode ministarstva i gradove, ne vidi nitko od takvih da i on ne može biti političar. Žao mi je što je nestala ”Stranka naravnog zakona” i debakla ideje da nas iz krize može izvući masovna meditacija i levitacija
Taj populizam nema granice ni mjere. Nema vanjske granice jer se rijetko javno kritizira (nije lako biti protiv herojskih obljetnica i ideje da svaki učenik dobije ručak, svako selo crkvu), nema unutrašnje granice, jer njegovi protagonisti teže sve jačim ponudama, daleko iznad mogućnosti. Kao da licitiraju u preferansu, a imaju loše karte: sad se za poticanje demografske obnove predlaže profesionalizacija majčinstva, sve više naknade i povlastice.
Predlaže se da nezaposleni dobiju plaću, penziju i oni koji nisu radili. To se mirno sluša i ne komentira, a pitanje tko će to platiti, jer se predlaže i smanjenje poreza i proračuna, postavljaju samo zlonamjerni kritičari.
Populisti su opasni jer preziru znanje i pamet, prešućuju činjenice, govore samo o dobrim posljedicama, no ignoriraju stvarnost, preziru rad i odricanje, tvrde da smo najbolji na svijetu. I najljepši. I najbolji u sportu. I pobjeđujemo na matematičkim olimpijadama. Izbjegava se razgovor o tome koliko ideja košta i tko plaća.
Oponašaju se za demokraciju nezdravi uzori: Viktor, Nigel, Donald, Jean-Marie i potvrda ispravnosti nalazi u jakim potezima mađarske, poljske ili češke vlade protiv emigranata, u zatvaranju slobode kretanja (Brexit), gušenju slobode tiska i povijesnom revizionizmu.
Ljudima je dosadila sporost i kompliciranost demokratskog mehanizma. Dosadila im je sloboda i ne bi htjeli dijeliti odgovornost za probleme – žele uživati u rješenjima.
Populizam je znak da se vlada otuđila od naroda, da je iskoristila i izigrala povjerenje, da je narod izgubio vlast. Utjehe nema u glorificiranju neposredne demokracije i referenduma, jer pitanja postaju komplicirana, a učinci slabi.
Populizam je znak nezaustavljive erozije moralne i intelektualne kvalitete vođa, jer i bravar i stručnjak za općenarodnu obranu i nesvršeni gimnazijalac sebe vide kao mesije. Zato psihijatri bježe u politiku, profesori u vladu, a privrednici i poduzetnici ne žele ni blizu.
Ne idu u politiku samo oni koji žele dobit i beneficije, nego i više oni kojima je to neobavezna igra i zabava. Populizmu ne trebaju reforme, naročito ne političke reforme; njima treba kontrola medija i duha.
Sretni su kad je narod zadovoljan igrama i mrvicama kruha. Daju oni i kolače, ali ne i vlast. Njihova logika ne može biti tolerancija i nenasilje (Ghandi: ahimsa), već afektiranje i agresija. Razum i umjerenost možda nisu popularni pred izbore, ali trebaju za upravljanje.
Oponašaju se za demokraciju nezdravi uzori: Viktor, Nigel, Donald, Jean-Marie i potvrda ispravnosti nalazi u jakim potezima mađarske, poljske ili češke vlade protiv emigranata, u zatvaranju slobode kretanja (Brexit), gušenju slobode tiska i povijesnom revizionizmu
Zato je način sprečavanja malignog populizma stalna politička reforma, obrazovanje i sloboda mišljenja. Umjerenost protiv mahnitanja, razum umjesto emocionalne dramatizacije. Svakodnevni rad umjesto slavlja i igara.
”Jedini način da se ispuše rastuća plima destruktivnog populizma i spriječi skretanje prema štetnom protekcionizmu i progresivnoj proizvodnji neprijatelja, pronađu načini odgovora na stvarne poteškoće ljudi. Glavni zadatak nacionalne vlasti je zaštititi socijalnu ravnotežu koja tvori kičmu demokracije”. Tko je to rekao? Javier Solana. Njega je teško optužiti da je lijevi ekstremist, možda čak nostalgični komunist.
Ma što ja pričam. Izbori su na vratima, populisti su se razmahali. Za koga glasati? Za onoga tko više nudi? Uvijek sam se čudio kako ljudi nasjednu šibicarima. Šibicari imaju tajne pomoćnike u publici, populisti imaju medije. Gledajte ih u oči dok lažu.
autograf
