Poštovana ministrice Obuljen, prijavit ćemo vas Europi!

Ni najstariji stanovnici Hrvatske ne sjećaju se kad je ono ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila da će "uskoro" biti raspisan natječaj iz Europskog socijalnog fonda "Mediji zajednice" namijenjen radu neprofitnih medija. Unatoč davnom apelu neprofitnih nakladnika, tih tridesetak milijuna kuna, iako osiguranih i spremnih za raspodjelu, i dalje čami u nekoj škrabici umjesto da pomogne u radu nezavisnim medijima, koje je onomad potezom pera pokosio notorni Zlatko Hasanbegović za svog kratkotrajnog - i fatalnog - boravka u zagrebačkoj Runjaninovoj 2.

Među najstarijim žiteljima s ovih prostora rijetki su i oni koji u sjećanje mogu prizvati kad je ono ministrica kulture najavila izmjene Zakona o elektroničkim medijima. A teško da ima itko živ koji bi se mogao sjetiti da je Obuljen Koržinek rekla kako će aktualna Vlada ove godine donijeti medijsku strategiju, da u dokumentu koji je izradila prethodna garnitura u Ministarstvu kulture ima "niz zanimljivih prijedloga", da će okupiti "užu grupu" koja bi napravila "prohodan nacrt polaznih točaka za medijsku politiku/strategiju" i da će potom "u širokoj javnoj raspravi otvoriti mogućnost sudjelovanja svim dionicima koji mogu doprinijeti" njezinoj izradi.

Jer zaborav je ono na što ministrica iz Runjaninove računa. Pa dok ona iznjedri strateške i prateće akte, da više nema žive duše koja bi pamtila njezina obećanja, a sve kako bi svojim perfidnim metodama u međuvremenu mogla odraditi posao ispod radara, a možda i za nečiji račun. S obzirom na zadnje događaje na medijskoj sceni, sigurno ne za javni. Jer da u Runjaninovoj 2 postoji dobre volje i zdravog razuma i da se država prema novinarstvu zaista odnosi kao prema javnom dobru, možda se danas ne bismo našli u medijsko-pravosudnom ludilu u kojem ti javna televizija tuži cehovsku novinarsku organizaciju, a sudovi presuđuju na štetu satire.

Dakle, ne samo da novi medijski dokumenti nisu doneseni, nego nitko nije vidio ni barem kakav njihov siromašan draft. Viđen je tek Nacrt poziva za dostavu projektnih prijedloga "Mediji zajednice". Dapače, u travnju je čak prošao i javno savjetovanje, ali je onda sve stalo. Zašto, doznat će se tek kasnije, kad ministrica kulture poželi izmijeniti Zakon o elektroničkim medijima i kad postane jasno da su kamenčić u ministričinoj cipelici baš - neprofitni mediji. Kojima pošto-poto treba uskratiti financiranje ili ga, ako već drukčije ne može, svesti na najnižu moguću mjeru izjednačavajući ih s onima koji zarađuju na emitiranju "Bujice" ili služe kao reklamni pano lokalnih šerifa i kabadahija sve se praveći da su mediji. Koji bi uz to sada još bili i "mediji zajednice". Ali, daj što daš. Sve je bolje od neprofitnih, koji evo godinama opstaju, a svatko normalan pretpostavio je da će u ovakvoj političkoj agendi biti pometeni.

Idemo dalje, ministrica je prvo u ožujku ove godine formirala – i to netransparentno – radnu skupinu za izmjenu Zakona o elektroničkim medijima, sve pod izlikom da se taj akt mora uskladiti s EU-direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama, koja tada još nije bila ni usvojena. Formalni povod za izmjene bila je, dakle, Direktiva, ali se ubrzo "otvorilo" mnogo drugih pitanja, pa se odustalo od izmjene tog zakona i krenulo u izradu sasvim novog ZEM-a.

Tako se moglo čuti da Ministarstvo neprofitne medije namjerava izjednačiti s profitnima ne bi li svi skupa pod egidom "medija zajednice" aplicirali za famoznih trideset i nešto milijuna europskih kuna čije se povlačenje – da ne bude zabune – počelo pripremati još za vrijeme mandata HNS-ove ministrice Andreje Zlatar Violić. Valja naglasiti da se ovo redefiniranje potencijalnih korisnika sredstava provodi na svoju ruku i protivno Rezoluciji o medijima zajednice, koju je Europska unija donijela još 2008. godine i u kojoj je jasno definirala njihov status kao "neprofitne organizacije odgovorne zajednici kojoj služe".

Svašta se još dalo čuti od predlagača u toj radnoj skupini. Među ostalim i to da bi bilo "praktično" reducirati članak 12. Zakona o elektroničkim medijima. To je baš onaj članak koji medijima zabranjuje poticanje i širenje mržnje po raznim osnovama, a na temelju kojeg je nedavno šest lokalnih televizija – dakle, zbog govora mržnje u emisiji "Bujica" – odlukom Vijeća za elektroničke medije privremeno ostalo bez koncesije. Oni spomenutim redefiniranjem "medija zajednice" postaju potencijalni primatelj novca iz Europskog socijalnog fonda.

Rad na medijskoj strategiji je posebna priča. Iako je ministrica najavila široku platformu koja će o njoj raspravljati, već mjesecima se u Ministarstvu kulture sastaje fantomska radna skupina, netransparentno i na brzu ruku skupljeno društvance. Sad, možda je to ta "uža grupa" koja će napraviti "prohodan nacrt" koji će se dati "u široku javnu raspravu", ali ne možemo biti sigurni jer iz Ministarstva o tome još nema ni slova. Koliko nam je zasad poznato, riječ je uglavnom o predstavnicima velikih medijskih nakladnika. Novinara ima u tragovima, a predstavnika Hrvatskog novinarskog društva nikako. Uostalom, što bi se novinare pitalo i inače, a kamoli kad se dijele pare?

U međuvremenu u Hrvatskoj ni najstariji stanovnici ne pamte da su mediji i novinari bili zasuti tolikim tužbama, pa i presudama.

Da je Hrvatska radiotelevizija tužila vlastite radnike, a jednoga – ne slučajno predsjednika HND-a – i otpustila zbog ukazivanja na cenzuru.

Da lani bilježimo čak 50 što prijetni, što fizičkih napada na novinare, od kojih su neki popili i dobre batine.

Da se program javne televizije profesionalno srozao do komemorativno-crkvenjačkih razina, a tehnički toliko da ga povremeno čak i nije bilo (evo, ljetos puna dva sata).

Da se na HTV-u za projekte vanjske produkcije upitne kvalitete krčmi javni novac.

Da nekim medijima drmaju ekonomsko-politički lobiji, a nagrađivani novinari putuju u Irsku.

Da je potpredsjednica Vlade u stanju zaustaviti objavu teksta u novinama, da je jedna televizija sposobna "zagubiti" prilog o grupi "Borg", politički nasilnici novinare nazivati moralnim tifusarima, a predsjednica Republike držati kako su prijetnje smrću novinarima samo "iskazivanje nezadovoljstva". Dok u isto vrijeme u njezino ime bliski suradnik-novinar dogovara podobnu osobu (jer to se novinarom ne može nazvati) da s njom napravi intervju za HRT, od kojeg je jučer, iz nepoznatih razloga, odustao premijer Andrej Plenković.

U međuvremenu sud uglednim građaninom i novinarom od formata proglašava tipa koji je kokainom plaćao usluge prostitutki.

Da parafraziramo, dok selo gori, ministrica se češlja pretvarajući se - a lijepo smo rekli da će tako i biti - u civilizacijski prihvatljiviju verziju svog prethodnika, ali s jednakim, a možda i pogubnijim posljedicama za medijski, pa i širi kulturni sektor. Nešto kao Hasanbegović 2.0. Pa kad je već tako, nema nam druge nego da virus prijavimo jedinom lijeku koji priznaje – Europskoj uniji.