Stjecajem geopolitičkih okolnosti, svijet se u provedbi energetske tranzicije našao usporedno s ratom u Europi i novim ratnim sukobom na Bliskom istoku. A u izboru između politike dugoročnih općih koristi te politike sukoba i ratova redovito nadvlada ovo drugo. Zato se s prvom može postaviti pitanje hoće li buduća energetska zbivanja i geopolitički događaji ponoviti antičku „Tukididovu zamku“ u kojoj prijepor vodeće sile i rastuće sile redovito završava sukobom i ratom

Suvremena interpretacija Tukididove zamke

Ovaj autor je u jednoj od energetskih analiza prije 4 godine, stanje svjetskog tržišta naftom prispodobio varijanti Tukididove zamke, pozvavši se na slične interpretacije mogućeg globalnog sukoba Sjedinjenih Američkih Država i NR Kine. (1)

Tukidid, grčki antički povjesničar i vojskovođa iz Atene, iz 5. stoljeća prije Krista, poznat je kao autor povijesne analize Peloponeskih ratova između Atene i peloponeskog saveza gradova-država pod vodstvom Sparte Tukididova zamka je pojam koji objašnjava kako se prijepor između vodeće političke i trgovačke sile (Sparta i peloponeski savez) te sile u usponu (Atena i saveznički gradovi-države) pretvara u rat zbog bojazni vodeće sile od sile u usponu. (2) (3)

U suvremenoj geopolitičkoj analitici, Henry Kissinger se referirao na Tukidida, i pojmom „Tukididova zamka“, označio prijepor dominirajuće sile, Sjedinjenih Američkih Država i sile u usponu, Narodne Republike Kine. Tezu je još podrobnije razradio njegov akademski nasljednik na Harvardskom sveučilištu Graham Allison, koji je u knjizi „Destined for War: Can America and China Escape Thucydides´s Trap?”, 2017. godine analizirao 15 povijesnih slučajeva geopolitičkog prijepora vodeće sile i sile u usponu, od kojih je samo 5 prošlo bez rata dok je 10 završilo ratom.

Kissinger i Allison analizirali su opcije geopolitičkih odnosa između SAD-a i Kine i zaključak je kako su moguća oba ishoda. No, kad sile raspolažu oružjem dovoljnim za potpuno uništenje druge strane te možda i cijele civilizacije, rizik rata postaje neprihvatljiv, kako pokazuje iskustvo Hladnog rata. (2) (3) (4)

Energetika, održivost i energetska tranzicija

Početkom 21. stoljeća u gospodarskoj praksi i ekonomskoj teoriji potpuno je zavladao globalistički kapitalizam te ekonomski i tehnološki optimizam, prouzročen uz ostalo i povijesnim krahom socijalizma desetljeće ranije te globalnom pobjedom kapitalizma kao društveno-ekonomskog ustroja suvremene civilizacije.

 

 

Uz ovakvu globalnu gospodarsku orijentaciju te dominaciju tržišta, kapitala i globalističkog kapitalizma, znanost je sve više i sve jasnije upozoravala i na globalne negativne posljedice industrijske civilizacije, od neizdrživog onečišćenja okoliša, sve intenzivnije eksploatacije svih prirodnih izvora do ugroze opstanka brojnih eko-sustava do nepredvidivih učinaka klimatskih promjena.

Desetljeća obilježena brojnim ekološkim ugrozama i akcidentima, znanstvenim upozorenjima o potrebi suprotstavljanja nepovoljnim klimatskim promjenama te međunarodnih konferencija o zaštiti okoliša, konačno su potaknuli politička vodstva na ozbiljnu akciju.

S potpisivanjem Pariškog sporazuma o klimi 2015. g. činilo se kao da svijet postaje svjestan opasnosti koje donosi nekontrolirani porast eksploatacije prirodnih izvora sirovina i fosilne energije te organizira plan suprotstavljanja tome. (5)

Pariškim sporazumom uspostavljena je globalna suglasnost o nužnosti održive energetike i povećanja korištenja obnovljivih izvora energije. Ali njime nisu definirana potrebna ulaganja kao i dinamika promjene. To se trebalo učiniti nizom konferencija, koje su se održavale svake slijedeće godine, te na njima konkretizirati međunarodne obveze u provedbi Sporazuma. Trebao se osnovati financijski mehanizam, odnosno međunarodna banka koja je svake godine trebala uložiti barem 100 milijarda dolara, prikupljenih od najrazvijenijih zemalja za ulaganje u energetsku tranziciju i nove tehnologije i sustave. Nadalje, trebalo je izgraditi globalni sustav mjerenja emisije stakleničkih plinova radi egzaktnog utvrđivanja globalne emisije koja utječe na klimatske promjene. Naposljetku, trebalo je s vremenom konkretizirati dinamiku napuštanja pa čak i prestanak korištenja pojedinih od fosilnih izvora energije, i tako dalje i tako dalje.

No, svaka od tih konferencija, premda su redovito održavanje svake godine, osim konferencije COP 26, koja je zbog epidemije virusa Covid-19, odgođena s 2020. na 2021., završila je uglavnom bez konkretnijih rezultata. Završni dokument svake od njih uglavnom ponavlja opća načela Pariškog sporazuma,

U postojećim gospodarskim i društveno-ekonomskim prilikama, na svim tržištima pa i u energetici djeluje “nevidljiva ruka” Adama Smitha (tržišta, ponude i potražnje). Opskrba energijom i njezina potrošnja, ne zavise o dobrim namjerama i ciljevima političkih lidera te energetskih menadžera, već o njihovim potrebama za dobiti i održavanju na tržišnim pozicijama i vlastitim položajima. (6)

Zbog toga, kad se raščlane osnovni trendovi korištenja energije u svijetu tijekom proteklih desetak godine, Pariški sporazum o klimi iz 2015. g. danas kao da je dalje od realizacije nego što je bio kad je zaključen. To najbolje pokazuju podaci o potrošnji energije, prije i poslije Sporazuma, prikazani na tablici 1.

Svijet je danas, tj. 2023. g., potrošio za petinu energije više nego u godinama koje su prethodile Pariškom sporazumu. Razvijene zemlje stagniraju s potrošnjom energije u 2023. odnosu na godinu njegova zaključivanja, zemlje u razvoju sada troše preko 40% energije više, a jedino je Europska unija smanjila utrošak energije za 15-ak postotaka u odnosu na razdoblje prije zaključivanja Sporazuma.

Proizvodnja nekih fosilnih izvora energije probile su nedavno povijesne granice. Proizvodnja ugljena u svijetu po prvi u povijesti premašila je 9 milijarda tona s proizvodnjom od blizu 9 milijarda i 100 milijuna tona u 2023. g. Stopa porasta proizvodnje ugljena od 3% nadmašila je stopu rasta proizvodnje i potrošnje ukupne primarne energije od oko 2% u 2023. godine. Najveći svjetski proizvođač ugljena, Kina s proizvodnjom od 4,7 milijarda tona, proizvodi preko polovice svjetskog ugljena a porast proizvodnje ugljena u Kini je u 2023, g. iznosio 3,2%.

Druga velika i brzo rastuća zemlja u razvoju Indija proizvodnjom ugljena premašila je milijardu tona sa stopom porasta od 11% u 2023., dok se treći svjetski proizvođač ugljena, Indonezija, u 2023. približila milijardi tona sa stopom rasta proizvodnje od 12,8% u 2023. g. (8)

Proizvodnja nafte u svijetu je u prošloj godini po prvi put premašila 4,5 milijarde tona. Najveći svjetski proizvođač nafte, SAD, po prvi put je u 2023. premašio proizvodnju od 800 milijuna tona nafte s godišnjom proizvodnjom od 827 milijuna tona. To je blizu dvostruko više od slijedeća dva proizvođača po količini, Rusije s oko 542 i Saudijske Arabije s oko 532 milijuna tona nafte, proizvedene u 2023. godini. (8)

Svjetska proizvodnja prirodnog plina je također znatno povećana. Već tri godine, od 2021. g. svijet proizvodi više od 4 bilijuna (4000 milijarda) m3 prirodnog plina godišnje, s time da se ukupna svjetska proizvodnja prirodnog plina sasvim približila cifri od 4060 milijarda m3u 2023. godini. (8)

Najveći svjetski proizvođač, SAD, po prvi put je s proizvodnjom od 1035 milijarda m3 u 2023. g. premašio godišnju proizvodnju od bilijun ili 1000 milijarda m3 prirodnog plina godišnje. Rusija proizvodi nešto manje od 600 milijarda m3, s tendencijom smanjivanja proizvodnje (zbog sankcija SAD-a i EU), dok je Iran usprkos sankcijama, u 2023. g. premašio proizvodnju od 250 milijarda m3 prirodnog plina. (8)

Emisije CO2, kao glavnog stakleničkog plina i pokazatelja negativnog ljudskog doprinosa nepovoljnim klimatskim promjenama, premašile su u 2023. godini vrijednosti određene Pariškim sporazumom kao granice koje se ne bi smjele premašiti. Ukupna emisija CO2 iz korištenja energije, procesnih postupaka i isparavanja iz permafrosta u zaleđenim dijelovima Zemlje premašila je u 2023. 40 milijarda tona, dok je emisija CO2 kao posljedica upotrebe energije premašila 35 milijarda tona.(8)

U razdoblju poslije Pariškog sporazuma zanimljivo je kako su cijene energije pojeftinile u odnosu na godine neposredno prije Sporazuma. Dakako i cijene energije podložne su tržištu te Smithovoj „nevidljivoj ruci“. No, izgleda kako su glavni sudionici na međunarodnim energetskim tržištima, koji su ujedno i najveći proizvođači i izvoznici te benefitori fosilnih izvora energije ipak utjecali na pojeftinjenje fosilnih izvora energije, što se dobro vidi iz podataka u tablici 2.

Cijene energije su znatno poskupjele usporedno s jačanjem geopolitičkog sukoba između Ruske Federacije i Ukrajine te osobito neposredno poslije agresije Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Osobito su porasle cijene prirodnog plina, kako poslije početka rata, kao i nakon objave Europske unije kako će nadomjestiti uvoz ruskog plina iz drugih izvora, odnosno dobavnih pravaca. No, već u 2023. godine cijene energenata skoro da su se vratile na razine prije krize.

Održivo korištenje energije postalo je zaključivanjem Pariškog sporazuma o klimi glavnim ciljem ali i izazovom ekonomskog ustroja i društvenih sustava naše civilizacije. U propitivanju realne održivosti gospodarskog rasta u fokus sve više ulaze i sami temelji ekonomskog te političkog ustroja društva, poput gospodarskog rasta kao koncepta i glavnog cilja razvoja.

No, kao i redovito u povijesti, osnovni pokazatelji energetike, poput proizvodnje izvora energije, dinamike porasta upotrebe energije i cijene energenata pokazuju kako su interesi glavnih sudionika, najvećih proizvođača i korisnika energije te glavnih sudionika na energetskim tržištima nadvladali zajednički interes održivosti i energetske tranzicije..

Uz navedene probleme i izazove u provedbu Pariškog sporazuma, odnosno pravodobne energetske tranzicije, početkom trećeg desetljeća 21. stoljeća globalna razvojna pitanja potpuno je zasjenila geopolitika tako da se sada, oko polovice trećeg desetljeća 21. stoljeća čini kao da je geopolitika postala prioritet u odnosu na održivost, energetsku politiku i tranzicijute pitanja osiguranja nesmetanog razvitka i opstanka suvremene civilizacije.

Suvremena stvarnost te daljnja budućnost naše industrijske i tehnološke civilizacije karakterizirana je značajnim neizvjesnostima i izazovima koji proizlaze iz energetsko-sirovinskog ali i geopolitičkog spleta okolnosti te pitanja budućeg razvitka. Njihovi uzroci i razlozi mogu se pripisati podjednako geopolitičkim silnicama proteklih 2–3 desetljeća kao i materijalno-ekonomskim te energetskim okolnostima sadašnjosti i budućnosti suvremene civilizacije.

Geopolitički prijepori i suprotnosti, rat u Europi od 2022. i na Bliskom istoku od listopada 2023., a osobito mogući globalni prijepori, mogli bi još pojačati različitost ciljeva dvaju oblika energetike odnosno energetske politike:

  • Zelena transformacija ka održivosti i kružnom gospodarstvu ili
  • Geopolitički uvjetovana energetika koja djeluje poput „ratne” ekonomije

Time bi se energetski paradoks uz eskalaciju geopolitičkih prijepora mogao pretvoriti u globalnu zamku, pri čemu bi ciljevi energetske tranzicije mogli biti trajnije nadvladani geopolitičkim ciljevima. U takvom tipu budućeg gospodarskog razvitka i političkih odnosa ciljevi energetske tranzicije i politike tranzicije mogli bi biti potpuno nadomješteni ciljevima geopolitičke dominacije i ratne ekonomije.

Sukob SAD-a i zemalja zapada s Rusijom, osobito u pogledu daljnjeg proširivanja utjecaja SAD-a i njegovih saveznika na nezavisne države, koje su ranije bile u sastavu bivšeg SSSR-a s jedne strane, kao i naznake prijepora i budućih sukoba između SAD-a i Kine po modelu hladnoratovskog sukobljavanja, glavne su odrednice budućih prijepora i sukoba.

U globalnim političkim odnosima izgleda da se tek oblikuje glavni geopolitički prijepor 21. stoljeća, onaj između SAD-a i Kine. Ovo stanje pomalo podsjeća na početak Hladnog rata, potkraj 40-ih godina 20. stoljeća, kad su se oblikovale glavne ideološke, ekonomske i političke suprotnosti, ali sukobi još nisu započeli. Slično tome, ekonomski i politički odnosi SAD-a i Kine podsjećaju na odmjeravanje snaga i ispitivanje protivnika te vlastitih opcija.

Ovo odmjeravanje snaga već se vidi u gospodarskoj sferi, kroz povremene optužbe američke strane uperene ne pojedine kineske velike kompanije zbog navodne industrijske špijunaže ili nelojalne konkurencije na tržištu. To je prisutno i u geopolitičkoj sferi, kroz povremena odmjeravanja političkog utjecaja te vojnih snaga u Južnokineskom moru. To je zamjetno i u pristupu globalnim ekonomskim odnosima, od tečajne politike do sklapanja pojedinih gospodarskih sporazuma u Aziji bez američke nazočnosti.

Također je sve istaknutije aktivnije djelovanje zemalja iz takozvane skupine BRICS ili BRIKS (Rusija, Kina, Indija, Brazil i Južnoafrička Republika te Iran, koji nije uključen u navedenu kraticu ali je politički sve bliži djelovanju navedenih zemalja).

Što će donijeti budućnost?

Provedba energetske i gospodarske tranzicije prema trajnoj održivosti mogla bi se brže provesti uz uključivanje planskog gospodarskog sustava u gospodarstvo tržišta i kapitala, ali to je suprotno od povijesnih iskustava o dominantnoj ulozi tržišta i kapitala. U društvenom smislu, to bi vodilo svojevrsnom povratku socijalizma koji je ekonomski i društveno poražen u 20. stoljeću.

Uz to, u proteklih nekoliko godina fokus političke pozornosti pomaknuo se s globalne održivosti prema novim geopolitičkim prijeporima i regionalnim sukobima te tome prilagođenim politikama. Stjecajem geopolitičkih okolnosti, svijet se tako u provedbi energetske tranzicije našao usporedno s ratom u Europi i novim ratnim sukobom na Bliskom istoku. A u izboru između politike dugoročnih općih koristi te politike sukoba i ratova redovito nadvlada ovo drugo.

Prema tome, doista se može postaviti pitanje hoće li buduća energetska zbivanja i geopolitički događaji ponoviti antičku „Tukididovu zamku“ u kojoj prijepor vodeće sile i rastuće sile redovito završava sukobom i ratom?

Hoće li čovječanstvo očuvati gospodarstvo, tehnološki razvitak i udobnosti suvremenog života uz manji intenzitet korištenja prirodnih izvora i energije te ublažavanje nepovoljnih klimatskih promjena i smanjivanje onečišćenja okoliša, pokazati će budućnost?

Hoće li se naći dovoljno znanja i umijeća za pravodobnu energetsku, gospodarsku i društvenu tranziciju te dovoljno razuma za rješavanje njezinih društvenih izazova i političkih prijepora na miran način, glavna su pitanja ne samo održivosti već i samog opstanka naše civilizacije?

Izvori:

geopolitika