Josh Brolin glumi Eddieja Mannixa, visokopozicionirana zaposlenika holivudskoga filmskoga studija, koji se nalazi na životnoj prekretnici i neprestano je mučen grizodušjem jer zapostavlja vlastitu obitelj. Navedeno se manifestira kao anksioznost koju simbolizira neuspjelo nastojanje da prestane pušiti te skrivanje prave istine od supruge. Opsesivno-komuplzivni odlasci svećeniku pritom mu niti malo ne pomažu. Osim obiteljskih problema, protagonist se nalazi i na poslovnoj prekretnici: dobiva ponudu da napusti stresan položaj u filmskoj industriji te se posveti ugodnijem poslu s kraćim radnim vremenom te potencijalno većom financijskom dobiti u obrambenoj industriji.
Stres mu ne olakšavaju niti filmski radnici njegova studija. Baird Whitlock (George Clooney) alkoholu i ženama je sklona glumačka zvijezda koja nestaje pri kraju snimanja sladunjavog i kičastog biblijskog spektakla Ave, Cezare!. DeeAnna Moran (Scarlett Johansson) problematična je starleta koja postaje prijetnja studijskom ugledu zbog vanbračne trudnoće i čestih skandala. Ruralni Hobie Doyle (Alden Ehrenreich) zbog intervencije više studijske sile doživljava žanrovski transfer pa iz trivijalnih vesterna prelazi u melodramatski filmski projekt pedantnoga redatelja Laurencea Laurentza (Ralph Fiennes). Zvijezda mjuzikla Burt Gurney (Channing Tatum) povezao se s komunističkim društvom scenarista koji se žele osvetiti studijima zbog eksploatacije te namjerno ubacuju u svoje scenarije subverzivan komunistički podtekst. Ne smijemo zaboraviti niti tračerske novinarske blizanke Thoru i Thessaly (Tilda Swinton), koje također proganjaju izbezumljenog Mannixa koji sve više osjeća da se svijet oko njega kao i on sam dezintegrira.
Ovlaš navedene osnovne konture zapleta novoga filma braće Coen sugeriraju da je posrijedi djelo razvene radnje pa se zasigurno pitate kako su autori sve narativne linije i rukavce uspjeli strpati u manje od dva sata trajanja djela? Cilj im nije bio, čini se, razviti složenu mozaičnu strukturu s isprofiliranim likovima i razrađenim odnosima, nego naznačiti kaos koji se velikom brzinom razvija oko glavnoga protagonista u vremenu kada se klasični Hollywood polagano počinje primicati svom kraju. Međutim, djelo ostavlja dojam narativne nekonciznosti jer previše je likova i podzapleta da bi se oni uspjeli u ovoj minutaži isprofilirati na odgovarajući način. Stoga je većina sporednih likova svedena na karikaturalnu razinu, premda su imali potencijala da se razviju u zanimljive likove, koji bi istodobno tipski predstavljali određene aspekte filmskoga svijeta i imali kompleksniju psihologiju. Na taj način doimaju se tek kao statisti u Mannixovoj priči te su agensi koji sve više potiču osjećaj raspada njegova svijeta.
Mannixove su probleme autori nastojali zaogrnuti humornim ruhom, no komični efekti nisu uvijek uspješno izvedeni. Na mjestima gdje su ih Coenovi forsirali, kao u podzapleti s komunizmu sklonim scenaristima, oni djeluju usiljeno, isforsirano te ne postižu željeni učinak. S druge strane, pojedini mali prizori poput Mannixova susreta s montažerkom C. C. Calhoun (Frances McDormand), koji predstavlja simpatičnu posvetu filmskoj tehnologiji prije njezina srljanja u digitalni barbarizam, odaju pravi duh razdoblja.
Ave, Cezare! nastoji ostaviti dojam filmske satire tako što pokazuje što se odvija iza kulisa ne samo snimanja filmova nego i staromodna studijskoga režima, koji se uvelike razlikuje od toga kako veliki studiji funkcioniraju u suvremenosti. Dok Hollywood danas manje-više nalikuje na veliki talent show u kojem se neprestano pronalaze nova i svježa glumačka lica koja potom nakon dva ili tri filma bivaju odbačena i zaboravljena jer se pretpostavlja da je publika njima zasićena, nekada su stvari funkcionirale na drugačiji način. Većina glumaca i redatelja bila je pod studijskim ugovorom, koji ih je obvezivao da snimaju isključivo filmove za matičnu kuću. Iza svakoga glumca postojala je cijela propagandna mašinerija koja je pažljivo brusila njegovu ili njezinu sliku u javnosti, pretvarajući ih u medijske konstrukte kako bi se publika mogla bolje s njima poistovjetiti. u svrhu toga bili su i glumački tipizirani s obzirom na određeni profil uloga koje su im neprestano bile namijenjivane. Stoga Mannix u filmu Coenovih neprestano mora budno paziti nad svojim nestašnim zvijezdama koje pronalaze različite načine da izmigolje strogom i budnom nadzoru poslodavca te dovedu studio u nepriliku.
Stilski Ave, Cezare! nastoji pastiširati brojne postupke karakteristične za klasični Hollywood, a posebice se ističu metafilmski umetci imaginarnim žanrovskih ostvarenja koja se trenutačno nalaze u produkciji studija. Ako podrobnije osmotrimo žanrovska određena djela koja Capitol Studios snima, uvidjet ćemo da su posrijedi žanrovi koju su svoj život mahom završili s klasičnim Hollywoodom. Riječ je o povijesnim i biblijskim intoniranim spektaklima, vesternima, melodramama, pomorskim pustolovinama, dakle, ostvarenjima kojima je cilj ponuditi svojoj publici eskapistički bijeg od stvarnosti. Proizvodnja iluzija tako je kontrapunktirana složenim, a katkada i karikaturalno intoniranim zgodama iz života protagonista, čiji problemi sve više počinju nalikovati na složen filmski zaplet. Ave, Cezare! solidna je i tek sporadično uspjela posveta starim danima filma te ujedno blaga satira na svijet koji se specijalizirao u stvaranju iluzija.
filmovi
Stres mu ne olakšavaju niti filmski radnici njegova studija. Baird Whitlock (George Clooney) alkoholu i ženama je sklona glumačka zvijezda koja nestaje pri kraju snimanja sladunjavog i kičastog biblijskog spektakla Ave, Cezare!. DeeAnna Moran (Scarlett Johansson) problematična je starleta koja postaje prijetnja studijskom ugledu zbog vanbračne trudnoće i čestih skandala. Ruralni Hobie Doyle (Alden Ehrenreich) zbog intervencije više studijske sile doživljava žanrovski transfer pa iz trivijalnih vesterna prelazi u melodramatski filmski projekt pedantnoga redatelja Laurencea Laurentza (Ralph Fiennes). Zvijezda mjuzikla Burt Gurney (Channing Tatum) povezao se s komunističkim društvom scenarista koji se žele osvetiti studijima zbog eksploatacije te namjerno ubacuju u svoje scenarije subverzivan komunistički podtekst. Ne smijemo zaboraviti niti tračerske novinarske blizanke Thoru i Thessaly (Tilda Swinton), koje također proganjaju izbezumljenog Mannixa koji sve više osjeća da se svijet oko njega kao i on sam dezintegrira.
Ovlaš navedene osnovne konture zapleta novoga filma braće Coen sugeriraju da je posrijedi djelo razvene radnje pa se zasigurno pitate kako su autori sve narativne linije i rukavce uspjeli strpati u manje od dva sata trajanja djela? Cilj im nije bio, čini se, razviti složenu mozaičnu strukturu s isprofiliranim likovima i razrađenim odnosima, nego naznačiti kaos koji se velikom brzinom razvija oko glavnoga protagonista u vremenu kada se klasični Hollywood polagano počinje primicati svom kraju. Međutim, djelo ostavlja dojam narativne nekonciznosti jer previše je likova i podzapleta da bi se oni uspjeli u ovoj minutaži isprofilirati na odgovarajući način. Stoga je većina sporednih likova svedena na karikaturalnu razinu, premda su imali potencijala da se razviju u zanimljive likove, koji bi istodobno tipski predstavljali određene aspekte filmskoga svijeta i imali kompleksniju psihologiju. Na taj način doimaju se tek kao statisti u Mannixovoj priči te su agensi koji sve više potiču osjećaj raspada njegova svijeta.
Mannixove su probleme autori nastojali zaogrnuti humornim ruhom, no komični efekti nisu uvijek uspješno izvedeni. Na mjestima gdje su ih Coenovi forsirali, kao u podzapleti s komunizmu sklonim scenaristima, oni djeluju usiljeno, isforsirano te ne postižu željeni učinak. S druge strane, pojedini mali prizori poput Mannixova susreta s montažerkom C. C. Calhoun (Frances McDormand), koji predstavlja simpatičnu posvetu filmskoj tehnologiji prije njezina srljanja u digitalni barbarizam, odaju pravi duh razdoblja.
Ave, Cezare! nastoji ostaviti dojam filmske satire tako što pokazuje što se odvija iza kulisa ne samo snimanja filmova nego i staromodna studijskoga režima, koji se uvelike razlikuje od toga kako veliki studiji funkcioniraju u suvremenosti. Dok Hollywood danas manje-više nalikuje na veliki talent show u kojem se neprestano pronalaze nova i svježa glumačka lica koja potom nakon dva ili tri filma bivaju odbačena i zaboravljena jer se pretpostavlja da je publika njima zasićena, nekada su stvari funkcionirale na drugačiji način. Većina glumaca i redatelja bila je pod studijskim ugovorom, koji ih je obvezivao da snimaju isključivo filmove za matičnu kuću. Iza svakoga glumca postojala je cijela propagandna mašinerija koja je pažljivo brusila njegovu ili njezinu sliku u javnosti, pretvarajući ih u medijske konstrukte kako bi se publika mogla bolje s njima poistovjetiti. u svrhu toga bili su i glumački tipizirani s obzirom na određeni profil uloga koje su im neprestano bile namijenjivane. Stoga Mannix u filmu Coenovih neprestano mora budno paziti nad svojim nestašnim zvijezdama koje pronalaze različite načine da izmigolje strogom i budnom nadzoru poslodavca te dovedu studio u nepriliku.
Stilski Ave, Cezare! nastoji pastiširati brojne postupke karakteristične za klasični Hollywood, a posebice se ističu metafilmski umetci imaginarnim žanrovskih ostvarenja koja se trenutačno nalaze u produkciji studija. Ako podrobnije osmotrimo žanrovska određena djela koja Capitol Studios snima, uvidjet ćemo da su posrijedi žanrovi koju su svoj život mahom završili s klasičnim Hollywoodom. Riječ je o povijesnim i biblijskim intoniranim spektaklima, vesternima, melodramama, pomorskim pustolovinama, dakle, ostvarenjima kojima je cilj ponuditi svojoj publici eskapistički bijeg od stvarnosti. Proizvodnja iluzija tako je kontrapunktirana složenim, a katkada i karikaturalno intoniranim zgodama iz života protagonista, čiji problemi sve više počinju nalikovati na složen filmski zaplet. Ave, Cezare! solidna je i tek sporadično uspjela posveta starim danima filma te ujedno blaga satira na svijet koji se specijalizirao u stvaranju iluzija.
filmovi
