Izbor Sama Mendesa (Vrtlog života, Put iskupljenja) za redatelja Skyfalla (2012) bio je nešto hrabriji potez producentskoga tima koji stoji iza filmskoga serijala o Jamesu Bondu. Naspram redatelja-poslušnika i rutinera na zalazu karijere, projekt su dodijelili osobi koja još uvijek visoko kotira u mainstream filmskim krugovima, a navedeni postupak mogao je značiti da će napokon redatelj imati priliku da dobije nešto više kreativne slobode. Mendes je iskoristio priliku te odabrao uravnotežen pristup – zadržao je serijal na utabanim stazama, no istodobno je pokušao unijeti u njega dozu svježine. U situaciji kada drugi serijal o tajnim agentima – Cruiseova Nemoguća misija, sve više počinje nalikovati na serijal o Bondu, producenti su morali shvatiti da banalne priče, natrpane reklamnim rekvizitima u rasponu od satova do automobila, te bombastični akcijski prizori koji graniče s parodičnošću, uskoro više nikoga neće moći natjerati u kinodvorane. Mačoidni James Bond u svijetu dvadeset i prvoga stoljeća djeluje kao strano tijelo u prostoru i vremenu, koji svojom kulturnom anakronošću više ne može parirati superjunacima i Ethanu Huntu. Vjerojatno je navedeno potaknulo scenariste i Mendesa da prodube Bondov karakter u Skyfallu, uvodeći u priču njegovu pretpovijest, a ujedno su osuvremenili i njegovu pozadinsku ekipu – Moneypenny, Q-a i M-a. Bjelački, heteroseksualni i izrazito maskulini Bond morao je ostati, no njegovi pomagači su tu da bi bili prijemčivi multikulturalnoj suvremenosti te informatičkom dobu dvadeset i prvoga stoljeća.
Mendes je, očito potaknut kritičarskim i komercijalnim uspjehom prethodnika, odlučio zadržati redateljsku funkciju i u Spectreu te nastaviti tamo gdje je u Skyfallu stao. Reklamiranje popularnih brendova nastojao je smanjiti, nastavio je kopati po Bondovoj prošlosti ne bi li protagonist zadržao svoju humanu dimenziju koja sugerira da nije posrijedi tek bešćutni plaćeni ubojica, a njegove zavodničke kapacitete pokušao je prizemljiti. Doduše, razvikana i krajnje kratka pojava Monice Bellucci u ulozi Lucije, udovice čovjeka kojega je Bond netom poslao u vječnost, s dramaturške točke gledišta sasvim je suvišna i nepotrebna. Retardira ionako predugačku radnju te predstavlja ostatak neke druge, predfeminističke prošlosti. Novina u ostvarenju je Bondovo sučeljavanje sa Spectreom, svjetskom kriminalnom organizacijom koja je bila prisutna u ranijim produkcijama. Posljednji se put pojavila 1971. u filmu Dijamanti su vječni, što znači da su scenaristi odlučili posegnuti za već postojećim likovima tako što su ih ponovno vratili u opticaj, a zamjetne su i brojne reference na bogatu prošlost serijala.
Scenaristi Neal Purvis, John Logan, Robert Wade i Jaz Butterworth nastojali su da ideja bude suvremena i aktualna, ne sasvim lišena društvenoga komentara. Problematika je tako usmjerena na nadgledanje i praćenje u informatičkom dobu te moralne preokupacije oko (ne)ovlaštenog lišavanja privatnosti. Posrijedi je ostvarenje koje svoju publiku primarno ne želi zamarati složenim (društvenim i političkim) konceptima jer je naglasak na zabavi i pustolovnosti pa navedeni idejni sloj nije razrađen. Njegova je funkcija da cjelini osigura konciznost tako što će akcionost povezati s trenutačno aktualnim problemima, no ostaje dojam da je scenarij trebao biti koncizniji i usredotočeniji.
U usporedbi sa Skyfallom, Spectre je mnogo slabije ostvarenje. Mendes je sposoban redatelj koji zna izvrsno postaviti prizore, poput raskošne i bombastične uvodne sekvence koja se odvija u Mexico Cityju. Međutim, dobar dio onoga što se dešava nakon toga kao da nam sugerira da se redatelj umorio u uvodu te sada nikako ne uspijeva u potpunosti povratiti dah. Produkcijski gledano, film je vizualno dotjeran kao i Daniel Craig u svojim skupim odijelima, no raskošan celofan u koji je cjelina upakirana ne može sakriti činjenicu da je praznjikava. Prvo što nas upućuje na to je sam glavni glumac koji djeluje pomalo umorno i nenadahnuto, a od pomoći nije bila niti Léa Seydoux jer između njih, uz sav silni trud, nikakva kemija ne postoji.
Spectre prema kraju opasno gubi dah u svojih sto i pedeset minuta trajanja. Posljednjih sat vremena je trebalo prekrojiti i izbalansirati, maštovitije i uvjerljivije osmisliti obrate. Posebice se traljavim doima marokanski segment filma (zanimljivo je da je i ovogodišnja Nemoguća misija imala svoj marokanski dio). Koliko god uvodna akcijska sekvenca bila dobra, toliko je ona u marokanskom vlaku beskrvna, banalna i rutinska. Bond se uvijek sukobljava na mjestima punim ljudi, bilo da je riječ o interijerima ili eksterijerima, no kada se sukob zahukta, prostor je iznenada prazan – rezerviran samo za protagonista i antagonista. Kao da Mendes ne zna kako bi postavio prizor s više ljudi. Marokanski vlak u potpunosti je lišen ljudi pa se zapitate gdje su svi nestali u vlaku koji je u pokretu.
Unatoč svim pohvalama koje je doživio, Skyfall je, budimo realni, samo raskošan produkt zabavljačke industrije, no postavio je određena očekivanja od svoga nasljednika. Spectre umjesto da razvija serijal dalje, pokušava preživjeti na inovacijama prethodnika te nostalgičnim posezanjem za prošlošću serijala. Između toga ostavlja dojam da se redatelj gubio, a scenaristi nisu sasvim bili sigurni kojim bi putem usmjerili priču.
filmovi
Mendes je, očito potaknut kritičarskim i komercijalnim uspjehom prethodnika, odlučio zadržati redateljsku funkciju i u Spectreu te nastaviti tamo gdje je u Skyfallu stao. Reklamiranje popularnih brendova nastojao je smanjiti, nastavio je kopati po Bondovoj prošlosti ne bi li protagonist zadržao svoju humanu dimenziju koja sugerira da nije posrijedi tek bešćutni plaćeni ubojica, a njegove zavodničke kapacitete pokušao je prizemljiti. Doduše, razvikana i krajnje kratka pojava Monice Bellucci u ulozi Lucije, udovice čovjeka kojega je Bond netom poslao u vječnost, s dramaturške točke gledišta sasvim je suvišna i nepotrebna. Retardira ionako predugačku radnju te predstavlja ostatak neke druge, predfeminističke prošlosti. Novina u ostvarenju je Bondovo sučeljavanje sa Spectreom, svjetskom kriminalnom organizacijom koja je bila prisutna u ranijim produkcijama. Posljednji se put pojavila 1971. u filmu Dijamanti su vječni, što znači da su scenaristi odlučili posegnuti za već postojećim likovima tako što su ih ponovno vratili u opticaj, a zamjetne su i brojne reference na bogatu prošlost serijala.
Scenaristi Neal Purvis, John Logan, Robert Wade i Jaz Butterworth nastojali su da ideja bude suvremena i aktualna, ne sasvim lišena društvenoga komentara. Problematika je tako usmjerena na nadgledanje i praćenje u informatičkom dobu te moralne preokupacije oko (ne)ovlaštenog lišavanja privatnosti. Posrijedi je ostvarenje koje svoju publiku primarno ne želi zamarati složenim (društvenim i političkim) konceptima jer je naglasak na zabavi i pustolovnosti pa navedeni idejni sloj nije razrađen. Njegova je funkcija da cjelini osigura konciznost tako što će akcionost povezati s trenutačno aktualnim problemima, no ostaje dojam da je scenarij trebao biti koncizniji i usredotočeniji.
U usporedbi sa Skyfallom, Spectre je mnogo slabije ostvarenje. Mendes je sposoban redatelj koji zna izvrsno postaviti prizore, poput raskošne i bombastične uvodne sekvence koja se odvija u Mexico Cityju. Međutim, dobar dio onoga što se dešava nakon toga kao da nam sugerira da se redatelj umorio u uvodu te sada nikako ne uspijeva u potpunosti povratiti dah. Produkcijski gledano, film je vizualno dotjeran kao i Daniel Craig u svojim skupim odijelima, no raskošan celofan u koji je cjelina upakirana ne može sakriti činjenicu da je praznjikava. Prvo što nas upućuje na to je sam glavni glumac koji djeluje pomalo umorno i nenadahnuto, a od pomoći nije bila niti Léa Seydoux jer između njih, uz sav silni trud, nikakva kemija ne postoji.
Spectre prema kraju opasno gubi dah u svojih sto i pedeset minuta trajanja. Posljednjih sat vremena je trebalo prekrojiti i izbalansirati, maštovitije i uvjerljivije osmisliti obrate. Posebice se traljavim doima marokanski segment filma (zanimljivo je da je i ovogodišnja Nemoguća misija imala svoj marokanski dio). Koliko god uvodna akcijska sekvenca bila dobra, toliko je ona u marokanskom vlaku beskrvna, banalna i rutinska. Bond se uvijek sukobljava na mjestima punim ljudi, bilo da je riječ o interijerima ili eksterijerima, no kada se sukob zahukta, prostor je iznenada prazan – rezerviran samo za protagonista i antagonista. Kao da Mendes ne zna kako bi postavio prizor s više ljudi. Marokanski vlak u potpunosti je lišen ljudi pa se zapitate gdje su svi nestali u vlaku koji je u pokretu.
Unatoč svim pohvalama koje je doživio, Skyfall je, budimo realni, samo raskošan produkt zabavljačke industrije, no postavio je određena očekivanja od svoga nasljednika. Spectre umjesto da razvija serijal dalje, pokušava preživjeti na inovacijama prethodnika te nostalgičnim posezanjem za prošlošću serijala. Između toga ostavlja dojam da se redatelj gubio, a scenaristi nisu sasvim bili sigurni kojim bi putem usmjerili priču.
filmovi
