Na dan potresa HRT je na program stavio ‘Grka Zorbu’, najbolji film koji se uopće moglo emitirati. Nakon što Zorbasu i njegovom engleskom prijatelju na Kreti propadne veliki posao, Zorba, uz zvuke sirtakija, pleše. To je život! U vremenu korone i zemljotresa dobrodošao podsjetnik na to da će života biti i poslije njih
I koronu ćemo lakše preživjeti uz dobre TV programe, a engleska serija ‘Jadnici’, snimljena po čuvenom romanu Victora Hugoa, spada u pažnje vrijedne sadržaje. Radnja je manje-više poznata svima koji su čitali lektire prije pojave kurikularnih puritanaca, budničara, začinjavaca, ognjištara i sličnih. Jean Valjean, robijaš koji je dospio na dugu robiju (pet godina zatvora, produženo na 19 zbog pokušaja bijega) jer je ukrao kruh kojega je bio gladan, na uvjetnoj slobodi – nakon kraćeg kolebanja i plemenite geste svećenika koji mu je oprostio krađu srebrnine – pokušava živjeti pošteno. Postaje i načelnik gradića u koji dospijeva sirota Fantine, majka male Cosette, koju je ostavila užasnim, grabežljivim gostioničarima, bračnom paru Thenardieru i Thenardierovici (oni su godinama kotirali kao drugo ime za tip beskrajno pohlepnog čovjeka i ugostitelja), no pažnji institucije koja radi svoj posao, policajca koji ga je čuvao na robiji, ne izmiče sličnost novopečenog načelnika sa starim robijašem. Policajac je ‘pravednik’ koji je zao; robijaš je prijestupnik iz nevolje koji je odlučio postati pošten, ali mu društvo ne da. Hugo je Valjeana i policajca Javerta, koji ga žestoko mrzi, derivirao iz jedne jedine ličnosti, legendarnog prijestupnika Vidocqa, koji je nakon kriminalne karijere postao policajac. Kod nas je – ne možemo ne spomenuti – češći obrnut slučaj. Policajci postaju kriminalci. Ostalo je isto: što sitniji prijestupnik, to manje olakotnih okolnosti, zastara, razumijevanja.
Čuveni srpski pulmolog dr. Branimir Nestorović, koji se proslavio tvrdnjom kako je korona ‘najsmešniji virus u istoriji čovečanstva’, mora se prati kod Milomira Marića (svi ga mrze i ismijavaju, ubila ga preslaba riječ), no pada u sjenu pored naslova emisije – ‘Samo se Srbija odbranila od koronavirusa’. Jest, malo morgen. Nestorović je antologijsku rečenicu, kaže, izrekao stojeći pored Vučića, pa ga zato napadaju, a ne zato što je njezin sadržaj istinski problematičan. Nije Nestorović sam, mnogi su podcijenili opasnost od ovog virusa i to je podcjenjivanje jedan od ključnih razloga uspjeha pandemije: ‘lakši od gripe’, ‘mladi ne umiru’, bla-bla. Napoleon je jednom rekao kako su žene ‘jedini protivnik kojega je moguće pobijediti povlačenjem’, da je ovo vidio, znao bi da protivnika od kojih spašava evakuacija ima još. Drugi Marićevi gosti rekli su dosta zanimljivih stvari: jedna od njih odnosi se na to da smo tek sada u stanju cijeniti socijalistički tip zdravstva, koji smo do jučer napadali. Bolnice starog tipa pokazale su se naime dobrima u zbrinjavanju zaraženih: da nije njih, gdje bi toliki ljudi išli? U Americi, gdje se sve plaća, ta će hiperliberalizacija zdravstva sada biti plaćena sto puta više nego da su imali normalno zdravstveno osiguranje. Drugi su rekli da treba cijeniti vojsku, koja ‘nije samo za ratovanje’ – i to ima smisla. A nakon ove pandemije čovječanstvo će morati prevrednovati sve vrijednosti i u ovom trenutku nitko ne može ni pretpostaviti kako će sve to svršiti.
‘Andrej Plenković je nalik na mog omiljenog trenera Josea Mourinha’, kaže – tko? Darko Milinović, čovjek kojega je ‘Mourinho’ deložirao iz stranke, što je kompliment Milinovićevu smislu za realizam i Plenkovićevu njuhu za opasnost. Doktor je objasnio kako je Mourinhova doktrina da pobjeđuje tim, a ne pojedinac, pa ako izgubi pojedinac, gubi i tim: Plenki je, kaže doktor, bio najslabiji na desnom krilu, koje je ojačao Zdravkom Bušić, Medvedom i Anušićem, na centru je postavio Butkovića i Bačića, i dobio šest nula. Milinović je priznao kako s Plenkovićem bolje surađuje kao nestranački nego kao stranački župan, a mi moramo zaključiti kako ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh. Prve ‘žrtve’ korone u Hrvata su pripadnici ognjištarske desnice u HDZ-u, koje je zbijanje stranačkih redova u epidemiji dodatno oslabilo; sve u svemu, bila je to ekipa kojoj čovjek ne bi dao da upravlja omanjom zadrugom, a kamoli državom, naročito u vrijeme pandemije. Vili Beroš je Plenkovićev izbor koji pokazuje koliko je prvi čovjek Vlade bolji kad kadrovira iz svog inkubatora, umjesto iz onoga koji su oformili njegovi protivnici. Inače, 28. siječnja Plenković je rekao da je Milana Kujundžića smijenio ‘jer nije u stanju fokusirati se na epidemiju’; premda je to bio izgovor (Kujundžić je smijenjen zbog neobjašnjivog bogatstva i sličnih afera), ipak pokazuje da je premijer epidemiju vrlo rano shvatio ozbiljno. Trump ju je za to vrijeme negirao, pa će sada imati kaos.
Čovjek svaku večer zaspe s nadom da će se sutra probuditi i shvatiti da je priča s koronom samo ružan san, a probudi se s najjačim potresom u zadnjih 140 godina! Zemlja se ljuljala kao more, predmeti su plesali, stvari se tresle, a nakon jedne minute cijeli je Zagreb bio vani, na prvi dan proljeća i prvi dan kad su pahulje snijega vijale kroz zrak. Sve relativno naopako, kako bi rekao pokojni Slamnig, bog mu dao pokoja duši. A HRT je na program stavio najbolji film koji se uopće moglo emitirati, savršenog ‘Grka Zorbu’ Michaela Cacoyannisa iz 1964. godine, snimljenog prema jednom od najboljih romana svjetske književnosti, koji je napisao Nikos Kazantzakis. Roman treba pročitati, film pogledati, nema smisla da sada prepričavamo sadržaj, samo završne scene. Dakle, nakon što Zorbasu i njegovom engleskom prijatelju na Kreti propadne veliki posao s izvlačenjem trupaca s vrha brda, Zorba, uz zvuke sirtakija, pleše. To je život! Stvaranje, razaranje, novi počeci, pa opet isto. U vremenu korone i zemljotresa dobrodošao podsjetnik na to da će života biti i poslije njih, i veselja i tuge. Od elegičnih se tonova umire.
portalnovosti
Jadnici, HRT, 15. ožujka, 21:45
I koronu ćemo lakše preživjeti uz dobre TV programe, a engleska serija ‘Jadnici’, snimljena po čuvenom romanu Victora Hugoa, spada u pažnje vrijedne sadržaje. Radnja je manje-više poznata svima koji su čitali lektire prije pojave kurikularnih puritanaca, budničara, začinjavaca, ognjištara i sličnih. Jean Valjean, robijaš koji je dospio na dugu robiju (pet godina zatvora, produženo na 19 zbog pokušaja bijega) jer je ukrao kruh kojega je bio gladan, na uvjetnoj slobodi – nakon kraćeg kolebanja i plemenite geste svećenika koji mu je oprostio krađu srebrnine – pokušava živjeti pošteno. Postaje i načelnik gradića u koji dospijeva sirota Fantine, majka male Cosette, koju je ostavila užasnim, grabežljivim gostioničarima, bračnom paru Thenardieru i Thenardierovici (oni su godinama kotirali kao drugo ime za tip beskrajno pohlepnog čovjeka i ugostitelja), no pažnji institucije koja radi svoj posao, policajca koji ga je čuvao na robiji, ne izmiče sličnost novopečenog načelnika sa starim robijašem. Policajac je ‘pravednik’ koji je zao; robijaš je prijestupnik iz nevolje koji je odlučio postati pošten, ali mu društvo ne da. Hugo je Valjeana i policajca Javerta, koji ga žestoko mrzi, derivirao iz jedne jedine ličnosti, legendarnog prijestupnika Vidocqa, koji je nakon kriminalne karijere postao policajac. Kod nas je – ne možemo ne spomenuti – češći obrnut slučaj. Policajci postaju kriminalci. Ostalo je isto: što sitniji prijestupnik, to manje olakotnih okolnosti, zastara, razumijevanja.
Ćirilica, Happy TV, 17. ožujka, 20:00
Čuveni srpski pulmolog dr. Branimir Nestorović, koji se proslavio tvrdnjom kako je korona ‘najsmešniji virus u istoriji čovečanstva’, mora se prati kod Milomira Marića (svi ga mrze i ismijavaju, ubila ga preslaba riječ), no pada u sjenu pored naslova emisije – ‘Samo se Srbija odbranila od koronavirusa’. Jest, malo morgen. Nestorović je antologijsku rečenicu, kaže, izrekao stojeći pored Vučića, pa ga zato napadaju, a ne zato što je njezin sadržaj istinski problematičan. Nije Nestorović sam, mnogi su podcijenili opasnost od ovog virusa i to je podcjenjivanje jedan od ključnih razloga uspjeha pandemije: ‘lakši od gripe’, ‘mladi ne umiru’, bla-bla. Napoleon je jednom rekao kako su žene ‘jedini protivnik kojega je moguće pobijediti povlačenjem’, da je ovo vidio, znao bi da protivnika od kojih spašava evakuacija ima još. Drugi Marićevi gosti rekli su dosta zanimljivih stvari: jedna od njih odnosi se na to da smo tek sada u stanju cijeniti socijalistički tip zdravstva, koji smo do jučer napadali. Bolnice starog tipa pokazale su se naime dobrima u zbrinjavanju zaraženih: da nije njih, gdje bi toliki ljudi išli? U Americi, gdje se sve plaća, ta će hiperliberalizacija zdravstva sada biti plaćena sto puta više nego da su imali normalno zdravstveno osiguranje. Drugi su rekli da treba cijeniti vojsku, koja ‘nije samo za ratovanje’ – i to ima smisla. A nakon ove pandemije čovječanstvo će morati prevrednovati sve vrijednosti i u ovom trenutku nitko ne može ni pretpostaviti kako će sve to svršiti.
N1 uživo, 18. ožujka, 10:30
‘Andrej Plenković je nalik na mog omiljenog trenera Josea Mourinha’, kaže – tko? Darko Milinović, čovjek kojega je ‘Mourinho’ deložirao iz stranke, što je kompliment Milinovićevu smislu za realizam i Plenkovićevu njuhu za opasnost. Doktor je objasnio kako je Mourinhova doktrina da pobjeđuje tim, a ne pojedinac, pa ako izgubi pojedinac, gubi i tim: Plenki je, kaže doktor, bio najslabiji na desnom krilu, koje je ojačao Zdravkom Bušić, Medvedom i Anušićem, na centru je postavio Butkovića i Bačića, i dobio šest nula. Milinović je priznao kako s Plenkovićem bolje surađuje kao nestranački nego kao stranački župan, a mi moramo zaključiti kako ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh. Prve ‘žrtve’ korone u Hrvata su pripadnici ognjištarske desnice u HDZ-u, koje je zbijanje stranačkih redova u epidemiji dodatno oslabilo; sve u svemu, bila je to ekipa kojoj čovjek ne bi dao da upravlja omanjom zadrugom, a kamoli državom, naročito u vrijeme pandemije. Vili Beroš je Plenkovićev izbor koji pokazuje koliko je prvi čovjek Vlade bolji kad kadrovira iz svog inkubatora, umjesto iz onoga koji su oformili njegovi protivnici. Inače, 28. siječnja Plenković je rekao da je Milana Kujundžića smijenio ‘jer nije u stanju fokusirati se na epidemiju’; premda je to bio izgovor (Kujundžić je smijenjen zbog neobjašnjivog bogatstva i sličnih afera), ipak pokazuje da je premijer epidemiju vrlo rano shvatio ozbiljno. Trump ju je za to vrijeme negirao, pa će sada imati kaos.
Grk Zorba, HRT, 22. ožujka, 07:28
Čovjek svaku večer zaspe s nadom da će se sutra probuditi i shvatiti da je priča s koronom samo ružan san, a probudi se s najjačim potresom u zadnjih 140 godina! Zemlja se ljuljala kao more, predmeti su plesali, stvari se tresle, a nakon jedne minute cijeli je Zagreb bio vani, na prvi dan proljeća i prvi dan kad su pahulje snijega vijale kroz zrak. Sve relativno naopako, kako bi rekao pokojni Slamnig, bog mu dao pokoja duši. A HRT je na program stavio najbolji film koji se uopće moglo emitirati, savršenog ‘Grka Zorbu’ Michaela Cacoyannisa iz 1964. godine, snimljenog prema jednom od najboljih romana svjetske književnosti, koji je napisao Nikos Kazantzakis. Roman treba pročitati, film pogledati, nema smisla da sada prepričavamo sadržaj, samo završne scene. Dakle, nakon što Zorbasu i njegovom engleskom prijatelju na Kreti propadne veliki posao s izvlačenjem trupaca s vrha brda, Zorba, uz zvuke sirtakija, pleše. To je život! Stvaranje, razaranje, novi počeci, pa opet isto. U vremenu korone i zemljotresa dobrodošao podsjetnik na to da će života biti i poslije njih, i veselja i tuge. Od elegičnih se tonova umire.
portalnovosti
