U povodu održavanja 5. brodske konvencije zanstvene fantastike Marsonikon razgovarao sam s piscem Danijelom Bogdanovićem, glavnim gostom. Rođen je 1980. godine u Fuldi (gradu autoguma u Njemačkoj), u obitelji u kojoj nema nijednog pisca. Završio je gimnaziju u Požegi, pa upravnopravni studij na Veleučilištu u Požegi, a onda još i pravni fakultet u Osijeku (ispočetka, jer je upao upravo pred bolonju, pa mu nisu priznali ništa od ispita). Pisanje mu je strast od malih nogu, ali nije se usudio slati išta na objavljivanje do svoje dvadesetpete godine. Otada do danas kontinuirano objavljuje po svim mogućim žanrovskim i nežanrovskim medijima. Po njegovoj slobodnoj procjeni, do sada mu je objavljeno devedesetak priča, plus zbirka priča Najveća igra u svemiru i šire, i roman Noćni vlak za Dukku. Za neka od tih djela nagrađen je, i to s tri SFere, tri Artefakta, drugom essekonskom nagradom i trećom istrakonskom. Piše i dalje – cilj mu je, kaže, objaviti sto priča. Onda tisuću.
U subotu se održava peta po redu SF konvencija Marsonikon. Na mapi događanja vezanih za promicanje znastvene fantastike, Slavonski Brod se etablirao kao nezaobilazno regionalno okupljalište uspješnih autora, znalaca i upućene publike. Brod se, zahvaljujući naporima organizatora-zaljubljenika u ovaj književni žanr, ravnopravno pridružio starijim i sličnim vrtloženjima SF energije. Što Marsonikon razlikuje od ostalih konvencija? Što posjetitelj cjelodnevne konvencije može dobiti samo u Slavonskom Brodu?
Razlikuju ga ljudi. Razlikuje ga elan tih ljudi, dovoljno jak da u samo nekoliko godina podigne jednu novu konvenciju na razinu prepoznatljivosti u cijeloj državi. Govorim, naravno, u okvirima fandoma, jer šira javnost ne zna, nažalost, ni za konvencije s puno dužom tradicijom i stažom (što je opet problem za neku drugu priču, a tiče se vječne bitke između srednjestrujaškog elitizma i žanrovske, odnosno, u ovom kontekstu, znanstvenofantastičarske ili općenito fantastičarske getoiziranosti). Mislim da je brzom jačanju Marsonikona doprinijela kombinacija inata i želje organizatora da se nešto napravi, s jedne strane, te relativna praktičnost grada srednje veličine, s druge strane, koji posjeduje sve što i puno veći gradovi u kojima se događaju druge konvencije, ali ne pati od raspršenosti interesa publike. Lakše je, putem lokalne televizije i portala, doprijeti do publike koja je zainteresirana za takve događaje. U većim gradovima će konvencija možda imati više posjetitelja, ali kad se izračuna odnos broja stanovnika s brojem posjetitelja, čini mi se da Slavonski Brod tu odnosi prevagu.
Osim toga, tu je i marsonikonska određenost kao književne konvencije, kakav je, koliko mi je poznato, još jedino FFK u Pazinu, ali on se ne određuje kao konvencija, nego kao festival i karakterno je drugačiji od Marsonikona. Tako da ispada da je Marsonikon jedina čisto književna konvencija u Hrvatskoj.
Pozvani ste kao ugledni gost predstaviti svoj roman Noćni vlak za Dukku, uz sugovorničku pomoć Ivana Lutza. Možete li ukratko, naravno, bez spojlanja, prepričati o čemu se u romanu radi?
U dvjestotinjak godina udaljenoj budućnosti postoji tranzit ljudi između Zemlje i planeta zvanog Dukka – koji se ne razlikuje pretjerano od Zemlje, a nalazi se na udaljenosti otprilike kao i Mars. Ljudi putuju između ta dva planeta raketama u kriosnu, sve dok jedna zemaljska korporacija ne dođe na ideju (budući da vlakovi više ne postoje, jer su u nekom trenutku postali suvišno i neprofitabilno prijevozno sredstvo) da put između Zemlje i Dukke pretvori u turističku atrakciju, po uzoru na putovanja transsibirskom željeznicom ili vječna drndanja po tračnicama u vrijeme Divljeg zapada. Tako su konstruirali repliku parnog vlaka s početka 20. stoljeća i odlučili njime prevoziti ljude na Dukku i natrag. Dakle, parni vlak u svemiru. Naravno, to su skupa putovanja koja traju po nekoliko mjeseci tako da se na vlak ne može ukrcati bilo tko.
Na jedno takvo putovanje kreće grupica ljudi koji se međusobno ne poznaju, svatko od njih sa svojom pričom i svojim teretima na leđima. A kakvo bi to putovanje vlakom bilo kad se u njemu ne bi dogodilo ubojstvo? I kakvo bi to putovanje parnim vlakom po svemiru bilo kad se na njemu ne bi dogodila barem jedna tučnjava u salunu u nekoj zabiti Divljeg zapada?
Jesam li spomenuo da se radnja odvija u svemiru?
Po Darku Suvinu, poznatom teoretičaru SF-a i piscu kultne knjige Od Lukijana do Lunjika, začudnost i spoznajnost dva su ključna elementa znastvene fantastike, koji u amalgamskom prožimanju objašnjavaju zamišljen, a nepostojeći svijet, nekakvu evolucijsku mogućnost postojećeg svijeta. Što je u Noćnom vlaku za Dukku začudno, a što spoznajno? Što je Dukka?
Teško mi je kao autoru romana objektivno reći što bi nekome tu trebalo biti začudno, a još manje spoznajno. Mene je pisanju „Dukke“ privukla ideja parnog vlaka koji putuje svemirom. Što, kvragu, parni vlak radi u svemiru? Kako dospijeva tamo? Zašto bi uopće bio ondje – imate proklete rakete! Možda će nekome drugome fantastičniji biti pojedini likovi ili neki događaji, ne znam. O tome treba suditi svatko za sebe. Astronaut koji bude čitao taj roman, vjerojatno će zijevati, jer, eto, on je sve to prošao. Samo što se iskreno nadam da nijedan astronaut nikada neće prolaziti kroz što su moji likovi prošli.
Kojem podžanru roman pripapada? Otkuda vaša okrenutost baš toj tematici? Naravno, mislim na utjecaje. Što je za vas zapravo scinence fiction?
Ja bih roman svrstao u neku kriminalističku relativno hard sf weird space operu, labavih granica. Tematika mi se nekako nametnula sama od sebe. Nisam išao za tim da prije pisanja odredim koliko će kojeg podžanra biti u knjizi. Bilo ga je onoliko koliko su moji likovi i događaji oko njih odredili da će biti, a to je po meni najzabavniji dio pisanja – ne znati kamo će te odvesti. Nekako mi stavljanje u ladicu nikada nije bilo interesantno, odnosno, smatram to ograničavajućim faktorom kod pisanja. Ako odlučiš pisati taj i taj žanr i slijepo se toga držiš, nikada se ne možeš potpuno opustiti i najvažnije, prepustiti događajima na papiru ili kompjutorskom ekranu da te vode. Naravno, to je možda samo odjek postmodernističkog vremena u kojemu sam odrastao, kada ništa nije nespojivo i ništa nije nemoguće, u literarnom smislu. Pa ni u bilo kojem drugom, kad malo bolje razmislim.
Pouzdano znam da nikada neću biti u stanju pisati dovoljno tvrd sf kakvog pišu primjerice Stephen Baxter ili Kim Stanley Robinson – nisam dovoljno potkovan znanjem, a i kad bih počeo pisati nešto u tome smjeru, gotovo sigurno bih tijekom pisanja odlutao nekamo drugamo. Što ne znači da ne cijenim pisce koji su do kraja predani „znanstvenoj“ odrednici fantastike. Fascinira me čitati takvo štivo, iako počesto i ne uspijem razumjeti baš svaki njegov element. Ali, jednoga dana kad završim sve fakultete prirodnih znanosti, možda tada napišem roman u kojemu ću svoja objašnjenja tehnologije potkrijepiti jednadžbama koje nisu samo besmislena nakupina ikseva, ipsilona ili slova grčkog alfabeta egzotičnog izgleda.
Koji su vaši književni uzori uopće i u znastvenoj fantastici? Bilo bi dobro da osim imena navedete i neke naslove.
Kako sam uz pisanje i čitanje odrastao, tako su mnogi autori prošli kroz moje sito uzora, ostavivši u njemu poneko zrno svoga stila pisanja ili tematike. Danas ne mogu baš reći da imam uzore, ali postoje autori koje iznimno cijenim – bilo da se radi o načinu kako kreiraju likove i radnju ili tehnikama koje koriste kod pisanja. Ime koje najčešće spominjem kao neku vrstu indirektnog mentora je Stephen King, o čijim se radovima može svašta reći, ali se ne može poreći da čovjek ima nevjerojatno pristupačan, a opet literaran stil pisanja. Ne znam nijednog drugog autora kojega bih, po tom pitanju, mogao usporediti s Kingom. Čitajući njegova djela najviše sam naučio o gradnji likova i pisanu općenito. Svakom mladom piscu bih preporučio da pročitaju njegovu knjigu „On Writing“ koja je savršen priručnik o tome što je pisanje i kako treba pisati.
Dan Simmons je autor uz kojega sam zavolio sf. Koliko god da ju puta pročitam, tetralogija o Hyperionu me uvijek obara s nogu. U zadnje vrijeme opčinjava me Haruki Murakami koji, istina, uvijek ima jednog te istog, depresivnog protagonista, ali koji piše takvom lakoćom i gradi tako uvjerljive svjetove da moram pročitati svaku njegovu novu knjigu. Možda mi je najbolje njegovo štivo do sada „Lov na divlju ovcu“. Chuck Palahniuk me zadivljuje svojim ludilom i nepredvidljivošću. Njegova slavna priča „Guts“ je baš zabavna i cute, preporučljiva za pročitati nakon obilnog ručka u gostima. Tu je još i Donna Tartt koja me fascinira kompleksnošću i gustoćom svojih likova i radnje. „Tajna povijest“ je fenomenalna knjiga! Mnogo je tu još autora koji su me se dojmili u ovom ili onom smislu. Clarke, Niven, Pavličić, Chrichton, William Golding i još dva kofera drugih.
Jese li filmofil? Koje bi SF filmove izdvojili kao svoje favorite, uzbuđujuće i jedankovrijedne kao i drugi igrani filmovi koji orisavaju iskustveni svijet?
Prvi fantastični film kojega se sjećam da sam pogledao je bio One Million Years B.C. Tada sam zavolio dinsaure. Onda je bio Gospodar prstenova, ali onaj nedovršeni iz '78. zbog kojeg sam zavolio vilenjake i orke. Hrpa je filmova koje bih mogao izdvojiti. Blade Runner, prvi Matrix, prva dva Aliena, Odiseje u svemiru, općenito sve Kubrickovo i Lynchovo, Mad Maxovi (ovaj zadnji me baš odvalio), stari Total Recall, Clockwork Orange, Inception, Gattacca i naravno, nezaobilazni klasik, trilogija Human Centipede. Šalim se, naravno. Valja samo drugi dio.
Otkud poriv za pisanjem? Vjerujete li da literatura može promijeniti svijet ili su vaši motivi prizemljeniji odnosno smatrate li da se radi o zabavi?
Pišem otkako sam naučio slova. Nikad mi nisu bili dovoljni svjetovi iz crtića i filmova koje sam gledao, pa sam tijekom igranja izmišljao vlastite. Nakon toga sam ih počeo crtati, pa pisati o njima. Crtanje sam malo zapostavio na uštrb pisanja, ali ne žalim se.
Naravno da literatura može promijeniti svijet. Pogledajte što su učinile Biblija, Kuran, Talmud i slične knjige. Ovo zapravo i nije šala. Sve ovisi o trenutku u vremenu. Danas će teško koja knjiga uspjeti nešto promijeniti u svijetu, jer previše je dostupnih alternativa i utjecaja. Ako i uspije nešto promijeniti to je ograničeno na određeno područje ili osobe i relativno brzo gubi svoju djelotvornost. Literatura koja danas mijenja svijet zove se društvena mreža. Knjiga je, nažalost, izgubila tu moć. Ali, jednom kad Internet postane svjestan, pa podivlja i onemogući nam da ga koristimo, bit ćemo prisiljeni vratiti se knjigama. Tada će se pojaviti neke nove Biblije i Kurani i barem nakratko ćemo ponovno biti ponosni sluge tih mrtvih stabala uprskanih krvlju od tinte.
A moji motivi za pisanje – u međuvremenu mi se čini da više nemam nekog dubokog motiva. Želim samo ispričati priču. Pisanje je postalo dio mene i kad bih prestao, osjećao bih se amputirano. Ne gajim iluziju da su moja djela nešto grandiozno, nešto što će jednom postati klasik i ljudi će ih spominjati u intervjuima, kao što sam ja spominjao neka djela ovdje. Pišem prvenstveno za sebe, ono što mene osobno zabavlja, a oni koji kažu da to rade samo za druge ili lažu ili su profesionalni pisci. Ako neko od tih djela bude i objavljeno, pa to ljudi pročitaju i zabave se, nitko sretniji od mene. A ako mi to još bude i plaćeno… eh, sad sam malo previše zaglibio u znanstvenu fantastiku.
Budućnost SF-a? Ne čini li vam se da je znastvena i realizirana mašta (korporacije) često ispred mašte pisaca? Je li prošlo zlatno doba SF-a odnosno predviđanja budućnosti svijeta? Ili je naglasak na literaturi, okvirima neobičnog u koje se stavljaju karakteri- najvažniji?
SF će uvijek imati budućnost. Pitanje je samo u kojem će se obliku manifestirati. Ono što je danas SF i ono što je SF bio prije šezdeset godina, dvije su vrlo udaljene stvari. Što je u redu i normalno, jer svijet se razvija, a znanstvena fantastika se po defaultu mora razviti prije njega. Pitanje zlatnog doba SF-a ili zlatnog doba bilo čega drugoga podsjeća me na meni jedan od najboljih filmova Woodyja Allena koje sam gledao: Ponoć u Parizu – u svakom dobu neko prijašnje doba se čini kao zlatno doba kojega više nema. Tako će se ljudi za šezdeset godina vjerojatno pitati jesu li desete godine 21. stoljeća bile zlatno doba SF-a. Tehnologija nikada neće prestati napredovati, predviđanja će uvijek biti i iako se trenutno čini kako je u današnje vrijeme stvarnost brža od mašte, jednom kad se nekom piscu prvi put dogodi onaj klik u glavi koji će njegovu maštu odvesti u nekom sasvim novom smjeru, doći će i neko novo zlatno doba SF-a. Pitanje je jedino hoće li ono biti u obliku knjiga ili nečega drugoga.
Planovi? Kakav je situacija s izdavaštvom u Hrvatskoj? Je li hendikep biti pisac iz malog mjesta?
Nekako sam se uvijek libio pisanja romana. Ne zato što nisam mislio da bih ga mogao napisati, nego zato što sam znao da bi mi to oduzelo puno vremena tijekom kojega sam mogao neke svoje druge ideje (a, srećom, nikada mi ih ne nedostaje) pretočiti na papir. Nekako se više nalazim u kraćoj formi. Međutim, otkako mi je objavljena „Dukka“, počinjem misliti da je pisanje romana slična drogi (o kojoj ne znam ništa osim onoga što sam vidio u serijama, filmovima i lecima doktora Sakomana!) – probaš ju i shvatiš da se jako dobro osjećaš, pa poželiš probati još jednom… Ideja za neke nove romane imam, a hoću li ih i kada napisati, o tome ću kad provijećam sam sa sobom.
Često se na konvencijama povede pitanje stanja izdavaštva u našoj zemlji koje nekako uvijek dovede do zaključka kako izdavaštvo postoji, kako koliko-toliko funkcionira, ali kako nije najveći problem što se ne izdaje, nego što se ne čita. Netko je jednom izjavio kako u Hrvatskoj ima više ljudi koji pišu SF nego koji ga čitaju. To je tužna pretpostavka, ali sudeći po prodaji SF knjiga, možda i nije toliko neistinita. S druge strane, i nežanrovska literatura se prodaje na kapaljku, tako da u tome smislu ne možemo jadikovati da se nalazimo u gorem položaju.
Kultura čitanja u nas je u rangu ugroženosti s bjeloglavim supom, a spasiti ju možemo na isti način kao i supove – razmnožavanjem. U ovo slučaju, interesa za čitanjem. A kako to učiniti? Pa, napisat ću knjigu u kojoj ćete moći pročitati sve o tome.
