U knjizi Građanin: Između povijesti i literature Franco Moretti nudi analizu razvoja romana kao književne vrste koju je nemoguće odvojiti od uspona i razvoja srednje klase.
Franco Moretti, talijanski teoretičar književnosti i kritičar marksističkog pedigrea, u svom dosadašnjem radu posvetio je posebno mjesto povijesti razvitka romaneskne forme, odnosno romana kao dominantne književne vrste "modernog" svijeta. Povijest romana Moretti je obrađivao iz raznih rakursa, iz čega su proizašli naslovi i radovi koji su kroz književnopovijesnu, sociološku, psihoanalitičku, pa i geografsku analizu stvorili opus tekstova koji kroz svoju multidisciplinarnost zorno pokazuje kompleksno biće romana kao vrste. Njegova posljednja knjiga Građanin: između povijesti i literature ("The Bourgeois: Between History and Literature", Verso, 2013.), koju u prijevodu Ive Gjurkin objavljuje Multimedijalni institut u suradnji s Kulturtregerom i Kurzivom, pruža uistinu jedinstven pogled na genezu romana kao građanske književne vrste te proze kao "prvog i pravog građanskog stila". U Građaninu Moretti detaljno i s velikom analitičkom preciznošću supostavlja povijesni i književni niz u nastojanju da prikaže ulogu proze, napose romana, u predstavljanju ali i izgradnji građanskog identiteta počevši od industrijskog kapitalizma u 18. stoljeću pa sve do solidifikacije građanstva koncem 19. stoljeća u vladajuću, kapitalističku srednju klasu.
Moretti kroz dijakronijski pregled razvoja romana prikazuje kako se ta književna vrsta, u sprezi s razvojem srednje klase, prilagođavala i mijenjala u skladu s društvenim i ekonomskim okolnostima, oslanjajući se na hermeneutičke te kvantitativne metode tekstualne analize. U kratkom povijesnom osvrtu Moretti se poziva na veberijansku sociološku tradiciju tvrdnjom da je povezanost buržoazije i kapitalizma neosporna već od ranog razvoja kapitalizma te da je točka spajanja novih klasnih realnosti i kulturalnih oblika od izuzetne važnosti. Stvaranje nove srednje klase koja okupira prostor između aristokracije i proletarijata bio je prema tome izravan rezultat ekonomskih promjena u osvit kapitalizma, a novi društveni odnosi bitno su utjecali na sve ostale aspekte života. Oslanjajući se na Lukácsa, Moretti se pridržava ideje da su književni oblici svojevrsni "fosilni ostaci" nekad živućeg i problemskog "sada", što ga navodi da narative i zaplete koje analizira promatra u kontekstu širih društvenih fenomena. Prateći sve formalne promjene koje su se odvijale tijekom razvoja romana od 18. stoljeća, Moretti posebnu pozornost daje stilu, odnosno spletu gramatičko-sintaktičkih elemenata te promjeni semantičkih polja koje povezuje s promjenama u kapitalističkom društvu. U tom smislu, velika pozornost dana je ključnim riječima koje izdvaja iz širokog korpusa tekstova (na tragu Raymonda Williamsa), kao jezične jedinice koje su indikativne za promjene u povijesti kulture i kapitalističkog društva.
Te ključne riječi – "korisno", "učinkovitost", "ugoda", "ozbiljno", "utjecaj", "ozbiljan: 'earnest'" (engl.) te "roba" (tal.) - protežu se kroz gotovo sva poglavlja knjige, a služe kao svojevrsno vezivno tkivo između empirijskog svijeta i svijeta romana. Moretti ih sam naziva indicijama građanskih vrijednosti, koje se prelijevaju iz građanskog svijeta u fikciju, no one također pokazuju postupnu izmjenu semantičkih polja u evoluciji romana kao građanske vrste. Jednostavnije rečeno, kako se mijenjala svijest o tome što znači biti građanin, odnosno pripadnik emancipiranog srednjeg sloja društva, tako se mijenjala sama forma romana. Kao što Moretti pokazuje svojom minucioznom analizom, razvoj građanstva od društvene skupine kojom dominiraju trgovci i obrtnici pa do vodeće društvene skupine industrijalaca i vlasnika sredstava proizvodnje mahom prate tematske i formalne promjene u strukturi romanu. Prateći razvojnu putanju ekonomsko-društvenih odnosa u građanskoj prozi, Moretti polazi od "pustolovnog" tipa kapitalizma 18. stoljeća, temeljenog na dalekoj trgovini, preko rane industrijalizacije i stvaranja obrisa građanskog srednjeg sloja i izgradnje kolektivnog identiteta, do visoko industrijaliziranog svijeta u kojem građanstvo drži svu moć. Ukratko – jasno se oslikava nerazdruživost građanstva i kapitalizma.
S formalne strane te promjene uočavaju se kroz razvoj romana iz analitičkog tipa, koji vrvi preciznim ali i često suvišnim opisima materijalnog svijeta, u ono što u povijesti književnosti nazivamo realističkim romanom, čije su razvojne faze u Građaninu većim dijelom u fokusu analize. Prateći genezu i promjene mimetičkog pristupa književnosti, koji uistinu obilježava prozu stoljeća industrijskog i građanskog napretka, realistički tip teksta omogućio je da se u literarni svijet prenese sva metodičnost i preciznost koju je zahtijevao novi, građanski svijet. Analizirajući brojne formalne odlike romana, Moretti posebno mjesto daje pojavi slobodnog neupravnog stila kao pripovjedne tehnike realističkog romana; tehnike koja spaja objektivno i subjektivno, u vidu objedinjenja lika i pripovjedača. Za Morettija je ključan primjer toga kako se spajanjem dvaju tipova diskursa unutar pripovjednog svijeta može iščitati složeni "diskurs građanske doxe", odnosno upliva vjerovanja i uvjerenja građanstva sa svim svojim paradoksima i proturječjima u prozu. Mapirajući tako evoluciju romana 19. stoljeća kao egzemplarne "ozbiljne velike forme" sposobne za internalizaciju raznih aspekata građanskog društva, zanimljivo je da Moretti do konačnih zaključaka o odnosu proze i kapitalističkog građanstva dolazi tek s uvođenjem Ibsenovog dramskog opusa. U građanskim (realističkim) romanima 18. i 19. stoljeća Moretti je pronašao svijet racionalno određenog sustava, novi unutarnji svijet građanstva, borbu s naslijeđem starog režima te neizbježni sukob između suprotstavljenih društvenih skupina. U Ibsenovim dramama pronašao je sivilo budućnosti - Ibsenovi likovi, mahom autodestruktivni kapitalisti koji se sukobljavaju sa svojim parnjacima, dramatiziraju sukob unutar iste društvene skupine. U suštini, svi interni sukobi koji sačinjavaju okosnicu samog građanskog, kapitalističkog društva, polagano su vrhunac realizacije dosegnuli u dramskoj vrsti te na vidjelo iznijeli svu težinu tereta koji proza građanskog svijeta podnosi.
U konačnici, Moretti u Građaninu dolazi do zaključka da je proza specifično građanski stil upravo zbog toga što od samih začetaka modernog, industrijskog kapitalizma proza evoluira uz kapitalističko društvo te u sebi sadrži izmijenjene društvene i ekonomske promjene koje su na djelu kroz povijest. Naravno, povijesni i književni niz međusobno su ovisni te ih se takvima mora i promatrati. Stoga se roman, kao analitička forma, pokazao izuzetno podatnim za sve nedorečenosti i proturječja kapitalističkog društva, ali i razvoj građanina kao modernog subjekta – te u produžetku i drama - tako da nam je u maniri "fosilnih ostataka" dan uvid u neosporivu poveznicu između povijesno-društvenih okolnosti i kulturnih oblika. Morettijev Građanin pruža uistinu fascinantan pregled te kompleksne problematike, vješto meandrirajući između tekstova, društvenih prilika te uvijek prisutnog duha kapitalizma. U krajnjoj liniji, pokazujući kako je kapitalizam neodvojiv od formiranja i razvitka građanskog staleža, sustavno i odlučno demonstrira kako kulturna proizvodnja ne može biti promatrana kao izolirani fenomen – koprena između svijeta i teksta itekako je porozna.
kulturpunkt
Franco Moretti, talijanski teoretičar književnosti i kritičar marksističkog pedigrea, u svom dosadašnjem radu posvetio je posebno mjesto povijesti razvitka romaneskne forme, odnosno romana kao dominantne književne vrste "modernog" svijeta. Povijest romana Moretti je obrađivao iz raznih rakursa, iz čega su proizašli naslovi i radovi koji su kroz književnopovijesnu, sociološku, psihoanalitičku, pa i geografsku analizu stvorili opus tekstova koji kroz svoju multidisciplinarnost zorno pokazuje kompleksno biće romana kao vrste. Njegova posljednja knjiga Građanin: između povijesti i literature ("The Bourgeois: Between History and Literature", Verso, 2013.), koju u prijevodu Ive Gjurkin objavljuje Multimedijalni institut u suradnji s Kulturtregerom i Kurzivom, pruža uistinu jedinstven pogled na genezu romana kao građanske književne vrste te proze kao "prvog i pravog građanskog stila". U Građaninu Moretti detaljno i s velikom analitičkom preciznošću supostavlja povijesni i književni niz u nastojanju da prikaže ulogu proze, napose romana, u predstavljanju ali i izgradnji građanskog identiteta počevši od industrijskog kapitalizma u 18. stoljeću pa sve do solidifikacije građanstva koncem 19. stoljeća u vladajuću, kapitalističku srednju klasu.
Moretti kroz dijakronijski pregled razvoja romana prikazuje kako se ta književna vrsta, u sprezi s razvojem srednje klase, prilagođavala i mijenjala u skladu s društvenim i ekonomskim okolnostima, oslanjajući se na hermeneutičke te kvantitativne metode tekstualne analize. U kratkom povijesnom osvrtu Moretti se poziva na veberijansku sociološku tradiciju tvrdnjom da je povezanost buržoazije i kapitalizma neosporna već od ranog razvoja kapitalizma te da je točka spajanja novih klasnih realnosti i kulturalnih oblika od izuzetne važnosti. Stvaranje nove srednje klase koja okupira prostor između aristokracije i proletarijata bio je prema tome izravan rezultat ekonomskih promjena u osvit kapitalizma, a novi društveni odnosi bitno su utjecali na sve ostale aspekte života. Oslanjajući se na Lukácsa, Moretti se pridržava ideje da su književni oblici svojevrsni "fosilni ostaci" nekad živućeg i problemskog "sada", što ga navodi da narative i zaplete koje analizira promatra u kontekstu širih društvenih fenomena. Prateći sve formalne promjene koje su se odvijale tijekom razvoja romana od 18. stoljeća, Moretti posebnu pozornost daje stilu, odnosno spletu gramatičko-sintaktičkih elemenata te promjeni semantičkih polja koje povezuje s promjenama u kapitalističkom društvu. U tom smislu, velika pozornost dana je ključnim riječima koje izdvaja iz širokog korpusa tekstova (na tragu Raymonda Williamsa), kao jezične jedinice koje su indikativne za promjene u povijesti kulture i kapitalističkog društva.
Te ključne riječi – "korisno", "učinkovitost", "ugoda", "ozbiljno", "utjecaj", "ozbiljan: 'earnest'" (engl.) te "roba" (tal.) - protežu se kroz gotovo sva poglavlja knjige, a služe kao svojevrsno vezivno tkivo između empirijskog svijeta i svijeta romana. Moretti ih sam naziva indicijama građanskih vrijednosti, koje se prelijevaju iz građanskog svijeta u fikciju, no one također pokazuju postupnu izmjenu semantičkih polja u evoluciji romana kao građanske vrste. Jednostavnije rečeno, kako se mijenjala svijest o tome što znači biti građanin, odnosno pripadnik emancipiranog srednjeg sloja društva, tako se mijenjala sama forma romana. Kao što Moretti pokazuje svojom minucioznom analizom, razvoj građanstva od društvene skupine kojom dominiraju trgovci i obrtnici pa do vodeće društvene skupine industrijalaca i vlasnika sredstava proizvodnje mahom prate tematske i formalne promjene u strukturi romanu. Prateći razvojnu putanju ekonomsko-društvenih odnosa u građanskoj prozi, Moretti polazi od "pustolovnog" tipa kapitalizma 18. stoljeća, temeljenog na dalekoj trgovini, preko rane industrijalizacije i stvaranja obrisa građanskog srednjeg sloja i izgradnje kolektivnog identiteta, do visoko industrijaliziranog svijeta u kojem građanstvo drži svu moć. Ukratko – jasno se oslikava nerazdruživost građanstva i kapitalizma.
S formalne strane te promjene uočavaju se kroz razvoj romana iz analitičkog tipa, koji vrvi preciznim ali i često suvišnim opisima materijalnog svijeta, u ono što u povijesti književnosti nazivamo realističkim romanom, čije su razvojne faze u Građaninu većim dijelom u fokusu analize. Prateći genezu i promjene mimetičkog pristupa književnosti, koji uistinu obilježava prozu stoljeća industrijskog i građanskog napretka, realistički tip teksta omogućio je da se u literarni svijet prenese sva metodičnost i preciznost koju je zahtijevao novi, građanski svijet. Analizirajući brojne formalne odlike romana, Moretti posebno mjesto daje pojavi slobodnog neupravnog stila kao pripovjedne tehnike realističkog romana; tehnike koja spaja objektivno i subjektivno, u vidu objedinjenja lika i pripovjedača. Za Morettija je ključan primjer toga kako se spajanjem dvaju tipova diskursa unutar pripovjednog svijeta može iščitati složeni "diskurs građanske doxe", odnosno upliva vjerovanja i uvjerenja građanstva sa svim svojim paradoksima i proturječjima u prozu. Mapirajući tako evoluciju romana 19. stoljeća kao egzemplarne "ozbiljne velike forme" sposobne za internalizaciju raznih aspekata građanskog društva, zanimljivo je da Moretti do konačnih zaključaka o odnosu proze i kapitalističkog građanstva dolazi tek s uvođenjem Ibsenovog dramskog opusa. U građanskim (realističkim) romanima 18. i 19. stoljeća Moretti je pronašao svijet racionalno određenog sustava, novi unutarnji svijet građanstva, borbu s naslijeđem starog režima te neizbježni sukob između suprotstavljenih društvenih skupina. U Ibsenovim dramama pronašao je sivilo budućnosti - Ibsenovi likovi, mahom autodestruktivni kapitalisti koji se sukobljavaju sa svojim parnjacima, dramatiziraju sukob unutar iste društvene skupine. U suštini, svi interni sukobi koji sačinjavaju okosnicu samog građanskog, kapitalističkog društva, polagano su vrhunac realizacije dosegnuli u dramskoj vrsti te na vidjelo iznijeli svu težinu tereta koji proza građanskog svijeta podnosi.
U konačnici, Moretti u Građaninu dolazi do zaključka da je proza specifično građanski stil upravo zbog toga što od samih začetaka modernog, industrijskog kapitalizma proza evoluira uz kapitalističko društvo te u sebi sadrži izmijenjene društvene i ekonomske promjene koje su na djelu kroz povijest. Naravno, povijesni i književni niz međusobno su ovisni te ih se takvima mora i promatrati. Stoga se roman, kao analitička forma, pokazao izuzetno podatnim za sve nedorečenosti i proturječja kapitalističkog društva, ali i razvoj građanina kao modernog subjekta – te u produžetku i drama - tako da nam je u maniri "fosilnih ostataka" dan uvid u neosporivu poveznicu između povijesno-društvenih okolnosti i kulturnih oblika. Morettijev Građanin pruža uistinu fascinantan pregled te kompleksne problematike, vješto meandrirajući između tekstova, društvenih prilika te uvijek prisutnog duha kapitalizma. U krajnjoj liniji, pokazujući kako je kapitalizam neodvojiv od formiranja i razvitka građanskog staleža, sustavno i odlučno demonstrira kako kulturna proizvodnja ne može biti promatrana kao izolirani fenomen – koprena između svijeta i teksta itekako je porozna.
kulturpunkt
