Borna Rajić, bivša supruga Luke Rajića, ekrane je zasula rijetko vidljivom čorbom misli, pojmova i uvjerenja o parfemima, poljoprivredi, komunizmu, tranziciji i moći uma. Igor Mandić zapitao se ‘za koga se moram udati da budem ovako bahat i bogat’, ali kasno: zauzeto, Hrvat…
Ako doista snažno želiš ispasti klaun u eteru, cijela će se redakcija emisije ‘Uvijek kontra’ urotiti da ti se to i ispuni, da parafraziramo Paula Coelha. Ovaj put ta se želja ispunila Borni Rajić, koja je ekrane zasula rijetko vidljivom čorbom misli, pojmova i uvjerenja o parfemima, poljoprivredi, komunizmu, tranziciji i moći uma. ‘Meni je šokantno da mi u Hrvatskoj nismo osvijestili moć svog uma’, rekla je. ‘Ja sam Jungove orijentacije. Da se nisam bogato udala bila bih uspješna jer uvijek radim na sebi, vjerujem u snagu osobnosti i ljudske volje…’ ‘Koristite Chanel 5’, rekla je na kraju.Jedina stvar koju je milijunašica dosad radila, nažalost ne na sebi nego na drugima, bile su modne kolekcije. Kritičari su ih ocijenili kao ‘modni horor’ izrađen od ‘nezgrapno sastavljenih bala platna za stolnjake’. Borna Rajić obrazac je hrvatske klase skorosteka koji – bez transition to democracy – ne bi postojali. Igor Mandić zapitao se ‘za koga se moram udati da budem ovako bahat i bogat’, ali kasno: zauzeto, Hrvat… Njezin bivši muž, Luka Rajić, nije slučajno bogat. Taj se dizao u četiri ujutro kako bi prodavao mlijeko po zagrebačkim tržnicama, kao što se Stipe Gabrić Jambo namirisao kravlje balege na putovanjima od stočne tržnice u Zadvarju do Sarajeva. Ti bi ljudi bili i ostali bogati bilo gdje, ali u razumnim granicama – i Luka i Jambo zaradili bi milijun kuna, ali bi ih se moglo pitati za njihovo porijeklo. Samo su u našoj pretvorbi i privatizaciji takvi likovi mogli zaraditi stotine milijuna, no oni su ih i očuvali, za razliku od skorosteka poput Miroslava Kutle i bratije, kojima je režim darovao društveno vlasništvo koje su kasnije upropastili. Šaner pet!
Novac uopće nije važan, osim iz financijskih razloga, reče na kraju Igor Mandić, kojega pohvaljujemo, a Morani Kasapović kritika: gošću je morala pitati koliko je zaradila vlastitim radom i je li istina da je u svim poslovnim poduhvatima koje je započela novcem od rastave propala. To što je pitanje retoričko ne znači da ga ne treba postaviti.
Ispod gustih šlapa snijega, veličine širajzla, ukazuje se, nasmiješen i vedar, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Na pitanje što će se dogoditi u ponedjeljak na tripartitnim pregovorima Mosta, HDZ-a i SDP-a Bandić izriče najduhovitiju rečenicu života: ‘Prevladat će Milanovićev razum, Karamarkova širina i iskustvo Bože Petrova. Stoga vjerujem da će u ponedjeljak pustiti bijeli dim.’
Na pregovorima doista prevladavaju Milanovićev razum, Karamarkova širina i iskustvo Bože Petrova. Bandić je vidovnjak!
Zdenko Adrović, nova bankarska Miss simpatičnosti, nasljednik nikad prežaljenog gos’n Bohačeka (vječnaja pamjat), najavljuje Željku Kardumu kako banke više neće kupovati hrvatske obveznice. To je otvorena prijetnja državi. Imperijalna rukavica u lice, reklo bi se.Banke već godinama uzimaju štednju građanima, plaćajući im najnižu moguću kamatu – jedan do dva posto – a onda istu tu štednju prodaju državi naplaćujući joj najveću cijenu, pet ili šest posto. I tu investiciju tretiraju kao operaciju najvećeg mogućeg rizika, iako im država nikad nije ostala dužna. Štoviše, jamči za štednju. Sad kad su blago kažnjene konverzijom švicarca – koja će im dugoročno ići u korist – banke prijete poput drumskih razbojnika. Adrović nam na kraju mami suzu na oko: veli da su naše banke, za razliku od bjelosvjetskih, jednom prilikom, bijaše to 2008. godine, sanirale državu. Uz takve sanatore, reklo bi se, neprijatelji nam nisu potrebni. A koliko su desetaka milijardi kuna naši građani dali za sanaciju tih istih banaka?
Željko Kardum pojavljuje se u ‘Studiju 4’ u funkciji jeke Zdenka Adrovića. Objašnjava zašto banke neće kupovati hrvatske državne obveznice. Otkriva nam ekskluzivu: veli da su jednom zgodom naše banke, inače vrlo milosrdne ustanove, sanirale državu. Bijaše to ljeta Gospodnjega 2008… Bilo je to vrijeme kad je cijelo hrvatsko gospodarstvo počelo tonuti, a bankovni profiti rasti eksponencijalno. Izuzev jednog predsjednika uprave, svim drugim šefovima banaka u Hrvatskoj te su godine strelovito počeli rasti bonusi. Zaključak je jasan: razvoj banaka išao je razmjerno propasti države. Do koje je mjere utjecao na tu propast, teško je reći, ali da su banke bile nevine, nisu. Uđu li u rat s državom i klijentima, izgubit će. Povlačenje depozita, ukidanje državnog jamstva za štednju, plasiranje narodnih obveznice građanima itd., dovelo bi banke do ruba sloma. Treba li im to? Tuku njihovi, al’ tuku i naši, reklo bi se. Nadamo se da je i gos’n Adrović šaljivčina.
Veliki Bogdan Diklić ostvario je u dobroj dramskoj seriji ‘Čizmaši’, u njezinoj osmoj epizodi, jednu od uloga života. Glumeći generala Paligorića, koji u ‘Čizmašima’ predstavlja svu trulež srpskog društva i vojske pred Drugi svjetski rat, u sceni u kojoj se Paligorić u zatvorskoj ćeliji iživljava nad pritvorenim Žikom Kurjakom, Diklić je sušta emanacija zla, iskvarenosti, obijesti, nepopravljive ljudske izopačenosti. Da, Bogdan Diklić može biti itekako uvjerljiv kao zlo, a to pokazuje golem raspon dramskih mogućnosti ovog klasika našeg glumišta. Bravo, maestro!
Jelena Pavičić Vukičević šizi na to što Uskok istražuje trgovinu mandatima. Ona bi da se za trgovinu mandatima dijele državni poticaji, kao za nasade konoplje. Nakon što je Željko Sabo, robijaš srpskih koncentracijskih logora, zbog pokušaja trgovine mandatima, dokazane neovlaštenim snimanjem, završio na osmomjesečnoj robiji u, kako bi rekao Glavaš, ‘hrvatskom kazamatu’, nitko tko drži do elementarnog morala više ne bi smio reći riječ protiv hitrog kaznenog progona svih koji se bave ovom nečasnom i nezakonitom rabotom. No eto, ima i takvih. I žele sjediti u parlamentu.
Nije sve crno, ponešto je ipak i crno-bijelo. Dovoljno je čuti dvije-tri rečenice Fabijana Šovagovića, mračnog genija našeg glumišta, da svaki drugi program izgubi na važnosti. Šovagović je bio moćno lice, sjajnog glasa, čovjek u čijoj je cijeloj staturi bilo nešto duboko, metafizičko… Bio je idealan tumač karaktera prožetih nečim mističnim – od svakog je filma uspijevao napraviti noir, kako u slučaju remek-djela Zorana Tadića (‘Ritam zločina’, ‘San o ruži’), tako i u slučaju znatno slabijeg ostvarenja, ‘Kuće’, kojemu je upravo on dao privlačnu snagu.
portalnovosti
Uvijek kontra
Ako doista snažno želiš ispasti klaun u eteru, cijela će se redakcija emisije ‘Uvijek kontra’ urotiti da ti se to i ispuni, da parafraziramo Paula Coelha. Ovaj put ta se želja ispunila Borni Rajić, koja je ekrane zasula rijetko vidljivom čorbom misli, pojmova i uvjerenja o parfemima, poljoprivredi, komunizmu, tranziciji i moći uma. ‘Meni je šokantno da mi u Hrvatskoj nismo osvijestili moć svog uma’, rekla je. ‘Ja sam Jungove orijentacije. Da se nisam bogato udala bila bih uspješna jer uvijek radim na sebi, vjerujem u snagu osobnosti i ljudske volje…’ ‘Koristite Chanel 5’, rekla je na kraju.Jedina stvar koju je milijunašica dosad radila, nažalost ne na sebi nego na drugima, bile su modne kolekcije. Kritičari su ih ocijenili kao ‘modni horor’ izrađen od ‘nezgrapno sastavljenih bala platna za stolnjake’. Borna Rajić obrazac je hrvatske klase skorosteka koji – bez transition to democracy – ne bi postojali. Igor Mandić zapitao se ‘za koga se moram udati da budem ovako bahat i bogat’, ali kasno: zauzeto, Hrvat… Njezin bivši muž, Luka Rajić, nije slučajno bogat. Taj se dizao u četiri ujutro kako bi prodavao mlijeko po zagrebačkim tržnicama, kao što se Stipe Gabrić Jambo namirisao kravlje balege na putovanjima od stočne tržnice u Zadvarju do Sarajeva. Ti bi ljudi bili i ostali bogati bilo gdje, ali u razumnim granicama – i Luka i Jambo zaradili bi milijun kuna, ali bi ih se moglo pitati za njihovo porijeklo. Samo su u našoj pretvorbi i privatizaciji takvi likovi mogli zaraditi stotine milijuna, no oni su ih i očuvali, za razliku od skorosteka poput Miroslava Kutle i bratije, kojima je režim darovao društveno vlasništvo koje su kasnije upropastili. Šaner pet!
Novac uopće nije važan, osim iz financijskih razloga, reče na kraju Igor Mandić, kojega pohvaljujemo, a Morani Kasapović kritika: gošću je morala pitati koliko je zaradila vlastitim radom i je li istina da je u svim poslovnim poduhvatima koje je započela novcem od rastave propala. To što je pitanje retoričko ne znači da ga ne treba postaviti.
Vijesti
Ispod gustih šlapa snijega, veličine širajzla, ukazuje se, nasmiješen i vedar, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Na pitanje što će se dogoditi u ponedjeljak na tripartitnim pregovorima Mosta, HDZ-a i SDP-a Bandić izriče najduhovitiju rečenicu života: ‘Prevladat će Milanovićev razum, Karamarkova širina i iskustvo Bože Petrova. Stoga vjerujem da će u ponedjeljak pustiti bijeli dim.’
Prijenos sastanka, Nova TV
Na pregovorima doista prevladavaju Milanovićev razum, Karamarkova širina i iskustvo Bože Petrova. Bandić je vidovnjak!
Dnevnik, HTV
Zdenko Adrović, nova bankarska Miss simpatičnosti, nasljednik nikad prežaljenog gos’n Bohačeka (vječnaja pamjat), najavljuje Željku Kardumu kako banke više neće kupovati hrvatske obveznice. To je otvorena prijetnja državi. Imperijalna rukavica u lice, reklo bi se.Banke već godinama uzimaju štednju građanima, plaćajući im najnižu moguću kamatu – jedan do dva posto – a onda istu tu štednju prodaju državi naplaćujući joj najveću cijenu, pet ili šest posto. I tu investiciju tretiraju kao operaciju najvećeg mogućeg rizika, iako im država nikad nije ostala dužna. Štoviše, jamči za štednju. Sad kad su blago kažnjene konverzijom švicarca – koja će im dugoročno ići u korist – banke prijete poput drumskih razbojnika. Adrović nam na kraju mami suzu na oko: veli da su naše banke, za razliku od bjelosvjetskih, jednom prilikom, bijaše to 2008. godine, sanirale državu. Uz takve sanatore, reklo bi se, neprijatelji nam nisu potrebni. A koliko su desetaka milijardi kuna naši građani dali za sanaciju tih istih banaka?
Studio 4
Željko Kardum pojavljuje se u ‘Studiju 4’ u funkciji jeke Zdenka Adrovića. Objašnjava zašto banke neće kupovati hrvatske državne obveznice. Otkriva nam ekskluzivu: veli da su jednom zgodom naše banke, inače vrlo milosrdne ustanove, sanirale državu. Bijaše to ljeta Gospodnjega 2008… Bilo je to vrijeme kad je cijelo hrvatsko gospodarstvo počelo tonuti, a bankovni profiti rasti eksponencijalno. Izuzev jednog predsjednika uprave, svim drugim šefovima banaka u Hrvatskoj te su godine strelovito počeli rasti bonusi. Zaključak je jasan: razvoj banaka išao je razmjerno propasti države. Do koje je mjere utjecao na tu propast, teško je reći, ali da su banke bile nevine, nisu. Uđu li u rat s državom i klijentima, izgubit će. Povlačenje depozita, ukidanje državnog jamstva za štednju, plasiranje narodnih obveznice građanima itd., dovelo bi banke do ruba sloma. Treba li im to? Tuku njihovi, al’ tuku i naši, reklo bi se. Nadamo se da je i gos’n Adrović šaljivčina.
Čizmaši, RTS satelit
Veliki Bogdan Diklić ostvario je u dobroj dramskoj seriji ‘Čizmaši’, u njezinoj osmoj epizodi, jednu od uloga života. Glumeći generala Paligorića, koji u ‘Čizmašima’ predstavlja svu trulež srpskog društva i vojske pred Drugi svjetski rat, u sceni u kojoj se Paligorić u zatvorskoj ćeliji iživljava nad pritvorenim Žikom Kurjakom, Diklić je sušta emanacija zla, iskvarenosti, obijesti, nepopravljive ljudske izopačenosti. Da, Bogdan Diklić može biti itekako uvjerljiv kao zlo, a to pokazuje golem raspon dramskih mogućnosti ovog klasika našeg glumišta. Bravo, maestro!
Otvoreno
Jelena Pavičić Vukičević šizi na to što Uskok istražuje trgovinu mandatima. Ona bi da se za trgovinu mandatima dijele državni poticaji, kao za nasade konoplje. Nakon što je Željko Sabo, robijaš srpskih koncentracijskih logora, zbog pokušaja trgovine mandatima, dokazane neovlaštenim snimanjem, završio na osmomjesečnoj robiji u, kako bi rekao Glavaš, ‘hrvatskom kazamatu’, nitko tko drži do elementarnog morala više ne bi smio reći riječ protiv hitrog kaznenog progona svih koji se bave ovom nečasnom i nezakonitom rabotom. No eto, ima i takvih. I žele sjediti u parlamentu.
Kuća, Klasik TV
Nije sve crno, ponešto je ipak i crno-bijelo. Dovoljno je čuti dvije-tri rečenice Fabijana Šovagovića, mračnog genija našeg glumišta, da svaki drugi program izgubi na važnosti. Šovagović je bio moćno lice, sjajnog glasa, čovjek u čijoj je cijeloj staturi bilo nešto duboko, metafizičko… Bio je idealan tumač karaktera prožetih nečim mističnim – od svakog je filma uspijevao napraviti noir, kako u slučaju remek-djela Zorana Tadića (‘Ritam zločina’, ‘San o ruži’), tako i u slučaju znatno slabijeg ostvarenja, ‘Kuće’, kojemu je upravo on dao privlačnu snagu.
portalnovosti
