U duljem, briljantnom osvrtu na Kolindinu posjetu šiblju i šumarcima po Kordunu Zovak je pokazao što znači logika. Pušta snimke hrvatskih migranata iz 1960-ih i 1970-ih – sve sami mladi muškarci, u vojnoj dobi, bez ijedne žene, bez ijednog djeteta. ‘Gdje su im žene, gdje su im djeca?’ plače Zovak
Mašenka Vukadinović ugostila je Gordana Marasa, koji Mislava Kolakušića i Miroslava Škoru naziva ‘kandidatima magle’. Duhovita i točna procjena – ova dvojica žele uzeti vlast iz busije, s Facebooka ili YouTubea, bez press-konferencija, bez posrednika između sebe i naroda. Ne trebaju im novinari koji ispituju o porijeklu imovine, katastru, gruntovnici, imovinskoj kartici, automobilima koji iskrsavaju po dvorištima, mladunčadi koja iskrsava po višemilijunskim stanovima, i tako dalje i tomu slično, o onome dakle što se u uljuđenim društvima staromodno naziva korupcijom. Nisu Škoro i Kolakušić, dakako, nikakav novum – kad ste čuli treću rečenicu Milijana Brkića? Ima takvih još. Kriju se od kamera, bilo zato što imaju što kriti, bilo zato što nemaju što reći, a najčešće i jedno i drugo. ’Opet će se gusta magla spustiti’, pjeva Škoro i poručuje predsjednici da će živjeti u Hrvatskoj, a ne, poput nje, pričati da po svijetu ima dovoljno radnih mjesta ako ne bude onoga na Pantovčaku. No to je i logično, što bi Škoro odlazio odavde, koje bi mu sunce tuđeg neba moglo sjati kao što sija domaća magla?
Edi Škovrlj je novinarski Eol, bog vjetra, i s mjesta s kojega se on javi teško je očekivati nešto dobro – obično su to zatvoreni mostovi, odneseni krovovi, polomljena i s korijenom iščupana stabla, riječju kataklizme. U reportaži o strašnom nevremenu koje je poharalo srednju Dalmaciju čujemo čovjeka koji kaže da se u Zadar doselio 1961., ali ‘ovakvo nešto’ (oluju i pijavicu) ‘nikada nije vidio’. Uopće, u zadnje vrijeme u našim informativnim emisijama sve češće čujemo rečenice tipa ‘ni najstariji stanovnici ne pamte’ ili ‘ovakav prizor, kažu nam mještani, ovdje nikada nije viđen’. Priroda se mijenja, kao i društvo, i živjeti u jučerašnjici znači ne biti pripremljen za izazove današnjice. HRT recimo nije pripremljen za to – kraj Dnevnika trebao bi čitati Škovrlj jer spikerice prema nečijoj diletantskoj naredbi i dalje na kraju čitaju najave za večernje termine u osam sati, a to je redovito elementarna nepogoda. Cijelo ljeto Pridavlje nas je overdoziralo djelima Sedlarova nasljednika Miljenka Manjkasa. Po četiri-pet puta na dan, na kraju informativnih emisija, a potom i u reklami iza njih. Pa dokle, gospodo? Umjesto komentara posuđujemo jednu karikaturu koja prikazuje Andreja Plenkovića, a na njoj piše: ‘Dragi Hrvati, ne razbijajte previše glavu što će biti s mojim ministrima, neće biti ništa kao što nije bilo ni do sada bez obzira što su napravili; opustite se, uživajte u ljetu, gledajte seriju o zločestim komunistima koju smo snimili za vas i pijte dosta tekućine.’
Reporter Nove TV Mario Jurič odradio je s načelnikom Smokvice na Korčuli Kuzmom Tomašićem, s nogu, odličan, dinamičan razgovor u kojemu smo na brza i pametna pitanja dobivali brze i pametne odgovore. Jurič pita načelnika – koji inače muca, ali govori čistije od većine ministara u Plenkovićevoj vladi – je li turizam podbacio, jer ministar Cappelli tvrdi da nije. ‘Kada pogledate podatke koje je danas iznio ministar Cappelli, ne možete se ne zapitati živi li ministar u nekoj paralelnoj državi. Sezona nam po ministru raste deset posto, a u isto vrijeme poluprazni su nam trajekti i restorani. U zadnje vrijeme razgovaram s vlasnicima ugostiteljskih objekata i hotelskih kuća i svi se žale’, kaže Tomašić. Na pitanje kako s turistima stoji njegova općina, načelnik odgovara: ‘Još uvijek nisu dostupni podaci, ali ih je između pet i sedam posto manje u lipnju u odnosu na isto razdoblje prošle godine, s tim da je prošle godine bilo nogometno prvenstvo. Možemo se spustiti među stvarne ljude, mještane. Nećemo naći niti jednog koji se hvali.’ Nije li to onda vaša krivica? Niste stvorili dodatni sadržaj, kvalitetu, logično pita novinar. ‘Krivica je prije svega na sveukupnoj državnoj politici prema turizmu koja se događa stihijski, dok su naši konkurenti za ovu sezonu snižavali poreze, subvencionirali cijene karata i ostalo.’ Da je SDP na vlasti, tko bi onda bio kriv? ‘Da je SDP na vlasti, tada bi PDV bio 13 posto i rastao bi broj noćenja, kao što je i 2014. godine rastao’, spremno odgovara načelnik. Što najviše zamjerate državi? ‘Zamjeram što nema politiku turizma, nema jasnu strategiju razvoja turizma, nego se sve događa stihijski.’ Rasli smo na tome što je komšijina krava crkavala, reklo bi se, ali i tome je došao kraj.
I poslije Manjkasa – Vrdoljak! Nakon cijelog tjedna u kojemu smo gledali nekretninske magove – Kuščevića, Tolušića, Marića – napokon ugledasmo i lice čovjeka koji je, nakon smrti, rodbini ostavio manje no što će ostaviti bilo koji od tih velikana naše politike. Drug Tito. Čak ni Vrdoljak u prvoj epizodi, uortačen s Perom Simićem, nije mogao krivotvoriti povijesnu veličinu i značaj tog čovjeka, na čiji je pogreb došlo 129 državnika. Među njima je bio, nabraja Vrdoljak, i Sulejman Demirel – dvadeset godina kasnije on će biti jedni koji će doći na posljednji ispraćaj Franje Tuđmana, čime je, mislimo, sve rečeno o formatima. Prva epizoda sastoji se od solilokvija Tončija Vrdoljaka koji sjedi iza stola na kojemu je deset-dvadeset debelih knjižurina o Titu; pojest ćemo trenersku diplomu ako je ijednu pročitao od početka do kraja. Tu je potom Pero Simić koji je napisao više knjiga no što ih je Vrdoljak pročitao, ali prema Brozu ne nastupa kao neutralni povjesničar nego kao poraženi član Partije i Zoro osvetnik; konačno, tu su snimke Veljka Bulajića koje je Vrdoljak neovlašteno koristio, i to je to. To bi, ukratko, i baba Lončaruša znala montirati, emitirati i naplatiti. Elem, ovoga je tjedna dovraga otišao i mostarski Aluminij. Za vrijeme pokojnika, u Mostaru su se proizvodili avioni i aluminij, a sada više ni trava ne raste.
Domagoj Zovak opet je priredio ‘Sat anatomije’. U duljem, briljantnom osvrtu na Kolindinu posjetu šiblju i šumarcima po Kordunu pokazao je što znači logika. Predsjednica tvrdi da se migranti sami ozljeđuju u granju, pokazuje Zovak, a onda pušta insert u kojemu ista osoba tvrdi da je riječ o utreniranim ljudima s vojnim znanjima, koji savršeno poznaju teren i razvijaju se u vojne formacije. Kako im onda, dovraga, šiblje može nanijeti tolike ozljede? Gdje su im žene, djeca? vapi Kolinda. A Zovak pušta snimke hrvatskih migranata iz 1960-ih i 1970-ih (‘Ne naginji se van’) – sve sami mladi muškarci, u vojnoj dobi, bez ijedne žene, bez ijednog djeteta. ‘Gdje su im žene, gdje su im djeca?’ plače Zovak pa dodaje: ‘Zašto nisu ostali u zemlji i borili se protiv surovog, totalitarnog režima iza željezne zavjese?’ Ni to nije sve. Vrhunac je prikaz Kolinde kako pred razgaljenim Sinišom Kovačićem pjeva ‘Krista na žalu’ koji ‘traži ljude za velika djela’. Zovak insertira dvoje migrantske djece, mrtve, na žalu. Gdje je tu Krist, gdje su ljudi za velika djela? Živimo nešto sasvim različito… Bravo, maestro!
portalnovosti
Novi dan, N1, 8. srpnja, 08:25
Mašenka Vukadinović ugostila je Gordana Marasa, koji Mislava Kolakušića i Miroslava Škoru naziva ‘kandidatima magle’. Duhovita i točna procjena – ova dvojica žele uzeti vlast iz busije, s Facebooka ili YouTubea, bez press-konferencija, bez posrednika između sebe i naroda. Ne trebaju im novinari koji ispituju o porijeklu imovine, katastru, gruntovnici, imovinskoj kartici, automobilima koji iskrsavaju po dvorištima, mladunčadi koja iskrsava po višemilijunskim stanovima, i tako dalje i tomu slično, o onome dakle što se u uljuđenim društvima staromodno naziva korupcijom. Nisu Škoro i Kolakušić, dakako, nikakav novum – kad ste čuli treću rečenicu Milijana Brkića? Ima takvih još. Kriju se od kamera, bilo zato što imaju što kriti, bilo zato što nemaju što reći, a najčešće i jedno i drugo. ’Opet će se gusta magla spustiti’, pjeva Škoro i poručuje predsjednici da će živjeti u Hrvatskoj, a ne, poput nje, pričati da po svijetu ima dovoljno radnih mjesta ako ne bude onoga na Pantovčaku. No to je i logično, što bi Škoro odlazio odavde, koje bi mu sunce tuđeg neba moglo sjati kao što sija domaća magla?
Dnevnik, HRT, 8. srpnja, 12:00
Edi Škovrlj je novinarski Eol, bog vjetra, i s mjesta s kojega se on javi teško je očekivati nešto dobro – obično su to zatvoreni mostovi, odneseni krovovi, polomljena i s korijenom iščupana stabla, riječju kataklizme. U reportaži o strašnom nevremenu koje je poharalo srednju Dalmaciju čujemo čovjeka koji kaže da se u Zadar doselio 1961., ali ‘ovakvo nešto’ (oluju i pijavicu) ‘nikada nije vidio’. Uopće, u zadnje vrijeme u našim informativnim emisijama sve češće čujemo rečenice tipa ‘ni najstariji stanovnici ne pamte’ ili ‘ovakav prizor, kažu nam mještani, ovdje nikada nije viđen’. Priroda se mijenja, kao i društvo, i živjeti u jučerašnjici znači ne biti pripremljen za izazove današnjice. HRT recimo nije pripremljen za to – kraj Dnevnika trebao bi čitati Škovrlj jer spikerice prema nečijoj diletantskoj naredbi i dalje na kraju čitaju najave za večernje termine u osam sati, a to je redovito elementarna nepogoda. Cijelo ljeto Pridavlje nas je overdoziralo djelima Sedlarova nasljednika Miljenka Manjkasa. Po četiri-pet puta na dan, na kraju informativnih emisija, a potom i u reklami iza njih. Pa dokle, gospodo? Umjesto komentara posuđujemo jednu karikaturu koja prikazuje Andreja Plenkovića, a na njoj piše: ‘Dragi Hrvati, ne razbijajte previše glavu što će biti s mojim ministrima, neće biti ništa kao što nije bilo ni do sada bez obzira što su napravili; opustite se, uživajte u ljetu, gledajte seriju o zločestim komunistima koju smo snimili za vas i pijte dosta tekućine.’
Nova TV, 9. srpnja, 19:00
Reporter Nove TV Mario Jurič odradio je s načelnikom Smokvice na Korčuli Kuzmom Tomašićem, s nogu, odličan, dinamičan razgovor u kojemu smo na brza i pametna pitanja dobivali brze i pametne odgovore. Jurič pita načelnika – koji inače muca, ali govori čistije od većine ministara u Plenkovićevoj vladi – je li turizam podbacio, jer ministar Cappelli tvrdi da nije. ‘Kada pogledate podatke koje je danas iznio ministar Cappelli, ne možete se ne zapitati živi li ministar u nekoj paralelnoj državi. Sezona nam po ministru raste deset posto, a u isto vrijeme poluprazni su nam trajekti i restorani. U zadnje vrijeme razgovaram s vlasnicima ugostiteljskih objekata i hotelskih kuća i svi se žale’, kaže Tomašić. Na pitanje kako s turistima stoji njegova općina, načelnik odgovara: ‘Još uvijek nisu dostupni podaci, ali ih je između pet i sedam posto manje u lipnju u odnosu na isto razdoblje prošle godine, s tim da je prošle godine bilo nogometno prvenstvo. Možemo se spustiti među stvarne ljude, mještane. Nećemo naći niti jednog koji se hvali.’ Nije li to onda vaša krivica? Niste stvorili dodatni sadržaj, kvalitetu, logično pita novinar. ‘Krivica je prije svega na sveukupnoj državnoj politici prema turizmu koja se događa stihijski, dok su naši konkurenti za ovu sezonu snižavali poreze, subvencionirali cijene karata i ostalo.’ Da je SDP na vlasti, tko bi onda bio kriv? ‘Da je SDP na vlasti, tada bi PDV bio 13 posto i rastao bi broj noćenja, kao što je i 2014. godine rastao’, spremno odgovara načelnik. Što najviše zamjerate državi? ‘Zamjeram što nema politiku turizma, nema jasnu strategiju razvoja turizma, nego se sve događa stihijski.’ Rasli smo na tome što je komšijina krava crkavala, reklo bi se, ali i tome je došao kraj.
Tito, HRT, 11. srpnja, 20:05
I poslije Manjkasa – Vrdoljak! Nakon cijelog tjedna u kojemu smo gledali nekretninske magove – Kuščevića, Tolušića, Marića – napokon ugledasmo i lice čovjeka koji je, nakon smrti, rodbini ostavio manje no što će ostaviti bilo koji od tih velikana naše politike. Drug Tito. Čak ni Vrdoljak u prvoj epizodi, uortačen s Perom Simićem, nije mogao krivotvoriti povijesnu veličinu i značaj tog čovjeka, na čiji je pogreb došlo 129 državnika. Među njima je bio, nabraja Vrdoljak, i Sulejman Demirel – dvadeset godina kasnije on će biti jedni koji će doći na posljednji ispraćaj Franje Tuđmana, čime je, mislimo, sve rečeno o formatima. Prva epizoda sastoji se od solilokvija Tončija Vrdoljaka koji sjedi iza stola na kojemu je deset-dvadeset debelih knjižurina o Titu; pojest ćemo trenersku diplomu ako je ijednu pročitao od početka do kraja. Tu je potom Pero Simić koji je napisao više knjiga no što ih je Vrdoljak pročitao, ali prema Brozu ne nastupa kao neutralni povjesničar nego kao poraženi član Partije i Zoro osvetnik; konačno, tu su snimke Veljka Bulajića koje je Vrdoljak neovlašteno koristio, i to je to. To bi, ukratko, i baba Lončaruša znala montirati, emitirati i naplatiti. Elem, ovoga je tjedna dovraga otišao i mostarski Aluminij. Za vrijeme pokojnika, u Mostaru su se proizvodili avioni i aluminij, a sada više ni trava ne raste.
Prime Time, N1, 11. srpnja, 21:00
Domagoj Zovak opet je priredio ‘Sat anatomije’. U duljem, briljantnom osvrtu na Kolindinu posjetu šiblju i šumarcima po Kordunu pokazao je što znači logika. Predsjednica tvrdi da se migranti sami ozljeđuju u granju, pokazuje Zovak, a onda pušta insert u kojemu ista osoba tvrdi da je riječ o utreniranim ljudima s vojnim znanjima, koji savršeno poznaju teren i razvijaju se u vojne formacije. Kako im onda, dovraga, šiblje može nanijeti tolike ozljede? Gdje su im žene, djeca? vapi Kolinda. A Zovak pušta snimke hrvatskih migranata iz 1960-ih i 1970-ih (‘Ne naginji se van’) – sve sami mladi muškarci, u vojnoj dobi, bez ijedne žene, bez ijednog djeteta. ‘Gdje su im žene, gdje su im djeca?’ plače Zovak pa dodaje: ‘Zašto nisu ostali u zemlji i borili se protiv surovog, totalitarnog režima iza željezne zavjese?’ Ni to nije sve. Vrhunac je prikaz Kolinde kako pred razgaljenim Sinišom Kovačićem pjeva ‘Krista na žalu’ koji ‘traži ljude za velika djela’. Zovak insertira dvoje migrantske djece, mrtve, na žalu. Gdje je tu Krist, gdje su ljudi za velika djela? Živimo nešto sasvim različito… Bravo, maestro!
portalnovosti
