Polarizirano društvo ne prepoznaje i puno banalnije procese od gušenja slobodnih i neovisnih medija, a kamoli da vidi kamo vodi apsolutno kontrolirani medijski prostor. Dovodimo se u opasnost da jednog jutra pogledamo oko sebe i sve što možemo pročitati i čuti jest crveno-crna istina dviju podjednako beskrupuloznih skupina koje nam serviraju svoju istinu, a mi i dalje kopamo po kontejnerima, tražimo posao u Australiji i sanjamo o poslu kojim ćemo biti u stanju prehraniti obitelj svaki mjesec, a da režije ne ostanu neplaćene.
Namibija, Gana, Kosta Rika, Surinam, Belize, Istočni Karibi, Samoa, Botswana, Tonga, Trinidad i Tobago, Salvador, Burkina Faso, Niger, Mongolija, Papua Nova Gvineja, Haiti, Mauritanija… zanimljiv popis zemalja. To su zemlje koje su ispred Hrvatske po slobodi medija - zemlje koje su medijski, a vjerojatno i na svaki drugi način, slobodnije od Hrvatske. Hrvatska je zemlja koja oskudijeva slobodom. Prije svega ekonomskom slobodom, pa vezano na tu slobodu - jadne su nam i sve ostale slobode. Poraz je hrvatskog društva kada smo prema ljestvici Reportera bez granica na 58. mjestu po slobodi medija u svijetu. Moj subjektivan dojam o slobodi medija u Hrvatskoj je još i gori, ali dozvoljavam da nisam objektivan. Mediji u Hrvatskoj, iako to iz ove tablice nije vidljivo, apsolutno su kontrolirani. Medijski je prostor okovan ekonomskim interesima i premrežen "ti meni, ja tebi" političkim nakupinama koje su dovele medijski prostor u Hrvatskoj u stanje općeg truleža.
Ovih mjeseci možemo svjedočiti da i ovako teška situacija medijskog prostora i njegove apsolutne kontrole počinje biti još teža, a novinari koji plasiraju inteligentnu kritiku i čija javna riječ predstavlja rijetku oazu zdravorazumskog pisanja postaju mete, legitimni ciljevi. Vjerojatno je to topnička priprema prije juriša s bajunetama na ukidanje bilo kakvog objektivnog i inteligentnog pisanja, kritike i kritičke misli u Hrvatskoj. Pri tome ne mislim samo na posljednje događaje oko dva Borisa - Dežulovića i Pavelića. Poruke da pisati i kritizirati, pogotovo vlast i "ognjištarsko-domoljubne vrijednosti”, nije baš najzdravije šalju se od kada je "neovisne" Hrvatske. To je, naravno, kod nas tabuizirana tema. Od samih početaka Republike Hrvatske medijske su slobode negdje oko tradicijskih vrijednosti Sjeverne Koreje. Bilo je tako u Hrvatskoj i protjerivanja novinara, vojnih mobilizacija nepodobnih kritičara Franje Tuđmana, izmišljanja zakona o "porezu na šund" koji je godinama plaćao Feral Tribune. Sjećamo se tako i pokušaja gašenja Radija 101, a to su samo institucionalni direktni i neskriveni pritisci na medije. Neposredno prije gubitka vlasti HDZ je u listopadu 2011. godine uveo u Kazneni zakon i kazneno djelo sramoćenja - što je samo posljednja mina stavljena pod novinare i novinarstvo, ali i slobodu, od strane HDZ-a. Tako smo nedavno svjedočili i prvoj presudi za sramoćenje kojom je potkraj ožujka 2014. godine Općinski sud u Zagrebu (sudac Marko Benčić) proglasio krivom Slavicu Lukić, novinarku Jutarnjeg lista i potpredsjednicu HND-a, zbog tužbe koju je protiv nje podnijela Ivanka Trstenjak Rajković. Iako je novinarka iznijela točne podatke, a tvrdnje iz njenog teksta bile su istinite - sud je presudio protiv prava javnosti na istinu - što i jest razlog zbog kojeg je donesen zakon koji omogućava takvo postupanje prema istini i novinarima koji ju iznose.
Pritiscima tako treba pribrojati i one koje je, bez sumnje, pokretala vlast - a nisu nikada došli do javnosti. Brojni novinari nikada neće o tome javno govoriti, strah je još uvijek prisutan. Sjećamo se pretučenog Dušana Miljuša 2008. godine, ali i nedavnog pokušaja ubojstva istraživačkog novinara Željka Peratovića. To su događaji koji stvaraju pritisak na sve ljude koji pišu u Hrvatskoj - bilo s koje pozicije. Stvara se atmosfera straha. Novinari i ljudi koji pišu, ljudi u medijima boje se za egzistenciju, ali i za vlastiti život. Njima se prijeti na sve moguće načine, a kontrola koja se time postiže ima za posljedicu autistično društvo koje ne prepoznaje niti osnovne informacije, a kamoli političke i ekonomske procese koji se oko njih zbivaju. Tako možemo svjedočiti općem banaliziranju javnog prostora gdje tračevi poput modela haljine neke manekenke ili frizure pjevačice apsolutno okupiraju javnost i medije - dok se ispod takvih trivijalnosti provlače teme kao što su poskupljenja struje, vode i privatizacije zdravstva. Dugoročna atmosfera straha i pritiska na ljude koji pišu i bave se medijima u Hrvatskoj dovodi do autocenzure - što je najgora cenzura koja postoji i koja može postojati. Strah kod ljudi dovede do toga da se prije pisanja u izričaju mislima cenzuriraju, sakate i ne stave na papir ono što su htjeli - ne kažu i ne napišu što su naumili nego ono što će zadovoljiti one koji će to pročitati prije puštanja u eter, na portal ili u tisak. Činjenica da preko 1500 novinara sjedi doma i na burzi je nikome ne donosi želju za prkosom da se takvim tiranima odupre, pa se zapravo ne stavljaju u situaciju sukoba, već tiraniziraju sami sebe. To je intelektualni kanibalizam u kojem je prvi ešalon stradalnika pun novinara i medijskih djelatnika, a najveća žrtva je javni interes, istina i javnost.
U Hrvatskoj je kritika dozvoljena, ali samo ridikuloznim likovima koji zahvaljujući svojim mecenama stvaraju imaginarne negativce i pripremaju nove unutarnje neprijatelje koje će desničarski ognjištarci moći napadati i tražiti u predstojećoj predizbornoj farsi koja nam uskoro predstoji. Tako će se stvoriti mete u koje će pucati Karamarko i njegova nacionalsocijalistička bratija, formirat će se novi zlikovci koje će "hrabri spasitelji" - baš kao što su nas "spasili" 1991. godine - svojim prsima odbiti od ugrožene Hrvatske i njegove nejači. Toj predstavi spremno će se priključiti i Zoran Milanović sa svojim "socijaldemokratima" te upirati, s potpunim pravom, prstom u tu situaciju. Ono što je tragikomično, Milanović će istovremeno prozivati sve koji tvrde da je to produkt lošeg rada SDP-a, pasivnog odnosa prema lošim zakonima i neprepoznavanjem težine trenutne situacije. Sve kritičare vlastite katastrofalne politike Milanović i njegov tim proglašavat će desničarima i pripadnicima klana Tomislava Karamarka. Tako će se suziti intelektualni prostor bilo kakve objektivne i stvarne kritike situacije koja nas okružuje, pa će rijetki koji se i usude napisati nešto suvislo i u interesu javnosti biti u ratu na dvije fronte. Napadat će ih ognjištarci kao neprijatelje Hrvatske, napadat će ih "socijaldemokrati" kao pripadnike klana ognjištaraca koji ne prepoznaju rezultate ove Vlade, "bolji život", "uređenu Hrvatsku" i "sveopći boljitak" koji je pred nas prostro Zoran Milanović.
Neovisnih i neprofitabilnih medija sve je manje, mjesta na kojima je moguće pročitati objektivnu kritiku, drukčiji pogled i smjer koji bježi od crvenocrne podjele koja nas tlači već četvrt stoljeća nestat će. Polarizirano društvo ne prepoznaje i puno banalnije procese od gušenja slobodnih i neovisnih medija, a kamoli da vidi kamo vodi apsolutno kontrolirani medijski prostor. Igra slobodom medija, novinarima i medijskim radnicima daleko je opasnija od zauzimanja sramotnog mjesta na tamo nekoj tablici. Dovodimo se u opasnost da jednog jutra pogledamo oko sebe i sve što možemo pročitati i čuti jest crveno-crna istina dviju podjednako beskrupuloznih skupina koje nam serviraju svoju istinu, a mi i dalje kopamo po kontejnerima, tražimo posao u Australiji i sanjamo o poslu kojim ćemo biti u stanju prehraniti obitelj svaki mjesec, a da režije ne ostanu neplaćene.
h-alter
