Slavonski Brod je dobio novu urbanu atrakciju. Izložena izvan glavnih turističkih tokova, ali, sudeći po eleganciji i povijesnoj vrijednosti, dovoljno je magnetična da se brojni posjetitelji najljepšeg hrvatskog kontinentalnog grada organizirano usmjere prema njoj. Naime, u Jagićevoj ulici, ispred pogrebne agencije i cvjećarnice, na proširenom nogostupu, postavljena su restaruirana građanska pogrebna kola kakvima su, čak do sredine dvadesetog stoljeća, odvoženi pokojnici na put prema vječnom počivalištu- gradskom groblju. Profinjenost i sklad u svakodnevnoj uličnoj pojavi starinskog prijevoznog sredstva za trupla, izaziva stanovitu nelagodu kod prolaznika, kao kakav dark-podsjetnik da je sve podložno promjeni, pa i način prijevoza mrtvih tijela, ali da je jedino konačnost života stalna. Kola svjedoče konstantu smrti. Svjedoče i to da je tanka linija što spaja i razdvaja materijalna i duhovna dobra, etičke i društvene vrijednosti od lošeg ukusa.
Da Muzej Brodskog Posavlja ima svoj stalni postav (navodno da će ga imati do kraja prve polovine dvadeset i prvog stoljeća, ako CTR uspije osigurati bespovratna sredstva iz fondova Europske unije- Ujedinjeni balkanski Region), ovaj primjerak pogrebnih kola koja su van upotrebe zbog nedostatka konja, našao bi svoje eksponatsko mjesto u onom njegovom dijelu koji prezentira kulturu smrti. Ili da Grad i gradonačelnik imaju sluha, otkupili bi ova pogrebna kola i smjestili ih u blizinu mrtvačnice („kuće oproštaja“). Ovako, (o)stavljena su kao poduzetnička domišljata, sugestivna, trodimenzionalna pozivnica rečene agencije živima da svrate i obave posao u ime mrtvih.
Dok iz automobila snimam ovu gradsku zanimljivost dostojnu veličajne rode izložene u blizini autobusnog i željezničkog kolodvora, a koju se iz turističkih razloga naziva rodom dobrodošlice („Tu je tvoje mjesto putniče, tu se rodi!“), dok ovjekovječujem ovu tržišnu inventivnost dostojnu jednog Barnuma, vidim dva dvadesetpetogodišnja (?) mladića kako prolaze zagledana u pogrebna kola. Jedan govori: „Ooo, da mi je bilo gdje otputovati iz Slavonskog Broda, pa makar i na mrtvačkim kolima!“
Da Muzej Brodskog Posavlja ima svoj stalni postav (navodno da će ga imati do kraja prve polovine dvadeset i prvog stoljeća, ako CTR uspije osigurati bespovratna sredstva iz fondova Europske unije- Ujedinjeni balkanski Region), ovaj primjerak pogrebnih kola koja su van upotrebe zbog nedostatka konja, našao bi svoje eksponatsko mjesto u onom njegovom dijelu koji prezentira kulturu smrti. Ili da Grad i gradonačelnik imaju sluha, otkupili bi ova pogrebna kola i smjestili ih u blizinu mrtvačnice („kuće oproštaja“). Ovako, (o)stavljena su kao poduzetnička domišljata, sugestivna, trodimenzionalna pozivnica rečene agencije živima da svrate i obave posao u ime mrtvih.
Dok iz automobila snimam ovu gradsku zanimljivost dostojnu veličajne rode izložene u blizini autobusnog i željezničkog kolodvora, a koju se iz turističkih razloga naziva rodom dobrodošlice („Tu je tvoje mjesto putniče, tu se rodi!“), dok ovjekovječujem ovu tržišnu inventivnost dostojnu jednog Barnuma, vidim dva dvadesetpetogodišnja (?) mladića kako prolaze zagledana u pogrebna kola. Jedan govori: „Ooo, da mi je bilo gdje otputovati iz Slavonskog Broda, pa makar i na mrtvačkim kolima!“
