U slavnoj epizodi Alana Forda „Pas od milijun dolara“ Bob Rock i Alan Ford su na kratkom odmoru i izležavaju se na plaži. Mir im poremeti smeće koje im dolijeće preko obližnjeg zida i onda shvate: oni su na plaži za siromašne, a otpaci hrane im stižu s plaže za bogate. Bob Rock se umah iznervira i vikne: „Hej bogatuni, ovo nije javno skladište nego slobodna plaža!“, a preko zida mu samo rezignirano uzvrate: „Čuj, ovi se siromasi još bune“.
Čitali smo izvrstan Alan Ford ljeti na slobodnim jadranskim plažama, bezbrižno se smijali i razumjeli da se ispod humora radi o kritici klasne podjele u Americi, no nismo ni slutili da će desetljeće, dva kasnije alanfordovska situacija doći i do nas. Dubrovačku gradsku plažu Banje domaći u razgovoru dijele na dio za siromašne i dio za bogate. Isto žalo, samo što na jednom dijelu kupači leže na onom što su donijeli sa sobom, a na drugom dijelu i na ležaljkama i pod baldahinima. Kada vidite fotografiju Banja iz zraka, sasvim vam je jasno koji je dio koji.
Dubrovačku gradsku plažu Banje domaći u razgovoru dijele na dio za siromašne i dio za bogate, jasno je koji je koji dio
Iako smo naučili da je u Hrvatskoj obala dostupna svima, sve je više takvih plaža na koje se plaća ulaz, ili se plaćaju ležaljke kojima je popločano žalo pa ni nemate tu što raditi ako nećete plaćati najam, ili su čak ograđene tako da do njih ne možete ni doći. Tako je početkom lipnja uprava hotela Rixos Libertas u Dubrovniku na svoju ruku srušila vanjske stepenice koje su vodile do „hotelske“ plaže te joj je pristup moguć samo kroz hotel, o čemu smo pisali ovdje. No tvrdili su da svi mogu doći na plažu da bi potom izvjesili pravila ponašanja na području bazena i plaže, prema kojima svi koji nisu gosti hotela ne smiju sjediti i ležati na plaži, a da ne unajme ležaljku – a to će ih veselje koštati 100 kuna.
Pravila ponašanja na bazenu i plaži pred hotelom Rixos Libertas u Dubrovniku
To je samo jedan primjer uzurpacije obale, procesa s kojim se, zahvaljujući koncesijama i svojevolji koncesionara, susrećemo sve češće. Kada su uvedene, koncesije su trebale služiti tome da koncesionar na sebe preuzme brigu za plažu i zauzvrat dobije mogućnost financijske koristi. Najčešće je to bilo preko ugostiteljskog objekta na plaži, da bi se onda pojavile ležaljke, suncobrani i sva druga ljetna rekvizitska čuda koja od plaža više ne ostavljaju ni toliko slobodnog prostora da sjednete, a kamoli ugodno legnete.
Početkom svibnja je predstavljen Nacrt zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji bi trebao regulirati upravljanje tim za sve nas iznimno važnim resursom – obalom i morem. Po nekim bi se kritikama Nacrt zakona moglo shvatiti kao uvod u privatizaciju obale i mora (pročitajte tekst Jurice Pavičića ) pa da odmah riješimo tu bojazan: hoćemo li i na ovom dijelu Jadrana, kao u Italiji, uskoro imati privatne plaže? „U današnjem pravnom režimu plaže su po samom zakonu pomorsko dobro pa mislim da takva bojazan ne postoji. To proizlazi iz prirode općeg dobra koje ne može biti objekt stjecanja vlasništva i drugih stvarnih prava te je kao takvo neotuđivo. Privatizacija morske plaže u takvom pravnom režimu ne dolazi u obzir. U slučaju kada bi pomorsko dobro izašlo iz pravnog režima općeg dobra, sve opcije bi bile otvorene. Predloženi Nacrt takvu mogućnost ne predviđa“, odgovara nam kapetan i pravnik Branko Kundih, autor knjiga o pomorskom dobru u Republici Hrvatskoj i urednik portal Pomorsko-dobro.com. Dakle, Nacrt zakona i dalje definira pomorsko dobro kao opće dobro – što znači da nema vlasništva niti se može prodati – od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te propisuje da “svatko ima pravo, pod jednakim uvjetima, služiti se pomorskim dobrom”.
Nacrt zakona o pomorskom dobru i morskim lukama definira pomorsko dobro kao opće dobro – što znači da nema vlasništva niti se može prodati – te propisuje da “svatko ima pravo, pod jednakim uvjetima, služiti se pomorskim dobrom”
To utješno zvuči, no Nacrt zakona ima niz „mekih“ mjesta koja se mogu različito interpretirati i ne garantiraju da će na pomorsko dobro svi imati pravo. Tako novinski komentator Jurica Pavičić upozorava da Zakon navodi kako se “javne plaže moraju obavezno označiti i zaštititi, što bi u lokalnim ‘kreativnim’ tumačenjima moglo dovesti do masovnog ograđivanja javnih plaža”. Koliko je takav scenarij realan? Hoćemo li se već sljedeće ljeto, do kada će Zakon zasigurno stupiti na snagu, susretati s ogradama na našim omiljenim kupalištima? „Svaki scenarij je realan ako ne postoji dobra namjera i kontrolni mehanizmi. Dosadašnja iskustva ukazuju da ljudska kreativnost u izigravanju propisa nema granica pa pojedinci opravdano pušu na hladno. Radi se o izuzetno vrijednom resursu koji uključuje više od jedne trećine državnog teritorija. U svakom slučaju, pozdravljam odredbu novog Nacrta zakona, kada se radi o javnim morskim plažama, da davatelj koncesije ne može isključiti opću upotrebu plaže te je dužan osigurati i štititi opći društveni interes korištenja plaže, posebno u slučaju kada plaža po svojem položaju i funkciji treba zadovoljiti potrebe šireg kruga korisnika“, pojašnjava Branko Kundih. S obzirom na to da je dobar poznavatelj teme, pitali smo ga da nam pojasni što nas očekuje novim Zakonom. Koliko toga novog donosi, odnosno koje su najvažnije, možda sporne, promjene za građane koji se “služe” pomorskim dobrom, najčešće za kupanje? „Zadnji Nacrt zakona, iako formalno-pravno pruža pomorskom dobru zaštitu, svojim nedosljednim i proturječnim odredbama otvara široku mogućnosti spornih interpretacija u provedbi. Izuzetno sporno rješenje je odredba da davatelj koncesije može potpuno isključiti opću upotrebu dijela plaže do maksimalno 30% plaže. Ovakvo rješenje bi eventualno bilo prihvatljivo za izgrađene objekte s 5 zvjezdica. Naravno da pojedini turistički sadržaji kao što su nudistički kampovi, bez obzira na kategorizaciju, moraju imati poseban zaštićeni režim korištenja. Međutim, i u takvim slučajevima moraju biti propisani jasni kriteriji i uvjeti da bi se takvo ekskluzivno korištenje i posebni pravi režim omogućio pojedinim korisnicima pomorskog dobra. Davatelj koncesije ne može, po mom mišljenju, imati isključivo diskreciono pravo odlučivanja o tako osjetljivom pitanju. Isto tako, sporno je rješenje Nacrta zakona kada se radi o plažama posebne namjene, a koje se koriste na osnovu koncesije. Mislim da takve plaže, kao primjerice plaže za invalide, plaže bolnica i lječilišta, plaže za kućne ljubimce itd., ne treba podvesti pod isključivi režim gospodarskog korištenja, nego u pravni režim posebne upotrebe i odobrenja . To znači da se u pravilu plaže posebne namjene trebaju koristiti na osnovu odobrenja pa se dosljedno tome ulaz na plažu ne bi smio naplaćivati, dok bi se samo iznimno plaže za posebne namjene mogle koristiti u gospodarske svrhe na osnovu koncesije“, objašnjava Kundih.
Prema Nacrtu zakona davatelj koncesije može potpuno isključiti opću upotrebu dijela plaže do maksimalno 30% plaže
No i da se ne naplaćuje ulaz, mnoge su plaže zapravo već sada nedostupne jer su prekrivene ležaljkama čije se korištenje plaća. Kako pak to regulirati, zašto nije propisan neki postotak plaže koji se smije zauzeti ležaljkama, kao što se to radi s javnom površinom trgova i omjerom koji smiju zauzeti terase kafića i restorana? „To je posljedica nedostatka jasnih zakonskih propisa i prvenstveno je odgovornost davatelja koncesije. Usudim se kazati da je u Hrvatskoj cjeloviti institut pomorskog dobra zapušteno pravno područje. Naprosto je neshvatljivo da se tom izuzetno značajnom gospodarskom resursu ne pridaje veća pažnja. Hrvatska je, kao turistička destinacija, donijela nedosljedan i manjkav Pravilnik o morskim plažama ravno prije 19 godina. Istovremeno, Crna Gora ima pravilnik o uvjetima s vrlo preciznim odredbama, među kojima je izrijekom propisano da je korisnik kupališta dužan ostaviti slobodnom polovinu plaže po dužini i širini, i taj prostor vidljivo označiti.“
Jedna od odredbi predloženoga Zakona koja je uzbunila nautičare jest da se od 50 do 150 metara od koncesionara koji ima sidrište ne smijete slobodno sidriti, što bi u praksi značilo da se u brojnim valama zapravo uopće ne bi moglo besplatno usidriti jer nisu toliko velike da bi se ispoštovala tolika udaljenost. Kundih nam objašnjava da novi, zadnji Nacrt zakona zaštićeno područje sidrišta ne predviđa, no u tome upravo može ležati opasnost jer se otvara mogućnost da se naknadno, pravilnikom propiše zaštićeno područje sidrišta na udaljenosti od čak 300 i više metara. Kundih smatra da je „zaštićeno područje nautičkog sidrišta nužno i opravdano te ga treba zakonski utvrditi, ali na udaljenosti od 50 metara od vanjske granice koncesijskog zahvata. Izvan toga prostora treba omogućiti slobodno sidrenje brodova i brodica.“
Zakon otvara mogućnost ekskluzivnog korištenja i zatvaranja morskih plaža za opću uporabu
I sam je Kundih na svom portalu pisao da Zakon, sudeći po njegovu nacrtu makar, “otvara mogućnost svojevrsnog ekskluzivnog korištenja i zatvaranja morskih plaža za opću uporabu”. Nekolicina nam je stručnjaka za pomorsko dobro rekla da Zakon ostavlja prevelik prostor interpretacijama, a to pak znači i mogućim malverzacijama. Kundih ocjenjuje predloženi Nacrt zakona u velikom dijelu kontradiktornim i nedorečenim dok bi trebao biti jasan i nedvosmislen te dobar temelj za izradu provedbenih propisa. „Dosadašnja izrazita podnormiranost Zakona o pomorskom dobru imala je za posljedicu da se zakon često supstituirao provedbenim propisima. Time se na pomorskom dobru generirao pravni nered na svim razinama upravljanja i odlučivanja, i to od utvrđivanja granice pomorskog dobra do davanja koncesijskih odobrenja umjesto koncesija. Polazište politike Republike Hrvatske prema pomorskom dobru prije svega treba biti zaštita javnog interesa uz istovremenu zaštitu pravne sigurnosti ulaganja i korištenja. Podnormiranost zakonskih propisa, improvizacija i diskreciono pravo odlučivanja je pogubno stanje za nacionalni interes na pomorskom dobru. Naravno da takvo stanje ostavlja prostor malverzacijama.“
pogledaj.to
