Razmišljao sam ovih dana, u ozračju vulgarno desakralizirana slavljenja Božića u navodno katoličkoj zemlji... unutar plota od vijesti upravo bolesno bizarnih – od najave naprasnog naoružavanja „zapadnom tehnologijom" (čitaj: kupnje američke krame i preuzimanja „darovanih" topova, helikoptera... čega li već bez – skupih! – dijelova ključnih za njihovu funkcionalnost) do otkupa dionica INA-e od mađarskoga MOL-a, koji je nekoć solidnu kompaniju isisao kao TO s Pantovčaka jastožje noge na večeri u humanitarne svrhe... pa mi, vragznaotkuda, doletješe dvije začudne prispodobe: sjetih se lošega američkog historijski-fikcijskog filma o Njemačkoj šezdesetih, kao baštinici pobjede u II svjetskom ratu (pod imenom Germania) i finskih gothic-punkera koji su ustvari bili nacisti, povratnici s tamne strane Mjeseca.
A, evo zašto: aktualna vlast, a navlastito subkapacitirana adorantica oružja, uniforme, militarističkog šunda... kuha u svojoj totalitarnoj, kleronacionalističkoj kuhinji, izuzetno opasan projekt uvedbe režimski dizajnirane „domovinske sigurnosti", kao (uistinu i zapravo) procesa okamenjivanja Hrvatske Države (Republika je posve iščezla iz rječnika jalijaša u ustanovama na Markovu trgu) u agregatnom stanju bantustana prožetog doktrinom mača, katotalibanskom ideologijom krvi i tla i svenazočnošću špijunskog uha.
Mokri san „hrvatske državne vlasti" nije moderna republika slobodnih građana, nego anakrona okamina najgoreg iz nacionalne povijesti – „osuvremenjenog" legalnim instrumentarijem i institucijskim mehanizmima što ih porađa aktualna antiteroristička histerija na objema atlantskim obalama. Ta-i-takva Hrvatska urasta u scenarij izgradnje sanitarnog kordona prema Rusiji, broji ono malo dana do ograđivanja žicom za suzbijanje izbjegličkog stampeda... pretvara se u bastion zaštite tuđih interesa sukladno najboljoj vazalsko-kvislinškoj tradiciji dugoj bezmalo tisuću godina – a zašto? Zato „jer nam treba više NATO-a", a manje demokracije, ne samo stvarne, kakva u nas nikada nije zaživjela, nego i paradne kakvu hrvatska partitokratska kasta prakticira sve od 1990. godine.
Zamjećuju promatrači balkanskih (ne)prilika da se „nezavisno" Kosovo uznemirujuće brzo pretvara u utvrdu ekstremnog islama; čuditi se mogu samo blaženi duhom, jer što je prirodnije nego da se u enklavi s ekonomijom, demokracijom, građanskim društvom... u rasulu, obilježenoj svim karakteristikama socijalne bombe, razvija paklena mješavina ultranacionalizma, pseudoreligijskog fanatizma i sklonosti stvaranju sprege okrutnog kriminala i terorističkog avanturizma.
A u što se Hrvatska pretvara? I to, znakovito, pod mentorstvom iste velesile koja redizajnira našu stvarnost u izvedbi „svojih ljudi na terenu", poslušnika kojima se lik i (ne)djelo ubrzano otklizava prema veleizdaji!
seebiz
