Evo nas u 2025. Godina je to koja se od početka čini prijelomnom. S pozivom na demokraciju autoritarci godinama potkopavaju demokratske ciljeve
„Kao mali imao sam sedmo čulo
Vodili su mene kao fenomena
Očiju vezanih za gladan svet
Vikali su glasno: Gle, kretena!
O-E-O, O-E-O, O-E-O“
Dušan Kojić, Milan S. Mladenović, Ivica Vdović
“Tko ovdje nije lud taj stvarno nije normalan.” Ovo je sjajna rečenica koju sam negdje sredinom dvijetisućitih čuo od Katje Matijević, tada pomoćnice ministra zdravstva. Otkad sam tu rečenicu čuo, ponavljam je kao vrlo točnu dijagnozu za ovo naše podneblje. Normalno i nenormalno ruku pod ruku. Ima još jedna sjajna rečenica koju sam čuo od jednog silno obrazovanog kolege, suca u Zagrebu. Kaže on: „Amerika je država u kojoj je sve moguće. A Hrvatska država u kojoj ništa nije nemoguće.“ I zaista, sve što nam se događa čovjek može objasniti jednom od tih duhovitih dovitljivosti.
Možda vam se, naprimjer, čini savršeno iluzornim i naivnim pokušati stanovniku nekog siromašnog dijela svijeta, onog u kojem je glad redovita pojava, negdje u Somaliji, Južnom Sudanu, Bangladešu, objasniti zašto je kavijar skup. Ili kako je naročit okus najboljeg konjaka. Ali u nas, u državi u kojoj dužnosnici gotovo redovito potkradaju javna sredstva i ponašaju se kao da je to njihov privatni novac, toliko smo „uobičajili“ pojmove „transparentnost“ i „borba protiv korupcije“, toliko se u njih zaklinjemo da se čovjek ne može ne zapitati tko je tu lud i tko tu koga laže. Do te smo mjere obesmislili borbu protiv takvih društvenih pošasti da prosječan građanin krađu epskih razmjera poput one „plin za cent“ više i ne može pojmiti kriminalom. Kod nas USKOK ulovi i u Remetinec spremi kokošare i konjokradice. Prave „igrače“ gotovo nikad. Borba protiv „nenormalnog“ u zemlji u kojoj je „nenormalno“ normalno, prava je smijurija, štos, vic.
Ipak, u posljednjih tridesetak godina nacionalne prošlosti postojao je jedan „faktor“ koji bi nas redovito vraćao na „pravi put“. Recimo, devedesetih. Revidirali smo povijest, utvrdili da su mjesta najgoreg ljudskog stradanja ustvari bila sanatoriji ili prostori radne terapije. Tada se, sjećate se, glazbene hitove započinjalo s navodno opernim pozdravima, uzbudljivo kičastim „Danke Deutschland“, hrabrili smo se nakaradnom hrvatskom obradom „Lili Marleen“. No tada je postojao svijet koji je „liječio“ fanatizam primitivizma i šovinizam ljudske gluposti. Demokracija i ljudska prava živjeli su u bogatim društvima. Pa su svi oni koji su željeli ostvariti ekonomski napredak i društveno bogatstvo morali prihvatiti poštovanje tih postulata. Onima drugima, umjesto demokracije i ljudskih prava, ostali su autoritarizam i tiranija. A za narod siromaštvo. Suočeni s izborom između demokracije i ljudskih prava ili sudbine Miloševićeve Srbije, jasno je što smo jedino racionalno mogli odabrati. Stoga se Hrvatska već koju godinu po završetku rata, potom još brže od dvijetisućitih, mijenjala. Želja da postanemo prvo dio Vijeća Europe, potom NATO-a i Europske unije, bila je poluga naše promjene. One, naravno, nisu bile sasvim iskrene, još manje dosljedne, no društvo se „normaliziralo“. Rubne političke eskapade nestale su iz mainstreama. Diskurs o šiljatim glavama i cijeni mozga, granici na Drini i spomenicima Budaku i Francetiću opstao je samo u egzotičnim medijima.
A onda, desetak-petnaestak godina kasnije, ponovno smo postali prethodnica, „izviđači“ ludila. Neodgovorno opozicionarenje Karamarkova HDZ-a u borbi za vlast protiv Milanovićeve vlasti i Josipovića, pokušalo je političke poene priskrbiti najnižim i najprimitivnijim oblicima nacionalističkog otpadnog populizma. Dvadeset i koju godinu nakon smrti avet Jugoslavije i pošast komunizma ponovno su postali Babe Roge. A Srbi i ćirilične ploče u Vukovaru postali su u državi u kojoj predstavljaju tek koji postotak stanovništva dežurni krivci. No kad se prijeđe Rubikon političke normalnosti, svako se ludilo čini normalno. Bilo je tu svega. Od licitiranja žrtvama Drugog svjetskog rata, poziva na bacanje neistomišljenika u Kevine jame, Bleiburga koji je davno nadišao obilježavanje žrtava zločina ratnih pobjednika i pretvorio se u martirologij suvremenog šovinizma i isključivosti. Pa sve do toga da su Vukovarska kolona sjećanja, obilježavanje žrtava Škabrnje i svečanost u Kninu instrumentalizirani u svrhu promocije radikalnih političkih stavova kojima su neuspješni političari pokušavali kompenzirati svoju političku prazninu. A u svrhu političkog egzorcizma HDZ-ovi aspiranti na vlast govore su držali ispred biste Franje Tuđmana koja je poput štafete, ovoga puta u bronci, putovala Hrvatskom. Od vatrogasne dvorane do gradskog kina. Ipak, ponovno, kao i desetak godina ranije, prihvaćenost na europskoj političkoj pozornici i potreba da dovršimo integraciju pristupanjem eurozoni i schengenskom prostoru, prisilno su ohladile barem javnu retoriku političkih usijanih glava. Karamarko nije postao premijer, a i fenomen filoustaštva morao se ponovno povući u sigurne kutke medijske i društvene margine.
Evo nas u 2025. Godina je to koja se od samog početka čini prijelomnom. S pozivom na demokraciju autoritarci već godinama potkopavaju demokratske ciljeve. Pozivajući se na slobodu govora, u javni prostor uvode se opasni narativi i podosta zastrašujući diskurs. Uzrok te brutalne političke radikalizacije nije sasvim jasan, no uloga koju su tu odigrali koronakriza, migracije, energetske posljedice rata u Ukrajini ili sve to zajedno, i nije bitna. Ključne su posljedice. Opasne. U političkom prostoru obilje „stranaka opasnih namjera“, onih koje će – uz zagovor demokracije, ljudskih prava i sloboda – pripremati teren za njihovo ograničavanje, bilo je ništa naspram posljedica Trumpove druge pobjede.
I tako danas kao da smo se vremeplovom vratili u tridesete, u zraku stoje pitanja. Što se događa sa svijetom u kojem demokracije otmu demagozi gladni vlasti, kad antiliberalni populisti u demokratskim društvima otklone liberalizam? Na što će se svesti ustavni diskurs ako izgubi kostur praktičnih jamstava temeljnih prava i sloboda? Kako braniti demokratske institucije od iliberalnih populista. Na vlasti. Onih koji upravo demokratske institucije smatraju hegemonima ideje modernosti. Koju oni smatraju poraženom. Jest, sva su ta pitanja na stolu bila i posljednjih desetak godina, no „laboratorijski“ uvjeti sada su se proširili. Više se ne radi samo o Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj. Danas iznimke postaju pravilo, populisti lideri, nenormalno normalno.
Kakve to veze ima s nama? Ima. Jer naše paradigmatske podjele na Milanovića i Plenkovića, „karakter“ i birokrata europskog političkog novca, nisu takve. Njih dvojca nisu pravi akteri priče o iliberalnim populistima. Obojica su mainstream demokrati. Europejci. Uloge koje su igrali proteklih godina nisu nikakva politička zadatost već posljedica „podjele karata“. Njihove svađe, sve i ako su bile karakterno i karijerno uvjetovane, javnost su definirale samo zato što su im odgovarale. Svaki je na njima, a ne na ozbiljnim političkim idejama i programima, osvojio „pleme“, „sljedbu“. Nisu problem Hrvatske političke pozicije Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, već populisti s kojima oni moraju formirati vlast.
Domovinski pokret, Dom i nacionalno okupljanje, Hrvatski suverenisti, Most – to su populisti naše političke rekonkviste. Oni nisu zadatost, od njih mnogo je važnija „zaliha“ glasova plemena njihovih glasača. Razočaranih glasača koji svoje nezadovoljstvo iracionalno i destruktivno kanaliziraju prema olakim i jeftinim obećanjima. Populističkim. Jer bez tih glasača i njihovih izabranika funkcionalne vlasti u Hrvatskoj nema. Naravno, nema je ni s njima. Paradoks naše stvarnosti.
Hrvatska, napisao sam na početku, država je u kojoj ništa nije nemoguće. Recimo da ljevica računa preuzeti vlast sa snažnom desnicom. Gorljivo anti-srpskom i snažno revizionističkom. Ili da s tim istima otvoreno skeptičnima prema europskim integracijama, vlast formira eurofil Plenković. Država je to u kojoj tko nije lud, taj nije normalan. Pa je zamislivo da najviši dužnosnik vlasti koji je došao na prošlotjednu inauguraciju bude potpredsjednik Hrvatskog sabora i gradonačelnik Vukovara, u kojem se sasvim otvoreno i slobodno, na štandovima, učenicima hrvatskih škola koji dolaze u posjet prodaju crne majice sa standardno dvostruko konotativnim starim hrvatskim pozdravom. I nitko tu ne vidi problem. A on sjedi u istoj dvorani s posljednjom živućom partizankom, sudionicom Bitke na Sutjesci.
Upravo u toj političkoj ludosti leži formula na kojoj će naši desni populisti normalizirati nenormalno u Hrvatskoj. Sjedit će oni u svakoj vlasti. I na svakoj inauguraciji. I gurati Hrvatsku prema rubu. Desnom. A u Europi možda neće biti nikoga tko bi nas „vratio“ na pravi put!
