Nepovjerenje u elitu moći je ogromno. Možda se može reći da mase mrze elitu, barem samoproglašene skorojeviće koji ne poštuju pravila, ali ih rado pišu, smatraju se ljudima iznad zakona. Elitu tvore ljudi koji su lukavi i snalažljivi, često primitivni i neobrazovani, ne znaju za Shakespearea i miješaju Irak i Iran, ali su uporni u volji za moć. Često nemaju elementarne kompetencije.
Ako su živjeli u inozemstvu (a takvih je dosta), uopće ne poznaju zemlju, a ako nisu, o svijetu imaju provincijske predrasude. Tako elita degenerira u sloj beskrupuloznih egoista, neodgovornih i slijepih prema stvarnosti, a mase se pretvaraju u gomile jadnih, razočaranih i gnjevnih ljudi.
Zato su u našem političkom sistemu obračuni bespoštedni. Odvijaju se bez ili mimo pravila, u institucijama ili izvan njih. Ove godine prije prvih snjegova padat će vodstva političkih stranaka.
Stranke su tako važne za modernu demokraciju da se bez njih i ne mogu zamisliti izbori, djelovanje parlamenta, vlade,funkcioniranje administracije. Političke stranke zapušteni su i problematični dio našeg političkog sistema.
Načelno postoji više funkcija političkih stranaka, ali naše političke stranke u tome zakazuju:
1.Stranke su organizacije, članovi vojnici koji slušaju naredbe, one su monolitne, neprestano ih se sili na jedinstvo iako bi one htjele reprezentirati vrlo različite interese. U stvarnosti slabo funkcioniraju kao organizacije.
One su vođene grupe, klike i sekte, a manje organizacije i uređeni instrument demokracije. Njihovi programi su propagandne poslanice, izborni manifesti kakofonija obaveznih sadržaja i fraza.
Ne čine ih članovi koji, ne daj Bože, čitaju stranačke programe i platforme, već ljudi sasvim banalnih interesa da si povećaju šanse društvene promocije, koje je slučaj doveo u stranku, više prema imenu i inerciji, u kojoj napreduju prema zelotskoj privrženosti hijerarhije moći. Nemaju svoje prihode, već ovise o proračunu; u stvarnosti o financijama znaju samo odabrani.
Stranke imaju pravila i statute jer moraju, ali ih se rijetko pridržavaju. Fleksibilnost pravila i programa, ”selektivna principijelnost” – rečeno ironično, njihovo je obilježje. Pravo pravilo je da nema pravila, ali vlada prividna poslušnost.
U stvarnosti se radi o privremenim kompromisima ”takozvanih” lijevih, desnih ili centrističkih struja, regionalnim ključevima zastupljenosti, podjeli sfera utjecaja, mjesta na vodećim funkcijama i bezobzirnim lobističkih nastojanjima da se dobije veći dio javne imovine, proračuna i utjecaja.
2.Političke stranke su organizacije koje ističu kandidate u izborima. To bi značilo da ih probiru prema očekivanjima koliko će dobiti glasova i prema sposobnostima da vrše javne dužnosti. Načelno je tako, u stvarnosti nije. U Hrvatskoj stranke počivaju na negativnoj selekciji.
Ljude je često sram priznati da su članovi, a dok ne dobiju neku javnu funkciju skrivaju iskaznice. Prelazak iz stranke u stranku je lagan, jer se zapravo malo mijenja; u stvarnosti samo jedno sluganstvo zamjenjuje drugo.
Naravno da nisu svi isti. Nisu. Glavna je razlika jesu li na vlasti ili nisu. Zato stranke na vlasti, kao muhe šećer, privlače gramzive i potkupljive, željne dokazivanja, inteligentne i praktične, no ipak one koji prvo gledaju svoj interes. Oporba je uvijek bliža buntovnicima i utopistima, ali i disidentima, onima koji idu protiv struje. No svejedno, najinteligentniji i najkompetentniji nisu u politici (malo samokritike – ja jesam).
Inteligentni ne idu u politiku jer su ih uvjerili da je to prljav posao, jer su pametni, pa po iskustvu znaju da u strankama bolje prolaze prosječni. Kompetentni se iseljavaju (ako mogu). No sve zajedno, na aktivnost stranke ne utječu oni koji nešto znaju, imaju obrazovanje i iskustvo, već intelektualno prosječni, poslušni mediokriteti.
Stranke nisu u stanju promovirati dokazano uspješne ljude; na čelna mjesta dolaze i ljudi koji su radili samo u aparatu, koji ne poznaju prilike, koji se proglašavaju stručnjacima iako nisu ništa napravili, ništa nisu izmislili ili napisali i profesori su narodnih sveučilišta pretvorenih u visoka učilišta malog mjesta. Poslušni i anonimni.
Ako ste u ovom prepoznali HDZ, pogriješili ste. Isto prakticiraju i drugi, manje atraktivni, no sposobniji stvarati ”neprincipijelne koalicije” (tko se još sjeća Tupurkovskog). Mutantis mutandis tako je i Partija (SKJ) upropastila svoju elitu, u više država i idealističkih projekta. Negativna selekcija članstva nije izum HDZ-a, već neugodna popudbina pokreta koji se pretvara u stranački poredak.
Bilo je pokušaja, i kod nas, da se modernizira postupak kandidiranja (više kandidata za svaki položaj, predizbori, rasprave o nominacijama), no takvi pokušaji smatrali su se političkom taktikom u obračunima, načinom da se eliminiraju stari kadrovi i prvoborci. SDP je pokušao s takvom praksom za predsjedničke izbore (Jurčić vs. Josipović), ali pokušaji da se predizbori nametnu u situaciji oštrih podjela i tek primijenjenih sukoba nisu uspjeli.
Na kraju nisu pobijedili ni američki ni francuski modeli predizbora, već indijski sustav u kojem sve ovisi o nekoliko ljudi na vrhu i potpisu koji na liste stavi predsjednik. Plenković je zastrašivao svoje rivale time što je on baš taj koji će na kraju odlučiti, formalno uz jednoglasnu potporu stranačkih tijela. Rasprave po županijskim i lokalnim organizacijama su ceremonijalne i dolaze tek nakon dogovora i tajnih pogodbi.
3.Političke stranke navodno okupljaju istomišljenike i navodno imaju ideologiju, formuliraju programe i bore se za njih kada dođu na vlast. Ništa od toga u stvarnosti.
Političke stranke gube energiju i snagu na smišljanje imena, neodređenih zgodnih parola (”Naše ime je naš program”, ”Zna se”, ”Idemo dalje”). Istomišljenike okupljaju samo u trenucima jasnih prevrata, a poslije se razlažu na grupe koje više mrze suborce nego suparnike.
Političke stranke obično imaju samo nekakav provizorni program, planovi su obično improvizacije, i mada se same stranke suprotstavljaju, sliče k’o jaje jajetu. Ideološki sukobi su prividni i često na razini posuđenih stavova religije, stranih saveznika ili kao odbljesak trenutne politike.
Vlada pragma. Simboličke podjele su u tumačenju povijesti ili slavljenju religijskih praznika, no sve to gubi sadržaj, ritualizira se i prestaje biti stvarna razlika. Božić je trijumf potrošačke euforije, Uskrs doba prežderavanja, a Veliki petak je slavlje norveške sušene ribe – i tu razlika nema. I komunisti farbaju jaja i reakcionarni jedu grah za 1. maj. U stvarnosti liberali su zagovarali kažnjavanje abortusa, kršćanski demokrati brane anarhistički koncept lokalne zajednice. Ideologije su klinički mrtve, povampirene su tek sredstvo diskvalifikaciju protivnika.
4.Stranke nemaju programe jer žele imati birače. Sve birače. Zato svakom nude ponešto. Nemaju načela jer žele da svi budu za njih. Zato tvrde da su drugi ekstremisti, a oni umjereni centristi. Njihovi programi su poput menija u provincijskom restoranu: sve je napisano, ali često baš taj dan toga nema. Hrana je obilna, kvaliteta sumnjiva, a račun nepredvidiv.
5.Nema ni stranačkih škola. Zapravo ima, ali ne služe ideološkom obrazovanju, već regrutaciji. Često i pod pokroviteljstvom stranih fondova. Ljetne škole su prepuštene Crkvi i udrugama. Stranke nemaju svoje listove i časopise. Njihove novine nitko ne bi čitao. Letke nema tko dijeliti, pa je i predizborna distribucija prepuštena komercijalnim tvrtkama. Nedostaje volontera.
6.Koliko malo vrijede ideologije pokazuju prividni ideološki i stvarni politički rasapi. Stranke navodno istog programa dijele se na skupine sljedbenika zavađenih vođa. Frakcijski obračuni su dugogodišnja konstanta. SDP se raskolio, HDZ podijelio, MOST raspao, HNS prolazi proces mitoze, Živi zid se raspada na cigle, HSP je stvorio više grana, Nezavisni imaju samo dvije ljuto posvađane struje.
Proces diobe i stvaranja koalicija ima sve veću frekvenciju i sve dublje amplitude. Čim spomeneš u stranci riječ organizacija, počinje računica tko vlada i gospodari. Stranke su grupe koje povremeno preuzimaju deklarativne ideologije, najviše raspravljaju o imenu i simbolu, a zapravo o tome tko će koga.
Velike drži zajedno ljubav prema vlasti, strah od gubitaka položaja, zebnja što će raditi i od čega će živjeti, dakle, izravno ili ne, materijalni motivi, osjećaj važnosti ili pak želja za osvetom.
7.Ono što se govori i najavljuje kao predizborni program samo su prigodne populističke fraze. Kad se dođe na vlast, više se ne čitaju te hrpe papira. Slušaju se savjeti nedovoljno profesionalne birokracije, kopiraju tuđi zakoni i slušaju upute viših gospodara.
Političke stranke ne formuliraju politike, mada su personalna unija vodeće stranke i elite moći spojene poput sijamskih blizanca. Uostalom, odluke formalnih tijela i institucija su u pravilu jednoglasne, a na većim skupovima donose se aklamacijom.
8.Političke stranke kad izgube na izborima, formiraju opoziciju. Ne kod nas. Kod nas gubitnici kažu da su moralni pobjednici, da će biti otrovna oporba, a onda bar dijelom glasuju za vladu, zaborave zakletve i moralne vertikale, mirno legnu na rudu vladajućih. Sramote se, ali ih to ne smeta – do novih izbora je dosta, narod sve oprosti.
Budući da to rade dugo, kao kod starih prostitutki, više i ne broje , više i ne mare, već čekaju sljedeću priliku. To je jako ružno, ali stranačke aristokracije za to ne brinu.
Zbog stranaka naša demokracija liči na feudalizam. Feudalizam nije bio samo vrijeme vezivanja kmetova za zemlju već i vrijeme ratova, sukoba klanova i vjerolomstava. Nemamo kmetove, nema prava prve bračne noći, klike velikaša, zadriglih i grubih, stvarali su svoje zajednice…
Naše političke stranke ne mogu se lako transformirati, kao što mi barun Münchhausen ne uspijeva svojim frizerskim trikom izvlačenja iz blata. One su organizacije i oligarhije (R. Michels), vole ceremonije, a ne ideale, uvijek otjeraju pametne i dobiju beskrupulozne vođe. Zato je povijest stalni krug, cirkuliranje elita, a historija groblje aristokracije (V. Pareto).
Klonimo se literature i teorije, razgovora o tome što bi to stranke trebale biti. Pitanje je što jesu u stvarnosti i čemu služe u Hrvatskoj. Ne prihvaćam odgovor da ne služe ničemu. Služe vladarima. Teško je vjerovati da promiču domoljublje, čovjekoljublje i duhovnost.
Promiču interese svojih klika za osvajanje vlasti, potiču najniže porive zloupotrebe dužnosti, vole prosječne kandidate i gužve bolesnih ambicija, nemaju ciljeva, a njihovi članovi ne bi ginuli za ideale.
One nisu škole demokracije. One nisu sredstvo demokracije, one su bršljan koji guši slobodu i politički napredak. Zato s nestrpljenjem čekam da mi u vrtu sazriju jabuke. Trule kad počne zima, padnu same.
Kao i stranke.
autograf
Ako su živjeli u inozemstvu (a takvih je dosta), uopće ne poznaju zemlju, a ako nisu, o svijetu imaju provincijske predrasude. Tako elita degenerira u sloj beskrupuloznih egoista, neodgovornih i slijepih prema stvarnosti, a mase se pretvaraju u gomile jadnih, razočaranih i gnjevnih ljudi.
Zato su u našem političkom sistemu obračuni bespoštedni. Odvijaju se bez ili mimo pravila, u institucijama ili izvan njih. Ove godine prije prvih snjegova padat će vodstva političkih stranaka.
Klonimo se literature i teorije, razgovora o tome što bi to stranke trebale biti. Pitanje je što jesu u stvarnosti i čemu služe u Hrvatskoj. Ne prihvaćam odgovor da ne služe ničemu. Služe vladarima. Teško je vjerovati da promiču domoljublje, čovjekoljublje i duhovnost. Promiču interese svojih klika za osvajanje vlasti
Stranke su tako važne za modernu demokraciju da se bez njih i ne mogu zamisliti izbori, djelovanje parlamenta, vlade,funkcioniranje administracije. Političke stranke zapušteni su i problematični dio našeg političkog sistema.
Načelno postoji više funkcija političkih stranaka, ali naše političke stranke u tome zakazuju:
1.Stranke su organizacije, članovi vojnici koji slušaju naredbe, one su monolitne, neprestano ih se sili na jedinstvo iako bi one htjele reprezentirati vrlo različite interese. U stvarnosti slabo funkcioniraju kao organizacije.
One su vođene grupe, klike i sekte, a manje organizacije i uređeni instrument demokracije. Njihovi programi su propagandne poslanice, izborni manifesti kakofonija obaveznih sadržaja i fraza.
Ne čine ih članovi koji, ne daj Bože, čitaju stranačke programe i platforme, već ljudi sasvim banalnih interesa da si povećaju šanse društvene promocije, koje je slučaj doveo u stranku, više prema imenu i inerciji, u kojoj napreduju prema zelotskoj privrženosti hijerarhije moći. Nemaju svoje prihode, već ovise o proračunu; u stvarnosti o financijama znaju samo odabrani.
Stranke imaju pravila i statute jer moraju, ali ih se rijetko pridržavaju. Fleksibilnost pravila i programa, ”selektivna principijelnost” – rečeno ironično, njihovo je obilježje. Pravo pravilo je da nema pravila, ali vlada prividna poslušnost.
U stvarnosti se radi o privremenim kompromisima ”takozvanih” lijevih, desnih ili centrističkih struja, regionalnim ključevima zastupljenosti, podjeli sfera utjecaja, mjesta na vodećim funkcijama i bezobzirnim lobističkih nastojanjima da se dobije veći dio javne imovine, proračuna i utjecaja.
2.Političke stranke su organizacije koje ističu kandidate u izborima. To bi značilo da ih probiru prema očekivanjima koliko će dobiti glasova i prema sposobnostima da vrše javne dužnosti. Načelno je tako, u stvarnosti nije. U Hrvatskoj stranke počivaju na negativnoj selekciji.
Ljude je često sram priznati da su članovi, a dok ne dobiju neku javnu funkciju skrivaju iskaznice. Prelazak iz stranke u stranku je lagan, jer se zapravo malo mijenja; u stvarnosti samo jedno sluganstvo zamjenjuje drugo.
Naravno da nisu svi isti. Nisu. Glavna je razlika jesu li na vlasti ili nisu. Zato stranke na vlasti, kao muhe šećer, privlače gramzive i potkupljive, željne dokazivanja, inteligentne i praktične, no ipak one koji prvo gledaju svoj interes. Oporba je uvijek bliža buntovnicima i utopistima, ali i disidentima, onima koji idu protiv struje. No svejedno, najinteligentniji i najkompetentniji nisu u politici (malo samokritike – ja jesam).
Nepovjerenje u elitu moći je ogromno. Možda se može reći da mase mrze elitu, barem samoproglašene skorojeviće koji ne poštuju pravila, ali ih rado pišu, smatraju se ljudima iznad zakona. Elitu tvore ljudi koji su lukavi i snalažljivi, često primitivni i neobrazovani, ne znaju za Shakespearea i miješaju Irak i Iran, ali su uporni u volji za moć. Često nemaju elementarne kompetencije
Inteligentni ne idu u politiku jer su ih uvjerili da je to prljav posao, jer su pametni, pa po iskustvu znaju da u strankama bolje prolaze prosječni. Kompetentni se iseljavaju (ako mogu). No sve zajedno, na aktivnost stranke ne utječu oni koji nešto znaju, imaju obrazovanje i iskustvo, već intelektualno prosječni, poslušni mediokriteti.
Stranke nisu u stanju promovirati dokazano uspješne ljude; na čelna mjesta dolaze i ljudi koji su radili samo u aparatu, koji ne poznaju prilike, koji se proglašavaju stručnjacima iako nisu ništa napravili, ništa nisu izmislili ili napisali i profesori su narodnih sveučilišta pretvorenih u visoka učilišta malog mjesta. Poslušni i anonimni.
Ako ste u ovom prepoznali HDZ, pogriješili ste. Isto prakticiraju i drugi, manje atraktivni, no sposobniji stvarati ”neprincipijelne koalicije” (tko se još sjeća Tupurkovskog). Mutantis mutandis tako je i Partija (SKJ) upropastila svoju elitu, u više država i idealističkih projekta. Negativna selekcija članstva nije izum HDZ-a, već neugodna popudbina pokreta koji se pretvara u stranački poredak.
Bilo je pokušaja, i kod nas, da se modernizira postupak kandidiranja (više kandidata za svaki položaj, predizbori, rasprave o nominacijama), no takvi pokušaji smatrali su se političkom taktikom u obračunima, načinom da se eliminiraju stari kadrovi i prvoborci. SDP je pokušao s takvom praksom za predsjedničke izbore (Jurčić vs. Josipović), ali pokušaji da se predizbori nametnu u situaciji oštrih podjela i tek primijenjenih sukoba nisu uspjeli.
Na kraju nisu pobijedili ni američki ni francuski modeli predizbora, već indijski sustav u kojem sve ovisi o nekoliko ljudi na vrhu i potpisu koji na liste stavi predsjednik. Plenković je zastrašivao svoje rivale time što je on baš taj koji će na kraju odlučiti, formalno uz jednoglasnu potporu stranačkih tijela. Rasprave po županijskim i lokalnim organizacijama su ceremonijalne i dolaze tek nakon dogovora i tajnih pogodbi.
3.Političke stranke navodno okupljaju istomišljenike i navodno imaju ideologiju, formuliraju programe i bore se za njih kada dođu na vlast. Ništa od toga u stvarnosti.
Političke stranke gube energiju i snagu na smišljanje imena, neodređenih zgodnih parola (”Naše ime je naš program”, ”Zna se”, ”Idemo dalje”). Istomišljenike okupljaju samo u trenucima jasnih prevrata, a poslije se razlažu na grupe koje više mrze suborce nego suparnike.
Političke stranke obično imaju samo nekakav provizorni program, planovi su obično improvizacije, i mada se same stranke suprotstavljaju, sliče k’o jaje jajetu. Ideološki sukobi su prividni i često na razini posuđenih stavova religije, stranih saveznika ili kao odbljesak trenutne politike.
Vlada pragma. Simboličke podjele su u tumačenju povijesti ili slavljenju religijskih praznika, no sve to gubi sadržaj, ritualizira se i prestaje biti stvarna razlika. Božić je trijumf potrošačke euforije, Uskrs doba prežderavanja, a Veliki petak je slavlje norveške sušene ribe – i tu razlika nema. I komunisti farbaju jaja i reakcionarni jedu grah za 1. maj. U stvarnosti liberali su zagovarali kažnjavanje abortusa, kršćanski demokrati brane anarhistički koncept lokalne zajednice. Ideologije su klinički mrtve, povampirene su tek sredstvo diskvalifikaciju protivnika.
4.Stranke nemaju programe jer žele imati birače. Sve birače. Zato svakom nude ponešto. Nemaju načela jer žele da svi budu za njih. Zato tvrde da su drugi ekstremisti, a oni umjereni centristi. Njihovi programi su poput menija u provincijskom restoranu: sve je napisano, ali često baš taj dan toga nema. Hrana je obilna, kvaliteta sumnjiva, a račun nepredvidiv.
Stranke imaju pravila i statute jer moraju, ali ih se rijetko pridržavaju. Fleksibilnost pravila i programa, ”selektivna principijelnost” – rečeno ironično, njihovo je obilježje. Pravo pravilo je da nema pravila, ali vlada prividna poslušnost
5.Nema ni stranačkih škola. Zapravo ima, ali ne služe ideološkom obrazovanju, već regrutaciji. Često i pod pokroviteljstvom stranih fondova. Ljetne škole su prepuštene Crkvi i udrugama. Stranke nemaju svoje listove i časopise. Njihove novine nitko ne bi čitao. Letke nema tko dijeliti, pa je i predizborna distribucija prepuštena komercijalnim tvrtkama. Nedostaje volontera.
6.Koliko malo vrijede ideologije pokazuju prividni ideološki i stvarni politički rasapi. Stranke navodno istog programa dijele se na skupine sljedbenika zavađenih vođa. Frakcijski obračuni su dugogodišnja konstanta. SDP se raskolio, HDZ podijelio, MOST raspao, HNS prolazi proces mitoze, Živi zid se raspada na cigle, HSP je stvorio više grana, Nezavisni imaju samo dvije ljuto posvađane struje.
Proces diobe i stvaranja koalicija ima sve veću frekvenciju i sve dublje amplitude. Čim spomeneš u stranci riječ organizacija, počinje računica tko vlada i gospodari. Stranke su grupe koje povremeno preuzimaju deklarativne ideologije, najviše raspravljaju o imenu i simbolu, a zapravo o tome tko će koga.
Velike drži zajedno ljubav prema vlasti, strah od gubitaka položaja, zebnja što će raditi i od čega će živjeti, dakle, izravno ili ne, materijalni motivi, osjećaj važnosti ili pak želja za osvetom.
7.Ono što se govori i najavljuje kao predizborni program samo su prigodne populističke fraze. Kad se dođe na vlast, više se ne čitaju te hrpe papira. Slušaju se savjeti nedovoljno profesionalne birokracije, kopiraju tuđi zakoni i slušaju upute viših gospodara.
Političke stranke ne formuliraju politike, mada su personalna unija vodeće stranke i elite moći spojene poput sijamskih blizanca. Uostalom, odluke formalnih tijela i institucija su u pravilu jednoglasne, a na većim skupovima donose se aklamacijom.
8.Političke stranke kad izgube na izborima, formiraju opoziciju. Ne kod nas. Kod nas gubitnici kažu da su moralni pobjednici, da će biti otrovna oporba, a onda bar dijelom glasuju za vladu, zaborave zakletve i moralne vertikale, mirno legnu na rudu vladajućih. Sramote se, ali ih to ne smeta – do novih izbora je dosta, narod sve oprosti.
Budući da to rade dugo, kao kod starih prostitutki, više i ne broje , više i ne mare, već čekaju sljedeću priliku. To je jako ružno, ali stranačke aristokracije za to ne brinu.
Zbog stranaka naša demokracija liči na feudalizam. Feudalizam nije bio samo vrijeme vezivanja kmetova za zemlju već i vrijeme ratova, sukoba klanova i vjerolomstava. Nemamo kmetove, nema prava prve bračne noći, klike velikaša, zadriglih i grubih, stvarali su svoje zajednice…
Stranke navodno istog programa dijele se na skupine sljedbenika zavađenih vođa. Frakcijski obračuni su dugogodišnja konstanta. SDP se raskolio, HDZ podijelio, MOST raspao, HNS prolazi proces mitoze, Živi zid se raspada na cigle, HSP je stvorio više grana, Nezavisni imaju samo dvije ljuto posvađane struje
Naše političke stranke ne mogu se lako transformirati, kao što mi barun Münchhausen ne uspijeva svojim frizerskim trikom izvlačenja iz blata. One su organizacije i oligarhije (R. Michels), vole ceremonije, a ne ideale, uvijek otjeraju pametne i dobiju beskrupulozne vođe. Zato je povijest stalni krug, cirkuliranje elita, a historija groblje aristokracije (V. Pareto).
Klonimo se literature i teorije, razgovora o tome što bi to stranke trebale biti. Pitanje je što jesu u stvarnosti i čemu služe u Hrvatskoj. Ne prihvaćam odgovor da ne služe ničemu. Služe vladarima. Teško je vjerovati da promiču domoljublje, čovjekoljublje i duhovnost.
Promiču interese svojih klika za osvajanje vlasti, potiču najniže porive zloupotrebe dužnosti, vole prosječne kandidate i gužve bolesnih ambicija, nemaju ciljeva, a njihovi članovi ne bi ginuli za ideale.
One nisu škole demokracije. One nisu sredstvo demokracije, one su bršljan koji guši slobodu i politički napredak. Zato s nestrpljenjem čekam da mi u vrtu sazriju jabuke. Trule kad počne zima, padnu same.
Kao i stranke.
autograf
