U povodu  godišnjice rođenja književnika Vladimira Rema (Slavonski Brod, 4. prosinca 1927. – Slavonski Brod, 22. kolovoza 2011.) Stribor Uzelac Schwendeman, politički analitičar i savjetnik, diplomat, novinar i publicist, kroničar i pisac, član Hrvatskog novinarskog društava i Hrvatskog društva pisaca, član PEN-a, suradnik internetskog portala SBPeriskop, objavio je esej čije će upečatljive i sugestivne rečenice zauvijek promijeniti uobičajene stavove o Remu, o Slavonskom Brodu, o politici, povijesti i književnosti ovog provincijalnog grada.

                                                                                                                                                                                              Gotovo na isti način kao što se Igor Mandić u knjizi Zbogom, dragi Krleža razračunao s mitom Miroslava Krleže i krležijanstvom u hrvatskoj književnosti, Schwendemann se u ogledu, kojeg smo s dopuštenjem autora preuzeli s njegove prijateljske internetske stranice i kojeg ćemo objaviti u tri nastavka, kritički odredio spram pjesničkih, esejističkih, književnokritičarskih i povjesničarskih vrijednosti Vladimira Rema. U impresivnoj esejističkoj sintezi književno-povijesne kritike i vlastitih utisaka i promišljanja – on je predočio razornu inventuru i burno intimno svjedočenje o književniku Remu, ali i cijeloj epohi u kojoj je on stvarao.

 

Svjestan da je njegov esej bez milosti, u funkciji detronizacije Vladimira Rema odnosno skidanja s nezasluženih visina, Stribor svoj esej završava  slijedećim riječima:

«Palanka kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.» (Ivo Andrić – Prokleta avlija). Na tom tamnom dnu, i u njegovom duhu i dahu, nastao je i ovaj zapis. Kao ispovjest i crna kutija ispod ruševina iluzija da danas išta u malom može biti veliko. Amicus Plato, sed magis amica veritas. Hvala na odriješenju. (VeL)

 

I Remova šokačka poema je neuvjerljiva i u krajnjoj liniji ukazuje kako Slavonci uspoređeni, na primjer, s Dalmatincima, Istrijanima, Zagorcima, Hercegovcima..., ustvari nemaju povjerenja u vlastiti identitet. Ona jest naznačena kao tema kojom se određeni osječki i vinkovački krugovi strasno bave. No, šireg odjeka nema. Dragutin Tadijanović se nikad nije smatrao Šokcem iako on, po Removim kriterijima, to jest. U nedavnom vremenu intenzivne državotvorne homogenizacije hrvatske nacije, brodskim akademicima Tadijanoviću i Babiću zasmetao je i pridjev slavonski u imenu Broda (Požegi su ga izbrisali) kao regionalistički ugroz pa ni jedan ni drugi nisu imali razumijevanja za Remov šokačofilski pristup. I još nešto, pred Remom se dogodila povijest: deset do petnaest tisuća bosanskih Hrvata (katolika) došlo je u Slavonski Brod. On se, međutim, nikad nije zapitao, iako je dvadeset godina prošlo od tog dolaska «Bosanaca» u Slavonski Brod, jesu li oni time postali Šokci. Nije se zapitao, opet tipično za njega, jer nisu. Hrvatski katolici iz bosanske Posavine koji se, nakon izgnanstva 1992. g., nastanjuju u Slavonskom Brodu, ostali su Bosanci. Ništa oni ovdje nisu preuzeli: govore bosanski, druže se i sklapanju brakove uglavnom međusobno, poštuju svoje bosansko posavske svece i običaje, slušaju svoju glazbu i plešu svoja kola, čak i kuće ne grade u slavonskom nego u nekakvom svom stilu... Bosanci u Slavonskom Brodu teku svojim tokom, a Slavonci tuđim. Zahvaljujući kretenskoj politici, kobajagi, ne žele da ostanu, nego žele da se vrate i iz toga izvlače jadne naknade za ratom nanesenu štetu, a poneki i korist. Dakle, od Removog autentičnog povijesnog materijala za genesis šokaštva i Šokaca, nije ostalo ništa. Bosanski Hrvati, egzodusa 1992., nikada i neće postati Šokci. Dapače, oni su prema tzv. Šokcima, opravdano, rezervirani.

 

Te nejasnoće i zabludjelosti oko Šokaca i šokačkog zadrugarskog rodoljublja dobro ilustrira Remova vinkovačka izdavačka kuća Privlačica (Martin Grgurovac) u površnoj ediciji Veliki i poznati Šokci. Po, samo urednicima knjige znanim kriterijima (etnopsihijatrija?), leksikonski je evidentirano osamstotinjak «viđenijih Šokaca». U tom nevjerojatnom galimatijasu nemar, ove visoko produktivne izdavačke kuće, je doveden do paroksizma. Barem što se tiče brodskih «velikih i poznatih Šokaca». U ediciji nije evidentirano preko šezdeset ljudi Broda i gravitirajuće okolice koji su od ranije priznati, prepoznati i uvršteni u zbornike, biografske i druge leksikone i enciklopedije, a po «kriterijima» vinkovačkih urednika su trebali biti uvršteni u Velike i poznate Šokce. Čast je ukazana veličinama formata Zdravka Sočkovića i Stjepana Čobankovića kojima danas građanski status utvrđuju policija i sudovi, a nema, na primjer, dr. Josipa Benčevića, čiji predci dolaze iz Bosne početkom 19. stoljeća u Brod i postaju jedna od najpoznatijih brodskih obitelji svih vremena. Uostalom, brodska gradska bolnica nosi ime dr. Josipa Benčevića i o njemu i obitelji tiskana je monografija. U velike Šokce je uvršten Petričević Šimo iz Divoševaca, uz jedinu opasku o njemu kako je surađivao u Slavonskom narodnom kalendaru čiča Grge Grgina, a urednica te edicije, poznata dugogodišnja brodska novinarka, književna i likovna kritičarka te autorica poznatih obraćanja čitaocima «Iz torbe ča' Grge Grgina» – nije. Berković Josip, čiji je otac Ante rodom s Hvara, a majka polu Švabica, je Šokac, a Koprivčević Josip, komu su oba roditelja rođena u Brodu, nije. Dragutin Horkić čiji je otac porijeklom Mađar, a majka Srpkinja iz Zemuna i koji u Brodu pohađa mađarsku školu je Šokac. Dr. Vladimir Prebeg, svojevremni predsjednik Hrvatske stranke prava – nije. U velike Šokce uvršten je i dr. Josip Stadler, čiji djed je Austrijanac, a nisu uvršteni Kerdić Milan, Dujmović Franjo, Milović Antun, Seletković Mijo i takvih i sličnih još nekoliko desetaka. Naravno da su u ediciju uvrštena i oba Rema iako je Vladimirov pradjed, Johan (Ivan) Rehm, bio oženjen Švabicom Elizabetom Stelzamer, a djed Antun Rehm, krojač, rođen u Mađarskoj (Mariakemend), oženjen također Švabicom Terezijom Bürger iz Suhopolja...

 

Sličnim subjektivnim kriterijima rukovođeni, Goran Rem i Helena Sabljić Tomić, u luksuznu publikaciju Slavonski tekst hrvatske književnosti, Matica hrvatska 2003. ne uvrštavaju Brođane dr. Anđelka Barbića, mr. Marka Pandžića, Zvonimira Toldija, Ivana Tomca (u glosariju), Sofiju Hirtz rođ. Maraković, Miloša i Sofiju Krpan, Josipa Koprivčevića, Josipa Prudeusa, itd. O površnosti i ove edicije najbolje govore stranice 236-237 koje vrve od netočnosti. Kao na primjer: «U razdoblju do 1918. godine u Brodu će se pojaviti četiri lista, a najdulje će izlaziti Materinska riječ». Netočno. Najdulje u tom razdoblju izlazi Posavska Hrvatska – dvanaest godina., a Materinska riječ četiri. I nije četiri lista, nego tri. Jer Hochzeits Zeitung je privatna zezalica, na njemačkom jeziku, bogatog Franje Schwendemanna, brata mog djeda orođenog Ackermannima, kojom je šaljivo najavio svadbu Belle Ackermanna s Anom Galović. U polunovinskom formatu otiskan je jedan broj te čudne publikacije. Dalje: «Od 1919. izlaze Brodske novine, humoristički list Osa od 1924., a od 1930. humoristički list Raketa.» Netočno. Od 1919. – 1941. g. u Brodu izlazi ravno 32 lista, od humorističkih Osa (1924.-1925.), Raketa (1930.), Ondulirani jež (1937.-1941.) i Njuškalo (1938.). Dalje: «U Brodu od 1934. godine uz Realnu gimnaziju i Građansku školu postoji Državna narodna muška škola Matija Mesić...» Netočno. Ta škola postoji od 1923. godine i predana je na upotrebu 19. studenog pod imenom Dječačka škola... U istom tekstu Ivan Tomac se proglašava jednim od «najvrsnijih hrvatskih publicista» no njega u glosariju knjige nema. U nabrajanju autora koje Slavonski Brod daje hrvatskoj književnosti (do 1950. godine) navodi se trinaest imena među kojima nema Davida Bogdanovića, Tome Matića, Đure i Martina Pilara (bosanski putopisi i esej vrhunskog dosega Secesija), Zvonimira Podkovca (Prvih pedeset godina HNK u Zagrebu, članci i eseji), Mate Grkovića (Milka Trnina), Sofije i Miloša Krpana, Viktora Rudolfa, a posebice Milana Amruša, Frana Gundruma, Antuna Baraća, i Milana Kerdića koji su bili članovi Društva hrvatskih književnika! Isti je slučaj i u nabrajanju koga sve Brod daje hrvatskoj književnosti u periodu od 1950. do izlaska knjige 2003. Među dvanaest odabranih šest nikada nisu primljeni u Društvo hrvatskih književnika, jer osim Milošića ondje i ne spadaju, a nespomenute Stanislava Čarapina i Dubravka Oraić Tolić jesu. Što se tiče grešaka i kriterija u tekstovima o Brodu objavljenih u ovoj knjizi, u poglavljima Slavonija u književnosti i Književnost u Slavoniji, jabuka nije pala daleko od drveta. Ili je samo drvo, po običaju, griješilo i u činjenicama i u kriterijima.

 

***


Općenito uzevši Rem je komotan i najviše voli pabirčiti i crtičariti. Bog mu nije dao dara i lucidnosti, no to se radom moglo popraviti. Međutim, umjesto mukotrpljenja, on je u potragu za vlastitim značenjem krenuo častohlepnim prečacima, samoreklamnim stvaranjem dojma kako je veliki pisac, svrdlanjem, kurblanjem i gomilanjem regionalnih nagrada, priznanja, titula i funkcija. Novac mu nije bio nevažan. Dapače: uz počasti i pomasti. Emil Cioran bi mu lijepo rekao kako je bio u pravu jer je lakše napredovati putem poroka, nego putem vrlina. Poroci su prilagodljiviji i međusobno šuruju...

 

Na regionalnom, slavonskom bunjištu, kao i posvuda drugdje u Hrvatskoj, «književnici» se, nažalost, proglašavaju i filtriraju i kroz male svjetove koji bi da vladaju – klanove – koji su uglavnom rezališta pametnih, nadarenih, sposobnih, onih koji obećavaju, a crkve lažnjaka i onih kojima Bog nije dao talenta i bistrine. («Ima li što ljepše od hrabrosti ljudskog bića koje je osamljeno i nije u krdu?» M. Jergović) Glavni Removi autopromotivni slavonski klanovi bili su, svojevremeno, regionalna sekcija Društva hrvatskih književnika u Vinkovcima i ogranak Matice hrvatske u Brodu. I jednog i drugog oformio je, agramofobično, on osobno. I bio im prvi predsjednik. Ogranci i sekcije organiziraju smotre, večeri, susrete..., ali i, sa zavidnim manipulativnim potencijalom, dijele nagrade i priznanja. Prvo, na primjer, Vesni Parun i Dragutinu Tadijanoviću (da dobiju na težini), a onda niže, onima koji, opet na primjer, u agramerskoj konkurenciji, ne bi mogli ni sanjati o nekoj ozbiljnijoj nagradi ili priznanju, jer za njih se ondje ne bi ni znalo.

 

Rem je pun raznoraznih priznanja, ali nema ni jednu knjigu tiskanu kod nekog relevantnog izdavača u metropoli. A to je nekada bilo jako važno. Čak je i prvu zbirku svojih pjesama, objavljenu dok je studirao u Zagrebu, tiskao u Brodu. On svoje knjige tiska u Vinkovcima, Brodu, Osijeku, gdje je sve pod kontrolom.

 

Književni klanovi, pod firmom institucija, vrše budni nadzor da slučajno ne eksplodira neki mladi daroviti pjesnik ili pisac. S mediokritetima se lakše manipulira. I stoga se sve čini upravo na njihovoj promociji, kontroliranom uzgoju i razvoju. Što više sive mediokritetske pozadine, to su sjajnije zvijezde klanovskih doajena. Književničkom afirmacijom (u Osijeku) Removog sina, iz drugog braka, (sina iz prvog,  nakon rastave, nije htio ni vidjeti ni čuti, iako je fizički pljunuti otac) počelo se u Slavoniji pojavljivati nešto što bi se kao kulturološka bizarnost, maliciozno, moglo nazvati removštinom. Negativni aspekt pokušat ću objasniti pukom ilustracijom. Ulazak u Hrvatsko društvo književnika ili pisaca je relativno najkompetentnija selekcija jesi li književnik ili nisi. Tu postoje kriteriji, procedura, komisija, kompetencija. Sve ostalo, i izvan te procedure, je arbitrarno. Kada je Goran Rem postao član Komisije za prijem u članstvo Društvo hrvatskih književnika, Vladimir Rem mi je to ponosno saopćio i pritom, siv od samoga sebe, zaškrgutao: «Neće mi, od sada, bilo tko lake šale promaknuti u DHK». Vjerojatno je pri tome mislio kako se neke brodske usijane glave, uzaludno čekajući da ih on kandidira u DHK, okrenule na druge adrese i u druge lobby centre. Ulazak u DHK Rem je držao svojim monopolom i u Brodu i u Vinkovcima. No, u Brodu se angažirao samo u slučaju Stanislave Čarapine i oko toga je bilo govorkanja i dosta opakih glasina. Kasnije mi je priznao kako je, u njenom slučaju, pogriješio. U zadnjih dvadeset godina života, osim Čarapine, nikoga, u Brodu živućeg, nije htio kandidirati, ali je njih nekolicinu držao u ufanju. Brodska pjesnička i spisateljska produkcija, zahvaljujući Remu, opovrgava aksiom kako budala može biti sve, od uspješnog liječnika do uspješnog političara, ali ne može biti uspješan pisac. Rem je barem pola tuceta brodskih budala održavao u uvjerenju da su pisci. Umro je kao jedini i posljednji član Društva koji živi i stvara u Brodu. Vjerojatno ponukan da mi se nekako revanšira za kandidaturu za počasnog građanina Broda (o tome kasnije), nudio mi je siguran ulazak u članstvo DHK. Njegovim posredovanjem. Pustio sam ga, no predomislio se i nije me kandidirao. Ali mi je poslije objašnjavao kako je razlog to što članovi Društva hrvatskih pisaca, po statutu, ne mogu biti članovi Društva hrvatskih književnika – što je notorna laž. Jednostavno je, sebično, želio biti i ostati jedini, u Brodu živući, član Društva hrvatskih književnika. Prevario me i s petim kolom biblioteke Brodski pisci. Potpuno sâm i ne konzultirajući se s bilo kim, koncipirao ga je u pet knjiga. Prvu o Dragutinu Tadijanoviću (priređivač  dr. Katica Čorkalo Jemrić), drugu o njemu, Vladimiru Remu (priređivač dr. Sanja Jukić), treću o meni (priređivač dr. Tea Benčić Rimay), četvrtu je koncipirao za šest autora: Antuna Barteka, Stjepana Dujmovića, Josipa Jurjevića, Jožu Ščrbašića, Hinka Zlomislića i Ivana Vargaša (priređivači Goran Zovko i dr. Josip Užarević), a za petu knjigu predvidio je Antuna Bačića, Vida Došena, Stjepana Marjanovića, Jagodu Brlić, Ivana Filipovića i Antuna Matasovića (priređivači dr. Zlata Šundalić i dr. Goran Rem).

 

Dr. Tea Benčić Rimay je priredila moju knjigu u roku, napisala joj predgovor i prije svih ju predala. No, nastali su financijski problemi s izdavačem Privlačicom i on je, umjesto da knjigu tiska, počeo odugovlačiti i izgovarati se na Martina Grgurovca. Nakon šest mjeseci dr. Tea Rimay Benčić je moju knjigu dala tiskati u Zagrebu pod naslovom Razularena plitkost, dakle, van biblioteke Brodski pisci. Njen autorski predgovor postoji, ali ga nisam dozvolio objaviti jer mi se učinilo kako dr. Benčić malo pretjeruje. Nakon toga razgovori o petom kolu, su prestali i izgledalo je da ga neće ni biti. Tek nakon Remove smrti saznao sam kako je on, meni ništa ne govoreći, odobrio da se u tom posljednjem kolu objave samostalne knjige Ščrbašiću i Jurjeviću, s tim što je i Antunu Barteku, navodno, obećao samostalnu knjigu. Ovom površnom improvizacijom pao je nivo same biblioteke i ugrožen normalni nastavak mogućeg sjajnog projekta u okviru kojeg je već imao dvadesetak objavljenih knjiga.

 

***


 

I politički, Rem je bio nesituiran. U poslijeratnom Brodu bio je član sekretarijata (2. studenog 1946.), najdosadnije firme socijalizma, Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Sekretar mu je bio Ogurek Gorazd. Vladimir Rem i današnji akademik dr. Dubravko Jelčić, surađivali su u lokalnom tjedniku Brodski list, glasilu Socijalističkog saveza radnog naroda. Jelčić je u toj suradnji, gledano iz današnjeg rakursa, mladalački pretjerivao. Pa je tako u tekstu Domovino zdravo, objavljenom 30. travnja 1952. napisao i ovo: «Krvlju su zamutili Tvoje rijeke, Ti si kroz kanjone Sutjeske i brzace Neretve pronosila riku i jeku pobjedničkog partizanskog oružja koje Te je branilo i oslobađalo. Ponosila si se Titom, slavila ga i veličala, ali Tvoji neprijatelji su uništavali svugdje spomen o njemu, jer su znali, da kroz njega govoriš Ti. Strugali su zidove na kojima su crvenim slovima bilo ispisano njegovo ime, spaljivali letke, u kojima je pisalo o njemu, ubijali one koji su ga s nepritajenim ponosom kroz šapat spominjali. A Ti si ga ipak očuvala! Unijela si ga u sebe, u svoju historiju, u svoj svakodnevni život, usadila u srce svojim sinovima gdje je bio i ostao nedostižan mržnji prodanih duša, bijesu zlih pogleda i dohvatima prljavih ruku. Domovino, domovino moja draga, zdravo!» Jelčić je opjevao, u desetak nastavaka, i povijest Saveza komunističke omladine na brodskoj Gimnaziji. Vjerojatno je i Rem imao sličnih, još neistraženih bisera, jer Bože moj, takva su bila vremena... Još nezavršivši studij (upisao je fakultet 1949., a diplomirao 1968.) radio je kao srednjoškolski nastavnik u Derventi, Čakovcu, Lipovcu i na brodskoj šegrtskoj školi. U Brodu je (slično kao i u Čakovcu) imao aferu s učenicom L. J. i zbog toga odlazi u Vinkovce. Kasnije će, po kafanama, tvrditi da su ga komunisti u Vinkovce deportirali zbog nacionalizma. Doduše, u nekim njegovim biografijama stoji kako je kao student u Zagrebu bio «hapšen i suđen», a sam u Zapisu umjesto autobiografije, (Marulić br.5, Zagreb, 2010.), dvije godine pred smrt, piše: «U pamćenju mi do danas nije izblijedio događaj iz one sparne srpanjske noći 1949. u kojoj me, nedaleko od upravne zgrade tvornice «Slavonija», uhitila brodska OZN-a. Samica, istraga, pa Okružni sud u Osijeku i presuda «u ime naroda»: pet mjeseci iza rešetaka». Nikad i nikom, iz velikog kruga ljudi koje smo zajednički poznavali, nije govorio o tom detalju svoje biografije i razlozima uhićenja. U njegovoj biografiji iz knjige To smo što jesmo, piše kako je bio i član Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Za života, čini mi se, taj detalj nije objavljen ni u jednoj od njegovih petnaestak knjiga tiskanih u samostalnoj Hrvatskoj. O sedamdesetgodišnjici Remova života Slavko Mirković je 1997. godine napisao prigodni tekst u Novom Brodskom listu i otkrio kako su razlozi uhićenja bili nekakva zabranjena brošura koju je posjedovao, ali i predgovor knjizi pjesama Josipa Majstorovića Tajnovitim stazama - koji je napisao. Rem mu je tada predbacio što je te podatke javno objavio. Godine 1972. bio je pod istragom. Okružni javni tužitelj u Požegi, Janko Kern, nije temeljem istrage podigao optužnicu. Rem je, u svojim interpretacijama ovog događaja, uporno nastojao na tome da je protiv njega istraga vođena s razloga što je bio utemeljitelj matičinog ogranka u Brodu 1965. i njegov prvi predsjednik, kao i zbog naglašenog angažmana u Matici sedamdesetih. Međutim, to nije točno. Ogranak Matice hrvatske, osnovan 1965. godine, složen je pod velikim političkim utjecajem brodskog Socijalističkog saveza pa se u Upravnom odboru od petnaest članova našlo troje Srba, jedan Musliman i jedan Židov. Janja Vranešević, članica Upravnog odbora bila je, na primjer, ultra konzervativni predstavnik Saveza udruženja boraca NOB-a. A godine 1971. i 1972. Rem je bio u Vinkovcima, gdje je obračun s matičarima bio blaži nego u Brodu. Navodno ga, kao matičara u Vinkovcima nitko nije dirao jer ga i nisu našli na popisu članova Matice budući je brisan zbog neplaćanja članarine. U Brodu je protiv njega podignuta optužnica zbog jedne šankerske državotvorne galame u nekoj seoskoj birtiji. Pismeno ga je prijavio policiji Tomo Rajković, s kojim je bio u pijanom društvu. Ta prijava i tužba bile su tako blesave da je istražnom sucu Ivanu Domladovecu i tužiocu Kernu omogućeno, naravno uz naklonost prema Remu, da je odbace. U nečijim drugim rukama, onoga doba, sve je to moglo završiti zatvorom. No, poanta je u drugom kontekstu ove priče koji je Rem nakitio po svom.

 

Po dolasku u Vinkovce 1967. godine za njega se zauzeo Dragutin Žanić, komunistički savezni narodni poslanik u skupštini SFRJ u Beogradu, i on postaje direktor vinkovačkog kazališta. U Brod se vraća nakon 25 godina, prethodno prodavši stan na koji je imao stanarsko pravo i otkupio ga. U Brodu mu ponovno dodjeljuju stanarsko pravo na stanu izbjeglog Šumadinca Milana Tomaševića, novinara Brodskog lista. Taj se ovdje obreo, zajedno sa Ostojem Šajićem iz Šabca, nakon što je 1972. godine, tadašnji direktor Josip Jurjević objavio natječaj za novinara i tehničkog urednika lokalnog lista (za svaki slučaj) u beogradskoj Politici!

 

Removim povratkom, u Brodu se počinje razvijati perverzni sukob, hirova i interesa, sa Slavkom Mirkovićem, dugogodišnjim novinarom Brodskog lista, prvim tajnikom obnovljenog ogranka Matice Hrvatske (kasnijim predsjednikom), stvarnim stradalnikom iz 1971., pjesnikom, izuzetno plodnim publicistom, feljtonistom i esejistom, vrijednim književno-povijesnim istraživačem i, na kraju, Removim dugogodišnjim nerazdvojnim suradnikom. (Knjiga Slavonski tekst u hrvatskoj književnosti kojoj je jedan od recenzenata V. Rem, Slavka Mirkovića, šarlatanski, potpuno prešućuje iako se on, vjerojatno šlamperajem, ipak pojavljuje kao autor tekstova o pojedinim autorima registriranim u glosariju u rubrici Literatura.)

 

Nakon Removog odlaska u Vinkovce totum factum ogranka Matice hrvatske u Slavonskom Brodu bio je Slavko Mirković. Njegova supruga Ljerka bila je priznata vanbračna kći Removog oca Stjepana. Svoju polusestru Rem, za razliku od svog oca, nikada nije priznao. I to je bio uzrok određene napetosti između njega i Slavka Mirkovića. Povratkom u Brod, Rem tek 1997. postaje član predsjedništva brodskog ogranka Matice Hrvatske, a 1996. inicira pokretanje biblioteke Brodski pisci koje brodska Matica prihvaća i osigurava gradska proračunska sredstva za projekt. I onda nastaje spor oko novca, jer Rem kako je petljavinom taj projekt završio tako ga je petljavinom i započeo. Niti se držao plana i dogovora koji autori trebaju biti tiskani u prvom kolu, niti je transparentno trošio novac. Na Mirkovićevo inzistiranje ogranak je sudski tužio Rema, pa povukao tužbu... Uglavnom između Vladimira Rema i ogranka Matice hrvatske je «puklo» i on, uvrijeđeno, projekt Brodski pisci prenosi u Vinkovce (Privlačica). Članski se povezuje u Maticu izravno u Zagrebu, ali i uzvraća udarac. Povjerljivo, u četiri oka, počinje oko 2009. godine širiti famu kako mu je, 1995. godine, jedan bivši brodski udbaš (Politeo?) povjerio kako je Slavko Mirković bio u doušničkoj mreži i da je glavni vinovnik istrage koja je vođena protiv njega 1972. godine. Grupica trećepozivaca, ljudi koje je u ogranak regrutirao na svoju sliku i priliku, dr. Mato Artuković (i njima manipulirao) jedva je dočekala da se riješe agilnog i politički karizmatičnog Slavka Mirkovića (godine 1972. ostao je bez posla, izgnan je iz Društva novinara Hrvatske i zabranjeno mu je javno nastupanje) i on, tek nakon dugotrajnih spletki, harangi i uvreda, napušta ogranak. Borio se respektabilno, ali «dva loša ubiše Miloša», a kamoli ne desetak ulančanih... Doduše i nedopustiva nonšalancija Igora Zidića, predsjednika Matice hrvatske, imala je u tome udjela... Rak s kojim se, nakon svega toga, Mirković bori ne isključuje te stresne događaje u brodskom ogranku Matice hrvatske kao svog uzročnika.

 

U vezi Slavka Mirkovića Rem je konfabulirao. Kao dugogodišnjem tajniku matičinog ogranka, policija je Mirkoviću 1972. oduzela arhivu, pročitala zapisnike, i odradila što joj je politički naloženo da odradi. Taj sukob imao je visoku cijenu i za ono što bi se moglo nazvati kulturni Brod. Razdor dvojice istaknutih kulturnjaka, u koji je bila involvirana i Matica hrvatska, rezultirao je time da je Brod kulturno još dublje pao, jer je postao talac tog sukoba. Nakon Remove smrti Brod je jedino mjesto u Hrvatskoj koje se smatra većim gradom (šesti u državi), a nema ni jednog člana Društva hrvatskih književnika, koji u njemu živi i stvara (godine 1903. kada je imao oko 6 tisuća stanovnika, Brod je imao jednog člana DHK-a i još njih pet u gravitirajućem okružju), nema časopis za kulturna i društvena pitanja, nema lokalne gradske novine, profesionalnu izdavačku kuću ili tiskaru, nema čak ni poštenu knjižaru. Današnji kulturni Brod je duhovno razoreni tamni vilajet, na srpskoj granici, u kojem gadan svijet i porodi od tmine kočničare, pasionirano se bave zaplotnjaštvom i destrukcijom, a mozak im funkcionira na način kako da naštete drugom, a sami da ostanu neoštećeni. Najotrovniji oblak nad kulturnim Brodom nije onaj bosanskobrodsko rafinerijski, nego onaj politički čija otrovna supstanca je laž. Sve je u Brodu zaraženo politikom, a politika je najveć brodski deponij psihijatrijskog potencijala. Iz Broda je u zadnjih dvadeset godina pobjeglo desetak tisuća Brođana i gotovo kompletan relevantni mentalni i intelektualni kapital. U Brod su došli prognanici, a iz Broda je prognano gotovo sve što je vrijedilo...

***


 

No, vratimo se Removu nepoznavanju političke gramatike. On, politički invalidno drži kako je njegovo pomno sazdano domoljublje i patriotski make-up čvrsta legitimacija i, nepriklonivši se ni jednoj političkoj stranci, ostaje na suhom. Devedesetih je godina, kao primadona, čekao da ga vinkovački HDZ dođe moliti da mu pristupi. Kad se to nije dogodilo, zgađeno je ostao samo oprezni politički promatrač koji pomno prati što se dešava, ali malo razumije. U njegovom poimanju političke kulture, nastojanje da se prljavoj politici spriječi da postane udes zavičaja, nije postojalo. Lokalne silose političke volje zla je kafanski ogovarao, ali ni na kraj pameti mu nije bilo da im se javno suprotstavlja. Po tome je bio građanski neodgovorna osoba i tipični hrvatski Kleinbürger koji ima svoje mišljenje, ali šuti «s figom u džepu». Intimno se distancirao od političke prakse HDZ-a, s Maticom hrvatskom bio u sukobu, s lokalnim županijskim tjednikom Posavska Hrvatska u zavadi (opet zbog nekakvog novca), a lokalna televizija ga je ignorirala. Tako je, polako, politički potpuno marginaliziran. Što, prevedeno na hrvatski, znači i društveno. To je trajalo dosta dugo. Onda je za gradonačelnika Broda došao dr. Vladimir Jerković Čole, pa je meni krenuo vjetar u leđa (Kad puše vjetar i purani lete.). Politički unezvjereni domoljub Rem nije se mogao načuditi: bivšem komunističkom vodonoši, s pedeset posto suspektnih krvnih zrnaca i pedeset posto stranih, koji se nacionalno izjašnjava kao folksdojčer, prolaze projekti, tiskaju se knjige, dobiva pozive da uđe u Hrvatsko društvo pisaca i PEN, a njemu hrvatskom domoljubnom stradalniku iz 1971., najvećem i najstarijem u Brodu živućem piscu, članu Društva hrvatskih književnika, nosiocu Tuđmanovog odličja i svih slavonskih književnih nagrada i priznanja, itd., itd., jako malo toga polazi za rukom u tadašnjem brodskom poretku stvari.

Povratkom u Brod Rem je, s vremenom, prestao pretjerivati s alkoholom, nikotinom i birtaškim šenlučenjem, i počeo živjeti urednim građanskim životom punim staračkih ritmova, predrasuda, ustaljenih navika i rđanja. Dizao se rano u jutro i već ga se u sedam sati moglo zateći, samog, kako pije kavu i čita kafanske novine (uvijek za istim svojim stolom) u Zeitungskaffeeima Pub, Mollynari, Lipa... Kafane je uvrijeđeno mijenjao jer mu nisu tolerirali što iz dnevnih novina, već u rano jutro, izrezuje nagradne kupone i TV programe, a tjednike posuđuje i nosi kući na čitanje. Subotom se već oko pola osam vrpoljio i dizao od stola, žureći kući. Ne da čita poststrukturaliste Derridu, Baudrillarda, Foucaulta, Lyotarda, Deleuzea... nego da ne zakasni na početak kaubojskog filma koji HTV emitira od osam sati. Isto tako je simfonijama, klavirskim koncertima, tokatama i fugama, pretpostavljao glazbena ozračja šašavog folklora Vinkovačkih večeri i Đakovačkih vezova... Iz bašće kafića Green park, na bivšem Ribarskom trgu pored Save, uočio je da biciklom, svako jutro, izvodim u šetnju svog psa. Na povratku zvao me na kavu i divanluk. I dok je Max njuškao okolo, mi smo se svakodnevno narazgovarali o svemu i svačemu. Dobar dio priče svodio se na komentare onoga što je pisalo u novinama i političkim tjednicima te viđeno na televiziji. Kako ja ne čitam novina i tjednike i slabo pratim političke TV programe, bio sam Remov pažljivi slušatelj. Iznenadila me intelektualna, pa i obrazovna insuficijencija brodskog književnog barda. S njim ni o čemu nisi mogao ući dublje i sofisticiranije u temu. Jer su mu standardi komunikativnih kodova bili prilično niski. «Putevi prema bitku», «ontološka iskustva», «dubine bića svijeta», «čudo postojanja» (V. Zuppa o Mihalićevoj poeziji) za ovog brodskog pjesnika, bez većih intelektualnih svojstava, nisu značili ništa. (Doduše, kažu i da je Schopenhauer Hegela držao neznalicom.) O nekim, nasumice odabranim, obaveznim odrednicama široko shvaćenog imaginarnog leksikona suvremene kulture, kao što su alteritet, dekonstrukcija, dijalektika, egzistencijalizam, enformel, eskapizam, fenomenologija, frankfurtska škola, generativna poetika, geštalt, hepening, hip-hop, intertekstualnost, konstruktivizam, metafizika, mimezis, New Age, performans, semiotika, simulakrum, sound scripe, strukturalizam, transcendiranje, underground, virtualitet, Zero... Rem nije imao pojma. Za časopise Europski glasnik, Tvrđa, Gordogan jedva čuo. Kompjuter nije koristio, automobil nije vozio, plivati nije znao, janjetinu s ražnja nije jeo, a spavati je išao nakon TV Dnevnika... Nije pratio zagrebačku kulturnu scenu i kulturni život, tijekovi europske intelektualne misli i europski mislioci su mu bili potpuno nepoznati, nije pratio regionalna intelektualna strujanja... Sve je to imalo utjecaja na njegov intelektualni integritet i arhitektoniku uma. Bio je čovjek kojem je tzv. zavičaj potpuno zastro poglede, a palanka ga izmodelirala u mentalitet ograničenog, nepovjerljivog, nesigurnog, iskompleksiranog provincijalca koji Hrvate dijeli na velike i male. Smatrajući se velikim Hrvatom, ponosno je surađivao s Hrvatskim slovom, prepravljajući, za te opskurne novine, svoje davno objavljene tekstove. Često mi je davao do znanja kako se samnom politički ne slaže, ali kako potpuno podržava teze mojih političkih eseja! Ma što to značilo, činilo mi se kako je na taj način želio dati do znanja da je njegovo hrvatsko domoljublje ujedno i automatska nagnutost u desno, ali kako, eto, ima razumijevanja, čak i simpatija, za moja lijeva koprcanja. Naravno, on nije znao ništa o izvornom naslijeđu Marxa i proliferaciji ideoloških postmodernih derivata: Vattima, Jamesona, Bhabhe, Slavoja Žižeka, Alaina Badioua...

 

Nikada mu nisam rekao da se i zašto nacionalno izjašnjavam kao folksgenose. On je, naime, u svojim CV-ima naglašavao kako mu je otac Stjepan pohrvaćeni Nijemac, a mati rođena Akšamović – čista Hrvatica. U mom rodoslovu nema hrvatskog etniciteta, ali ima izjašnjavanja Hrvatom. Moja majka je bila Švabica s tristogodišnjim pedigreom. Korijeni su joj liječnici i profesori s francusko-njemačke granice (Westhoffen, Pürmassens). Kao bogata udavača, sa hegelijanskim instinktom za isčitavanje naloga budućnosti, izabrala je za muža seoskog učitelja i bosanskog pravoslavca, mog oca Miroslava Uzelca (Uzelci su Ličani porijeklom iz Hercegovine) i u siječnju 1941. godine, u pravoslavnoj crkvi u Bosanskom Brodu «izrekla je sudbonosno da» i prešla s katoličke na pravoslavnu vjeru. Godine 1942., prema dokumentu koji se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu, moj otac odricanjem, na koje je morao pristati, prelazi na katoličanstvo i regrutiraju ga u domobrane. Ja sam se rodio u travnju 1942., dakle za vrijeme NDH, kao sin domaćice, Švabice, pravoslavne vjere i domobranskog poručnika, Srbina, katolika. Kršten sam u katoličkoj crkvi i nominalna kuma mi je unuka Ivane Brlić-Mažuranić, Alka, a stvarna kuma, kći Ivane Brlić-Mažuranić, Zora, koja me u crkvi držala, zbog toga što Alka nije mogla, zbog ratnih okolnosti, iz Zagreba doputovati u Brod. Cijelog života sam se izjašnjavao kao nacionalno neopredijeljen, tj. do devedesetih godina kad je ta kategorija nacionalnog izjašnjavanja ukinuta. Prilikom zamjene dokumenata, bijesan zbog tog protuustavnog policijskog nasilja, ali iz velikog poštovanja prema djedu Karlu Schwendemannu («Koji mi je omogućio opstati, a ne prilagoditi se.»), izjasnio sam se kao Nijemac, a onda promijenio i prezime, tj. dodao si još jedno. Politički se smatram Hrvatom i neizlječivim ljevičarem i takvim me i Rem držao. Iako to nikad tako nije formulirao. Posebice devedesetih godina, brodski me hrvatski etnički talog držao srpskim đubretom i komunističkim gadom provocirajući i priželjkujući da mi se «slučajno» nešto desi. (A meni se «slučajno» još ništa nije dogodilo, iako neakademski rečeno, stvarno katkad ekskrementiram u svojim tekstovima, zahvaljujući tome što sam, navodno, pod kišobranom dvostrukog generala Ante Prkačina, a ne Tina Ujevića.) Tragovi svega toga vuku se do današnjih dana po internetskim šekretima gdje mi se, povremeno, po imenu i prezimenu huljski istovari neki kanalizacijski šovinist ili neka anonimna iskompleksirana seoska mizerija. Remu, s te strane, nikada nije oprošteno što si je dozvolio druženje sa mnom.

 

- Nastavlja se -

                                                                                                                                                                                                     Zbogom, dragi Rem (Prvi dio)