Dragi prijatelji, došlo je vrijeme da vam to javno kažem: već ste godinama moj uzor.
Svaki dan, u raznim situacijama, pomislim na vas. Kad u izobilju hrane smišljam što bih još trebala kupiti, kad pored domaćeg kolača posežem za napolitankama i čokoladom sa rižom, a u strahu da se porodici neće svidjeti moje kisele paprike, uzimam s police teglice krastavaca i cikle. Jednom su reklida im je kupovno bolje. Budale, moje.
Dodajem bjesomučno cjepanice u kaljavu peć, hoću postići da na vanjskih minus 15 mogu u sobi gledati sapunicu u ljetnoj majici, jer mi je tako najugodnije. Kćer otvara širom prozor, obukla je vunenu dolčevitu za van, dobacuje mi da nisam normalna, muž misli isto i psuje zbog te paklene vrućine, ali, zapravo, zbog sve manje hrpe cjepanica. Sin ronda po frižideru, prenervozno šuška i nabacuje se sa vrećicama grickalica, posvadio se jučer sa curom. Samo pomislim, u hipu, na vas. Budale, mi.
Prije i poslije sapunice, u pauzama između kupovine, kuhanja, prežderavanja, popodnevne kave, tutnje i zuje – više stare, a manje nove – vijesti o političarima. Kamo su krenuli, kuda hodili, gdje zalutali, što to isponove cvrkuću, o čemu muljaju. Zašto misle da mi ništa ne razumijemo, prolazi mi kroz uspavani mozak, pa nam, kao da učimo hodati i govoriti, treba objašnjavati i tumačiti što to oni žele za nas. Uvjeravam sebe, dok se spremam na fitnes u obliku peglanja, da nema boljih, pa za ove sada sam i sama glasala. Ili, možda, ima, ali bježe od politike. Sklonili se u stvarni život i u njemu vode svoje bitke za opstanak, po uzoru na vas, prijatelji moji. Budala, nas.
Crkva poziva na odricanja one koji ništa nemaju, uvjerava u korist vjeronauka u školama u kojima se djeca svakodnevno uzajamno premlaćuju i osnivaju bande koje će pretući i opljačkati slabije od njih. Valjda ih uče da je to manji grijeh, jer nemoćnome ništa i ne treba. Pomno proučava vrijednost dragoga kamenja, bolje je u tome izverzirana od aukcijskih kuća Christie’s i Sotheby’s, čak i kad bi se spojile previše bi zaostale za majkom Crkvom. Budale, one.
Prijatelji, u ljudskom obliku, važu svaku riječ, čitaju između redova i još mi pročitano s ponosom poturaju pod nos. Analiziraju ponuđeno a još detaljnije sakriveno. Oni koji rade i redovito dobivaju plaću, o kojoj ne progovaraju, te imaju mnogo drugih privilegija, pitaju se koliko ubirem mjesečno na kamatama od otpremnine, a ja mudro šutim o stvarnom stanju. Budala, ja.
I svaki dan, više puta, pomislim na vas, moje dugogodišnje tajne uzore i vodiče, koji se, eto, povremeno pojavite u televizijskoj javnosti. Carske Pingvine! Jedino važno i sigurno je borba za opstanak, goli život u svoj svojoj jednostavnosti i veličanstvenosti. Prelasci preko svih prepreka, podizanje iz nemogućih situacija, ponovno ustajanje na noge, uvijek u jatu, ali, zapravo, sam.
Ako netko slučajno zna da ta i takva borba Carskih Pingvina nije stvarna, neka o tome šuti, i sada i zauvijek.
Svaki dan, u raznim situacijama, pomislim na vas. Kad u izobilju hrane smišljam što bih još trebala kupiti, kad pored domaćeg kolača posežem za napolitankama i čokoladom sa rižom, a u strahu da se porodici neće svidjeti moje kisele paprike, uzimam s police teglice krastavaca i cikle. Jednom su reklida im je kupovno bolje. Budale, moje.
Dodajem bjesomučno cjepanice u kaljavu peć, hoću postići da na vanjskih minus 15 mogu u sobi gledati sapunicu u ljetnoj majici, jer mi je tako najugodnije. Kćer otvara širom prozor, obukla je vunenu dolčevitu za van, dobacuje mi da nisam normalna, muž misli isto i psuje zbog te paklene vrućine, ali, zapravo, zbog sve manje hrpe cjepanica. Sin ronda po frižideru, prenervozno šuška i nabacuje se sa vrećicama grickalica, posvadio se jučer sa curom. Samo pomislim, u hipu, na vas. Budale, mi.
Prije i poslije sapunice, u pauzama između kupovine, kuhanja, prežderavanja, popodnevne kave, tutnje i zuje – više stare, a manje nove – vijesti o političarima. Kamo su krenuli, kuda hodili, gdje zalutali, što to isponove cvrkuću, o čemu muljaju. Zašto misle da mi ništa ne razumijemo, prolazi mi kroz uspavani mozak, pa nam, kao da učimo hodati i govoriti, treba objašnjavati i tumačiti što to oni žele za nas. Uvjeravam sebe, dok se spremam na fitnes u obliku peglanja, da nema boljih, pa za ove sada sam i sama glasala. Ili, možda, ima, ali bježe od politike. Sklonili se u stvarni život i u njemu vode svoje bitke za opstanak, po uzoru na vas, prijatelji moji. Budala, nas.
Crkva poziva na odricanja one koji ništa nemaju, uvjerava u korist vjeronauka u školama u kojima se djeca svakodnevno uzajamno premlaćuju i osnivaju bande koje će pretući i opljačkati slabije od njih. Valjda ih uče da je to manji grijeh, jer nemoćnome ništa i ne treba. Pomno proučava vrijednost dragoga kamenja, bolje je u tome izverzirana od aukcijskih kuća Christie’s i Sotheby’s, čak i kad bi se spojile previše bi zaostale za majkom Crkvom. Budale, one.
Prijatelji, u ljudskom obliku, važu svaku riječ, čitaju između redova i još mi pročitano s ponosom poturaju pod nos. Analiziraju ponuđeno a još detaljnije sakriveno. Oni koji rade i redovito dobivaju plaću, o kojoj ne progovaraju, te imaju mnogo drugih privilegija, pitaju se koliko ubirem mjesečno na kamatama od otpremnine, a ja mudro šutim o stvarnom stanju. Budala, ja.
I svaki dan, više puta, pomislim na vas, moje dugogodišnje tajne uzore i vodiče, koji se, eto, povremeno pojavite u televizijskoj javnosti. Carske Pingvine! Jedino važno i sigurno je borba za opstanak, goli život u svoj svojoj jednostavnosti i veličanstvenosti. Prelasci preko svih prepreka, podizanje iz nemogućih situacija, ponovno ustajanje na noge, uvijek u jatu, ali, zapravo, sam.
Ako netko slučajno zna da ta i takva borba Carskih Pingvina nije stvarna, neka o tome šuti, i sada i zauvijek.
