Doplivala mi zlatna ribica noćas u san. Ne znam odakle i kako. Sve je ujutro oko mene bilo suho. Naučena da ne pitam ono što ne razumijem, nego da sama pokušam pronaći odgovor, prihvatila sam, nakon buđenja, golu činjenicu da je ribica bila i ponudila ispuniti mi jednu želju. Ipak je nešto morala znati, što valjda ni sama ne razumijem. Na iznenadnu ponudu, bez trenutka razmišljanja, odgovorila sam: odvedi me na Boračko jezero!

Sjećam se da se ribica malo praćaknula, kolikogod sve zna, izgleda da je bila zatečena željom. Pored dobitka na lutriji, posjete Hollywoodu, kupanja na Palma de Mallorci i hiljade drugih želja što mi se dvadeset i četiri budna sata u jednom danu vrzmaju kroz svijest, eto, u trenutku sna, podsvijesti.

Oh, Boračko jezero! Prvi i jedini put vidjela sam ga prije dvadeset i pet godina. Bila sam, gle čuda, toliko i mlađa, pa sam se u narančastom “fići” hrabro trudila da se ne survam niz serpentine. Vidim dolje neveliku modro – zelenu ljepotu, pomislim da je dragi kamen akvamarin odnekud doletio, odlomljen s obližnje visoravni još neotkrivenog bogatstva. Kad me serpentina odvuče s lijeve na desnu stranu, pa opet vrati u pogled, eto plavoga safira, a kad sam zaključila da ću ipak živa stići do obale, ukaza mi se zeleni smaragd. S nepoznatim mirisom.

Da, znam tko bi jedini prepoznao miris. Zuko. Džumhur. Čim bi stigao u Konjic, sjeo bi na obalu Neretve i satima šutio, slušao i gledao. Onda bi samo odjednom zovnuo konobara iz kafane iza leđa mu, pa bez molbe izustio: “Konobar, promijeni muziku”. A ovaj izuo cipele, skinuo čarape, zasukao nogavice, zagazio u Neretvu i na više mjesta izmijenjao riječno kamenje, kako bi simfonija dobila nove oktave za koje nema violinskoga ključa.

Od toga dana, a bio je to jedan ljetni, boje što dopiru u moje oči imaju drugačije nijanse, a Konjic, udaljen samo dvadesetak kilometara od jezerske ljepote, gradić čijim stanovnicima zavidim. Ne zanima me danas koji su kanton, tko vlada i upravlja, kojim dijalektom govore, jer, oni žive, iz moje perspektive udaljene skoro pet stotina kilometara, baš na obali Boračkog jezera. I imaju veliku privilegiju da mogu do jezera kad god požele. Ustreba li ikome od Konjičana kakva psihoterapija, mogu na autobus, bicikl, u autić i pravac na serpentine. Ne treba puno novca, samo dva-tri sendviča od kuće, a što se vode za piće tiče, ona što se iz jezera pretače u rijeku Šišticu zdrava je i pitka. Rijeka nastavlja šest kilometara kroz kanjon dubok oko 60 metara, da bi se onda, u 30-metarskom vodopadu, sručila u Neretvu. A jezero ostaje mirno, sa svojom skromnom elipsastom površinom od 0,26 kilometara, najvećom dužinom vode od 786 i širinom od 402 metra. Unutar obale duge samo dva kilometra i četiri stotine metara, kočoperi se bezbojnom bistrinom koja omogućava vidljivost do osam metara.

Samo sedamdesetak kilometara od Sarajeva udaljeno je najljepše i najpoznatije prirodno jezero u Bosni i Hercegovini. Početkom svakog ljeta na tu činjenicu jednostavno podsjetim prijateljicu Sabahetu, Sarajku – djevojku. Ona zna što poruka govori.

Doći ću još jednom u Konjic, jednoga dana na sabajle. Zalutam li, neću tražiti turistički ured, jer, ljudi bolje znaju od ikakve agencije. Kojim putem krenuti, za kol’ko se otprilike može stići. Sve što me bude zanimalo propitivat ću stanovnike Konjica, a onda, na kraju, onako uzgred, priupitati svakoga pojedinačno kad je zadnji put bio na Boračkom jezeru. Otprilike znam odgovore, jer, najlošije vidimo ono što nam je najbliže.

Spuštajući se u to odavno vrijeme niz Prenj, preznojavajući se od straha što bih lako mogla završiti na najvećoj jezerskoj dubini od 17 metara, samo sam se pitala: kako može biti na 397 metara nadmorske visine, a mi se survavamo. Kadli smo se to uspeli? Uvijek je spust opasniji i bolje se pamti, i na planini, i u životu.

Svega sam se ovog prisjetila samo zahvaljujući zlatnoj ribici što mi dođe u noćašnji san.

 

 Za sestru Mirjanu, suputnicu