Hrvatski film oduvijek je bio zanimljiva tema, a o našoj kinematografiji pisale su se brojne analize i kritike. Bilo je tu riječi o potporama za snimanje filmova i njihovoj visini, nejednakim plaćama glumaca i glumica, nagradama i nominacijama. No vođeni izjavom pokojne sociologinje, književnice i feministkinje Jasenke Kodrnje koja kaže da žene u hrvatskoj kinematografiji ili su žrtve ili kuhaju paštašutu – ali uvijek šute, odlučili smo istražiti istinitost ove tvrdnje kroz vlastitu analizu šest poznatih hrvatskih filmova. Oni predstavljaju rad nekih od najpoznatijih hrvatskih redatelja i redateljica u vremenskom razmaku od sedamnaest godina. Šute li žene zaista, jesu li emancipirane, kako su njihovi likovi razrađeni te kakve se paralele mogu povući u odnosu redatelja prema ulozi žene u filmu 1998. i 2015. godine?
Kako je počeo rat mom otoku (Vinko Brešan)
Radnja filma poznata je vjerojatno svima s obzirom na to da je ovo najgledaniji hrvatski film ikada, pogledan od strane 342 tisuće gledatelja. Početkom rata, 1991. godine Blaž Gjalski dolazi izvući sina sa služenja vojnog roka na malom otoku. Sve to opstruira Major Aleksa, zapovjednik vojarne, koji prijeti da će dići u zrak skladište eksploziva. Za to vrijeme mještani podižu pozornicu pred vojarnom pokušavajući uvjeriti Aleksu da se preda. Na početku analize možemo reći kako muški likovi nedvojbeno prevladavaju u filmu. Oni su dominantni, upečatljivi i nositelji su većeg dijela radnje. Najpoznatiji ženski likovi su Aleksina žena Lucija i Aleksina ljubavnica Spomenka. U ukupnoj filmskoj naraciji njihov prikaz zauzima manje od pet minuta i njih se karakterizira u njihovom ovisnom odnosu prema Aleksi. Kultna scena filma u kojoj Brešan prikazuje tuču Lucije i Spomenke na pozornici daje im karakteristike neurotičnih žena upitne inteligencije i morala. Otočki mentalitet i malograđanština prikazani su kroz njihova dva lika, ali i lik mršavog dozapovjednika. Komične situacije u filmu nastale su na račun gluposti Lucije i Spomenke što je kod većine publike odlično prihvaćeno.
Tri muškarca Melite Žganjer (Snježana Tribuson)
Ako polazimo od činjenice da su režija, scenarij i glavne uloge prepuštene ženama, komedija nastala 1998. godine prvi je potpuno ženski film. Radnja filma odvija se oko stidljive slastičarke Melite koja ima ljubavnih problema te razmišlja o trojici muškaraca kao potencijalnim kandidatima za ljubavnike. Melita svoj životni prostor dijeli s još dvije protagonistice u tridesetim godinama. Ovaj prikaz je za početak dovoljno revolucioniran s obzirom na društvena očekivanja prema tim ženama. Zasigurno se od njih, s obzirom na vrijeme radnje filma, očekivalo da kao žene u godinama budu udane i situirane sa svojim obiteljima, a ne da dijele stambeni prostor. Ženske probleme u filmu gledamo s aspekta ljubavi. Oni su prikazani u odnosu prema trima muškarcima koji su u Melitinom životu. Ona je u filmu opisana kao emocionalno nesigurna i nezrela žena koja ponekad pokazuje skroz djetinje ponašanje. Kroz film se cijelo vrijeme provlači stereotip da su žene ovisne u muškarcima, no vješto je upakiran u neko liberalnije svjetlo.
Fine mrtve djevojke (Dalibor Matanić)
Film tematizira odnos i život dviju ljubavnica, studentice Ive i sportašice Marije, koje unajmljuju stan u jednoj zagrebačkoj zgradi s ciljem da ispune svoj san o sretnom i mirnom životu. Na njihovu nesreću to im ne uspijeva. U ovom prvom lezbijskom filmu, kako ga mnogi vole nazivati, ženske uloge redom su zlostavljane i neostvarene. Lezbijke su predstavljene kao žrtve i njihova veza i izgled robuju brojnim stereotipima, koji tako servirani, gledateljima služe kao ljepilo koje ih i u stvarnom životu učvršćuje. Matanić očigledno kroz par studentice i doktorice kritizira naše društvo i njihov odnos prema drukčijem. Kritiku istog mogao je prikazati i kroz snažne ženske likove, a ne zlostavljane i neispunjene. Veliki minus može se dodati nevješto obrađenoj seksualnosti likova koja je izrazito površna i hladna. Naslov filma već upućuje na nasilje prema ženskom spolu, a dodatni teret nesretnoj sudbini lezbijskog para, prikaz je i scene silovanja jedne od glavnih protagonistica.
Svećenikova djeca (Vinko Brešan)
Radnja filma vrti se oko mladog svećenika koji dolazi na mali dalmatinski otok i započinje svoj pronatalitetni projekt. Zabrinut za veći broj umrlih nego rođenih mještana i mogući grijeh koji se počini korištenjem kondoma kao kontracepcije, svećenik Fabijan u suradnji s ljekarnikom i lokalnim prodavačem kreće bušiti kondome koje mještani otoka kupuju na kiosku. Ženske uloge u Brešanovom filmu opet su zanemarive i pasivne kao i u Kako je počeo rat na mom otoku, uz prstohvat tragedije kojom ih obasipa na kraju. Prikazane su u površnom svjetlu svoje seksualnosti, lakog morala i napada na njihova reproduktivna prava. Kao primjer imamo lik trudnice Vesne, promiskuitetne maloljetnice koja ne zna tko je otac njezinog djeteta te lik Trubačice koju trudnu zaključavaju kako ne bi napravila abortus. Sve to popraćeno je povicima "Nema za ženu ljepšeg posla do biti majka". Prodavačeva žena Marta, prikazana je kao "skrušena" vjernica koja glumi trudnoću kako bi mogla ilegalno usvojiti dijete od mentalno bolesne djevojke Ane. Pred sam kraj filma, djevojčica, žrtva pedofila, počini samoubojstvo. Sve su žene prikazane kao žrtve patrijarhalnog sistema vezano uz odlučivanje o svom tijelu. Trubačici se zabranjuje abortus, neplodna Marta svim silama se trudi imati dijete pa i na nezakonit način, dok se Vesni mahnito traži otac jer ga sama ne smije odgajati.
Oprosti za kung fu (Ognjen Sviličić)
U ovom Sviličićevom filmu glavnu ulogu igra žena koja neprestano osjeća pritisak patrijarhalne sredine u kojoj je odrasla. Film počinje citatom iz Poljičkog statuta koji kaže da djevojku koja ostane trudna, a mlađa je od dvadeset i pet godina, otac ima pravo otjerati iz kuće. Nakon što je rat završio, trudna djevojka Mirjana vraća se u svoje selo u zabačene predjele Hrvatske. Njezina obitelj ne zna da ona nosi dijete žute boje kože. Kako bi prikrili sramotu kćerine trudnoće, roditelji joj traže muža da bi se uklopila u nazadne zakone i običaje toga kraja. Film obiluje scenama u kojima se pokazuje sva zaostalost takvih krajeva na štetu žena. Scena pozdrava s obitelji u kojoj se Mirjana s mamom zagrli, a ocu i bratu samo pruži ruku pokazuje emocionalnu distancu koja se njeguje u odnosima prema ženskim članovima obitelji toga kraja. Ženske protagonistice potpuno su podređene muškim likovima. To vjerno prikazuje scena na obiteljskom sastanku kada otac ušutkuje majku i pita je "Hoćeš li ti govoriti ili ja?", a ona mu se skrušeno ispričava s "jezik pregrizla". Na vijest kako je rođeno dijete muškog spola, baka viče "ima Boga", jer što bi selo reklo ako bi dijete slučajno bilo žensko. Mirjana kao glavni lik u većini filma bez većeg otpora trpi i sluša planove svojih roditelja vezano za vlastitu budućnost, no na kraju osjeti želju za promjenom i emancipacijom vođena dobrobiti vlastitog djeteta.
Zvizdan (Dalibor Matanić)
O Zvizdanu smo itekako čitali ove godine. Novi film Dalibora Matanića obuhvaća tri ljubavne priče između Hrvata i Srpkinje smještene u različita vremenska razdoblja. Sve tri ženske uloge Matanić je već u startu obavio velom tragedije dajući im srpsku nacionalnost koja će se negativno odraziti na njihove živote. U prijevodu to znači patnju, bol, tugu i nepravdu kroz cijeli film. U prvoj priči, Jelena je osuđivana od okoline zbog veze s hrvatskim mladićem. Kada poželi uzeti sudbinu u svoje ruke i s dečkom otići od sredine koja ih sputava, njezina patrijarhalna obitelji to joj zabranjuje. Brat je čak i fizički zlostavlja. Lik Jelenine majke sve to odobrava, jer kći je kći, a sin je sin- produžena ruka pokojnog oca i neosporni nasljednik autoriteta u obitelji. Bunt i želju za promjenom kod Jelene brzo guše mama i brat te njezin slobodnih duh, koji je na početku priče došao kao osvježenje, sada se utapa u tragediji zbog ubijenog dečka. U drugoj priči, Nataša predstavlja djevojku zarobljenu u svojim frustracijama i prošlosti. Prikazana je neurotično i u ponekim scenama dosta labilno. Zbog patnje za bratom, koji je ubijen od hrvatske strane, ne može dostići potpunu emocionalnu predanost Anti s kojim pokušava izgraditi neki dublji odnos od fizičkog. U trećoj priči Marija je prikazana kao samohrana majka, koja je to postala ne svojom, već voljom sredine i roditelja svoga partnera Luke koji nikako ne mogu prihvatiti da im sin živi sa Srpkinjom i odgaja takvo dijete. Nakon što Luka pokaže pokajanje prema tome što je bio rob svojih roditelja i odbacio Mariju s djetetom, zadnja scena odiše simbolikom te mu Marija ostavlja otvorena vrata. Sve tri ženske uloge definirane su nesretnom ljubavi i na neki način prikazane nepotpunima bez muškaraca.
Kada bismo sumirali ovih šest analiza i napravili nekoliko poveznica između ženskih protagonistica, pokazuje se da su naše junakinje zapravo žrtve obiteljskog nasilja, potpuno pasivne i nepotpuno prikazane žene o kojima često možemo čitati u rubrikama crne kronike ili tužnih životnih sudbina. One ostaju u strogo ograničenim društvenim i obiteljskim ulogama. Objektivizira ih se i stavlja u društveno-političke kalupe trenutnih okolnosti. Borba za neovisnost javlja se u rijetkim slučajevima. Za protagonistice se ne može reći da nose osobine snažnih i karizmatičnih individua. Zašto hrvatski redatelji i redateljice imaju takvu sliku o ženama na svojim filmovima, ne znamo. Možda bi neki od njih rekli kako je to slika naše realnosti te kako kroz tako nepotpune ženske likove upućuju kritiku lošem društvu. No, možda bi veći izazov za svakog od njih bio kada bi kritiku društvu uputili kroz snažan i neovisan ženski lik koji nadilazi granice svog seksualnog identiteta. Takvoj kritici nije sklon filmolog Nikica Gilić jer, kako kaže, tema nije glavni izazov u umjetnosti.
"Iz te perspektive netko bi mogao reći da bi im bio veći izazov da afirmiraju kršćanske vrijednosti umjesto da prikazuju čemer života, netko bi im rekao da bi im bio veći izazov nešto drugo, ovisno o idejnim pozicijama gledatelja. No naše idejne (gledateljske) pozicije, smatram, ne bi smjele obvezivati stvaraoce (ni filmske ni književne ni glazbene)", objašnjava Gilić.
Upotrijebimo li psihološki i edukacijski aspekt u kritici ovih filmova, prvo moramo naglasiti kako je film masovni medij, što dovodi do logičnog zaključka da je dostupan ogromnoj količini ljudi. Ne bi bilo neistinito reći da filmovi imaju utjecaja na psihologiju gledatelja, pomažu nam u stjecanju novih znanja i stvaranju svijesti o različitim temama. Neki filmovi poslužili su i kao sredstvo senzibiliziranja javnosti o određenim društvenim nepravdama ili diskriminaciji manjinskih skupina. Uzevši u obzir sve nabrojane stavke, u ovoj vrsti kritike sa sigurnošću možemo tvrditi da cjeloviti prikaz ženskog lika hrvatska kinematografija nije uspjela postići. Ona godinama publici na filmska platna servira već puno puta viđene karaktere nesretnica iz crnih kronika od kojih ljudi mogu naučiti da je zaista dosadno, nesretno i smiješno biti žena u Hrvatskoj.
h-alter
