Umjesto zemlje smiješka, ne Franza Lehára, nego kakvu je inaugurativno prije godinu dana obećala predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, njezin stranački vođa, faktično glavni u "reformskoj vladi", Tomislav Karamarko - prijeti. Počinje prakticirati zemlju kolektivnog straha i jeze. Zemlju represije u kojoj će građani smjeti govoriti što misle samo među svoja obiteljska četiri zida. Javno ništa izvan službeno proklamiranog nacionalnog diskusra, s vertikalom Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, kojj su "temelj hrvatske države". Tko to ne bude poštovao, rezolutan je Karamarko, vlasti će biti dopušteno ozakonjenim alatima represivne edukacije utjerivati strah u građanske kosti neposlušnih.
Povjesničar s navodno impozantnim dvopredmetno-jednopredmetnim studijskim stažem, Karamarko je obećao i radikalnu reformu/promjenu sadržaja školskih knjiga tzv. nacionalnih nastavnih predmeta. To drži ključnim uvjetom za "domoljubni" (pre)odgoj nacionalno osviještenih Hrvatica i Hrvata. Od pelena do naravne smrti. Odredi operativaca iz revizionističke pričuve (za dom) spremni već bučno marširaju. Da ne bude zabune o tome što se može (treba?) očekivati, neki dan je više tisuća ZDS "crnaca" - vođenih nacionalno "najosvještenijim" Đurom Glogoškim i zaboravljenim glumcem Božidarom Alićem - pošlo prognati iz Hrvatske u Srbiju Mirjanu Rakić, a u nedjelju se baš Jelačićevu konju pod repom u srcu metropole postrojila AHSP-ova "crna legija".
Obje provokacije miru u zemlji, suživotu i građanskom dostojanstvu pod blagim okom nove vlasti i policijskom zaštitom da ih, nedajbože, prosvjednici Radničke fronte ne bi "uznemiravali" u njihovoj "pravednoj demonstraciji čistog hrvatstva". U pohodu na Mirjanu Rakić, ne slučajno, glavom je i bradicom sudjelovao HSP AS-ov potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš. Nedjeljni performans "crne legije" na Trgu bana Jelačića mogao je podsjetiti povijesno potkovanije građane na atmosferu tridesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj, obrazac nacional-socijalistčkog usađivanja arijevštine u šivinizmom/rasizmom zaluđene mase i genocidan marš Hitlerovih Totenkopf/Einsatzgruppen.
Lani je SDP-ova koalicijska vlast zabranila "crnoj legiji" AHSP-a provokativno, javno postrojavanje. Nova, desna momčad u Banskim dvorima i na Pantovčaku nema ove godine ništa protiv. Valjda u ime "demokracije" kakvu upitni ministar kulture Zlatko Hasanbegović neinventivno ismijava ironičnom krilaticom kineskog komunističkog velikana: "Neka cvjeta tisuću cvjetova". Zoran Milanović se lani, kao Karamarko danas, nije proslavio reagiranjem vlasti na primitivno komedijanje Branimira Glavaša na kauču pod velikom slikom Ante Pavelića, s bocama vina sa slikom Adolfa Hitlera niti kad je ustrojio i paradirao sa svojom "crnom legijom" HDSSB-a, koju je provokativno imenovao "sportsko-rekreacijskom" skupinom.
Cijeli je splet negativnog radikaliziranja zdesna (i pariranja slijeva) ionako nasmrt podijeljene javnosti. Učestalim prijetnjama Milanoviću i SDP-u, Karamarko se grozi najmanje polovici Hrvatske koja nije za HDZ i "domoljube". Nema šanse bilo što korisno postići ni osobno niti za građane pretvaranjem RH u nacionalno poslušnu/jednoumnu policijsku i državu tajnih službi, gdje će stupanj straha biti regulativ hrvatskog jedinstva. Milanović, pak, ne pridonosi smirivanju pogubnih strasti u zemlji i vlastitom političkom habitusu time što neistomišljenike tretira kao neprijatelje, a ideološko-svjetonazorsku desnicu an masse kao probisvjete, šaku jada, filofašiste… u "domoljubnoj" obleki. Svijet na balkanskom kifliću najmanje je crno-bijeli, kako se dade pojmiti iz Karamarko-Milanovićevih filipika.
U okolnostima kad su građani, pretežnom krivnjom HDZ-a (18 godina na vlasti, i sada opet) i znatno manje SDP-a (sedam godina na vlasti), dovedeni na sam rub ponora, Karamarko prijeti svim sugrađanima koji nisu njegovi i fanovi njegove opcije. Pripušten je na državno kormilo, kako-tako, ali jest, i sad mu nije posao pocupkivati u ratničkom plesu oko rigidne revizionističke lomače, nego ispuniti obećanje o gospodarskom, društvenom i moralnom napretku RH i boljem životu svih građana. Ako to ne zna, nije se trebao (i na krajnje nečastan način) grepsti za vlast, ako želi ostati nekažnjen - ne samo na sudu povijesti.
Ne. Karamarko ne mari za sud povijesti i svoju sudbinu. Policijsko-obavještajni mu pedigre valjda ne dopušta okaniti se treniranja strogoće i tzv. lustracijskog smokvina lista, masovnog kroatizacijskog (pre)odgoja sve manje i manje jedinki u izumirućem etnosu. Svakom svojom izjavom i vraćenom lopticom Milanoviću, on sugerira alibi za to što čini i tek kani počiniti: "jedina nam i vječna Hrvatska" je prepunu veleizdajnika, petokolonaša, zakrabuljenih komunista, udbaša, četnika, Jugoslavena, ateista, medijskih zlotvora, gubavaca duginih boja, "crvenih, žutih i zelenih vragova" i inih unutarnjih zlikovaca. Nakotila ih se sva sila, i on je sudbom pozvan očistiti (sic) Domovinu od Svih/svega što je procijenio nevaljalim.
"Hrvatskoj je životno potrebna nacionalna, reformska dijaliza", mobilizacijska je poruka rigidnijeg dijela vladine koalicije. Karamarko tim postupkom/alatom kani odjednom ubiti dvije muhe. Učvrstiti se kao alfa-mužjak i u vladinoj koaliciji i u HDZ-u, nakon unutarstranačkih izbora potkraj travnja ili u svibnju. Zato se ne ostavlja ideološki žestokog baraža "Staljinovim orguljama" po "gubitniku" Zoranu Milanoviću i SDP-u. Građani to sada doživljavaju kao besmisleno gaženje bivše koalicijske vlade, kao kukavičko cipelarenje mrtvaca.
Karamarko načelno nema ništa protiv lustracijske babaroge s bradom ("Sad ćete vidjeti svog boga, komunjare, kad smo mi došli na vlast", reže koalicijski tigrovi od papira), a objektivno ju ne želi niti kani pokrenuti. Na desnici, bez čije potpore ne može, pa joj na svaki način ide niz dlaku, lijepo se vidi njegova "odlučnost". I samo to - lijepo se vidi. Dalje neće ići. Ne zato, što su Petrovljevi Mostovci protiv dodatnog rusvaja među građane, nego iz osobnih i sektaških razloga.
Prvog bi moro gurnuti pod lustracijsku metlu Franju Tuđmana i većinu njegovih desnih i lijevih ruku s društveno-političko-vojnim pedigreom od prvoboračkih dana u Titovim partizanima do ratne eutanazije Maršalove SFR Jugoslavije. Njihovi CV-i radni staž nabijeni su komunističkom sviješću i SKJ/SKH jednoumljem. Što s oko 100 000 Hrvata koji su 1990.-1991. promućurno spalili partijske iskaznice i strelovito pretrčali iz SKJ/SKH u Tuđmanov HDZ? Napokon, što bi Karamarko sa samim sobom? Što ako Josip Manolić - udbaški šef, ali i Tuđmanova uzdanica s dna HDZ-ove kace - dokaže na sudu da je Karamarko ipak bio Udbin doušnik?
Pa kad je već lustracija zamišljena kao obračun s totalitarističkim zlotvorima, koji su svojom zadrtošću naudili građanima, pljunuli na hrvatstvo i nanijeli povijesnu sramotu Hrvatskoj, čistači nikako ne bi mogli preskočiti - odreda u HDZ-u i na rigidnoj desnici, a nije ih malen broj - aktiviste i fanove ustaških i proustaških stranaka i udruga. Sva ih je sila 1990-ih godina nahrupila (čak i kapo konc-logora Jasenovca Dinko Šakić sa suprugom Nadom, endehazijski propagandist Vinko Nikolić, itd.) iz dijaspore u Hrvatsku, jer im je Tuđman širom otvorio vrata. Među njima i međunarodnim teroristima tipa Zvonka Bušića, koji je odgulio 32 godine robije u SAD-u zbog otmice zrakoplova s putnicima i ubojstva američkog policajca.
Danas su mnogi od tih aktivni u javnom životu, "časni" i "počasni" građani, koji iz petnih žila i rigidnih desničarskih skupina plješču Karamarku i traže i lustracijsku osvetu za svoja luzerska mladenačka zastranjivanja, kojih se ni danas ne odriču. Nova vlast računa na njih kao na "nacionalno najosvještenije", kao što je Zapad uračunao ekstremne nacionaliste u svoje imperijalne strategije prije i poslije pada Berlinskog zida. Hrvatska nema šanse postati zemljom smiješka zadovoljnih ljudi dok joj "nacionalno osviješteni" nabijaju masku jednoumlja umjesto da otvaraju vrata slobodi, snošljivosti, različitostima i kulturnom dijalogu s inomislećima.
Kamarko i skupina trenutno na i pri vlasti maloumno propuštaju prigodu ponašati se bitno drukčije od HDZ-SDP prakse u prošlih 25 godina. Svaka nova momčad je s guštom nogirala sve što su joj namrli prethodnici i ponovno otkrivala toplu vodu. Samo je, recimo, bivši ministar policije Rajko Ostojić smijenio 2500 šefova i šefića u tom sustavu, sve do zadnje policijske postaje bogu iza nogu. Nova vlast također mijenja sve odreda: od ministarstava do zadnjeg mjesnog odbora bogu iza nogu. Kao da nitko i ništa nije valjalo. Mimo SAD/NATO-ove, ali i volje premijera Tihomira Oreškovića, Karamarko i Grabar-Kitarović smjenjuju šefa SOA-e Dragana Lozančića samo zato, jer "više ne uživa njezino povjerenje". Sic.
Novi, "reformski" državni proračun - 2,4 milijarde kuna izdašniji od SDP-ovog - značit će financijski pomor za nevladine udruge građanskog društva, neprofitne medije, 56 milijuna kraću braniteljsku kunu (a bunili se protiv SDP-a!?), poticaje u poljoprivredi, kulturu, socijalu… Karamarko se zlurado smijulji i najavljuje pohod na medijskog HRT-mastodonta, na Ured bivšeg predsjednika Stjepana Mesića… Prešetava se zemljom, do nosa u unutarstranačkoj kampanji, i prijeti građanima. Nesvjestan toga da ga se oni ne boje i da će mu se žestoko suprotstaviti kad im pukne film. Karamarkov jamstveni rok uopće ne mora biti - sljedeće četiri godine.
h-alter
