Sjeta, nemir, čežnja, patnja, utrnuli prsti od hladnoće, topli dah koji ostavlja dojam niskog oblaka, koraci koji odzvanjaju na pustom pločniku, oči iz kojih se suze slijevaju niz lice od hladnoće; nema svjetla, kročimo kroz vrijeme obavijeno maglom, sivilom, tugom sadašnjice.
Ulazim u mračno stubište zgrade tražeći ključeve koji će otvoriti vrata toplog doma u kojem se osjete mirisi pojedenog ručka. Skidam kaput,vješam ga na vješalicu, prelazim toplim dlanovima preko tkanine kaputa osjećajući tragove vlažnog zraka s ulice. Pogledam se u ogledalo, vidim osobu koja je stranac, sivo lice, izbjedjelje, ispucale usne. Pramenovi mokre kose vise preko čela skrivajući bore i zamagljene naočale ispod kojih se kriju poluotvorene oči. Starost nema sjaja, nema nade, nema osmijeha.Odlutala sam, tražim, hodam bez cilja, gubim snagu, bježim… Nada postoji, tražim je, ali je danas ne mogu naći. Postoji način da sve što je istina zaboraviš, odrekneš se stvarnosti na određeno vrijeme pobjegneš u prošlost. Nije bitno kako, koliko i kada; okreni stranicu istine i pronađi laž, odjeni se u haljinu žarke boje, obasjaj se lažnim svjetlom, otvori širom oči, razvuci zavjese, natoči si omiljeno piće u čašu, poslušaj tišinu i odlutaj mislima u trenutke koje voliš da budan sanjaš.
Kako je potrebno malo da olinjale dlake postanu svilene niti. Pobjeći ću jer moram, ne želim ostati dio stvarnosti. Moj svijet se mijenja s prvim gutljajem pića koje polako klizi niz jednjak, peče mi želudac. Opija me toplina mašte. Muzikom se vraćam u trenutke kad smo bili zajedno, skupljeni jedno uz drogo, grijali se osmijehom i opuštenim tijelima. Momenti koji su trajali kratko, a činili se kao vječnost.Tada bih naslanjala glavu na tvoje rame, prstima ti prolazila kroz kosu, zavlačila ih ispod tvoje košulje i usnama tražila put do tvog toplog daha. Često smo prislanjali usta na usta, tek da osjetimo dodir, trudeći se da tako izdržimo što duže, bez daha i pomisli na poljubac.Igra je brzo završavala ispreplitanjem prstiju, osjećajem čudne topline koja je ispunjavala cijelo tijelo, da bi dodir postao zagrljaj, usne bi nesvjesno prerasle u dugi poljubac. Ne bismo se razdvajali dok smo rukama skidali dijelove odjeće. Ježila bih se od tragova tvojih usana i ruku po tijelu, potajno se trudila ne pokazati uzbuđenje koje je obuzimalo cijelo moje tijelo.Tada bi zaboravili stvarnost, prepustili se žudnji, uzdisali i šaptali jedan drugome što želimo. Naša tijela su se spajala na najčudnije načine, čežnja, želja i strast su bili cilj. Predavali smo se neobuzdanoj želji koja je svaki put bila čista, požudna, sretna.
I danas kad su nas tragovi vremena izmijenili, kad su bore prekrile naša lica, usne su još uvijek ostale spojene tražeći odgovor koji lebdi u zraku.
