Izjava predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen da se “Europa mora hitno naoružati” ponovno je pokrenula pitanje koje političari radije ignoriraju: tko će platiti najveću cijenu ako do rata dođe?
Dok se u Bruxellesu i drugim prijestolnicama raspravlja o geopolitičkim strategijama, obični ljudi – oni koji nemaju veze s odlukama koje donose “nesposobni političari” – postaju statistika u igri moći. A najveća ironija? Djeca i unuci tih istih političara neće osjetiti ni trun posljedica; njihovi životi nastavit će se odvijati između privatnih škola, luksuznih putovanja i tuluma u sigurnim gradovima Zapada.
Kroz povijest, ratove su vodili siromasi u ime interesa bogatih. Od srednjovjekovnih kmetova do regruta iz industrijskih geta, uvijek je isti obrazac: oni koji donose odluke o ratu rijetko kada nose uniformu.
Danas je ta hipokrizija samo sofisticiranija. Von der Leyen, čija je obitelj decenijama dio njemačke političke elite, ne mora brinuti hoće li njezina djeca biti poslana na frontu. Ista je priča s brojnim europskim i transatlantskim liderima koji zagovaraju “čvrst odgovor” Rusiji, ali svoje obitelji drže daleko od bilo kakvog rizika.
Dok Ukrajinci gube živote u rovovima, europski političari dijele vojnu pomoć kao da šalju humanitarnu robu. No pitanje je: bi li isti ti političari pristali da *njihova* djeca budu među onima koji brani Kijev ili Harkiv? Odgovor je očit – jer rat, koliko god bio “opravdan”, uvijek je tragedija za one koji nemaju izbora. A dok se granate rušavaju po selima, sinovi i kćeri moćnih nastavljaju “tulumariti” u metropolama, nesvjesni ili ravnodušni prema patnji koja se prodaje pod parolom “obrane vrijednosti”.
Ono što najviše šokira nije samo licemjerje, već potpuni nedostatak empatije. Kada von der Leyen kaže da se Europa mora naoružati, ona ne govori o *sebi*. Ona govori o *nama* – o studentima, radnicima, obiteljima koje će plaćati poreze za oružje, a potencijalno i krv.
Dok se njezini potomci pripremaju za karijere u međunarodnim institucijama, djeca iz siromašnih regija Europe već sada gledaju u budućnost koja im nudi ili bijedu ili vojne pozive.
Ako su europske vođe toliko uvjerene u nužnost rata, zašto ne uvedu obvezno služenje za *svu* mladež – uključujući one iz kvartova gdje se odlučuju sudbine država? Zašto ne vidimo “elitne” regrute u prvim linijama? Odgovor je jednostavan: jer rat nikada nije bio jednak za sve.
On je uvijek bio alat za održavanje moći, a njegove žrtve su uvijek bili oni kojima je moć oduzeta.
Dovoljno je povijesnih lekcija da znamo: ratovi koje pokreću političari nikada ne služe narodu. Služe interesima koji su često sramotno udaljeni od javnog dobra. Ako stvarno želimo “ojačati Europu”, počnimo s pitanjem: zašto se uvijek nađe novca za bombe, a nikada za škole, bolnice i mirovne inicijative? Dok god političari budu prodavali priče o herojstvu, a svoju djecu štitili iza zidova privilegija, svaka riječ o “jedinstvu” bit će samo prazna retorika.
Vrijeme je da se traži odgovornost: oni koji zagovaraju rat, neka prvi pošalju svoje sinove i kćeri u rovove. Inače, neka šute – jer nema većeg sramotnog čina od donošenja odluka o smrti onih čije glasove nikad nisu ni čuli.
