Josipa Rimac jada se kako je sat Cartier, koji nije prijavila u imovinskoj kartici, obiteljsko naslijeđe. U brdsko-planinskim krajevima Lijepe Naše to je raširen običaj: đedovi i babe svako malo daruju Pateke, Cartiere, Omege. Nose Burberry i Pradu, mirišu po Chanelu…
Na dan kad je cijela Hrvatska čekala bijeli dim s konklave trilaterale u Smičiklasovoj, HTV se postavio nedopustivo ignorantski i krajnje neprofesionalno. Dok je Nova TV iste sekunde kad je Karamarko izašao s pregovora na kojima je rekao odlučno ‘ne’ Boži Petrovu u izravni prijenos uključila Barbaru Štrbac, HTV je vozio Dnevnik na automatskom pilotu. To bi bio suvremeni potez negdje 1960-ih, ali danas, kad informacije frcaju iz desetak najrazličitijih platformi svake sekunde, pa građani mogu dobiti najbrže i najviše u najkraćem vremenu, takav potez znači tjeranje publike na konkurentske televizije. Bruka & sramota, ukratko!
Josipa Rimac jada se kako je sat Cartier, vrijedan 30 do 40 tisuća kuna, neprijavljen u imovinskoj kartici, obiteljsko naslijeđe. U brdsko-planinskim krajevima Lijepe Naše to je raširen običaj: đedovi i babe svako malo daruju Pateke, Cartiere, Omege. Nose Burberry i Pradu, mirišu po Chanelu… ‘Razapinje me se već šest mjeseci i to je pokazatelj kako se odnosi prema ženama u politici. Sat koji imam obiteljski je poklon, dobila sam ga za važnu prigodu i to nije kolekcionarstvo. Uredno sve prijavljujem u imovinskoj kartici, od 2008. Tamo piše da imam vrijedan obiteljski nakit’, rekla je gradonačelnica Knina, jedna od duhovnih replika Marine Lovrić Merzel, čija bi karijera trajala dulje od radijacije plutonija da nije zapela za onaj famozni Audi 6. Da je sjedila u Škodi Superb ili moskviću, svi bi je smatrali štedljivom i danas bi bila u Saboru, ali županica se htjela razmetati, kao i gradonačelnica. Iako je od prijatelja primila dobronamjeran savjet da se sa satom ne pojavljuje, barem dok traje kampanja, vrag joj nije dao mira – zašto bi se, dovraga, bavila politikom i stjecala ako to ne može pokazati?!Politika je vašar taštine, na kojemu najjači počine suicid tako da skoče s visina vlastitog ega. Egocid je kod nas serijska pojava. Sanaderova zbirka satova, limuzine političara, Vidoševićeve umjetnine, Bandićevi satovi, svi ti pokazatelji da su se gospoda ‘snašla u gradu’, da se ima, da se može, najava su političke smrti, a često i robije. Pišući o Omer-paši Latasu, Ivo Andrić navodi sjajnu epizodu kad slavnog pašu portretira karlovački slikar Vjekoslav Karas: strah i trepet Bosne, vojskovođa koji je za Tursku osvojio Krim, a nekog zajebanog mostarskog bega odvezao na magarcu u Stambol, prisilio se, imajući na umu sliku koja će ostati za budućnost pa i vječnost, biti strpljiv i miran – ego je u pitanju. Sve je taština, taština nad taštinama, kaže Propovjednik, a glas iz Knina mu reče: Istinu zboriš, premudri…
Autor dokumentarnog filma, novinar Vladimir Solovjov, potrudio se okupiti zanimljive sugovornike na temu o novom svjetskom poretku. On i njegovi suradnici intervjuirali su Juliana Assangea, Olivera Stonea, lorda Owena i brojne druge svjetske odličnike. U filmu su pokazali i isječak iz intervjua s pukovnikom Gadafijem iz ožujka 2011. godine. Gadafi doslovce kaže: Ako stabilnost vlasti u Libiji bude narušena, Europa će postati crna. Milijuni migranata iz Afrike uputit će se u Europu. Ta budućnost, koju Gadafi ne može vidjeti jer je linčovan, sada nam se događa, a ta besmrtna zasluga pripada Nicolasu Sarkozyju. U jednom kadru Gadafi se obraća ekipi na samitu Arapske lige, također 2011., i tvrdi kako je zločin to što nije provedena istraga o Sadamu Huseinu. Ekipa se smije. On nastavlja dalje: Jedan od vas će biti sljedeći. Kamera pokazuje jedno lice koje se ceri. To je lice mladog Asada, koji tada nije ni sanjao da je sljedeći upravo on. Kolike su šanse da će naše televizije otkupiti i prikazati ovaj film? Ravne nuli, rekli bismo.
Kad čovjek danas gleda ‘Profesionalca’ ne može se oteti dojmu kako je Dušan Kovačević, vjerojatno najveći suvremeni srpski pisac, promašio ceo fudbal. U toj ‘tužnoj komediji, po Luki’ penzionirani udbaš, Luka Laban, otpisan je iz službe jer je došao novi poredak, a on je neovlašteno kopirao tuđe dokumente, zbližio se s objektima koje je pratio, usput se i propio, pa je otpravljen među taksiste. Kakva, što bi rekao Žižek, ‘naivna upotreba pojma’ tranzicije… Lustracija za Crvenkapicu! Stvari su se raspetljale upravo suprotno Kovačevićevim zamislima, i nije slučajno da se tako dogodilo. Luka Laban, udbaš sa srednjom školom, profesionalni je tajni policajac koji prati opozicijski nastrojenog pisca, Teodora Teju Kraja, koji do svoje 42. godine ima napisanu jednu knjigu pjesama i jednu knjigu kratkih priča. Društvo mu je pružilo visoko obrazovanje, završio je fakultet, postao profesor, dobio je sve – a u životu je napisao samo dvije knjige, lajao protiv sustava i zauzimao moralno superiorna, katkad, doduše, vrlo duhovita stajališta. No Laban je, kao udbaš, iz Tejinih govora, kavanskih bulažnjenja i nesmiljene logoreje oblikovao, napisao petnaestak debelih knjižurina – ‘beseda’, ‘priča’, ‘kratkih priča’, čak i jednu dramu. On dakle nije poput našeg humanista Teje, lijeni popravljač ili spasitelj svijeta, koji popodne spašava čovječanstvo, ali ga dopodne nije pristojno zvati jer ima ‘bjuti slip’, već ozbiljan, sustavan čovjek koji radi od jutra do mraka i ne pravi greške. Taj isti Luka Laban donosi Teodoru Teji Kraju pun kufer stvari koje je ovaj pogubio po svijetu. Laban je išao za njim, pratio ga i skupljao ono što ‘čovjek naše budućnosti’ rasipa po svijetu, u pijanstvima ili drugim delirijima. Udbaš Laban je ozbiljan čovjek, za razliku od smušenjaka, ljepoduha, niškoristi Kraja. Laban je čak jednom skupio i Kraja, kad je pijan ispao iz vlaka. Kad Teja Kraj, u jeku propasti izdavačkog poduzeća, kaže Labanu ‘ovdje ima 200 zaposlenih’, Laban suvereno uzvraća ‘165’. ‘Dvjesta’, ponavlja Kraj. ‘165’, siguran je Laban. ‘Dobro, 165’, priznaje Kraj. On dakle pojma nema koliko je radnika zaposleno u tvrtki koju ‘spašava’. No predstavnik službe to, dakako, zna.Tko god je vidio prvi svezak Šešeljevih ‘Sabranih djela’, zna da ovdje nije riječ o pretjerivanju: preko tisuću stranica debela knjižurina sastavljena je isključivo od policijskih dokumenata o Vojvodi. Policajci su morali pisati – služba nije davala plaću za jednu knjigu pjesama i jednu knjigu kratkih priča u četrdesetak godina života. Da je Teja Kraj pratio Luku Labana a ne obrnuto, država bi mu propala već za godinu-dvije…
U čemu je dakle naivnost Kovačevićeve ideje? Pa u tome da se tako superiorni primjerci poput Luke Labana mogu otpisati iz službe zbog neovlaštenog kopiranja fajlova, da se mogu propiti i zbližiti s objektima tajnog nadzora. Budućnost, smatrao je Hegel, pripada robu koji radi, a ne gospodaru koji uživa u svojem gospodstvu. Rob radom ovladava prirodom, ovladava procesima, stječe istinsku moć; što je sve to što čini Luka Laban ako ne rad, ustrajni, marljivi, pedantni rad, kojim se jedino može ovladati društvom i njegovim procesima? Zato se stvarnost, za razliku od drame, rasplela u posve drugačijem epilogu: Laban je pod Slobom ušao u vrh nove srpske države, dok su u Hrvatskoj, prema popularnoj teoriji, i danas na vlasti udboustaše, a ne neki tamo liberalni demokrati, ljepodusi, pisci epigrama, aforizama i lirskih sentenci… Ne završava Luka Laban kao siroti vozač taksija, već kao strojovođa nacionalne lokomotive, a ta je žalosna istina dospjela do svakog svračjeg zakutka ove zemlje. ‘Loše policije sprečavaju pobune’, napisao je jednom Borislav Pekić, ‘dobre sudjeluju u njima, a najbolje ih same iniciraju.’ ‘Profesionalca’ zato uvijek treba gledati, jednom kao vrhunsku tragikomediju, drugi put kao spomenik djetinjastim zabludama kojima katkad podlegnu i najpametniji, najdarovitiji među nama.
poortalnovosti
Nova TV, HTV
Na dan kad je cijela Hrvatska čekala bijeli dim s konklave trilaterale u Smičiklasovoj, HTV se postavio nedopustivo ignorantski i krajnje neprofesionalno. Dok je Nova TV iste sekunde kad je Karamarko izašao s pregovora na kojima je rekao odlučno ‘ne’ Boži Petrovu u izravni prijenos uključila Barbaru Štrbac, HTV je vozio Dnevnik na automatskom pilotu. To bi bio suvremeni potez negdje 1960-ih, ali danas, kad informacije frcaju iz desetak najrazličitijih platformi svake sekunde, pa građani mogu dobiti najbrže i najviše u najkraćem vremenu, takav potez znači tjeranje publike na konkurentske televizije. Bruka & sramota, ukratko!
RTL Danas
Josipa Rimac jada se kako je sat Cartier, vrijedan 30 do 40 tisuća kuna, neprijavljen u imovinskoj kartici, obiteljsko naslijeđe. U brdsko-planinskim krajevima Lijepe Naše to je raširen običaj: đedovi i babe svako malo daruju Pateke, Cartiere, Omege. Nose Burberry i Pradu, mirišu po Chanelu… ‘Razapinje me se već šest mjeseci i to je pokazatelj kako se odnosi prema ženama u politici. Sat koji imam obiteljski je poklon, dobila sam ga za važnu prigodu i to nije kolekcionarstvo. Uredno sve prijavljujem u imovinskoj kartici, od 2008. Tamo piše da imam vrijedan obiteljski nakit’, rekla je gradonačelnica Knina, jedna od duhovnih replika Marine Lovrić Merzel, čija bi karijera trajala dulje od radijacije plutonija da nije zapela za onaj famozni Audi 6. Da je sjedila u Škodi Superb ili moskviću, svi bi je smatrali štedljivom i danas bi bila u Saboru, ali županica se htjela razmetati, kao i gradonačelnica. Iako je od prijatelja primila dobronamjeran savjet da se sa satom ne pojavljuje, barem dok traje kampanja, vrag joj nije dao mira – zašto bi se, dovraga, bavila politikom i stjecala ako to ne može pokazati?!Politika je vašar taštine, na kojemu najjači počine suicid tako da skoče s visina vlastitog ega. Egocid je kod nas serijska pojava. Sanaderova zbirka satova, limuzine političara, Vidoševićeve umjetnine, Bandićevi satovi, svi ti pokazatelji da su se gospoda ‘snašla u gradu’, da se ima, da se može, najava su političke smrti, a često i robije. Pišući o Omer-paši Latasu, Ivo Andrić navodi sjajnu epizodu kad slavnog pašu portretira karlovački slikar Vjekoslav Karas: strah i trepet Bosne, vojskovođa koji je za Tursku osvojio Krim, a nekog zajebanog mostarskog bega odvezao na magarcu u Stambol, prisilio se, imajući na umu sliku koja će ostati za budućnost pa i vječnost, biti strpljiv i miran – ego je u pitanju. Sve je taština, taština nad taštinama, kaže Propovjednik, a glas iz Knina mu reče: Istinu zboriš, premudri…
O novom svjetskom poretku, RTR
Autor dokumentarnog filma, novinar Vladimir Solovjov, potrudio se okupiti zanimljive sugovornike na temu o novom svjetskom poretku. On i njegovi suradnici intervjuirali su Juliana Assangea, Olivera Stonea, lorda Owena i brojne druge svjetske odličnike. U filmu su pokazali i isječak iz intervjua s pukovnikom Gadafijem iz ožujka 2011. godine. Gadafi doslovce kaže: Ako stabilnost vlasti u Libiji bude narušena, Europa će postati crna. Milijuni migranata iz Afrike uputit će se u Europu. Ta budućnost, koju Gadafi ne može vidjeti jer je linčovan, sada nam se događa, a ta besmrtna zasluga pripada Nicolasu Sarkozyju. U jednom kadru Gadafi se obraća ekipi na samitu Arapske lige, također 2011., i tvrdi kako je zločin to što nije provedena istraga o Sadamu Huseinu. Ekipa se smije. On nastavlja dalje: Jedan od vas će biti sljedeći. Kamera pokazuje jedno lice koje se ceri. To je lice mladog Asada, koji tada nije ni sanjao da je sljedeći upravo on. Kolike su šanse da će naše televizije otkupiti i prikazati ovaj film? Ravne nuli, rekli bismo.
Profesionalac, Klasik TV
Kad čovjek danas gleda ‘Profesionalca’ ne može se oteti dojmu kako je Dušan Kovačević, vjerojatno najveći suvremeni srpski pisac, promašio ceo fudbal. U toj ‘tužnoj komediji, po Luki’ penzionirani udbaš, Luka Laban, otpisan je iz službe jer je došao novi poredak, a on je neovlašteno kopirao tuđe dokumente, zbližio se s objektima koje je pratio, usput se i propio, pa je otpravljen među taksiste. Kakva, što bi rekao Žižek, ‘naivna upotreba pojma’ tranzicije… Lustracija za Crvenkapicu! Stvari su se raspetljale upravo suprotno Kovačevićevim zamislima, i nije slučajno da se tako dogodilo. Luka Laban, udbaš sa srednjom školom, profesionalni je tajni policajac koji prati opozicijski nastrojenog pisca, Teodora Teju Kraja, koji do svoje 42. godine ima napisanu jednu knjigu pjesama i jednu knjigu kratkih priča. Društvo mu je pružilo visoko obrazovanje, završio je fakultet, postao profesor, dobio je sve – a u životu je napisao samo dvije knjige, lajao protiv sustava i zauzimao moralno superiorna, katkad, doduše, vrlo duhovita stajališta. No Laban je, kao udbaš, iz Tejinih govora, kavanskih bulažnjenja i nesmiljene logoreje oblikovao, napisao petnaestak debelih knjižurina – ‘beseda’, ‘priča’, ‘kratkih priča’, čak i jednu dramu. On dakle nije poput našeg humanista Teje, lijeni popravljač ili spasitelj svijeta, koji popodne spašava čovječanstvo, ali ga dopodne nije pristojno zvati jer ima ‘bjuti slip’, već ozbiljan, sustavan čovjek koji radi od jutra do mraka i ne pravi greške. Taj isti Luka Laban donosi Teodoru Teji Kraju pun kufer stvari koje je ovaj pogubio po svijetu. Laban je išao za njim, pratio ga i skupljao ono što ‘čovjek naše budućnosti’ rasipa po svijetu, u pijanstvima ili drugim delirijima. Udbaš Laban je ozbiljan čovjek, za razliku od smušenjaka, ljepoduha, niškoristi Kraja. Laban je čak jednom skupio i Kraja, kad je pijan ispao iz vlaka. Kad Teja Kraj, u jeku propasti izdavačkog poduzeća, kaže Labanu ‘ovdje ima 200 zaposlenih’, Laban suvereno uzvraća ‘165’. ‘Dvjesta’, ponavlja Kraj. ‘165’, siguran je Laban. ‘Dobro, 165’, priznaje Kraj. On dakle pojma nema koliko je radnika zaposleno u tvrtki koju ‘spašava’. No predstavnik službe to, dakako, zna.Tko god je vidio prvi svezak Šešeljevih ‘Sabranih djela’, zna da ovdje nije riječ o pretjerivanju: preko tisuću stranica debela knjižurina sastavljena je isključivo od policijskih dokumenata o Vojvodi. Policajci su morali pisati – služba nije davala plaću za jednu knjigu pjesama i jednu knjigu kratkih priča u četrdesetak godina života. Da je Teja Kraj pratio Luku Labana a ne obrnuto, država bi mu propala već za godinu-dvije…
U čemu je dakle naivnost Kovačevićeve ideje? Pa u tome da se tako superiorni primjerci poput Luke Labana mogu otpisati iz službe zbog neovlaštenog kopiranja fajlova, da se mogu propiti i zbližiti s objektima tajnog nadzora. Budućnost, smatrao je Hegel, pripada robu koji radi, a ne gospodaru koji uživa u svojem gospodstvu. Rob radom ovladava prirodom, ovladava procesima, stječe istinsku moć; što je sve to što čini Luka Laban ako ne rad, ustrajni, marljivi, pedantni rad, kojim se jedino može ovladati društvom i njegovim procesima? Zato se stvarnost, za razliku od drame, rasplela u posve drugačijem epilogu: Laban je pod Slobom ušao u vrh nove srpske države, dok su u Hrvatskoj, prema popularnoj teoriji, i danas na vlasti udboustaše, a ne neki tamo liberalni demokrati, ljepodusi, pisci epigrama, aforizama i lirskih sentenci… Ne završava Luka Laban kao siroti vozač taksija, već kao strojovođa nacionalne lokomotive, a ta je žalosna istina dospjela do svakog svračjeg zakutka ove zemlje. ‘Loše policije sprečavaju pobune’, napisao je jednom Borislav Pekić, ‘dobre sudjeluju u njima, a najbolje ih same iniciraju.’ ‘Profesionalca’ zato uvijek treba gledati, jednom kao vrhunsku tragikomediju, drugi put kao spomenik djetinjastim zabludama kojima katkad podlegnu i najpametniji, najdarovitiji među nama.
poortalnovosti
