Napomena: U predgovoru koji sam napisao za zajedničku knjige lirike Vesne Kerečki i Ibrahima Honđe, uvodno sam obrazložio o kakvoj se "zajedničkoj knjizi pjesma" radi. Istaknuo bih da je Ibrahim sve do 1991. godine radio u slavonskobrodskom "Đuri", gdje smo se i upoznali.
O tome kako je nastala njihova knjiga Honđo je uvodno napisao: "Bio je kraj januara ili početak februara 2015, ne sjećam se baš tačno, kada sam našao u svom inboxu poruku od pjesnikinje Vesne Kerečki u kojoj me pitala da li bih sa njom napisao zajedničku pjesmu za njenu novu knjigu. Nikada nisam pisao zajedničku pjesmu. Prijedlog mi je zvučao izazovno, pa sam odlučio da prihvatim. Kako joj nisam istog časa odgovorio, malo sam razmišljao šta i kako pisati i došao na ideju da kolegici predložim da napišemo zajedničku knjigu u kojoj bi svako imao po trideset pjesama. Poslao sam joj poruku oko svoje ideje i na moje zadovoljstvo Vesna je prihvatila ideju. Dogovorili smo se da prvi ciklus od dvadeset pjesama započnemo mojom pjesmom, drugi njenom i treći mojom."
Kada su knjigu završili, pozvali su me da napišem predgovor. Predgovor je ispod ove napomene. Izabrao sam svega šest pjesama koje potvrđuju iznešene ocjene. Ili, obratno. Vjerujem da iznešene ocjene uspijevaju potvrditi vrijednost pjesama.
Bešavno melankolično poetsko tkanje Vesne Kerečki i Ibrahima Hondže
Ja nisam došao bilo što rješavati.
Došao sam pjevati
i da ti pjevaš sa mnom zajedno.
(Pablo Neruda)
Sintagma zajednička knjiga pjesama, kako su svoj lirski projekt nazvali Vesna Kerečki, pjesnikinja iz Beograda, i Ibrahim Honđo, pjesnik impresivnog opusa iz Bosne i Hercegovine, s adresom u Vancouveru, nedovoljno jasno ističe njegovu predumišljajnu nadsumativnost i povezanost dva udaljena, različita svijeta. Knjiga jeste zajednička, ali ne samo zbog istobrojne zastupljenosti njihovih ukoričenih pjesama, ona je zajednička, kako u kratkom uvodnom obrazloženju Honđo i napominje, i kao knjiga koja je nastala na temelju dogovora, kao dragovoljna kolaboracija duhovnih blizanaca, kao igra pjesmom na pjesmu, kao stihovana korespodencija dvaju srodnih pjesničkih subjekata, geografski veoma dalekih, razdvojenih, a interntski bliskih poput para koji je zajedrio u zajedničkoj sobi. Knjiga je, dakle, nastala po planu djelovanja, smišljeno, ali, metod njenog konstruiranja nije naštetio dojmu da se radi o sjajnoj spontanosti.
I Vesna Kerečki i Honđo su svjesni da svaki od njih u svakom brižljivo napisanom pismu-pjesmi prilaže svoju poetsku nit obojanu vlastitošću za zajedničko tkanje. U tom smislu, knjiga Zapadno od Beograda istočno od Vancouvera bešavno je tkanje kojim su omotali konture svijeta svog postojanja. Inače, nije poseban kuriozum da umjetnici zajednički, usaglašeno grade zajednička djela dajući cjelini svoj pečat.
Pjesme po smislu pripadaju otvorenoj, lako razumljivoj ispovjednoj lirici. U središtu svih pjesama su pjesnikinja i pjesnik kao nositelji opisivanih stanja i događanja, svojstava i doživljaja. U igri stvaranja lirskih definicija s elementima refleksivne diskusije, njihove emocije dižu se i spuštaju u rasponu od neskrivene ushićenosti, uzbuđenosti i samonadgledanja, pa sve do nostalgičnog plača duše za prohujalim i melankolične depresivnosti zbog (ne)očekivanih gubitaka. U pokušajima pronalaženje zajedničkog tumačenja različitih osobnih iskustava, razokrivanja zamršenih tajni stvaranja umjetničkih interpretacija stvarnosti, u potrazi za sponama između njihovih unutrašnjih svemira satkanih od snova i nejasnih sjećanja, i bivstovanja u vanjskom svijetu pobjeda i poraza, očekivanja, nadanja, boli i užitaka koji iskušavaju tijelo – njih dvoje su poput zvučnih viljušaka koje međusobno, jedna na drugu, prenose vibracije ujednačavanja i melodije sukladnosti. Međutim, istovremeno dvije se pjesničke osobnosti gotovo jednakih emotivnih horizonata, dobrohotno potiču i ohrabruju da podudarnost misli i osjećaja ne naruši boje njihovih pjesničkih odlika po kojima se razlikuju. I Kerečka i Honđo stvaralački snažno, s istančanim nervom za uočavanje razasutih i skrivenih dokaza o funkcioniranju svijeta, sa snagom za psihološko proniknuće u iskonsko u sebi, s potrebom da objasne kako nastaje vanvremensko, s idejom da u egzistencijalne događaje ugrade sebe kao bića, i s uvjerenjem da se može uspostaviti relacija između stvari i riječi – uspijevaju transponirati direktnost doživljaja ili, barem, živih uspomena na njih, u metaforičke tvorevine, u forme slobodnog stiha, u slike u forsiranom ritmu nastojanja da se postojeće pokuša promijeniti. Pjesnikinja i pjesnik su poput lutalica koje, na temelju osobnih iskustava i osobnog viđenja prošlosti, svode račune sa samima sobom stalno se pitajući odakle dolaze i kamo idu.
Teško se oteti dojmu, usprkos mjestimičnim šikljanjima radosti i razdrganosti, da su zbirku napisala dva melankolika. Nejasne emocije koje su izvan istinskog smisla odnosno koje su djelovanjem snažnih sila i dominantnih oblika civilizacije izgubile neposredan dodir sa zbiljom - definira njihovu svijest o tome da su namamljeni u konstruirano duhovno okruženje, stvara samosvijest o zarobljenosti između dvije stvarnosti odnosno da su u svojevrsnom otuđenom, nepripadajućem svijetu – rađa žal za izvornošću egzistencije i esencije i obnavlja melankoliju kao duboki osjećaj gubitka i nespokoja i zamišljene tuge
„Melankolik se identificira s izgubljenim objektom, a tugu i bijes usmjerava prema sebi. Suze oplakivanja u osnovi su suze nad samim sobom. U melankolika, kaže Freud, na ego pada sjena objekta, pa se o potonjem stoga sudi ... kao da je ... zametnuti objekt. Zagledan u sebe melankolik trajno živi u prošlosti, a da bi se barem misaono okrenuo budućnosti, trebao bi se otrgnuti od izgubljenog objekta i pronaći novi objekt strastvenog vezivanja. Veo koji skriva budućnost je Freudova sjena objekta – melankolija, nečista sila koja zamjenjuje uloge srca i uma. Melankolija je stanje koje nastaje poslije gubitka predmeta ljubavi.“ 1
Premda je zajednička poetska zbirka podijeljena u tri ciklusa i između njih nema vidljivih tematskih demarkacija. Sve pjesme su u funkciji samoogoljavanja kao uvjeta za ulaz u labirinte spoznaje. Nanosi svakodnevice sirovina su za dobivanje ekstrakta autentične biti koja trajno određuje svrhu trajanja. Samopromatranje i samo(pre)ispitivanje, u što je uključeno nadziranje stvaranje pjesama, podsjećaju na dnevnik nastajanja romana Kovači lažnog novca Andre Gidea, a koji je i sam dio romana. Kerečka i Honđo, opisujući sebe i uz pomoć pobuđivanja predodžbi iz prošlosti, opisuju i čin nastajanja pjesama.
Njihov poetski alat je primjeren. Svjež tropični govor, racionalne konstrukcije koje su katkada krajnje utilitarne, znalačka uporaba riječi, korištenje pjesničkih trikova zavođenja, areheološka znanja kod pronalaženja zatrpanih pjesničkih blaga – doprinose općoj dojmljivosti, osiguravaju vrijednost svakoj pjesmi, eliminiraju banalnost. Zbirka je uspjela dosegnuti razinu stvaralačke zrelosti, a poneki stihovi, gnomički i pjevni istovremeno, idealni su za recitiranje.
1Veljko Lukić: Opći pogledi na melankoliju
_________________________________________________
I 7.
Ako se sretnemo između sada i ikada
objasniću ti kako je nastala pjesma u kamenu
i ona ispod kamena
kako su obje okamenjene u istom danu
bez jauka i suza
kako je pjesnik ušao u tijelo dječaka
koji je od kamena napravio žar pticu
i poslao je u beskrajni svemir
da poljubi milione užarenih sunčevih očiju
u znak zahvalnosti za svu toplinu
koju daruje univerzumu
reću ti kako je sedam dana kasnije
neko iščupao srce žar ptici
i njim hranio gladne vukove
tajnog svjedoka neko je uzidao u pjesmu
koju je pjesnik u srcu okamenio
i sa njom hodi noću između zvijezda
koje sramno skrivaju oči i šute
on danju nosi okovanu pjesmu
i igru zraka svijetlosti
plete vjence ljubavi
i daruje ih onima koje susreće
rado bih ti rekao o tome
kako se mali dječak uplašio vlastitog eha
u slučajno otkrivenom lavirintu
skrivenom između dva velika kamena
kako ga je zapljusnula tama
kojoj se smijao do suza
i kako je pogledom iz svojih krupnih očiju
spalio turoban zimski dan
možda ti kažem i tajnu o čudnom dječaku
i poetesi koja nosi ravnicu u srcu
koja ga je otkrila sasvim iznenada
dok je spaljivao bol i tugu u dubini duše
i dok je gutao plamen iz usta vatrenog zmaja
gaseći tako strasti i pretačući ih u slova i riječi
i od njih gradio pjesmu spasiteljicu
na mjestu gdje je zakopana formula za mir
koju niko ne treba sada ni ikada
možda ti otkrijem i tu tajnu
V 7.
Rastočio se mesec pod mojim pogledom
u meni ludilo noćas i nemir
pohitali u naručje nekom
daleko me oduvaše vetrovi
i put pod nogama
sneg zameo
da li si biljka sa ostrva dalekog
gde smem da usnim samo uz stražare noći
i velikim gromadama stena
iluzije predam
pomerim na kraj
pa opet na početak
spasonosne brodove bez smera
od tebe do mene
dva koraka
i dva zamaha
ptice u letu
večnost ne postoji ako joj ne osetiš bilo
i uvučeš se pod njeno krilo
gde bije toplota
i dobuje ludost
kao zaustavljeno vreme
zar nije sve jednostavno
kad skineš okove srcu
let i pad
jedno bez drugog
nikako ne idu…
I 3.
Probudio sam se u uspomenama
ovog nenajavljenog jutra
listam nenapisani spomenar
i čvršće vežem čvorove u srcu
da im crne kiše ne saperu tragove
ne znam da li sam ti pričao o devedesetim
i degustaciji vina u pješčanim podrumima
negdje oko Batine skele
i kako sam ludo vozio do Beograda
starog fiću u fazi raspadanja
kako sam istog dana
nekako u sumrak
plesao valcer uz gusle
u restoranu Stara Hercegovina
sa nekom djevojkom
koju su od milja zvali Romina
mirisali smo po vinu
i sremskim kobasicama
igrali čačak i moravac
dok su nam pljeskali
za kraj odigrali glamočko gluho
i mrtvi pijani ljubili se na kiši
koja je baš tad počela ludo da pljušti
ona je pjevala neku pjansku pjesmu
s njom razbijala krupne kapi kiše
ništa nisam razumio
iznenadilo me naglo razvedravanje
i sjaj zvijezda padalica
koji je uljepšavao našu tugu
gaseći sjaj u očima
čudio sam se jutru koje je iznenada došlo
i stidljivom izlasku sunca
Romina je spavala na mom ramenu stojeći
i u snu mi govorila kako je pjesnikinja
jutro se smijalo u mojim očima
govorio sam joj kako su pjesnici sanjari
kako žive u zabludama punim romantike
i boluju od ljubavi i vina napola pijani
kako pričaju o smrti kao da je to neka novina
i umiru sami u sebi
gutala je svaku riječ
i utapala je u svoje pijanstvo
u njenim zelenim očima
probudio se nepoznati plamen
kojim je spalila ovo sunčano jutro
koristeći moje trepavice
činilo mi se da sije smrt
svojim stihovima koje je vješto krila
dok sam mislio o sutrašnjem danu
i njegovim kletvama
Reci mi da li si bila negdje blizu
i gledala taj prizor
smijući se mom pijanstvu
V 14.
Često se setim svog sna
vukla bi me njemu
prokletstva nepoznatog
bila sam nezvani gost
u tuđem gradu
guste magle prekrivale
ulice bez kraja
pružala ruke u prazno
kasnilo je jutro
udaljavao se horizont
kasnio voz
tok sna remetio sunčani sistem
putovanja bivala sve češće
okupljeni na jednoj čajanki
društvo iz oživele mladosti
pokucali na vrata znana
bez pločice i imena
sedeli satima
uglađeni i drugačiji
niko od nas nije imao oči
samo veliku rupu na grudima
prizivali svako svog junaka
iz vremena slavnih
neko usput pomenuo
moju omiljenu pesmu
-tako je plakala
tako je plakala ona – Isidora
u zoru smo igrali kazačok
moja razredna Radmila
predavala je ruski
i više volela devojčice
tada sam želela videti Moskvu
i pisati o Krasnoj plošćadi
sve dok sibirske zime
nisu nastanile ulice
dalekih nadanja
on usamljen u drugom kutku
posmatrao me nemo
svojim kosim očima
zvali su ga Kinez
posle tog sećanja
bljesak bi mi prekidao dah
završili smo u mračnoj diskoteci
među starim pločama
i prvim grehom
tako je moj san
nestao u onoj istoj magli
svako buđenje
odvodi me sve dalje
------------------------------------------------
da li SI ti imao taj prokleti san
koji ti neda mira ni dan danas
kome se ne možeš odupreti
a pri tom ni sam ne znaš
da li stvarno želiš
da prestane...
I 4.
Poslala si pjesmu u život
letjela je preko surih planina
nepreglednim ravnicama
morima i okeanima
preskakala potoke i rijeke
i u trenu se zaustavila u mom srcu
darujući mu svu toplinu istoka
mislio sam da ti pišem
zaboravljene priče svojih predaka
koje još jedino ja pamtim
jer živim njihove živote
dok sanjam svoj
koji se nikada neće dogoditi
tako je zapisano u njihovim zvijezdama
o mojoj nikada nije bilo ni traga
jednom sam u snu jeo trnjine i drenjine
od Gacka do Plane
prepoznao sva brda oko Bileće
prošao strojevim korakom glavnom ulicom
dok se noć spontano slijevala u moje stope
ispunjavajući me ponosom
kad sam se probudio
bio sam zanesen snom
i pjevao Bilećanku galebovima
na pustoj plaži
na nekom drugom kraju planete
ribe su se mrijestile u plićaku
život nikad ne prestaje
svakog dana neko umire
a neko se rađa
jedino mene nigdje nema
jer nikada nisam živio život
V 4.
Ponekad put od želja
i ružinih latica
uzastopno baca prašinu u oči
svaka pređena stopa izdaje
ni konja
ni ulara
ne priznaje
otimaju se kajasi u belom bespuću
a sni negde ispod grudi
vreme stara čekalica
probde večnost i uzdah prevari
nisu crveni makovi za svagda
ni pokidani okovi slobodu zveštali
kao u bajci o kralju lavova
tako su daleko vatre plamene
a sjaj onaj stari
otkinula sam runolist u zoru
svezala jelek čvornovatim kanapom
put strmih bregova
drhtavim rukama čežnju upregla
u sebi ranu živu opekla
evo me ponovo
nad proplancima
prizivam riku jelena
iznad svoje ose rotiram
ko beskućnik u zle dane
u telu od lišća smreke
niz Dunav tečem
kroz borovu šumu
sve dublje ispod kamena
sve bolnije od rane
svuda i nikud
ko i sam život
bez konja
bez ulara
O tome kako je nastala njihova knjiga Honđo je uvodno napisao: "Bio je kraj januara ili početak februara 2015, ne sjećam se baš tačno, kada sam našao u svom inboxu poruku od pjesnikinje Vesne Kerečki u kojoj me pitala da li bih sa njom napisao zajedničku pjesmu za njenu novu knjigu. Nikada nisam pisao zajedničku pjesmu. Prijedlog mi je zvučao izazovno, pa sam odlučio da prihvatim. Kako joj nisam istog časa odgovorio, malo sam razmišljao šta i kako pisati i došao na ideju da kolegici predložim da napišemo zajedničku knjigu u kojoj bi svako imao po trideset pjesama. Poslao sam joj poruku oko svoje ideje i na moje zadovoljstvo Vesna je prihvatila ideju. Dogovorili smo se da prvi ciklus od dvadeset pjesama započnemo mojom pjesmom, drugi njenom i treći mojom."
Kada su knjigu završili, pozvali su me da napišem predgovor. Predgovor je ispod ove napomene. Izabrao sam svega šest pjesama koje potvrđuju iznešene ocjene. Ili, obratno. Vjerujem da iznešene ocjene uspijevaju potvrditi vrijednost pjesama.
Bešavno melankolično poetsko tkanje Vesne Kerečki i Ibrahima Hondže
Ja nisam došao bilo što rješavati.
Došao sam pjevati
i da ti pjevaš sa mnom zajedno.
(Pablo Neruda)
Sintagma zajednička knjiga pjesama, kako su svoj lirski projekt nazvali Vesna Kerečki, pjesnikinja iz Beograda, i Ibrahim Honđo, pjesnik impresivnog opusa iz Bosne i Hercegovine, s adresom u Vancouveru, nedovoljno jasno ističe njegovu predumišljajnu nadsumativnost i povezanost dva udaljena, različita svijeta. Knjiga jeste zajednička, ali ne samo zbog istobrojne zastupljenosti njihovih ukoričenih pjesama, ona je zajednička, kako u kratkom uvodnom obrazloženju Honđo i napominje, i kao knjiga koja je nastala na temelju dogovora, kao dragovoljna kolaboracija duhovnih blizanaca, kao igra pjesmom na pjesmu, kao stihovana korespodencija dvaju srodnih pjesničkih subjekata, geografski veoma dalekih, razdvojenih, a interntski bliskih poput para koji je zajedrio u zajedničkoj sobi. Knjiga je, dakle, nastala po planu djelovanja, smišljeno, ali, metod njenog konstruiranja nije naštetio dojmu da se radi o sjajnoj spontanosti.
I Vesna Kerečki i Honđo su svjesni da svaki od njih u svakom brižljivo napisanom pismu-pjesmi prilaže svoju poetsku nit obojanu vlastitošću za zajedničko tkanje. U tom smislu, knjiga Zapadno od Beograda istočno od Vancouvera bešavno je tkanje kojim su omotali konture svijeta svog postojanja. Inače, nije poseban kuriozum da umjetnici zajednički, usaglašeno grade zajednička djela dajući cjelini svoj pečat.
Pjesme po smislu pripadaju otvorenoj, lako razumljivoj ispovjednoj lirici. U središtu svih pjesama su pjesnikinja i pjesnik kao nositelji opisivanih stanja i događanja, svojstava i doživljaja. U igri stvaranja lirskih definicija s elementima refleksivne diskusije, njihove emocije dižu se i spuštaju u rasponu od neskrivene ushićenosti, uzbuđenosti i samonadgledanja, pa sve do nostalgičnog plača duše za prohujalim i melankolične depresivnosti zbog (ne)očekivanih gubitaka. U pokušajima pronalaženje zajedničkog tumačenja različitih osobnih iskustava, razokrivanja zamršenih tajni stvaranja umjetničkih interpretacija stvarnosti, u potrazi za sponama između njihovih unutrašnjih svemira satkanih od snova i nejasnih sjećanja, i bivstovanja u vanjskom svijetu pobjeda i poraza, očekivanja, nadanja, boli i užitaka koji iskušavaju tijelo – njih dvoje su poput zvučnih viljušaka koje međusobno, jedna na drugu, prenose vibracije ujednačavanja i melodije sukladnosti. Međutim, istovremeno dvije se pjesničke osobnosti gotovo jednakih emotivnih horizonata, dobrohotno potiču i ohrabruju da podudarnost misli i osjećaja ne naruši boje njihovih pjesničkih odlika po kojima se razlikuju. I Kerečka i Honđo stvaralački snažno, s istančanim nervom za uočavanje razasutih i skrivenih dokaza o funkcioniranju svijeta, sa snagom za psihološko proniknuće u iskonsko u sebi, s potrebom da objasne kako nastaje vanvremensko, s idejom da u egzistencijalne događaje ugrade sebe kao bića, i s uvjerenjem da se može uspostaviti relacija između stvari i riječi – uspijevaju transponirati direktnost doživljaja ili, barem, živih uspomena na njih, u metaforičke tvorevine, u forme slobodnog stiha, u slike u forsiranom ritmu nastojanja da se postojeće pokuša promijeniti. Pjesnikinja i pjesnik su poput lutalica koje, na temelju osobnih iskustava i osobnog viđenja prošlosti, svode račune sa samima sobom stalno se pitajući odakle dolaze i kamo idu.
Teško se oteti dojmu, usprkos mjestimičnim šikljanjima radosti i razdrganosti, da su zbirku napisala dva melankolika. Nejasne emocije koje su izvan istinskog smisla odnosno koje su djelovanjem snažnih sila i dominantnih oblika civilizacije izgubile neposredan dodir sa zbiljom - definira njihovu svijest o tome da su namamljeni u konstruirano duhovno okruženje, stvara samosvijest o zarobljenosti između dvije stvarnosti odnosno da su u svojevrsnom otuđenom, nepripadajućem svijetu – rađa žal za izvornošću egzistencije i esencije i obnavlja melankoliju kao duboki osjećaj gubitka i nespokoja i zamišljene tuge
„Melankolik se identificira s izgubljenim objektom, a tugu i bijes usmjerava prema sebi. Suze oplakivanja u osnovi su suze nad samim sobom. U melankolika, kaže Freud, na ego pada sjena objekta, pa se o potonjem stoga sudi ... kao da je ... zametnuti objekt. Zagledan u sebe melankolik trajno živi u prošlosti, a da bi se barem misaono okrenuo budućnosti, trebao bi se otrgnuti od izgubljenog objekta i pronaći novi objekt strastvenog vezivanja. Veo koji skriva budućnost je Freudova sjena objekta – melankolija, nečista sila koja zamjenjuje uloge srca i uma. Melankolija je stanje koje nastaje poslije gubitka predmeta ljubavi.“ 1
Premda je zajednička poetska zbirka podijeljena u tri ciklusa i između njih nema vidljivih tematskih demarkacija. Sve pjesme su u funkciji samoogoljavanja kao uvjeta za ulaz u labirinte spoznaje. Nanosi svakodnevice sirovina su za dobivanje ekstrakta autentične biti koja trajno određuje svrhu trajanja. Samopromatranje i samo(pre)ispitivanje, u što je uključeno nadziranje stvaranje pjesama, podsjećaju na dnevnik nastajanja romana Kovači lažnog novca Andre Gidea, a koji je i sam dio romana. Kerečka i Honđo, opisujući sebe i uz pomoć pobuđivanja predodžbi iz prošlosti, opisuju i čin nastajanja pjesama.
Njihov poetski alat je primjeren. Svjež tropični govor, racionalne konstrukcije koje su katkada krajnje utilitarne, znalačka uporaba riječi, korištenje pjesničkih trikova zavođenja, areheološka znanja kod pronalaženja zatrpanih pjesničkih blaga – doprinose općoj dojmljivosti, osiguravaju vrijednost svakoj pjesmi, eliminiraju banalnost. Zbirka je uspjela dosegnuti razinu stvaralačke zrelosti, a poneki stihovi, gnomički i pjevni istovremeno, idealni su za recitiranje.
1Veljko Lukić: Opći pogledi na melankoliju
_________________________________________________
I 7.
Ako se sretnemo između sada i ikada
objasniću ti kako je nastala pjesma u kamenu
i ona ispod kamena
kako su obje okamenjene u istom danu
bez jauka i suza
kako je pjesnik ušao u tijelo dječaka
koji je od kamena napravio žar pticu
i poslao je u beskrajni svemir
da poljubi milione užarenih sunčevih očiju
u znak zahvalnosti za svu toplinu
koju daruje univerzumu
reću ti kako je sedam dana kasnije
neko iščupao srce žar ptici
i njim hranio gladne vukove
tajnog svjedoka neko je uzidao u pjesmu
koju je pjesnik u srcu okamenio
i sa njom hodi noću između zvijezda
koje sramno skrivaju oči i šute
on danju nosi okovanu pjesmu
i igru zraka svijetlosti
plete vjence ljubavi
i daruje ih onima koje susreće
rado bih ti rekao o tome
kako se mali dječak uplašio vlastitog eha
u slučajno otkrivenom lavirintu
skrivenom između dva velika kamena
kako ga je zapljusnula tama
kojoj se smijao do suza
i kako je pogledom iz svojih krupnih očiju
spalio turoban zimski dan
možda ti kažem i tajnu o čudnom dječaku
i poetesi koja nosi ravnicu u srcu
koja ga je otkrila sasvim iznenada
dok je spaljivao bol i tugu u dubini duše
i dok je gutao plamen iz usta vatrenog zmaja
gaseći tako strasti i pretačući ih u slova i riječi
i od njih gradio pjesmu spasiteljicu
na mjestu gdje je zakopana formula za mir
koju niko ne treba sada ni ikada
možda ti otkrijem i tu tajnu
V 7.
Rastočio se mesec pod mojim pogledom
u meni ludilo noćas i nemir
pohitali u naručje nekom
daleko me oduvaše vetrovi
i put pod nogama
sneg zameo
da li si biljka sa ostrva dalekog
gde smem da usnim samo uz stražare noći
i velikim gromadama stena
iluzije predam
pomerim na kraj
pa opet na početak
spasonosne brodove bez smera
od tebe do mene
dva koraka
i dva zamaha
ptice u letu
večnost ne postoji ako joj ne osetiš bilo
i uvučeš se pod njeno krilo
gde bije toplota
i dobuje ludost
kao zaustavljeno vreme
zar nije sve jednostavno
kad skineš okove srcu
let i pad
jedno bez drugog
nikako ne idu…
I 3.
Probudio sam se u uspomenama
ovog nenajavljenog jutra
listam nenapisani spomenar
i čvršće vežem čvorove u srcu
da im crne kiše ne saperu tragove
ne znam da li sam ti pričao o devedesetim
i degustaciji vina u pješčanim podrumima
negdje oko Batine skele
i kako sam ludo vozio do Beograda
starog fiću u fazi raspadanja
kako sam istog dana
nekako u sumrak
plesao valcer uz gusle
u restoranu Stara Hercegovina
sa nekom djevojkom
koju su od milja zvali Romina
mirisali smo po vinu
i sremskim kobasicama
igrali čačak i moravac
dok su nam pljeskali
za kraj odigrali glamočko gluho
i mrtvi pijani ljubili se na kiši
koja je baš tad počela ludo da pljušti
ona je pjevala neku pjansku pjesmu
s njom razbijala krupne kapi kiše
ništa nisam razumio
iznenadilo me naglo razvedravanje
i sjaj zvijezda padalica
koji je uljepšavao našu tugu
gaseći sjaj u očima
čudio sam se jutru koje je iznenada došlo
i stidljivom izlasku sunca
Romina je spavala na mom ramenu stojeći
i u snu mi govorila kako je pjesnikinja
jutro se smijalo u mojim očima
govorio sam joj kako su pjesnici sanjari
kako žive u zabludama punim romantike
i boluju od ljubavi i vina napola pijani
kako pričaju o smrti kao da je to neka novina
i umiru sami u sebi
gutala je svaku riječ
i utapala je u svoje pijanstvo
u njenim zelenim očima
probudio se nepoznati plamen
kojim je spalila ovo sunčano jutro
koristeći moje trepavice
činilo mi se da sije smrt
svojim stihovima koje je vješto krila
dok sam mislio o sutrašnjem danu
i njegovim kletvama
Reci mi da li si bila negdje blizu
i gledala taj prizor
smijući se mom pijanstvu
V 14.
Često se setim svog sna
vukla bi me njemu
prokletstva nepoznatog
bila sam nezvani gost
u tuđem gradu
guste magle prekrivale
ulice bez kraja
pružala ruke u prazno
kasnilo je jutro
udaljavao se horizont
kasnio voz
tok sna remetio sunčani sistem
putovanja bivala sve češće
okupljeni na jednoj čajanki
društvo iz oživele mladosti
pokucali na vrata znana
bez pločice i imena
sedeli satima
uglađeni i drugačiji
niko od nas nije imao oči
samo veliku rupu na grudima
prizivali svako svog junaka
iz vremena slavnih
neko usput pomenuo
moju omiljenu pesmu
-tako je plakala
tako je plakala ona – Isidora
u zoru smo igrali kazačok
moja razredna Radmila
predavala je ruski
i više volela devojčice
tada sam želela videti Moskvu
i pisati o Krasnoj plošćadi
sve dok sibirske zime
nisu nastanile ulice
dalekih nadanja
on usamljen u drugom kutku
posmatrao me nemo
svojim kosim očima
zvali su ga Kinez
posle tog sećanja
bljesak bi mi prekidao dah
završili smo u mračnoj diskoteci
među starim pločama
i prvim grehom
tako je moj san
nestao u onoj istoj magli
svako buđenje
odvodi me sve dalje
------------------------------------------------
da li SI ti imao taj prokleti san
koji ti neda mira ni dan danas
kome se ne možeš odupreti
a pri tom ni sam ne znaš
da li stvarno želiš
da prestane...
I 4.
Poslala si pjesmu u život
letjela je preko surih planina
nepreglednim ravnicama
morima i okeanima
preskakala potoke i rijeke
i u trenu se zaustavila u mom srcu
darujući mu svu toplinu istoka
mislio sam da ti pišem
zaboravljene priče svojih predaka
koje još jedino ja pamtim
jer živim njihove živote
dok sanjam svoj
koji se nikada neće dogoditi
tako je zapisano u njihovim zvijezdama
o mojoj nikada nije bilo ni traga
jednom sam u snu jeo trnjine i drenjine
od Gacka do Plane
prepoznao sva brda oko Bileće
prošao strojevim korakom glavnom ulicom
dok se noć spontano slijevala u moje stope
ispunjavajući me ponosom
kad sam se probudio
bio sam zanesen snom
i pjevao Bilećanku galebovima
na pustoj plaži
na nekom drugom kraju planete
ribe su se mrijestile u plićaku
život nikad ne prestaje
svakog dana neko umire
a neko se rađa
jedino mene nigdje nema
jer nikada nisam živio život
V 4.
Ponekad put od želja
i ružinih latica
uzastopno baca prašinu u oči
svaka pređena stopa izdaje
ni konja
ni ulara
ne priznaje
otimaju se kajasi u belom bespuću
a sni negde ispod grudi
vreme stara čekalica
probde večnost i uzdah prevari
nisu crveni makovi za svagda
ni pokidani okovi slobodu zveštali
kao u bajci o kralju lavova
tako su daleko vatre plamene
a sjaj onaj stari
otkinula sam runolist u zoru
svezala jelek čvornovatim kanapom
put strmih bregova
drhtavim rukama čežnju upregla
u sebi ranu živu opekla
evo me ponovo
nad proplancima
prizivam riku jelena
iznad svoje ose rotiram
ko beskućnik u zle dane
u telu od lišća smreke
niz Dunav tečem
kroz borovu šumu
sve dublje ispod kamena
sve bolnije od rane
svuda i nikud
ko i sam život
bez konja
bez ulara
