Piše: Slađana Bukovac
Žao mi je pisaca. Zapravo mi je žao svih kreativnih i ozbiljnih ljudi u ovoj zemlji, kojom vladaju stranački psihopati, mafija glasnogovornika, spretni perači novca. Žao mi je i onih čiji je talent ograničen, ali nisu genetski predisponirani za poslušnost, demagogiju, nisu spretni ni s uslugama, ni s novcem. Žao mi je ljudi koji svakodnevno rade, i u tome pronalaze svoju mikroskopsku radost. Žao mi je genetski inferiornih, koji ovoj državi, ovoj borbi, ovom ratu, nisu dorasli. Ta žalost me osobito hvata u predizborno vrijeme, kada imam taj uvid, premda marginalan, u to kakve su psihičke i fizičke predispozicije nužne za ugodan život. Kada imam uvid u jednostavan, ali besprijekorno funkcionalan mozak stranačkih pripadnika i aktivista, tih opakih mašina baždarenih na vrlo visok broj okretaja, otpornih na udarce i trenje, pomalo kao u futurističkoj utopiji. Žao mi je zbog darvinizma, zbog kulture agresivne i destruktivne nametljivosti. Žao mi je što ljudima ponestane hrane ako se drže načela, i organski ne mogu pristati najprije na bezbolne, a potom na vrlo gadne ustupke.
Žao mi je ove zemlje, njezine krajnje interesantne geografije. Koju povijest truje kao plutonij, i svakih deset metara treba klečati nad pokojnicima, ili njihovim uništenim spomenicima, na tom krajnje perfidno prerušenom rubu Balkana, gdje se decentna i skupa odijela kombiniraju s plemenskim inicijacijama.
Žao mi je pisaca. Njih osobito, jer u odnosu na filmske i kazališne umjetnike, zahtijevaju minimum: autorski honorar za knjigu kreće se oko tisuću eura. Tolika je njihova realna tržišna vrijednost na minijaturnom tržištu koje u principu ne čita. Uz tu simboličnu cijenu, dolazi i bonus: urlanje mase, koja smatra kako trate njezin porezni novac. Kao dezorijentirane amebe, koje nagrizaju plijen namijenjen ozbiljnim potrošačima, koji stvaraju trećerazrednu iluziju demokracije, i zauzvrat emaniraju narcisoidni šarm vulgarne političke moći.
Narodu koji ne čita, koji funkcionira epski, putem usmene predaje, jednako je logično da bespogovorno finanicira i vlastite istomišljenike i neprijatelje. Prema svima koji se kreću zaštićeni tjelesnim čuvarima imaju istu vrstu respekta, automatski pognu glave, promatraju ih zadivljeno ili zavidno; ponekad čak s mržnjom koja graniči s ljubavlju.
Ono što im se istinski gadi je da postoje još slabiji od njih samih, da postoje pisci. Ta neugledna, amorfna stvorenja, zalijepljena za zaslon računala, autistično utopljena u program besmisleniji od zrcala, koji se zove “Word”. Tim perverznjacima, jednako kao i homoseksualcima, transseksualcima i fetišistima, u usmenom epskom svijetu nema mjesta. To treba istrijebiti, baciti na nepismeno tržište, natjerati da preživi u realnim uvjetima herojske, kriminalne moći.
Žao mi je pisaca. Zapravo mi je žao svih kreativnih i ozbiljnih ljudi u ovoj zemlji, kojom vladaju stranački psihopati, mafija glasnogovornika, spretni perači novca. Žao mi je i onih čiji je talent ograničen, ali nisu genetski predisponirani za poslušnost, demagogiju, nisu spretni ni s uslugama, ni s novcem. Žao mi je ljudi koji svakodnevno rade, i u tome pronalaze svoju mikroskopsku radost. Žao mi je genetski inferiornih, koji ovoj državi, ovoj borbi, ovom ratu, nisu dorasli. Ta žalost me osobito hvata u predizborno vrijeme, kada imam taj uvid, premda marginalan, u to kakve su psihičke i fizičke predispozicije nužne za ugodan život. Kada imam uvid u jednostavan, ali besprijekorno funkcionalan mozak stranačkih pripadnika i aktivista, tih opakih mašina baždarenih na vrlo visok broj okretaja, otpornih na udarce i trenje, pomalo kao u futurističkoj utopiji. Žao mi je zbog darvinizma, zbog kulture agresivne i destruktivne nametljivosti. Žao mi je što ljudima ponestane hrane ako se drže načela, i organski ne mogu pristati najprije na bezbolne, a potom na vrlo gadne ustupke.
Žao mi je ove zemlje, njezine krajnje interesantne geografije. Koju povijest truje kao plutonij, i svakih deset metara treba klečati nad pokojnicima, ili njihovim uništenim spomenicima, na tom krajnje perfidno prerušenom rubu Balkana, gdje se decentna i skupa odijela kombiniraju s plemenskim inicijacijama.
Žao mi je pisaca. Njih osobito, jer u odnosu na filmske i kazališne umjetnike, zahtijevaju minimum: autorski honorar za knjigu kreće se oko tisuću eura. Tolika je njihova realna tržišna vrijednost na minijaturnom tržištu koje u principu ne čita. Uz tu simboličnu cijenu, dolazi i bonus: urlanje mase, koja smatra kako trate njezin porezni novac. Kao dezorijentirane amebe, koje nagrizaju plijen namijenjen ozbiljnim potrošačima, koji stvaraju trećerazrednu iluziju demokracije, i zauzvrat emaniraju narcisoidni šarm vulgarne političke moći.
Narodu koji ne čita, koji funkcionira epski, putem usmene predaje, jednako je logično da bespogovorno finanicira i vlastite istomišljenike i neprijatelje. Prema svima koji se kreću zaštićeni tjelesnim čuvarima imaju istu vrstu respekta, automatski pognu glave, promatraju ih zadivljeno ili zavidno; ponekad čak s mržnjom koja graniči s ljubavlju.
Ono što im se istinski gadi je da postoje još slabiji od njih samih, da postoje pisci. Ta neugledna, amorfna stvorenja, zalijepljena za zaslon računala, autistično utopljena u program besmisleniji od zrcala, koji se zove “Word”. Tim perverznjacima, jednako kao i homoseksualcima, transseksualcima i fetišistima, u usmenom epskom svijetu nema mjesta. To treba istrijebiti, baciti na nepismeno tržište, natjerati da preživi u realnim uvjetima herojske, kriminalne moći.
