Jednostavno, kadrovski deficit u tim strankama je, uz urođeni oportunizam zainteresirane klijentelističke horde, previše prisutan da bi se samo tako iznjedrilo neko novo jako ime. Ta se politika zove – daj što daš
Razlike između SDP-a i HDZ-a uopće nema: ni jedni ni drugi nemaju predsjednike kojima bi članstvo i birači bili zadovoljni, nemaju ni reformi ni pomaka, ali ni Davor Bernardić ni Andrej Plenković nemaju unutar svojih stranaka u ovom trenutku alternative.
Za Bernardića to već neko vrijeme znamo, jer nijedan od najavljenih udara na njega nije uspio, pa ni onaj zadnji zbog angažmana Davorka Vidovića kod Kolinde Grabar-Kitarović 2015. godine, ali sad vidimo da se ni HDZ-ovci nemaju čime pohvaliti: unutarstranačka desnica koja tobože puše za vratom premijeru nakon izglasavanja Istanbulske konvencije, zapravo je obezglavljena, heterogena i apsolutno nema vidljivog nasljednika koji bi mogao rušiti Plenkovića i preuzeti stranku.
Naime, radi se o ekipi koja nije međusobno dovoljno čvrsto povezana i nema istu ni homogenu stranačku strukturu, a nema ni, riječju, jednog lidera koji bi okupio te razmrvljene ultrakonzervativne snage unutar HDZ-a.
Davor Ivo Stier ima stigmu desničara iz dijaspore i javnost ga ne percipira dovoljno »domaćim«. On je karijeru proveo dobrim dijelom vani, u Bruxellesu, i nije ukorijenjen u bazi HDZ-a. Ni javnost ga ne bi ovacijama primila, smatra ga se previše desnim i povezanim s Crkvom.
Milijan Brkić ima svoje limite i osim afere s diplomom, općenito ga se smatra dobrim unutarstranačkim organizatorom, ali njegovi politički kapaciteti su svima upitni. Miro Kovač je slobodni strijelac, možda jak u diplomaciji, ali također slab u bazi.
Uz to, nitko od njih nije osobite karizme koja bi fascinirala mase. Na koncu, Plenković je jasno i glasno rekao da nikoga od njih neće isključivati iz stranke zbog glasanja o Istanbulskoj konvenciji, pa su čak i njihovi motivi upitni.
Jasno je stoga da Plenkovićev odlazak možda priželjkuje dio klera i Željka Markić sa svojim udarnim snagama, ali da realne strukture koja bi bila u stanju micati Plenkovića – nema.
Dapače, šef HDZ-a iz dana u dan pokazuje da plan njegova učvršćivanja na čelu stranke i Vlade ide sve bolje: osim izglasavanja Istanbulske konvencije i podrške Sabora Martini Dalić, sada bez ikakvog obrazloženja miče državnog odvjetnika Dinka Cvitana koji ga je ranije javno podržao, potom će krenuti i u smjenjivanje Stiera i Kovača unutar stranke, Vladu će smanjiti i rekonstruirati, a pritom će disciplinirati i unutarnju desnicu, ali i koalicijskog partnera.
Naime, najavljuje se da će Plenković ukidati Ministarstvo branitelja, a Štromarovo ministarstvo spojiti sa zaštitom okoliša i samim time dokinuti jedan od dva HNS-ova resora, da se ni oni ne bi previše umislili.
Naravno, kad Milanović (ni ne) dira branitelje, na ulicama su plinske boce; kad HDZ-ov premijer ukida cijeli njihov resor, time samo jača vlastite mišiće i pokazuje tko je »the boss«. Svakim danom njegova je pozicija time sve čvršća, a dezorijentirana unutarnja oporba slabija.
No, i u slučaju HDZ-a, kao ni u slučaju SDP-a, ne radi se o tome da te stranke imaju nepogrešive rođene lidere. Jednostavno, kadrovski deficit u tim strankama je, uz urođeni oportunizam zainteresirane klijentelističke horde, previše prisutan da bi se samo tako iznjedrilo neko novo jako ime. Ta se politika zove – daj što daš.
novilist
