Na svakom smo se koraku tokom zadnjih mjesec ili dva susretali s raspravama i komentarima vezanim uz netom završeno Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, posebice uz zbivanja koja je potaknule pobjede naših reprezentativaca. Bilo je to i za očekivati s obzirom na senzacionalni uspjeh Dalićeve družbe kojemu se rijetko tko mogao nadati. Međutim, mnogo su manje očekivana bila sporenja koja su u našoj, a i široj javnosti izazvala određena zbivanja na marginama jednomjesečnog izleta hrvatskih nogometaša u Rusiju. Neočekivanima se mogu smatrati i njihovi uzroci, a ni "razina" rasprave koja se s tim u vezi još uvijek vodi po našim medijima u pravilu ne uspijeva doseći granice naših očekivanja.
Zanimljivo je primijetiti kako je mnogo prijepora izazvala već i tvrdnja domoljubno nastrojenih komentatora kako nogometni uspjeh može predstavljati poticaj za sličan uzlet Hrvatske na gospodarskom i svim drugim poljima, čime bi se postupno riješili brojni problemi naše zemlje, uključujući i onaj najdalekosežniji - demografski. Znatno oštrije bile su rasprave vezane uz projekt "nacionalnog stadiona" čiju su gradnju, poneseni atmosferom stvorenom oko nogometa, najavili naši politički čelnici. Međutim, polemička koplja ipak su se najviše lomila oko prisustva popularnog pjevača Marka Perkovića Thompsona na ceremoniji dočeka naših nogometnih reprezentativaca u Zagrebu, dan nakon finalne utakmice sa Francuzima u ruskoj prijestolnici. Potpisniku ovih redaka ne čini se toliko instruktivnim bavljenje konkretnim pitanjima ove ili slične vrste, pogotovo ne okolnostima Thompsonovog pojavljivanja u autobusu koji je prevozio Vatrene iz zagrebačke zračne luke na dupkom puni Jelačićev trg, odnosno na pozornici koja je ondje bila postavljena, koliko razmotranje onoga što stoji u njihovom podtekstu, pri čemu je korisno analizirati i pristup ovim temama te način njihovog fokusiranja kakav se susreće kod naših medijski eksponiranih komentatora - posebice onih ljevičarske provenijencije.
Ono što odmah upada u oči jest da u javnom diskursu - niti onome naših ljevičara za koje bi se takvo što moglo očekivati, niti onih drugih - gotovo da nije bilo spomena, a kamoli dubljih analiza pomno razrađenog "pumpanja atmosfere" uoči svakog novog "nogometnog spektakla" u izvedbi i naših "Vatrenih", nije bilo podrobnijeg razmatranja mehanizama medijske proizvodnje nogometne euforije koja je zahvatila skoro cijelu zemlju kao ni ukazivanja na njezine uzroke i posljedice (ako se tu ne ubroji spomenuta dosjetka o "uzletu cijele Hrvatske"), nisu se mnogo komentirala ni sponzorstva ili reklamni spotovi koji su pratili nogometna događanja, a primjedbi na Ćosićeve nekontrolirane izljeve emocija praktički nije bilo - dapače dosta je njih i pohvalilo njegov navijački entuzijazam tokom komentatorskih seansi. Sve je to očito postalo samorazumljivim standardom, koji se nameće medijskoj publici po shemi "uzmi ili ostavi", a kojega ne treba ili nema smisla dovoditi u pitanje.
Uz to, standardom je postalo i uvodno odmjeravanje snaga pojedinih suparničkih reprezentacija na osnovi "cijena" pojedinih igrača odnosno zbirne "cijene" reprezentacije "na tržištu", prikazivanje igračkih karijera uz fokusiranje na novčanoj težini tzv. "transfera", priče o novcu koji će uprihoditi, organizatori, nacionalni nogometni savezi učesnika, te sami igrači., izlaganja o financijskoj koristi koju ćemo imati od "besplatne reklame" stvorene plasmanom Vatrenih u finale Svjetskog prvenstva. Sve ovo, zajedno s tendencijom da se i inače sve više radi i govori o novcu, a sve manje o igri - koja se i sama preobražava u simbolički prikaz jedne od bezbrojnih konkurentskih bitaka u bjesmučnoj utrci naše civilizacije za tzv. profitom (pa ima i pedagošku svrhu "učenja života") - također se potpuno gubi iz vida u analizama naših komentatora.
Teško je, nažalost, od današnjih "liberalnih ljevičara" očekivati neku ozbiljniju kritiku fenomena ove vrste (ostali su pak previše fascinirani nacionalnim uspjehom da bi se bavili bilo kakvim detaljima). No za očekivati je bilo da će barem tretman "incidenta zvanog Thompsom" na dočeku "Vatrenih", u napisima proizvedenim u redakcijama tzv. "intelektualne ljevice" biti nešto seriozniji. Thompsonova epifanija je, kako s to odmah vidi, čak i kod onih potkovanijih komentatora izazvala neobičan mix nevjerice i zgražanja u stilu - zar je moguće da su naši igrači toliki primitivci da se furaju na njegove "Gene kamene", a ovamo žive u mondenim četvrtima velikih evropskih gradova i metropola uživajući u izobilju koje im je omogućila modernost? I onda se ova enigma tumači "zovom krda", "seoskim porijeklom" ili duhovnim formiranjem na nogometnoj akademiji Zdravka Mamića. Pritom se gotovo redovno spominje i fenomen kojega kolokvijalno određujemo terminom "populizma", no ovaj se fenomen obično veže uz pojam nacionalizma, a nadalje i primitivizma - što je sve, kako se čini, u glavama naših ljevičara zapravo jedno te isto - te se tretira kao nešto staromodno, prevaziđeno ili marginalno. Međutim, razrješenje rečenog paradoksa (koji je samo prividan) leži upravo u razlučivanju ovih pojmova, pri čemu treba ukazati na činjenicu da je u javnom mnijenju zemalja u kojima igraju naši reprezentativci populizam mnogo "regularnija" ideološka odnosno politička odrednica i opcija nego u nas, koja čak i pobjeđuje na parlamentarnim izborima - kao što je to nedavno bio slučaj u Italiji - dok zasluge pristalica ove opcije za Brexit ne treba ni spominjati.
No čak i oni koji poput Žarka Puhovskog shvaćaju da populizam ne stiže iz "tužne provincijske pustoši iza sedam gora, u kojoj zavijaju vile, vuci i hajduci" (kako bi rekao Boris Dežulović), nego da se danas utjelovljuje u Steveu Bannonu koji na Evropski kontinent (konkretno u Bruxelles) stiže ravno iz Bijele kuće, ne uspijevaju ili ne žele eksplicirati sve finese ovoga fenomena koje je potrebno poznavati ne bi li se shvatilo o čemu se točno radi i u ovoj našoj priči. Da li ih pritom blokira strah od populizma koji je recimo u pisanju Puhovskoga posve očigledan ili se uglavnom radi o nepoznavanju situacije na globalnoj političkoj sceni prilično je nejasno, no to u svakom slučaju svjedoči o poltronstvu ili izgubljenosti našega novinarstva.
Čini se da Puhovski upravo zbog svoga straha (možda i straha "da ne kaže previše") upada u banalne rukavce povezivanja nogometa i (konzervativne) politike (tvrdnja kako je naša nogometna reprezentacija "HDZ-ovska", problematiziranje nastupa naših igrača podrijetlom iz BiH, kao i ponašanja "naše prve navijačice"). No u ovom slučaju ostaje posve nejasno zašto se onda ne problematiziraju i veze nogometa sa svijetom korporativnog biznisa, koje su zasigurno mnogo jače, odnosno zašto pod znak pitanja ne stavlja i dominacija novca/profita u ovoj i gotovo svakoj drugoj "nogometnoj priči" - u smislu da upravo ovaj moment predstavlja najjače opravdanje kategoričkog imperativa pobjede - zasigurno jače od tzv. "nacionalnog ponosa" - čija (zaoštrena) forma onda uvjetuje i strategiju i taktiku i sve druge elemente "nogometne izvedbe".
Dakako da bismo ovo naše razmatranje mogli zaključiti konstatacijom kako je "populistička" opcija za naše nogometne reprezentativce sasvim logičan izbor koji proizlazi naprosto iz naravi posla kojim se bave. No s tim u vezi treba reći da pravi razlog zbog kojega je ovaj izbor, koji se javno očitovao kroz njihovo očijukanje s Thompsonom, izazvao veliku medijsku buru ne leži u tome što je "Tompson neonacist", nego u okolnosti da se dogodio u posebno delikatnom trenutku. A to je trenutak kad se Amerika već priviknula na "nove realnosti" nastale nakon što je "Baba Hilarija" skupa sa svojom NVO menažerijom i lightweight ideologijom "političke korektnosti" otpravljena na smetlište povijesti, pa se Trumpu otvara mogućnost da započne sa "sređivanjem prilika" i izvan svoga dvorišta. U tom se svjetlu vjerojatno treba promatrati i spomenuta selidba u Evropu stratega njegove predsjedničke kampanje i kasnije glavnog savjetnika, Stevea Bannona koji bi, kako možemo saznati iz medija, htio stvoriti platformu za ujedinjenje svih desnih populističkih pokreta u evropskim zemljama ne bi li njihova opcija postala dominantnom na političkoj pozornici EU, nakon čega bi se mogle rastočiti "evropske vrijednosti" i sama Evropska Unija takva kakva je danas. Ovakav scenario nije nimalo nevjerojatan - Evropa je duboko podijeljena u prihvaćanju vlastitih vrijednosti već i sada, a način na koji se Trump odnosi prema Evropskim liderima tj. osionost kojom im diktira svoje uvjete, ukazuje i na potpunu inferiornost "ideje evropskog ujedinjenja" s kakvom se krenulo u stvaranje unije evropskih država.
Možda bi bilo preuranjeno zaključiti da se nije Thompson ukrcao u autobus pobjedničke nogometne reprezentacije Hrvatske, nego da su se naši reprezentativci ukrcali u Thompsonov autobus novog političkog mainstreama, kojemu je sprdanje ovog našega pjevača s uzusima vrijednosnog sustava kakav se još uvijek promiče u EU i više nego simpatično. No sigurno je da su (i) događanja vezana uz doček naših nogometnih reprezentativaca pomakla klatno političkog raspoloženja nacije bar malo u smjeru sentimenata koje izražavaju "populisti". I to je izgleda jedini način na koji uspjeh hrvatskog nogometa može utjecati na životu stvarnost naše zemlje.
Uglavnom, nema sumnje da se prijepori oko "Thompsona u autobusu naše reprezentacije" mogu promatrati i u širem kontekstu (zasad barem u nas prilično prikrivene) "bitke za Evropu" koju vode liberali i populisti, s tim da se populizam, kako rekosmo, uopće ne treba smatrati staromodnom i marginalnom politikom - premda na prvi pogled izgleda da ga zastupaju marginalci koji se protive modernosti - već se naprotiv, bar kad govorimo o onom Bannonovom ili o populizmu Cassaelegijevih, radi o najinovativnijem modelu koji je trenutno u ponudi na političkom tržištu. Njegova novina nije samo u tome što u punoj mjeri iskorištava potencijale suvremenih komunikacijskih mreža, posebice interneta, gdje se za potrebe istraživanja i formiranja javnog mnijenja koriste vrlo sofisticirani informatički/informacijski "alati" (uključujući izgleda čak i ono što se naziva "memetičkom magijom"), već i u potpuno novoj "političkoj filozofiji" koja postaje mogućom u svijetu koji je tehnološki uznapredovao toliko da se već bliži onoj "singularnoj točki našeg progresa" o kojoj govori Ray Kurzweil. Čini se da je u takvom svijetu moguće da "memetička magija" istovremeno bude i marketinški trik i okultna praksa zahvaljujući kojoj se osvajaju glasovi određenih slojeva društva u izbornoj utakmici. U tome su smislu Trump i "trumpizam", a moguće i populizam uopće, kako bi rekao jedan analitičar, "utjelovljenja ultra progresivističkog sna prizvana u stvarnost od strane deklarativno ultra antiprogresivističke skupine".
Inače, treba napomenuti da nije krivnja populista u tome što Hrvati vole Thompsona ili što je ideja nacionalne ugroženosti (recimo od strane izbjeglica s juga i istoka ili islamističkih terorista) izgleda jedina ideja koja većinu evropskih građana može pomaknuti iz svojih naslonjača, nego u tome što smatraju da je u političkom marketingu sve dozvoljeno. Takvo uvjerenje nesumnjivo je jedna od posljedica neuspjelog pokušaja liberala da u politiku i javni život uvedu jedan donekle usustavljen etički kodeks (etika političke korektnosti) - čiji je fijasko, usput budi rečeno, rezultat ne samo činjenice da se razlučivanje dobra i zla ne može učiniti jednom od "performansi sustava" (jer se to isključivo tiče najdublje biti ljudske osobe), nego i potpunog izostanka volje da se nešto slično pokuša instalirati i u sferi gospodarstva, što bi tom (uzaludnom) nastojanju ipak dalo stanovit privid vjerodostojnosti (pa bi prezir svjetine prema ovoj manipulaciji ipak bio nešto manji).
Populističkima se, dakako, može karakterizirati veoma širok spektar političkih pokreta i stranaka - pa ih se sve ne može "trpati u isti koš", niti da se njihove ideje nužno trebaju smatrati "deklativnim frazama skovanim isključivo za potrebe predizborne kampanje". Mnogi od njih iskreno zastupaju interese siromašnih slojeva društva pa postavljaju pitanje apsurdnosti mehanizama globalne raspodjele dobara i uoće sustava vrijednosti u kojemu 1% onih najbogatijih posjeduje više od polovice svjetskog bogatstva, a na koncu problematiziraju i mnoge aspekte nogometne igre te sporta uopće, poput onih koje smo u ovom tekstu naznačili nešto ranije. No čini se da je problem raskoraka između predizbornih obećanja i političke prakse nakon što se neka takva stranka domogne vlasti zasad nepremostiv, što se vidi i na primjeru jednog lijevo nastrojenog populističkog pokreta kakav je grčka Syriza - a što zapravo svjedoči o realnim dometima suvremne politike. Zbog toga je opravdano govoriti o populizmu u užem smislu koji se ipak veže uz "alternativnu desnicu", s tim da je za očekivati da će se njegova evropska inačica, zahvaljujući i Bannonovim aktivnostima na tlu našega kontinenta, dodatno profilirati upravo u ovom pravcu. To nadalje znači i da bi moglo doći do zaokreta u smjeru ideologije "bjelačkog suprematizma" kakvoga propovijedaju vedete američke alternativne desnice poput Richarda Spencera (što je zapravo nužno da bi se rogovi nacionalističkh stranaka i pokreta pojedinih evropskih zemalja posložili u vreći jednog jedinstvenog desnog populističkog pokreta u Evropskoj Uniji), pa možda i nekih neo-spenglerijanskih idejnih modela nadahnutih mislima koje je američki pronacistički ideolog F. P. Yockey iznio u svom djelu "Imperium" napisanom prije sedamdesetak godina.
Ako bi se netko sad zapitao je zaista moguće bratimljenje Thompsona i Bore Čorbe na platformi superiornosti rase kojoj pripada i jedan i drugi glazbeni velikan, mogli bismo odgovoriti da nikakvog problema ovdje ne bi bilo. Najvjerojatnije je naime da nacionalizam "malih naroda s periferije" uopće neće predstavljati smetnju za altrighterske operativce Bannonovog tipa već i stoga što bi rubne zemlje Evroatlanske Imperije i tako imale status "sanitarnog kordona" prema ostatku svijeta, pa bi ovdje vladala neka druga pravila. A sprječavanje dotoka izbjeglica s Istoka i Juga, koji će zbog sve izraženijih klimatskih promjena i devastacije prirodne okoline u budućnosti biti sve intenzivniji sigurno je jedan od glavnih problema koji muče kreatore "Novog poretka" u Evropi i šire.
Sve u svemu, čini se da bi pobjeda populističke opcije u Evropi (koja je nakon pobjede u Americi vrlo vjerojatna) otvoriti novu stranicu političke povijesti zapadnjačke civilizacije koju bismo možda mogli nazvati i dobom populističke postpolitike. Ovaj naziv opravdava već i ispraznost političkog narativa, izostanak ne samo konzistentne ideje o političkoj praksi nego i stvarnog političkog sadržaja u njihovom javnom govoru koji populisti (altrighteri) žele prikazati kao svoju brutalnu iskrenost - čak i onda kad su prisiljeni na ovaj ili onaj način posvjedočiti činjenicu da "politika i tako ne može rješavati najvažnije probleme današnjice" (jer stvarne poslove vode, dakako, poslovni ljudi). No ovdje se uistinu ne radi o "brutalnoj iskrenosti" odnosno "brutalnim istinama" nego o apsolutnoj laži koja "istinom" postaje zbog toga što ničega izvan nje nema i ne može biti. Jer svijet iz kojega je iskorijenjena svaka naznaka moralnosti naprosto se raspada do ništavila, a to što nešto ipak postoji rezultat je "ponovnog stvaranja" - stvaranja svijeta laži iz (apsolutne) laži. Izgleda da se ovako na koncizan način može opisati suština (nastajanja) svijeta populističke postpolitike.
Dakako, ovo je priča nastanku jednog virtualnog svijeta, no u današnja vrijeme sasvim je moguće da virtualan svijet nastao ljudskom kreacijom posjeduje sličan ontološki status kao i onaj kojega je stvorio Bog. Postojanje ovakvog svijeta, odnosno "postvarenje" na opisan način kreirane virtualne stvarnosti omogućava da populistička (post)politika u smislu odnosa odgovarajuće (političke) elite prema javnosti - što u suštini predstavlja sav njezin sadržaj - predstavlja neku vrstu (mrežne) igre i zabavljačkog spektakla koja ima istu svrhu kao i mnoge druge vrste zabave koje još od prvih početaka medijske virtualizacije stvarnosti stječu masovnu popularnost - a to je anestetiziranje resantimana i destruktivnih impulsa prostog puka koje nužno induciraju enormne društvene nepravde i proturječja današnjeg svijeta. I sada možemo uočiti jednu dublju poveznicu populističke (post)politike i svega onoga što nogomet danas jest - a što predstavlja vjerojatno objašnjenje pozadine simpatija prema populizmu (kao upravo opisanom (post)političkom konceptu) i u nogometaša i u nogometnih navijača. Ne radi se naime samo o tome da se populizam obraća upravo onoj najširoj bazi društvene piramide koja svoje slobodno vrijeme krati uz nogomet, bilo po stadionima, bilo ispred TV ekrana, nego i o tome da se i u jednom i u drugom slučaju u biti radi o igri, zabavi, spektaklu. Navijačke će se mase identificirati s populističkim pokretima ne zato što oni zastupaju njihove interese nego zato što je njihov politički marketing ima sva obilježja sadržajne i napete igre - možda i zabavnije od nogometa (jer je dijelomice i interaktivna), dok će se nogometaši identificirati zato što na taj način stječu osjećaj da sudjeluju u nečemu što je mnogo veće i važnije od šutiranja lopte po travnatom terenu i zarađivanja velikih novaca. A to je priča u kojoj je važna jedino "igra", odnosno njezin dojam - ostatak stvarnosti i tako teče svojim tokom, na njega se ne može utjecati ni na koji način, pa se uzima kao da i ne postoji. U kontekstu jedne takve priče "nogometni" i "politički" aspekt stvarnosti pokazuju se zapravo identičnima u svojoj biti.
Istina, Evropljanima je vizija politike kao igre i medijskog spektakla - zasad posve strana no to je tako samo zbog toga što je medijski fokus pomaknut na periferiju "kruga političke moći" - premda politički spektakl, posebno onaj pri održavanju izbora ove ili one vrste, već i sada sadrži sve one elemente koji karakteriziraju i "spektakl nogometa" - "pumpanje atmosfere", medijsku proizvodnju uzbuđenja, nekontrolirane izljeve emocija, reklamnu logoreju - s tim da financijski aspekti predstavljaju ključni dio priče (zapravo najvažniji faktor uspjeha ili neuspjeha). A da se trendovi nastavljaju svjedoče i scene vezane uz upravo završeno nogometno prvenstvo, pri čemu je ponašanje naše Predsjednice posebno indikativno.
Kako će se dalje stvar razvijati, posebice u Evropi, to tek treba vidjeti. Politički spektakl bar je ovdje u nas još uvijek neusporediv s onim nogometnim što se vidjelo već i u odnosu Kolinde i Luke Modrića - Luka je ipak figurirao kao najbolji igrač Svjetskog prvenstva, a Kolinda tek kao hostesa. Nadamo se samo da važne likove svjetske postpolitike zbog toga neće početi progoniti osjećaj manje vrijednosti. Pa da onda neki od njih, u čvrstom uvjerenju da je to u čemu sudjeluje samo igra i ništa više, organizira svjetsko prvenstvo na kojemu bi glavni akteri bili on i njegovi kolege. A možete misliti kakvu bi atmosferu i uzbuđenje stvorio natjecateljski spetakl na kojemu bi umesto golova padale bombe. Moguće i one atomske kao najefektniji zgodici u finalnoj utakmici postpolitičke apokalipse.
